- Ima u nas jedan sto je nas'o zenu s ljubavnikom i odma' poteg'o noz na njega. Sad kaze da ce, cim izadje iz zatvora, ubit' i nju.

- Ma, nek je ubije kad izadje na vikend.

- Nece ga pustit'. Nije osudjen samo za ubistvo, on je njemu valjda usi odsjek'o i ponio ih u kafanu. Ne znam sta je jos radio s njega.

Zbunjeni, izasli su i krenuli kroz grad od 3.000 drvenih kucica. Grad u kojem se vise nista nije zvalo kao nekada, niti je toliko vrijedilo. Lazni, zlatni satovi, za razliku od zaboravljenih i pravih rolexa, sada su se zvali larex. Fotografije davnih zvijezda proslih drzava, Vesne Zmijanac i Miroslava Ilica, smijesile su se s omota na kojima su ta imena pisala na jeziku davnasnje sile - ruskom. Odmah do njih nudjene su skladbe novonastalih starova, benda Bascovani.

Uz cestu koja je presijecala Arizonu sjedila je zena iz dalekih krajeva. Sao Cin, prodavacica peskira s likom Mickeyja Mousea i gaca od grubog platna, vrata malo povijenog od zlatnih lanaca. Dosla je iz Pekinga. To je sve sto su razumjeli. Ona je pisala cirilicom i znala reci samo: "Jeste, dosla, radi, slabo, ne para, ne razume." Ostavili su je u njenoj dascari, iznad koje se crvenio natpis "Kineska prodavnica" i otisli, daleko, da nadju neke starije, jednostavnije i manje egzoticne svjetove.

A u zivotu...: Pa, sve je skoro isto. Samo ne postoje Neosteceni, jer izgleda da su u pravu oni sto tvrde da smo svi pomalo ludi, samo nam jos nije napisana dijagnoza. A Sao Cin, picerija za razgovor o ljubavnim trouglovima, larexi i Bascovani... Eno ih na Arizoni, koja jos uvijek ceka da prestane biti dio opcine Ravne i postane teritorijom Brcko distrikta.

Tamo gdje su pocetkom 1996. bila dva reda dascara oko kojih su zujale kamere snimajuci prve korake balkanskog trgovackog suzivota, danas je oko 3.000 trgovina svime, od kaseta i tiplova, do farmerki i televizora. Pijaca se, naravno, i dalje siri. Izmedju prica o korupciji i njenom zaustavljanju, prijetnji finansijske i pokoje racije "prave" policije, najava ubiranja poreza i analiziranja politicko-mirnodopske uloge trgovine, Arizona postaje grad, onako kako su valjda na divljem Zapadu nastajala naselja koja se danas zovu Houston ili Dallas.

Besmisleno je vise cak i pitati ujedinjene trgovce o medjunacionalnim odnosima. Danas su svi samo kolege koje, manje ili vise, uspjesno rade ne cudeci se nicemu, cak ni Kinezima. Jer, da ne bude zabune, Sao Cin nije jedino bice kosih ociju na sjeveru Bosne. Nekih stotinjak metara dalje od njene tezge nikla je prava prodavnica s jednako pravim Kinezom kao vlasnikom. Istina, sva ta roba, peskiri od tri i po marke ili kuhinjske krpe (12 za osam maraka) ne plijeni kvalitetom, ali Boze moj. Kupaca ima toliko da vlasnik nikako, barem dok smo se mi cudili izgledu azijske paste za zube, nije stizao pojesti svoje makarone zacinjene nekim zacinom boje hrdje.

"Ma, da ti samo znas kol'ko se para ovde obrne. Najmanje 50 miliona", samouvjereno je kazao mladic kojeg samo prekinuli dok se klatio na stoku prodavnice prenatrpane sokovima, deterdzentima, uljem i vrecama cementa. Ne zeleci se predstaviti, nastavio je pricati o tokovima novca preko posavskih livada. "Moj gazda dnevno ovde obrne 1.000 maraka, od toga najmanje mu 200 ostane cisto, a tolika je moja plata. Dobro, jesam zadnje dvije dobio malo vece, jednu 300, a drugu 350. Najgore ti je ovde radnicima. Gazda samo dodje navecer, popise sta ima, uzme pazar i ode. Mi radimo sve ostalo. Trgujemo, istovaramo slepere robe..."

Na pominjanje najava moguceg uvodjenja reda na Arizoni, ovaj mladic kaze: "Pa bilo bi to dobro. Znas, svi smo mi neosigurani i radimo, prakticno na crno." Prije nego mu je usla musterija, uspio nam je jos kazati kako policija - "i federalna i Hrvati"(?) - ima obicaj svratiti do Arizone i tamo pokupiti nesto od visokotarifne robe, kako se u sluzbenim spisima nazivaju cigarete i alkohol.

Da je odmahivanje glavom i ironicni smijesak, kako su nase teorije o mogucem zatvaranju Arizone komentirali trgovci, i jedini moguci odgovor svima koji misle taj dio Posavine opet pretvoriti u obicnu ledinu, uvjerit ce se svako ko barem dva puta obidje "ulice" okruzene standovima. Istina, to bas i nije narocito lak posao, jer se valja krizati s kupcima te paziti da ne dodje do sudara s kojekakvim kolicima. Uglavnom onim koje se inace koriste na gradilistima, u Posavini natovarenim mini hladnjacima u kojima je, tako barem tvrde oni sto ih guraju: "Hladno pivo, sok, mineralna, ledeni caj". Valja, ipak, priznati da se vozaci osvjezenja trude upozoriti setace. Vecina ih je na drske "civara" zakacila - trubu.

Ozvucio se nije, barem ne jos, vozac ogromnih kolica s vocem i ugradjenom vagom koji (poput onog Kineza sto u fantasticnoj Bessonovoj filmskoj bajci Peti element Bruceu Willisu pod prozor doleti s kompletnim restoranom) vitaminima snabdijeva trgovce omogucavajuci im zdravu ishranu bez napustanja tezgi. Kilogram breskvi mu je, uzgred, dvije i po marke.

Arizona za DC: Iako na jednoj od tezgi pise "Danas dajemo robu za pare, sutra dzabe", uz nesto, sto bi valjda trebalo biti potpisom autora - "Farand", trgovci su izgleda medju najzagrizenijim pristalicama odluke o Brckom kao distriktu i zakona koje bi trebao donijeti i sprovesti supervizor Robert Farrand. Tako se, barem, moze protumaciti ono sto nam je u hladu pored standa sa kozmetikom kazao Ljubomir Dujakovic iz Bijeljine. "Mi se nadamo uvodjenju reda, pa svakoj se drzavi mora platiti porez. Ovako se svi bojimo policije i oduzimanja robe."

Dujakovic je na Arizonu stigao medju prvima, jos 1996, kada je odmah uz ulicu imao skromnu tezgu. "Supruga i ja smo poceli s jednom torbom. Otisli bi u Srbiju, kupili nesto robe, donijeli ovde... Sada imam robe u vrijednosti nekih 20.000 maraka, a to je nista sta su ljudi stekli", kaze on.

Govoreci o proslim vremenima, tvrdi kako je tada zaradjivao do 1.500 maraka mjesecno, dok je sada "zarada daleko manja". "Pijaca se siri prema Srebreniku, Loncarima, duz puta. U isto vrijeme nase obaveze rastu. Tesko je dovuci robu iz Madjarske, Turske, Bugarske, Srbije. Policija trazi pare, pitaju za papire - ako ih imas, opet traze pare. Mi ne trazimo nista mimo zakona, ali niko nikada nije ni dosao da se dogovorimo, niti je drzava rekla kome treba placati. S druge strane, mi sada nekome trebamo placati, iako smo sve ovo sami napravili. I radnje, i nasuli sljunak... Nemamo struje, pa se zimi jedva snalazimo, jer kasno svice, a musterije iz Bihaca, Cazina, Mostara porane. Jos moramo i placati parking 30 maraka mjesecno. Mislim da ce nam distrikt donijeti nesto dobro i uvesti reda kojeg mora biti."

Zavrsavajuci razgovor, ovaj nam je bijeljinski trgovac odao i dvije poslovne tajne. Prvo je, pokazujuci na niz zenskih torbi, rekao kako se sve siju u Srbiji, odakle ih on i nabavlja, da bi ih na Arizoni prodavao po 13 maraka, naravno naveliko. Onda je jos, valjda da se pohvali, kazao kako vlasnici butika iz bosanskih gradova vecinu onoga sto ce kasnije nuditi po nekoliko puta vecim cijenama, kupuju upravo na sjevernoj pijaci!

Kada, medjutim, neki zakon svecano dodje u sluzbenu i trajnu posjetu posavskoj shopping livadi, oni sto ce ga provoditi morat ce rijesiti jos neke, uslovno receno, netrgovacke stvari. Naime, Arizona je na teritoriji opcine Ravne, dakle u Bosni i Hercegovini, ali tamo se i dalje najlakse na daljinu komunicira preko Hrvatske poste. Jer govornice, za koje se kartice kupuju u frizerskom salonu, nose oznaku HPT-a, dok od GSM mreze PTT BiH nema ni traga ni glasa, ali zato Cronet funkcionira besprijekorno.

"Seva" buducnosti: No, puno bi veci problem od telefona mogli biti nocni klubovi zanimljivih naziva ("Seva", npr.) i "istocnjacke" ponude. Tesko, naime, da iko od njihovih vlasnika ima ikakvu dozvolu, od one za izgradnju pa nadalje, kao sto je malo vjerovatno da tamosnje uposlenice imaju bas sve uredne papire. No, ako ih i imaju, i dalje ostaje pitanje, recimo, oporezivanja njihove zvanicne djelatnosti.

Da bi tu moglo biti novca govori, uostalom, izgled "Calipsa", najpopularnijeg bara na pijaci. Prizemlje bijele kuce izgledom prilicno odudara od skromnih dascara. Klimatizirana prostorija uredjena je tako da se iz svakog coska savrseno vidi mala bina i metalna sipka osvijetljena ljubicastim neonskim svjetlom. Istina, danju je to sasvim obicna kafana kroz koju prolaze niske djevojke primjetnog ruskog ili kakvog slicnog akcenta i jos primjetnijih oblina, ne bas skrivenih iza garderobe kupljene vjerovatno bas na Arizoni. Za razliku od ostalih, nabrzinu sklepanih kafanica ili grilova, "Calipso" je relativno cist i ima vlastiti toalet. Da li i jos nesto, nismo provjeravali.

Uradit ce to, iskljucivo informativno, valjda Farrandovi policajci, ciji se pretpostavljeni uopce ne mora brinuti o izvorima finansiranja distrikta. Jer, na Arizoni se obrce toliko para da bi se i Hazim Vikalo uhvatio za glavu. Uza sve, dok se u Brckom suzivot provodi po naredbi, na Arizoni takvo sto odavno niko ne smatra cudom. A i kako bi kada su tri ovdasnja naroda za komsije dobili, ni manje ni vise, vec Kineze koji pisu cirilicom.