KAKVO JE MJESTO STVARNOGA ZIVLJENJA
Bosna i Hercegovina u trenutku euforije zbog odrzavanja spektakularnog susreta svjetskih drzavnika o Paktu za stabilnost, koji neki nasi vec proglasise "najvaznijim datumom u cjelokupnoj historiji Sarajeva", dok, naprimjer, jezicava ali mjerodavna evropska parlamentarka Doris Pack o samom susretu misli da je tek "show-meeting" bez znacajnijega doprinosa stvarnom procesu.

O zivotu u Bosni danas postoje dvije dijametralno oprecne slike.

Jednu gledate dok su vam pred ocima nasi politicari. Dok vam paradiraju pred ocima odjeveni po posljednjoj modi i svaki dan u drugom odijelu, dok pokraj vas promicu njihove mocne limuzine, i dok slutite (jer samo slutiti mozete!) s koliko novca raspolazu, moze vam se uciniti da su oni sretni i uspjesni predstavnici, zastupnici i izabranici jednoga sretnoga naroda u jos sretnijoj zemlji. Dok ih slusate kako govore, vi cujete kako "mi, doduse, imamo odredjenih problema, ali mi smo izasli iz rata, u kojemu je zemlja razorena, pa ti problemi nisu veliki u usporedbi s nasim uspjesima...", i tako dalje, i tomu slicno. Nije rijetkost cuti, i od onih najozbiljnijih, da je veliki rezultat i ostvarenje vec i to sto "imamo struju i vodu".

O nekom sasvim drukcijemu zivotu i drukcijoj zemlji govore redom brojni ljudi iz svijeta, kojima je zapalo da karijere upotpune sluzbovanjem u Bosni.

Oni u svojim izvjestajima, intervjuima i javnim istupima alarmantno upozoravaju na uzasavajucu ukorijenjenost i razgranatost korupcije, na organizirani kriminal, na prostituciju, na skandaloznu neodgovornost clanova parlamentarnih domova, na ogromnu koncentraciju politicko-financijske moci u stranacko-obiteljskim i grupno-interesnim strukturama izvan kontrole institucija sistema, na opstruiranje povratka izbjeglica i prognanika, namjerno obeshrabrivanje potencijalnih stranih investitora, na opcu razvojnu i ekonomsku stagnaciju i besperspektivnost, zbog koje se sveudilj nastavlja katastroficni proces odlaska najvrijednijega dijela stanovnistva.

Tko s manje, tko s vise takta i ugladjenosti, o tim sumornim aspektima bosanskohercegovacke stvarnosti govore i Westendorp i Klein i Gelbard i Sclar i Schumacher i E. Rehn, i mnogi drugi, a sve je ovih dana u Dnevnom avazu sazeo u sokantnu ocjenu James Lion, sef Medjunarodne krizne grupe: "Time (uvodjenjem klasicnoga protektorata, op. a.) bi se Bosna i Hercegovina stabilizirala, jer je najveca opasnost za bosanski narod vlada, pa mu treba zastita od vlastitih politicara i drzave, koja pljacka."

Ne vide Bosnu ovako samo strani funkcioneri i analiticari. Svatko tko ima otvorene oci za svakodnevni zivot nasih gradova i sela, nasih ulica i pijaca, svatko tko ima otvorene usi za glasove obicnih ljudi sto se promecu po tim gradovima i selima, ulicama i pijacama, vidjet ce istu sliku, samo iz donjeg rakursa.

Na nedavnoj konferenciji u Tuzli o razlozima zbog kojih mladi napustaju Bosnu i Hercegovinu slusao sam studente s univerziteta iz cijele zemlje, svih nacionalnosti. Govorili su jednim glasom.

To je u biti isti onaj glas kojim off the record govore radnici bez posla, a i mnogi s poslom ali bez place, penzioneri, taksisti, domacice, putnici u gradskom prijevozu, izbjeglice i prognanici, demobilizirani ratnici, invalidi, pripadnici "etnickih manjina" u beskrajnom broju raznih kombinacija... Ako imate usi da cujete sve te neizbrojne glasove nezadovoljstva, ocaja, nemocnoga bijesa, tupe rezignacije, gorke razocaranosti, straha od zivota, raznovrsnih nejasno artikuliranih ali jednako obojenih izraza muke i tjeskobe i revolta, najedanput ce vam se ocjena da "ovom narodu treba zastita od vlastitih politicara" uciniti posve preciznom i razloznom.

I dok se, tako, nepovratno rusi i destruira ljudska, duhovna, drustvena, materijalna, cak i sama prirodna supstanca ove zemlje, politicari koji njome vladaju, tvrdo ukopani u dva, odnosno tri autisticka mentaliteta i interesa (oni vole vikati: tri nacionalna identiteta!), najvise svoje energije trose na stvari koje u kontekstu odgovorne drzavne i drustvene politike izgledaju smijesno sporedne. Dok se drzava urusava, oni glancaju svoj, i svojih stranaka, lik u ogledalu, ne bi li uvijek dobijali zudjeni odgovor na pitanje tko je najbolji, tko je najljepsi... Ionako ce Pakt o stabilnosti sve rijesiti, ili barem izdiktirati, pa cemo se opet izvuci od odgovornosti - misle oni u svojoj bezidejnoj i sitno-kalkulantskoj, u biti defetistickoj "politici".

Nije li ponasanje HDZ-a i SDA, dvaju partnerskih stozera vlas ti i moci u Federaciji, ziva ilustracija!

Od zimusnje Deklaracije o polozaju hrvatskoga naroda do nedavnoga propalog Hrvatskog foruma, sve sto HDZ radi samo je nedostojno izmotavanje i glumljenje nekakve konstruktivnosti i "povratka na bosanskohercegovacku hrvatsku politiku". Ta smijesna inkonzistencija i batrganje izmedju intimnih zelja i neiskrenoga javnog ocitovanja najbolje se ogleda u ponasanju sefa. Jelavic ce jedan tjedan otici u Brod i u Posavinu, obecavati povratak, napravit ce paradu s biskupom Komaricom u Banjoj Luci i s fra Petrom Andjelovicem na Plehanu, ali ce odmah zatim u Hercegovini, kod kuce, u sasvim bobanovskoj dikciji, podviknuti, koliko opako, toliko i besmisleno: "Mostar nikad nece biti bosnjacki grad!"

Izjavu su culi svi, a mediji umnogostrucili (kako i ne bi, takav biser!), pa je autora po tko zna koji put u nedugoj politickoj karijeri po celu zveknuo bumerang vlastite neukosti i neodolijevanja inspiraciji provincijalnim sovinizmom. Netko je shvatio da se glupost mora posto-poto izbrisati, ali rezultat te akcije ispao je jos smjesniji. Prvo je stranka objavila objasnjenje: "Jelaviceva izjava je izvucena iz konteksta", kao da ikakav zamislivi kontekst moze opravdati ili ublaziti takav politicki faux pas. Vidjevsi belaj, nekakav HDZ-ov "kolektivni intelektualac" je vec za dan-dva morao smisliti novi pokusaj. Ovaj put autor sam objavljuje: nisam izjavio to sto sam izjavio, krivi su mediji, oni su sve fabricirali! Je li smjesnije, ili je zalosnije!

SDA, pak, u posljednje vrijeme ni u cemu nije tako brza i azurna kao u javnom prepiranju sa svojim kriticarima, osobito ako su stranci. Spomenuti James Lion je, tako, zaradio nekoliko zustrih odgovora po novinama, a sve zato da bi mu se objasnilo da ne smije izjednacavati "tri strane", SDA, HDZ i SDS. Cak mu je putem novina poslan domaci zadatak - da sam popuni tabelu iz koje ce se "objektivno" vidjeti razlika izmedju triju stranaka. Tabelu je, naravno, pravila SDA po svojim kriterijima! Toliko o objektivnosti.

Ovaj slucaj, medjutim, otkriva nesto mnogo vaznije. HDZ, naime, na njega nije reagirao nikako, kao da se i ne odnosi na njezinu stvarnost. SDA, pak, jedino brine da apotekarski minuciozno pobije objedu izjednacavanja. Frapantno je pri tomu, i karakteristicno za cjelokupan politicki habitus i mentalitet SDA, da se ona uopce ne osvrce na najtezu i najvazniju kvalifikaciju iz Lionove analize, onu o drzavi koja pljacka vlastiti narod. Ne zna se sto je poraznije - ako ju nisu primijetili, ili ako su je "takticki previdjeli"!

Najtrulija crta socijalizma, koja je velikim dijelom i proizvela njegovu neodrzivost, bila je potpuna neosjetljivost politike i politicara spram stvarnosti. Kod danasnjih politicara ta neosjetljivost u mnogim je elementima istoga porijekla, samo jos sirovija i arogantnija.