GOJKO BERIC PRIPADA KATEGORIJI
novinara koja je u Sarajevu u laganom izumiranju: i po odgovornosti sa kojom se odnosi prema profesiji, i po ugledu koji uziva medju citaocima, i po neprihvatanju trendovskog take money and run pisanja. Britkost njegovih analitickih bravura na tridesetak redova oplemenjena je prepoznatljivim i brizljivo njegovanim stilom. Pisanju prilazi sa predanoscu vjernika molitvi. Dva puta sedmicno i najbolji Bericevi prijatelji u sirokom luku zaobilaze njegov stan: znaju da pise kolumnu "U zizi" za svoje Oslobodjenje.

Sve sto se u posljednje vrijeme dogadja sa najstarijim, najuglednijim i najboljim sarajevskim dnevnim listom, Bericu tesko pada. Iako je jedan od rijetkih novinara danasnjeg Oslobodjenja koji bi mogao birati redakciju u kojoj ce raditi, i medju kolegama u maticnoj redakciji njegova briga za sudbinu lista nailazi na nerazumijevanje.

DANI: Protekle sedmice navrsilo se 55 godina od izlaska iz stampe prvog broja Oslobodjenja. U anketi koju su vase novine sprovele medju javnim licnostima, na pitanje sta misle o listu, skoro svi anketirani izrekli su pregrst biranih pohvala o kvalitetu najstarijeg bh. dnevnika. Sta Vi, kao najugledniji komentator Oslobodjenja, mislite o njegovom danasnjem kvalitetu, kao i o buducnosti?

BERIC: Oslobodjenje se nalazi u ozbiljnoj materijalnoj i stvaralackoj krizi, i ne znam kako ce se iz nje izvuci. Redakcijska atmosfera je deprimirajuca, kao u cekaonici zubne ambulante. Urednici djeluju pospano i mrzovoljno. Covjek koji redakciju zamislja kao gomilu temperamentnih, pricljivih i pametnih ljudi ne bi nikada, vidjevsi nasa lica, pomislio da mi pravimo nekakve novine. Neke uvazene kolege rijetko ili gotovo nikako ne navracaju u redakciju. Nema vise one stvaralacke strasti koju je list posjedovao tokom rata, a sto je najporaznije, nema je medju mladjim kolegama. Glavni i odgovorni urednik vrijedan je i odgovoran covjek, ali on ne spada u kategoriju novinarskih vukova i po svom mentalnom sklopu predstavlja antipod toj vrsti ljudi. Oslobodjenje je imalo sansu kakvu mozda nece imati ni jedan list u historiji novinarstva, jer ono je, nakon imenice Sarajevo, bilo najzvucnija bosanska imenica u svijetu. Nazalost, zbog sebicnosti i provincijalne pameti nekolicine ljudi, koji nisu imali nikakvu viziju ovog lista, ta sansa je otisla unepovrat. Istina je da je list za svoju godisnjicu dobio pregrst pohvala, ali ja ih ne uzimam suvise ozbiljno. Oslobodjenje je steklo ugled zahvaljujuci nekolicini komentatorskih pera. Na tom nivou su i nasa dvojica karikaturista. A zatim nastaje velika praznina. Ali, sta ce biti kad ti ljudi odu, jer vecina ih se vec primice sezdesetoj? List nema novinara tzv. sirokog spektra, kakav je, recimo, Miljenko Jergovic. Volio bih da imamo i jednog Ozrena Kebu. Ne treba zaboraviti da je Oslobodjenje napustilo nekoliko odlicnih novinara, koji su danas rasuti od Svedske do Kanade i SAD-a. Ne prihvatam teze po kojima je Oslobodjenje nekakav jugonostalgicarski list anacionalne orijentacije. To su pakosti i budalastine. Isto tako se ne slazem sa jednom podrugljivom opaskom u Danima. Dani, naime, ne uvazavaju cinjenicu da je tiraz Oslobodjenja skroman i zbog toga sto je vecina njegovih nekadasnjih citalaca, pripadnika srednje klase u nastajanju, napustila Bosnu i Hercegovinu. Ako bi citaoci Dana napustili Sarajevo, Dani bi propali. Necete mi valjda reci da vas magazin citaju izbjeglice iz istocne Bosne. Mozda je glavna mana Oslobodjenja sto je ostalo pomalo tradicionalisticko i sto nema dovoljno sluha za cinjenicu da se ovdje stvara jedna nova civilizacija, bitno drugacija od prethodne. Ako misli opstati, list mora krenuti u potragu za mladim talentiranim piscima koji ce sa novim generacijama komunicirati novim senzibilitetom, jer nasi ce danasnji citaoci, prije ili kasnije, izumrijeti. Ako ima pameti, ova drzava mora po svaku cijenu spasiti Oslobodjenje, jer to je ime kojim ona uvijek moze da se pohvali.

Vlast koja ima ovakve medije...
DANI: Javnost zna da ste profesionalac, a ja znam i da redovno pratite veliki broj medija. Vasa mini analiza dnevnih i ostalih sarajevskih novina mora da je jako interesantna?

BERIC: Mislim da je Oslobodjenje jos uvijek najbolja dnevna novina. Dnevni avaz ima najvise citalaca, a zna se i zasto. Avaz potpuno slijedi ne samo svakodnevnu politiku SDA vec i njenu religijsko-familijarnu doktrinu. Evo tipicnog primjera Avazove angaziranosti. Proljetos su u saobracajnoj nesreci poginula petorica mladica, Bosnjaka. Informaciju o nesreci Avaz je donio pod krupnim naslovom: "Poginula cetiri brata". A sta je sa petim mladicem? Dan kasnije, svoj izvjestaj sa njihove sahrane Avaz je naslovio: "Nezapamcena dzenaza u Hadzicima". Kao da nije bitna ta velika tragedija, vec kakva je bila dzenaza. Vecernje novine su nesto bolje i, za razliku od Avaza, imaju i solidne komentatore. U kategoriji magazina, Dani su apsolutno superiorni. Ja sam jos 1993. govorio stranim novinarima da je to najbolji proizvod sarajevskog novinarstva. Dani se odlikuju originalnim opservacijama, visokom pismenoscu, modernim senzibilitetom (cija je osnova ljekovita ironija) i nemaju dlake na jeziku. Ne mogu ih uporedjivati sa bilo kojim drugim sarajevskim magazinom, pa ni sa onima koji izlaze u Beogradu i Zagrebu.

DANI: Nisam sklon glorificiranju uloge i znacaja medija, ali mi se cini da oni predstavljaju najvitalniji i najangaziraniji dio javne scene ili civilne strukture u Sarajevu. Dijelite li ovaj moj utisak?

BERIC: Apsolutno ste u pravu. To stanje traje jos od rata, kada je, primjerice, Oslobodjenje bilo na visem profesionalnom nivou i svoju funkciju obavljalo bolje i od drzavnog Predsjednistva i od Generalstaba Armije BiH. Ova vlast bi morala biti sretna sto ima takve medije.

DANI: Kako objasnjavate neshvatljivu pasivnost Univerziteta, PEN centra, Akademije nauka i umjetnosti... dakle, vecine institucija koje su, po definiciji, duzne da uticu na drustvene procese?

BERIC: Zar vi zaista vjerujete u te institucije? Ja ne vjerujem, osim tu i tamo u ponekog pojedinca. Univerzitet je paralisan vladajucim politickim trendom i odasilje glasove koje vlast zeli da cuje. Ovih dana, u sklopu predizborne kampanje na televiziji, jedan univerzitetski profesor, koji inace predaje na tri fakulteta, hvali se kako je u toku rata isao u rovove da bi svojim studentima omogucio da u rovu polazu ispit. I sto je najporaznije, taj profesor tvrdi kako momci koji su polozili ispite u rovovima - raspolazu vrhunskim znanjem, te se mogu mjeriti sa najboljim studentima iz predratnog vremena. Ovdje, dakako, nisu bitni studenti, nego je bitno da biraci saznaju kako je doticni profesor isao u rovove ispoljivsi jedinstven primjer patriotizma. Sve akademije nauka i umjetnosti Francuzi nazivaju "akvarijumima krepanih riba". Sto se tice PEN centra, Senad Pecanin, Ozren Kebo ili Nerzuk Curak su takodjer mogli biti clanovi te institucije, jer pisu bolje od polovine clanova Drustva pisaca. O kakvom uticaju pomenutih institucija na drustvene tokove moze uopce biti govora kad vecina ljudi koji u njima sjede nisu u stanju da u vlastitoj sredini prepoznaju rasizam ili sovinizam, a kamoli suptilnije upakovane nazadnjacke ideje. Sovinisticki atak Dzemaludina Latica na Marka Vesovica PEN je popratio jednim sramotnim, a Drustvo pisaca jos sramnijim saopstenjem.

Vlastiti izbor
DANI: Ima li straha, rezignacije, razocarenja, bijesa, nad cinjenicom da pripadate tek nekolicini javnih licnosti u Sarajevu koje su spremne otvoreno govoriti o stvarima koje svi primjecuju, ali o njima oportuno, "mudro" sute?

BERIC: Nema straha i rezignacije, ali ima mjesavine razocarenja i bijesa. Najvise su me, da budem iskren, svojom sutnjom razocarali bosnjacki intelektualci lijeve ili, hajde da kazemo, humanisticke orijentacije. Gdje su danas ti ljudi? Nijaz Durakovic je ostao jedini fajter u ringu. Arif Tanovic, meni posebno drag covjek, koji je davnih godina bio i izvrstan novinar Oslobodjenja, kao ugledni filozof bavi se planetarnim temama, kao da je u Bosni i Hercegovini sve ostalo potaman. Ali, cujem da je bolestan. Muhamed Filipovic je jedna superiorna bosnjacka pamet, ali i on cesto svojim mocnim intelektualnim macem tek vitla po zraku. Izet Sarajlic ponekad krikne iz ocajanja, ali njegova osjetljiva pjesnicka dusa brzo klone. Abdulah Sidran je suvise oprezan i kloni se zestokih rijeci. Ali, kao sto kaze Mirko Kovac, "jezik bagre jeste jedini jezik koji bagra razumije". Danas u Sarajevu nema bosnjackog intelektualca koji je u svom etnickom korpusu tako kriticki angaziran kao sto je to, recimo, Ivan Lovrenovic u svom. Ovo govorim zbog toga sto nije stvar srpskih i hrvatskih intelektualaca da bosnjacki narod spasavaju od rigidnih ideja i koncepata koji mu se naturaju.

DANI: Gospodine Bericu, dok ste u svojim tekstovima cerecili Milosevica, Karadzica i cetnicke zlocince, bili ste veoma omiljeni i slavljeni i od najekstremnijih bosnjackih sovinista. Sta su za Vas znacila priznanja od onih sa kojima ne biste ni kafu popili?

BERIC: Ne znam na koja priznanja aludirate. Od onih koje pominjete nikada nisam dobio nikakvo oficijelno priznanje. Ziri Saveza novinara BiH jednoglasno me je proglasio za novinara godine 1992. To mi je priznanje neko vrijeme laskalo, a onda sam na njega zaboravio. Citaoci vas ne pamte po nagradama, vec po tekstovima.

DANI: Jeste li ijednog trenutka pomislili da ste izmanipulirani? Jeste li Vi tada pristali na ulogu Vlastimira Mijovica koji predsjedniku Izetbegovicu sluzi kao dokaz da RTV BiH, eto, nije jednonacionalna, jednostranacka?

BERIC: To je isto kao kad biste nekog interbrigadistu, nakon poraza u Spaniji 1939. godine, pitali da li je bio izmanipuliran. Ne vjerujem da bi vam iko od njih rekao da jeste. Staljin je manipulirao borcima Internacionalnih brigada, sto ovi tada nisu znali. Medjutim, oni nisu isli u Spaniju zbog Staljina, vec noseni idealima slobode, pravde i solidarnosti sa borbom spanskog naroda. To je bio njihov moralni izbor, kojim su se ponosili i nakon spoznaje o Staljinovoj ulozi u Spaniji. I svi su se oni do smrti ponosili tim svojim moralnim izborom. Ja sam u ovom ratu, iz najdubljeg moralnog i intelektualnog uvjerenja, stao na stranu bosnjackog naroda i nije me se ticalo da li tim mojim angazmanom neko manipulira ili ne. Sustina stvari nije u manipuliranju, vec u mom licnom izboru. Kad bih se sutra nasao u istoj situaciji, moj izbor bi bio isti, pa taman mi u medjuvremenu pruzili stotine dokaza o tome da me je Izetbegovic izmanipulirao. Ne ravnam se prema gospodinu Izetbegovicu ili bilo kom drugom, vec prema svojim moralnim i civilizacijskim nacelima.

Slavljen, hvaljen i napadan
DANI: Nas dvojica uglavnom komentiramo iste teme i izvlacimo vrlo blisike zakljucke, Vi najcesce u Feralu, ja u Danima. Primijetio sam da su Vase ocjene budalastina bosnjackih lidera skoro po pravilu barem za nijansu blaze od mojih. Je li razlog te uzdrzanosti, kako ja mislim, Vase etnicko porijeklo?

BERIC: Ima i toga. Postoji jos jedna vazna razlika: bosnjacki lideri su, u pravilu, mnogo uljudniji od srpskih i hrvatskih. Ako kritikujem neke njihove lose zamisli i poteze, cinim to zato sto sam uvjeren da oni stete multietnickoj obnovi Bosne i Hercegovine. Ali, ako bosnjacki lideri jedno govore predstavnicima medjunarodne zajednice, a ovdje provode sasvim drugacije zamisli - cemu kao paradigma moze posluziti opstrukcija Sarajevske deklaracije - postavlja se pitanje kuda sve to vodi. Ti ljudi mozda misle da time rade najbolju mogucu stvar za bosnjacki narod, a ja mislim da taj narod time postaje najveci gubitnik.

DANI: Moram Vam priznati jedan moj grijeh: kod sebe sam osjetio zrnce zluradosti kada se na Vas i naseg zajednickog prijatelja Marka Vesovica onako rasisticki okomio Dzemaludin Latic. Cinilo mi se to kao zasluzena kazna za svojevremeno koketiranje sa njim i krugom ljudi kojem pripada. Samo cekam kada ce i Miljenko Jergovic, koji danas objavljuje u Ljiljanu, biti na isti nacin proklet i kada ce Dzevad Karahasan poceti da se u Bosni ponasa u skladu sa intervjuima i izjavama koje daje vani. Moje pitanje glasi: jeste li ikada tokom rata pomislili da bi novim bosnjackim ideolozima, kojima ste zajedno sa Vesovicem bili zakletva, mogli postati mrskiji dusmani od jednog Todora Dutine, Dragana Bozanica ili cak Miroslava Toholja?

BERIC: Naravno da takvo nesto nisam mogao predvidjeti, premda je i u vrijeme rata u Oslobodjenju bilo ljudi koji su me uvjeravali da Alija Izetbegovic nije ono sto ja mislim da jeste i da njegov projekt Bosne i Hercegovine nije projekt koji ja branim. Ako me je, kao sto kazete, stigla zasluzena kazna, to nije moja krivica. Zar na isti nacin nije kaznjeno na hiljade boraca, zivih i mrtvih, koji su se u redovima Armije Bosne i Hercegovine borili za iste ideje? Za mene je lako, jer ja od svoje kazne bar mogu napraviti dobru knjigu i naplatiti dug tim prevarantima, ali kakvo je tek razocarenje generala Jovana Divjaka ili tenkiste Slavise Sucura. Reci za Vesovica i mene da mrzimo muslimane - mi koji smo svoje zivote proveli sjedeci na pragu muslimanske kuce a da nas na to niko nije prisilio - mogu samo moralni razbojnici ili ljudi zadojeni sovinistickom mrznjom. Neka mi ta gospoda pokazu jos nekog Srbina u Bosni i Hercegovini, a, bogami, i sire (skidam kapu jos samo Mirku Kovacu), koji se svojim perom tako ubitacno razracunavao sa srpskom mitologijom, srpskim fasizmom i njegovim zlocinima nad Bosnjacima, kao ja. Ako im i ja ne valjam, onda im ne valja nijedan Srbin na ovoj planeti. A to je onda njihov problem, a ne moj. Medjutim, moram osporiti jednu konstataciju u vasem pitanju. Ja, naime, nikada nisam koketirao sa Laticem i krugom ljudi kojem on pripada. Sa Laticem sam se prvi i zasad jedini put sreo prije godinu dana, u zgradi Televizije, neposredno uoci emisije "Face to Face". Tacno je da sam ja u Ljiljanu bio slavljen i hvaljen, ali samo do trenutka kad sam se poceo kriticki osvrtati na politiku SDA i Alije Izetbegovica. Kao da je SDA KPJ na vlasti, a Izetbegovic Tito, pa sve sto oni rade zasluzuje samo aplauze. Meni jedno vrijeme nije bilo jasno sta je stvarni motiv tih napada. Ali kad je neki anonimni tip u jednom broju Ljiljana proglasio nistavilom sve ono za sta se ja zalazem, nazvavsi to podrugljivo partizanstinom, oni su se konacno izjasnili: treba posjeci najveca stabla medju nebosnjackim multietnickim drvecem koje je u Sarajevu jos ostalo. A u tom malom arboretumu smo, pored jos nekoliko Srba i Hrvata, general Divjak, Marko Vesovic i moja malenkost. Sva trojica smo postali meta bosnjackih nacionalista. Njima uzasno smeta sto je, primjerice, general Divjak medju braniocima Sarajeva deset puta popularniji i omiljeniji od generala Rasima Delica. Stvar je, dakle, postala jasna kad je Dzemaludin Latic u polemici sa mnom napisao da moja Bosna nije njegova Bosna.

I na odlasku - priznanje
DANI: Gospodine Bericu, sta je danas ostalo od predratne sarajevske prepoznatljivosti?

BERIC: Veoma malo. Gotovo je sa predratnim Sarajevom. Otislo je i odlazi mnogo mladih ljudi, a vracaju se iskljucivo stariji, jer oni drugog izbora nemaju. U mentalnom smislu - a tu, pored ostalog, ukljucujem civilizacijsku i politicku emancipovanost vecine njegovih danasnjih stanovnika - Sarajevo bih opisao kao jedan smisljeno zapusten prostor pun raznih otpadaka na kome se povremeno izvodi Beethovenova Deveta simfonija.

DANI: Je li Sarajevo definitivno izgubljeno za Srbe i Hrvate?

BERIC: Jos je rano za bilo kakav zakljucak, ali sam, sto se toga tice, sklon sumornoj prognozi. Vecina Srba i Hrvata mentalno sve manje pripada ovom gradu i tesko se mire sa novom realnoscu. To je cinjenica i to je tako. Mnogi od njih subjektivno se osjecaju gradjanima drugog reda i traze argumente za svoj odlazak. Zapazio sam jednu zanimljivu pojavu. Cim se povede razgovor o sarajevskim kriminalcima, korupciji, bezakonju ili razmjerama primitivizma, refleksi sarajevskih Srba i Hrvata aktiviraju se munjevito. Provocirani istim temama, bosnjacki refleksi se aktiviraju mnogo sporije. Ko razumije tu razliku, jasno mu je o cemu ona govori. Ako iz Sarajeva iscure preostali Srbi i Hrvati, Bosna i Hercegovina ce biti etnicki podijeljena do posljednjeg covjeka. Nemoguce je da to bosnjackim liderima nije jasno. Pitanje je samo sta oni zapravo zele.

DANI: Je li Vas strah da bi Vasa ratna nadanja mogla biti iznevjerena? Koji je to rasplet bosanskohercegovacke drame u kojem bi shvatili da su Vase zelje, ljubav i ocekivanja investirana u jedan propali projekt?

BERIC: To je onaj rasplet u kojem bi nacionalna separacija u Bosni i Hercegovini bila dovrsena, a sve ukazuje da dogadjaji idu u tom smjeru. U tom slucaju, mogucnost za novi rat uvijek ostaje otvorena. Dayton je lose rjesenje. Ovim narodima su potrebni politicari vizionari, demokrate po uvjerenju, a ne nacionalisticke vodje. A jos su im potrebniji novi prosvjetitelji, koji bi ih ucinili civilizacijski i kulturno emancipiranim i izvukli ih iz zone mentalnog sumraka. Sto se tice mog investiranja u jedan - kako, vjerovatno s pravom kazete - propali projekt, citirat cu vam Alberta Camusa, koji je nakon pobjede fasizma u Spaniji pisao o tome kao "otkricu da je moguce biti porazen, da sila moze da potcini duh i da ima slucajeva da hrabrost ne biva nagradjena". Ta sila bi, u mom slucaju, bila nacionalisticka politika. Meni se osobno fucka na pojmove kao sto su konstitutivnost naroda i prava nacionalnih manjina. Nacionalisticke tlapnje o konstitutivnosti naroda, teorija Vladimira Iljica Lenjina, zapravo su ostrenje nozeva za nova klanja. U svakom modernom ustavu nacionalna prava se mogu rijesiti jednom jedinom recenicom. Neka drzavni parlament bude sastavljen od Doma naroda i Doma gradjana, i stvar je rijesena. Isti je slucaj i sa manjinama. Nije stvar u zakonima, vec u drustvenoj atmosferi. Pripadnik svake manjine je zadovoljan onoliko koliko on osjeca da je zadovoljan, a ne koliko vecina misli da mu je dovoljno. Zanimaju me iskljucivo ljudska prava, a ona su danas u demokratskim drustvima nacelo iznad svakog ustavnog nacela. Kao jedinka, nijedan covjek ne smije biti manjina. Sarajevo bih napustio onda kad bih osjetio da sam ja, kao Gojko Beric, ovdje postao manjina. Ali i tada bih, mahnuvsi prijateljima, rekao: za sve su krivi Srbi, ona rulja zvijeri koju je formirala srpska mitoloska svijest i koja je pokrenula ovaj genocidni rat.