INTERVJU:
Ante Markovic, posljednji jugoslavenski premijer

Ante Markovic, posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, dvanaest godina nakon dobrovoljnog odlaska s funkcije nije se pojavljivao u javnosti, sve do prije petnaestak dana kada je u Haagu svjedočio protiv Slobodana Miloševića; Markovic je početkom ove nedjelje poslovno boravio u Sarajevu i tom prilikom razgovarao s našim novinarom

Milošević i Tuđman nisu mogli poželjeti naivnijeg i nesposobnijeg protivnika od Alije Izetbegovića!

Haški tribunal je najbolja stvar koju je međunarodna zajednica uradila u posljednjih deset godina O Nisam kapitulirao niti sam Jugoslaviju prepustio Miloševiću, povukao sam se kad sam vidio da rat ne mogu zaustaviti O Milošević i Tuđman su lagali kad su mi govorili da će Bosnu i Hercegovinu podijeliti bez žrtava O Izetbegović nije dorastao historijskoj situaciji u kojoj se našao

Razgovarao: Adnan Buturović

Nakon što je završena pres-konferencija posljednjeg prijeratnog jugoslavenskog premijera Ante Markovica u njegovom apartmanu u Holiday Innu, u njegovu sobu ušli su direktor Elektroprivrede BiH Enver Kreso, suvlasnik Lijanovića Jerko Ivanković, bivši potpredsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije Dževad Haznadar i jedan od lidera Markoviceve stranke glumac Josip Pejaković. Na dvosatnoj večeri, Markovic je svom “bosanskom timu” prezentirao strategiju pregovora sa federalnim i državnim premijerom Ahmetom Hadžipašićem i Adnanom Terzić u vezi s 800 miliona vrijednom investicijom otvaranja hidroelektrana i izvoza električne energije u Italiju. Za njegove sarajevske posjete agilnog osamdesetogodišnjeg Markovica osiguravalo je desetak agenata haškog Tužiteljstva, federalnog MUP-a i SIPA-e. Naime, ovaj Hercegovac rodom iz Bradine kod Konjica još nije završio jedno od najubjedljivijih svjedočenja protiv “balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića.

Gospodine Markovicu, moram primijetiti da u Sarajevu zračite sličnim entuzijazmom koji ste imali u vrijeme preuzimanje premijerske funkcije u bivšoj Jugoslaviji. Da li je razlog tome to što ste se vratili u zemlju u kojoj ste rođeni, ili se radi o naučenoj srdačnosti poslovnog čovjeka? 

U Sarajevo sam došao u vezi s poslom i to je jedini razlog moga posjeta BiH. Došao sam da bih pomogao zemlji u kojoj sam rođen, u domenu koji dobro poznajem i u kom mislim da ćemo uraditi posao ako se dogovorimo s vladama ove zemlje. Mene je prije godinu dana kontaktirala grupa ljudi iz BiH, tražeći pomoć i savjete u realizaciji jednog velikog posla. Moram reći da je inicijativa došla od ljudi iz Bosne, a da sam ja dogovorio kontakte sa stranim kompanijama. Tako je nastala jedna Međunarodna radna grupa koja još uvijek nema svoj formalni naziv. Naš projekat je izgradnja hidrocentrala radi izvoza električne energije. Mene nije toliko privukao novac, iako se posao radi prevashodno zbog novca, već više sjeta na vrijeme romantike i poleta kada smo takve objekte gradili u općem interesu, da bi svi imali koristi i bolje uvjete života. Kada su se gradile hidrocentrale na Neretvi, ja sam kao direktor “Rade Končara” potpisivao ugovore s mojim prijateljem iz studentskih dana Ibrahimom Imamovićem iz Mostara. Najmanji vremenski period potreban za izgradnju hidroelektrana je četiri godine, što ne znači da ne bih prihvatio i druge aranžmane, mislim na savjetodavne usluge za razvoj privrede u BiH.

OČI U OČI SA MILOŠEVIĆEM

Prije petnaestak dana svjedočili ste protiv Slobodana Miloševića u Haagu. Kakvo je Vaše mišljenje o suđenjima pred Haškim tribunalom? Ovo Vas pitam jer hrvatski, srpski i bosanski politički establišment, bez obzira da li se radilo o nacionalistima ili opoziciji, tvrde da je Haški tribunal “politička sudnica”, a ne sud koji pokušava utvrditi istinu i odgovornost političkih, vojnih i policijskih vrhova?

Uvjeren sam da je Haški tribunal najbolja stvar koju je međunarodna zajednica napravila u posljednjih deset godina. Tamo se sudi ljudima koji su planirali, organizirali i izvršavali zločine nad svojim i drugim narodima bivše Jugoslavije, i svakom čovjeku bi trebala biti čast i dužnost da pomogne u dokazivanju njihove krivice. Oni su počinili stravične zločine i srušili jednu prosperitetnu državu koja je u razvojnom stupnju bila ispred svih tadašnjih socijalističkih zemalja. Posljedice njihovih planova sada najbolje osjećaju isti ti narodi koji su sada raseljeni, umanjeni, siromašni.

Da li je, prema Vašem sudu, na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i genocid nad Bošnjacima?

Da, bez ikakve sumnje. Agresija je planirana, a genocid je dio plana. Mene su Milošević i Tuđman lagali kada su rekli da će Bosnu i Hercegovinu podijeliti bez rata, zato što su isto kao i ja znali da se ona bez rata i zločina ne može podijeliti. Njih dvojica su se dogovorili u Karađorđevu, napravili ratni budžet u kome je 81 posto bilo namijenjeno za vojsku, srušili savezne institucije... Ne znam šta su još trebali uraditi Milošević i Tuđman da se dokaže postojanje njihovog ratnog plana iz Karađorđeva? 

Dvanaest godina niste istupali u medijima. Kada ste podnijeli ostavku na funkciju premijera SFRJ, izgledalo je kao da ste pobjegli s bojnog polja ostavljajući sve potencijale svojim neprijateljima koje su oni usmjerili na rušenje Jugoslavije za kojom Vi sada otvoreno žalite. Zato je često u BiH Vaša uloga u raspadu Jugoslavije proglašavana spornom i kontroverznom. Mediji i političari su Vas optuživali da ste se Miloševiću “namjerno predali”?

KRIMAINALCIMA SMETA "MARKOVICEVA PRIVATIZACIJA” Danas u BiH nacionalističke stranke SDA, HDZ i SDS uporno traže reviziju privatizacije izvršene po takozvanom “Markovicevom sistemu”. S ove vremenske distance, da li Vam se čini da je taj privatizacijski koncept bio pogrešan? To je bio jedini pravedan i provodiv način privatizacije u bivšoj Jugoslaviji. Konkretan je dokaz Slovenija, koja je jedina taj koncept provela do kraja i sada ima najuspješniju ekonomiju. Ta privatizacija je garancija slovenačkog priključivanja Evropi, dok se svi ostali privatizacijski modeli sporni. A reći ću i zašto. Moj koncept je bio da se društveno vlasništvo, koje je bile kvazivlasništvo, pretvori u vlasništvo onih koji su ga i stvarali; dakle, da stvarni vlasnici postanu radnici. Država tu nije imala šta da traži, jer u samoupravljanju nije postojalo državno vlasništvo. To su bile jedine pretpostavke da se pokrene zdrava privreda i svima omogući ravnopravan tretman na tržištu. Sve druge alternative takvom modelu bile su u funkciji pljačke. Političke oligarhije u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori su se opredijelile da društveno vlasništvo pretvore u državno i time opljačkaju svoje građane. Tako je uništena suština, uništena je duša, kako kažete, “Markoviceve privatizacije”. Danas imate nekakve Privatizacijske investicijske fondove koje ja nikada nisam predviđao i iz njihove suvlasničke strukture vidite da vlasništvo nad nekadašnjim društvenim vlasništvom imaju grupice ljudi iz državnih i političkih krugova…

Istina je da sam po svom odlasku iz Beograda rekao sebi “imao si puno uspjeha, ali si doživio jedan veliki neuspjeh”. Tada sam se nastojao vratiti poslu koji najbolje znam i otvorio sam firmu u Austriji. Morate znati da sam ja natjeran da se bavim politikom. Naravno da se nisam pokajao što sam prihvatio funkciju jugoslavenskog premijera jer sam imao koncept za spas te zemlje. Moja vlada je vanjski dug od 21 milijardu dolara u maju 1990. godine spustila na 12 milijardi dolara, dinar je postao konvertibilan u Evropi, inflacija je spuštena na nulu uspostavom kursa 7 dinara za jednu njemačku marku. To su činjenice! Međutim, nisam taj koncept mogao realizirati bez podrške svih republika. Nikada ne bih progovorio za medije da mi se nije pružila prilika da dadnem svoj doprinos u onome u čemu smatram da je ispravno i pravedno. A to je suđenje u Haagu, o kome još uvijek ne smijem govoriti jer moje svjedočenje nije završeno. Ta navodna tvrdnja da sam se “predao Miloševiću” je netačna. Jugoslavenska vlada je bila vlada sa najmanje ustavnih ovlaštenja u poređenju sa vladama drugih evropskih zemalja. Niko osim medija u BiH i Makedoniji nije htio prenositi čak ni moje oficijelno istupanje u saveznoj skupštini, a da ne govorimo o izjavama i press konferencijama. Moja inicijativa za formiranje Saveza reformskih snaga Jugoslavije i televizije YUTEL bili su moji posljednji, donkihotovski pokušaji da se nešto spasi i da ne dođe do rata.

VJEROVAO SAM LJUDIMA, IZDALI SU ME

Ali, gospodine Markovicu, prvi ljudi Vaše stranke u BiH su se 1992. godine priključili nacionalističkim projektima, a JNA je preuzela uređivačku politiku YUTEL-a? Predsjednik Vaše stranke Nenad Kecmanović je neprijatelja vidio u SDP-u a ne u nacionalistima, Dragan Kalinić i Todor Dutina su se priključili zločincu Radovanu Karadžiću, Ejub Ganić je otišao Aliji Izetbegoviću, Emir Kusturica pobjegao Miloševiću u Beograd, yutelovac Goran Milić je postao odani Tuđmanov novinar. Jeste li razočarani tim činjenicama? 

Naravno da sam razočaran. Ti su ljudi prevarili mene, ali su ujedno pokazali da su licemjeri. To su bili lažni partneri u poslu. Uvjeravali su me da su za Jugoslaviju, ali ne bilo kakvu Jugoslaviju već avnojsku, zajednicu ravnopravnih republika i naroda i ja sam s njima prihvatao razgovor i suradnju...

Zato Vas i pitam, kako ste mogli prihvatiti suradnju s takvim ljudima, kada ste čovjek koji neosporno zna procijeniti sa kime ima posla? Bivši šef bosanskih komunista Nijaz Duraković mi je rekao da se dogovarao s Vama u Beogradu da za predsjednika reformista bude izabran tadašnji predsjednik bosanske skupštine Zlatan Karavdić, a da će se zauzvrat članstvo SDP-a priključivati članstvu reformista. Međutim, Vi ste izabrali Kecmanovića, a Duraković tvrdi da su čak 24 čelnika reformista završili u Karadžićevom SDS-u. 

Ja jesam bio glavni inicijator formiranja Saveza reformskih snaga, ali nisam imao uvid ni kontrolu ko pristupa, i ko formira inicijativne odbore na terenu i birali rukovodstva. Ja nisam postavljao rukovodstva Saveza reformskih snaga nigdje, pa ni u Bosni i Hercegovini. Dakle, ja sam vjerovao tim ljudima koji su me prevarili, ali nisu me prevarili svi, i nisu svi ljudi lagali. S nekima od njih danas učestvujem u pokušaju realizacije posla u Sarajevu. Ja sam se iz očaja, pokušavajući spasiti zemlju od raspada i neminovnog rata, opredijelio da formiram stranku i televiziju u situaciji kada se riječ premijera države nije mogla čuti. Smatrao sam da će politiku vlade tako pomoći ljudi koji su imali iste ili slične ciljeve. Ali ne prihvatam tezu da je YUTEL bio pod kontrolom JNA. 

Možete li dati ocjenu o tadašnjoj političkoj poziciji Alije Izetbegovića i njegovim odnosima s Miloševićem i Tuđmanom?

Mogu reći da sam s Alijom Izetbegovićem dosta surađivao u vrijeme posljednjih mjeseci mog mandata, jer su Izetbegović i Kiro Gligorov bili jedini predsjednici republika koji su me izvještavali šta se dešava u njihovim republikama. O Izetbegoviću zato i mogu govoriti samo po sjećanjima iz tog vremena jer se poslije toga nismo sretali. Za političke uvjete koji su tada vladali na jugoslavenskoj sceni, Alija je bio politički naivac. On je iz zatvora uletio na teren koji su za svoje interese već pripremili Milošević i Tuđman. Vjerojatno da Milošević i Tuđman nisu ni mogli poželjeti slabijeg, nepripremljenijeg i neupućenijeg neprijatelja od Izetbegovića. Mislim da Izetbegović nije bio dorastao svojim protivnicima, pa ni delikatnosti sitacije u kojoj se našao, posebno zbog toga što nije uspio okupiti sve političke snage koje su bile za koncept jedinstvene BiH. On je neosporno bio karizma u Bosni, ali ne mislim da je bio karizma svih Bosanaca I Hercegovaca.

UPOZORAVAO SAM IZETBEGOVIĆA NA RAT

Kada Vam je u Beogradu tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH Alija Delimustafić prezentirao razgovore između Miloševića i Karadžića u kojem se spominje plan RAM, oružani napad za zauzimanje teritorije bosanske države, da li ste posumnjali da Vam Delimustafić podmeće montirani materijal?

Nisam ni trenutka posumnjao, jer je materijal bio autentičan. To je bio razgovor dvojice ljudi koje sam odlično poznavao. Međutim, ja sam u razgovoru Izetbegoviću rekao da će Milošević oružano napasti Bosnu. Objasnio sam mu da su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli BiH, a da je to nemoguće bez rata. To sam isto rekao i Syrusu Vanceu u vrijeme sukoba u Hrvatskoj, kada se rat u BiH nije ni spominjao. Naime, Vance me pitao gdje bi bilo dobro da instalira centar svoje misije. On se dvoumio između Beograda i Zagreba. Rekao sam mu da nijedna varijanta ne dolazi u obzir osim Sarajeva. Kada me upitao zašto, rekao sam mu da sve što se događa u Hrvatskoj nije ništa u poređenju s paklom koji se sprema u Bosni i Hercegovini. On me poslušao. Međutim, nije uvažio moje traženje da Evropa angažira stotinu tisuća ljudi i stavi ih na granice BiH sa Srbijom i Hrvatskom kako bi se pokušalo spriječiti širenje rata. Rekao je da će to zabilježiti kao moj prijedlog, ali ništa konkretno nije poduzeo. Dakle, nije samo Izetbegović znao za predstojeću agresiju, već i evropski diplomatski vrh. 

Da li Vam je osobno drago što ste dobili priliku da svjedočite protiv Slobodana Miloševića?

Sigurno da mi je drago. Ja u tome nisam osobno uživao. Jednostavno je to bila moja dužnost.

Gledajući Vaše svjedočenje, stekao sam utisak da se u pojedinim momentima osobno obračunavate sa Miloševićem. Jeste li bili ljubomorni na Miloševića, na njegovu moć, utjecaj…?

Zašto bi se ja obračunavao sa Miloševićem?! Sud je taj koji se treba obračunati s onim što je on radio. Zašto bih ja bio ljubomoran na Miloševića? Ne mislite li možda da sam ljubomoran što on sjedi na optuženičkoj klupi a ja slobodno hodam? (smijeh)

Ne mislim na to, gospodine Markovicu. Vi ste ipak bili premijer savezne države kojem je predsjednik jedne republike uništio politiku, pokrao budžet, rasturio stranku, oteo medije, policiju, vojsku, obavještajni sistem, i na kraju Vas poslao u austrijsko izbjeglištvo?

Ne! Zapamtite: ja nisam niti sam ikad bio ljubomoran na tirane, zločince, niti sam se sa Slobodanom Miloševićem obračunavao u Haagu osobno.