NESUMNJIVO JE DA WILLIAM JEFFERSON CLINTON,
koga je zapalo da Ameriku uvede u novi milenij, pripada plejadi najvecih americkih predsjednika. Godinama sam mastao o mogucnosti da intervjuiram Clintona, svjestan da su sanse za dobitak na lutriji vece od mogucnosti da americki predsjednik odvoji vrijeme za jednog obicnog urednika malog magazina iz jos manje zemlje. No, uzurbane pripreme za samit Pakta o stabilnosti, koji se odrzavao u Sarajevu, pocele su buditi nadu da bi moja novinarska mastanja mogla postati realnost. Petnaestak dana prije samita, iz americke ambasade sam vrlo neodredjeno, bez objasnjenja, pitan o tome da li cu boraviti u Sarajevu tokom samita. Pretpostavljao sam da se mozda radi cak i o mogucnosti susreta sa Clintonom, ali su moje nade iscezle kada je objavljeno da ce Clinton, poput ostalih najvecih svjetskih drzavnika, u Sarajevu provesti tek nekoliko sati tokom odrzavanja dvodnevnog samita.

Kada sam vec mislio da od ekskluzivnog posla tokom samita nema nista, tri dana prije Clintonovog dolaska iz Ambasade SAD-a u Sarajevu su me zamolili da im posaljem moj curriculum vitae, vidno naglasavajuci da je mogucnost susreta sa predsjednikom vrlo neizvjesna. Slijedece veceri sam se nalazio na prijemu kod austrijskog ambasadora u BiH Valentina Intzkoa, uprilicenog povodom dolaska novog Visokog predstavnika Wolfganga Petrica, kada je zazvonio mobitel. Iz americke ambasade su molili da im hitno posaljem dvije stranice dodatnih informacija o meni i mojim osobinama, sklonostima, hobijima, porodici.

Definitivna potvrda sastanka uslijedila je dan prije Clintonovog dolaska, na sastanku u USIS-u u Sarajevu, gdje je kolegicama Milki Tadic iz podgorickog Monitora, Seski Stanojlovic iz beogradskog Vremena, Perici Vucinicu iz banjaluckog Reportera i meni saopsten plan naseg susreta sa americkim predsjednikom.

U brojnim izjavama nakon susreta sa Clintonom neizbjezno pitanje koje su mi postavljali kolege iz inostranih medija (zanimljivo je da susret jednog sarajevskog novinara sa americkim predsjednikom nije bio vijest ni za jedan sarajevski medij) odnosilo se na kriterij po kojem su izabrani novinari koji ce se susresti sa Clintonom. Odgovarao sam da mi kriteriji izbora nisu poznati i da je to pitanje za Clintonovu administraciju. No, u predvorju sarajevske Trece gimnazije, gdje je odrzan nas susret, naletio sam kod jednog od sluzbenika americke administracije na papir pripremljen za americkog predsjednika, u kojem je stajalo po desetak recenica o nama cetvoroma i medijima u kojima radimo. Tako u papiru, izmedju ostalog, za Pericu Vucinica stoji da je pokretac i urednik jedinog medija u Republici Srpskoj koji nije pod uticajem neke politicke partije. Milka Tadic je predstavljena kao direktorica prvog nezavisnog crnogorskog medija koji se nije libio kriticki pisati o ulozi i odgovornosti Srbije i Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U dijelu o spoljnopolitickoj urednici Vremena Seski Stanojlovic naglasava se njen angazman u Helsinskom komitetu za ljudska prava u Srbiji. O Danima se govori kao uticajnom bosanskohercegovackom nedjeljniku koji je pod konstantnim prijetnjama i pritiskom vlasti. Ipak, narocito me se dojmila recenica u kojoj se za kolegicu Vildanu Selimbegovic i mene kaze: "Sto vise prijetnji primaju, oni vise kopaju po cinjenicama koje kompromitiraju nacionalisticke politicare..."

Da Clinton ima naviku prije sastanka procitati ono sto mu saradnici pripreme, pokazao je kada je kolegicu Sesku Stanojlovic pitao o njenim gimnazijskim danima u Pozarevcu, provedenim u istom razredu sa Slobodanom Milosevicem. Ovo njegovo pitanje uslijedilo je kada smo mi postavili nasa, mada smo vec bili prekoracili 35 minuta predvidjenih za razgovor. Iako ga je jedan od saradnika diskretno upozorio da je predvidjeno vrijeme isteklo, Clinton je odmahnuo rukom i nastavio razgovarati sa nama. Kasnije su nam njegovi saradnici rekli da je sastanak sa nama bio njegov najduzi pojedinacni susret, duzi i od onog sa clanovima Predsjednistva BiH i liderima zapadnih saveznika prisutnih na samitu.

Po planiranom programu bilo je predvidjeno da nas predsjednik Clinton primi u 19 sati i 5 minuta, u ucionici Trece gimnazije razorenoj granatama i gelerima. Prije toga u njegovom planu je stajao cetrdesetominutni odmor nakon povratka iz obilaska srpske pravoslavne crkve.

Vidjeli smo ga kada se vratio i bili smo zbunjeni kada su nas pozvali da dodjemo u sobu, u kojoj su vec sjedili drzavna tajnica Albright, savjetnik za nacionalnu sigurnost Sandy Berger, sef Bijele kuce John Podesta, ambasador Richard Kauzlarich. Zbog neocekivane promjene termina sastanka, negdje na putu iz dvorista gimnazije do ucionice zagubili smo tremu.

Ulazimo u sobu, a na sredini me sacekuje Bill Clinton.

- Dobro mi dosao, dragi predsjednice!
- Bolje te nasao, postovani Senade!
- Lijepo izgledas. Znam sve sta si izdeverao u proteklih godinu dana, ali nijednog trenutka nisam posumnjao u tebe i u americku razboritost.
- Hvala, Senade. I ja pratim Dane, znam da ti nije lako. Zadivljen sam nacinom na koji ti i tvoje kolege obavljate svoj posao. Ako mogu nesto uciniti za tebe ili Dane, samo reci. Bilo bi mi drago i da navratis do mene kad naletis do Washingtona.
- Hvala lijepo, ali ne vjerujem da cu moci navratiti do kraja tvog mandata, imam puno posla u Danima.

E, ovako nije proteklo moje upoznavanje sa americkim predsjednikom. Ovo je prica za moju kafansku mitologiju i, akobogda, unuke. Sjecam se da sam se rukovao sa predsjednikom, predstavio se, pozelio mu dobrodoslicu i zahvalio na pozivu za sastanak.

Zauzeli smo unaprijed dogovorena mjesta. Po prethodnom dogovoru nas cetvoro, ja sam zapoceo obracanje americkom predsjedniku, koji se tokom citavog razgovora pokazao vrlo pazljivim slusacem izlaganja, te do tancina upoznatim ekspertom za balkansku problematiku. Scenarij razgovora predvidjao je nasu mogucnost da Clintona ukratko upoznamo sa necim sto drzimo vaznim i da mu postavimo po dva pitanja, uz mogucnost da i on nas nesto pita do zavrsetka sastanka, sto je i ucinio.

PECANIN: Gospodine predsjednice, prije svega hvala za priliku koju ste nam pruzili da se sretnemo i hvala Vam za sve sto ste Vi, vasa administracija i americki narod ucinili za Bosnu i Hercegovinu. Velika je stvar za mene i moje kolege sto smo se danas sastali s Vama. Zelio bih Vam zahvaliti i za sve napore u rekonstrukciji i obnovi demokratskog drustva u Bosni i Hercegovini. Hocu Vam reci da Vasi napori daju rezultate: moje kolege iz Banje Luke, primjera radi, i ja, koji sam iz Sarajeva, nismo mogli ni zamisliti prije tri godine da cemo se sretati i postizati visoki stepen medjusobne saglasnosti o nasoj proslosti i puni konsenzus o nasoj buducnosti. Danas je to moguce, izmedju ostalog, zahvaljujuci i Vasoj podrsci i podrsci zapadnih demokratija. Narocito Vam zelim zahvaliti na odluci da za ambasadora SAD u Bosnu i Hercegovinu posaljete gospodina Richarda Kauzlaricha, koji je svesrdno pomogao demokratizaciju i obnovu civilnog drustva u Bosni i Hercegovini. Ne mozete vjerovati koliku nam je podrsku pruzao, a nekoliko novinara je mozda i prezivjelo zahvaljujuci njegovoj podrsci i brizi. Zelim da zatrazim od Vas da nastavite s podrskom koju ste nam dosad pruzali u obnovi demokratskog drustva, uvjeren da ce Vasi napori dati rezultate, mozda cak i brze i ranije nego u zemljama sa slicnim problemima, poput Sjeverne Irske i Juzne Afrike. U svom govoru danas ste rekli kako je Bosna prezivjela rat i da vjerujete kako je rat konacno zavrsen. Ja se nadam zauvijek. Ali, znate da dolazi nova faza. Program vojne pomoci "Equip and train", koji je ustanovljen uz Vasu podrsku, dao je odlicne rezultate. No, ja cu biti slobodan da predlozim novi, slican program za obnovu demokracije u BiH. Mislim da Bosni i Hercegovini u ovom trenutku treba "Equip and train democracy". Smatram da je to od kljucnog znacaja za godine pred nama i buducnost Bosne i Hercegovine. Moje kolege i ja bismo voljeli da Vam postavimo nekoliko pitanja. Ja zelim postaviti dva. Prvo glasi: da li mislite da je Slobodan Milosevic jedini nacionalisticki lider u regionu i da li postoji nada da ce sadasnje vlasti i sadasnji nacionalni lideri u zemljama kao sto su BiH i Hrvatska biti spremne za demokratske promjene u drustvu, potrebne za ulazak nasih zemalja u evroatlantske integracije? Ovom prilikom Vam zelim predociti jednu interesantnu cinjenicu. Neke analize pokazuju da je medjunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini od pocetka rata do danas potrosila 10 hiljada dolara po glavi stanovnika Bosne i Hercegovine za vojne operacije, 1.000 dolara za obnovu infrastrukture i, nazalost, manje od 100 dolara po glavi stanovnika Bosne i Hercegovine za pomoc i projekte u obrazovanju, kulturi i nezavisnim medijima. Mislim da nam zadrzavanje ovakvih proporcija ne daje velike izglede za buducnost. Ako je za njih bilo opravdanja u proslosti, mislim da ih ubuduce nema. Stoga, moje drugo pitanje vezano je za mogucnost rekoncilijacije u Bosni i Hercegovini. Ovo pitanje je veoma bolno za zrtve rata u Bosni i Hercegovini i predstavlja sramnu cinjenicu za citav demokratski svijet i demokratske zemlje kao sto su Sjedinjene Drzave. Naime, optuzeni za ratne zlocine, prije svega Radovan Karadzic i Ratko Mladic, jos uvijek su na slobodi. Mislim da bez ucinkovitijeg rada Haskog tribunala nece biti moguce doci do pomirenja u Bosni i Hercegovini, kao najvaznijeg dijela njene obnove. Moje pitanje, dakle, glasi: Da li ste Vi i Vasa administracija ucinili sve sto ste mogli da uhapsite Radovana Karadzica i Ratka Mladica? Da li je americka administracija ponudila i dala Haskom tribunalu svu dokumentaciju i dokaze o ostalim osumnjicenim za ratne zlocine?

CLINTON: Dopustite mi da prvo odgovorim na drugo pitanje jer nas ono vodi prvom pitanju. Mi smo bili glavni zagovornici osnivanja Tribunala za ratne zlocine i pruzili mu veliku pomoc finansijske prirode. I mnogo smo ucinili u saradnji s njima. Dakle, odgovor na vase pitanje je da smo vrlo blisko saradjivali s Tribunalom. Mi smo, takodjer, ucestvovali u operacijama hapsenja, mislim, 29 od 80 optuzenih za ratne zlocine u BiH. Sto se tice Karadzica i Mladica, oni nisu u americkom sektoru. Kada su Ujedinjene nacije prihvatile mandat misije u BiH, u okviru tog mandat je data mogucnost da medjunarodne snage uhapse optuzenike ako naidju na njih, ali da ne zapocinju novi rat zbog bilo kojeg od njih. To je, dakle, bio mandat. Mislim da cemo nastaviti ciniti sve sto mozemo na hapsenju tih ljudi. Ali, mislim da je do sada vec neupitno da ova dvojica ljudi imaju sve manje moci i utjecaja ili su ih vec potpuno izgubili. Sada da se vratim vasem prvom pitanju. Pitali ste da li je Milosevic jedini nacionalist koji uzrokuje probleme? Ne vjerujem da mozemo ici tako daleko, ali vjerujem da je rat u Bosni i ono sto se desavalo na Kosovu rezultat njegove dvanaestogodisnje vladavine. On je svoju politiku i moc izgradio na prodaji "Velike Srbije" ljudima - ideje po kojoj su svi nesrbi bili neprijatelji, potpuno liseni politickog legitimiteta - pogresne vjere i pogresne nacionalnosti. I bilo je u redu prenebregnuti njihove zahtjeve, iskorijeniti ih i mozda je bilo u redu i ubijati ih. U Bosni je ubijeno 250.000 ljudi, a isto je toliko izbjeglica. Zbog toga sto smo brzo reagovali na Kosovu mnogo je manje ubijenih. Znamo za deset hiljada, iako je iskopano jos mnogo masovnih grobnica, mnogi su protjerani, tako da ne mozemo sa sigurnoscu govoriti o brojevima. Ali 800.000 ili vise izbjeglica sa Kosova se vratilo kuci - sto nije slucaj u Bosni jer je rat trajao duze, tako da im treba vise vremena da se vrate. Kad se politicari kandidiraju na izborima, onda su, znate i sami, veoma "sareni". Ima ljudi koji su mozda nacionalisti, ali su spremni na suradnju sa ljudima iz drugih etnickih grupacija ili vjerskih zajednica. Razlika je ta sto je on bio spreman da uz etnicko ciscenje i cak masovna ubistva postigne svoje ciljeve. I tu je nevolja. Pitali ste me zatim, da li se narodi u BiH mogu pomiriti. Vjerujem da mogu, ali moramo ljudima dati nesto vrijedno zalaganja. Nije dovoljno hodati i govoriti ljudima, nakon ovakvih ubijanja i gorcine, kako "eto sad trebate biti fini, znate, raditi smo ono sto treba". Morate im ponuditi nesto pozitivno, nesto vrijedno zajednickog rada. I danas sam na sastanku sa bosanskim Predsjednistvom rekao - znate, jos uvijek postoje tenzije sa svim izbjeglicama i problemima koji se ticu njih - ali, oni su se danas osjecali mnogo udobnije i imali mnogo vise zajednickog nego prije dvije godine. I mislim da je to plus.

TADIC: O.K. Pretpostavljam da je sada red na mene. Znate i sami da ja dolazim iz Crne Gore. I danas sam sretna sto dolazim iz zemlje koja vise nije uz Milosevica. Ali, prije samo dvije, dvije i po godine, moja zemlja je, nazalost, slijedila Milosevica u svim njegovim postupcima. Crna Gora je, nazalost, ucestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a Crnogorci su cinili ratne zlocine. Nemamo prijatnu proslost, ali mislimo da mozemo imati mnogo bolju buducnost. Crna Gora je jos uvijek u opasnosti od Milosevica. Njegove vojne i policijske snage su jos uvijek prisutne u Crnoj Gori i to u velikom broju. I tokom tromjesecnog bombardovanja nikad nismo bili sigurni da sutra nece planuti novi rat s njima. Nasa novina je imala mnogo problema, jer je Vojska insistirala na cenzuri, a mi to naravno, nismo htjeli prihvatiti. Dolazili su naoruzani u redakciju, svaki dan i svaku noc. Neki od nasih novinara su isli na vojni sud. Znamo da ponovo mogu doci u nasu redakciju, kao sto znamo da mogu okupirati Crnu Goru i da moze doci do rata ako Milosevic odluci da povede jos jedan rat. Mi smo Vam, prije svega, zahvalni na velikoj podrsci koju pruzate nasem vodjstvu. Ne mislim da je nase vodjstvo najdemokratskije na svijetu i mi smo jako kriticni prema njima jer mislimo da imaju mnogo da nauce zbog njihove umijesanosti u neke dogadjaje iz proslosti. Ali, mislim da se popravljaju i sa podrskom, pogotovo kontrolom Zapada, jer u Crnoj Gori sada postoji snazna demokratska opozicija i snazni nezavisni mediji, samo Zapad moze kontrolisati nase vodjstvo, koje bi zeljelo zadrzati monopol u mnogim sferama. Zeljela bih Vam postaviti nekoliko pitanja, koja su veoma bitna za Crnogorce i buducnost regiona. Sjedinjene Drzave insistiraju na teritorijalnom integritetu Savezne Republike Jugoslavije. Ali, SRJ nije medjunarodno priznata drzava, niti je clan Ujedinjenih nacija niti drugih ozbiljnih medjunarodnih institucija. I kada govorimo o mogucoj nezavisnosti, na koju nas Milosevic moze natjerati - reforme su nemoguce u zemlji ciji je on lider. Dakle, kada govorimo o nezavisnosti, jedini odgovor koji dobijamo od Zapada je "da ne mozemo mijenjati granice". Ali, Crna Gora uopce ne namjerava mijenjati granice. Crna Gora samo zeli priznanje u sadasnjim, unutrasnjim jugoslovenskim granicama koje nisu medjunarodno priznate. Ako se te granice ne priznaju, onda je Milosevicev projekt "Velike Srbije" pobjedonosan, jer sa Crnom Gorom Milosevic jos uvijek ima Veliku Srbiju, a strah je njegov proizvod. Ne znam, i zato bih Vas voljela pitati da li cete blokirati crnogorsku nezavisnost ako budemo prinudjeni napustiti Saveznu Republiku Jugoslaviju, ako Milosevic i dalje bude na vlasti? Jos jedno pitanje, za koje mislim da je vazno: Ako Milosevic ostane na vlasti, Crna Gora ce ostati izolovana, jer ne mozemo postati dio medjunarodne zajednice sa njim na vlasti. Dakle, na koji cete nacin podrzati crnogorsku Vladu?

CLINTON: Prije svega, postavili ste citav niz vrlo dobrih pitanja, jer moram vam reci da mi jako drzimo do uloge koju je Crna Gora odigrala u nekoliko posljednjih teskih mjeseci. Bila je u jako teskoj poziciji. Postojala je mogucnost invazije, ali je vlada predsjednika Djukanovica ostala na pozicijama nezavisnosti i stjecanja sire autonomije za jedno demokratsko i multietnicko drustvo. I mi u to vjerujemo. Evo u cemu je problem. Ocigledno je, kao sto ste rekli, da Crna Gora ne bi trebala biti kaznjena obustavljanjem pomoci zato sto je dio Jugoslavije. I to je dobar primjer dileme. Evo sta mene zanima. Zelim da narod Crne Gore ima maksimalnu slobodu i samoodredjenje. Ali, mislim da SAD i Evropa ponajmanje trebaju da precrtavaju nacionalne granice. Ko zna sta ce se dogoditi u buducnosti? Mislim da se moramo zalagati za odredjene principe. Ono sto zelim reci svim narodima Balkana i cijeloj jugoistocnoj Evropi je da zelimo izgraditi buducnost u kojoj vasa sigurnost, vase pravo na slobodu vjeroispovijesti, slobodu govora, pravo na obrazovanje, posao, nece zavisiti od toga da li zivite u zemlji u kojoj svi unutar njenih granica imaju istu vjeroispovijest i narodnost kao i vi. Svi raniji pokusaji stranih sila da mijenjaju balkanske granice su vodili ka velikim patnjama ovdasnjih naroda. Ne zelim lisiti nijedan narod njegovih demokratskih aspiracija. I mislim da Sjedinjene Drzave namaju pravo na to. Ali mislim da nemamo prava niti doci ovdje i reci da cemo, zato sto mi ne volimo gospodina Milosevica, izmijeniti sve nacionalne granice. Jer, pravi problem ovdje je sacuvati demokraciju, samoodredjenje, slobodu od vjerskih, rasnih i etnickih progona, bez obzira na nacionalne granice. Ono sto nama treba... dopustite mi, ipak, da kazem nesto drugo. Kada bi doslo do uspostavljanja prave vrste ekonomske i politicke integracije u jugoistocnoj Evropi i pravih veza izmedju jugoistocne Evrope i ostatka Evrope - srednje i zapadne Evrope - onda mislim da sve to ne bi ni bilo tako vazno. Odnosno, kad bi znali da ce vasa ljudska prava biti zasticena, i kad bi znali da ce cijeli region biti medjusobno povezan ekonomski i politicki i da ce region biti blisko povezan sa Evropom i imati buducnost u toj Evropi, onda trenutni status - bilo da se radi o nezavisnosti ili autonomiji, primjera radi - ne bi bio ni izbliza tako vazan. Ono cega sam se plasio - a to je razlog sto sam vrlo pazljivo govorio o teritorijalnim granicama - jeste to sto je uzrok katastrofa na Balkanu u dvadesetom stoljecu bilo strano mijesanje i mijenjanje granica. Moramo promijeniti prirodu nacionalnog zivota i prirodu medjunarodne saradnje i vjerujem da ce onda, u toku sljedecih nekoliko godina, pitanje medjusobnih granica izgubiti na znacaju. Narodi ce to uvijek odrediti sami, a ne stranci. To je ono sto ja mislim da ce se dogoditi.

STANOJLOVIC: Ali, posljedica toga je Srbija cija je ekonomija kolabirala, imamo razorene infrastrukture, drustvene strukture i infrastrukture u dubokoj moralnoj i politickoj krizi. Srbija ovih dana nema srece, no ne zaboravite da je Slobodan Milosevic jos uvijek na vlasti. Prvo pitanje koje ja zelim postaviti jeste: sta trebamo uraditi da bi Srbiju vratili na noge, da tako kazem - ili kako da privucemo ili natjeramo Srbiju da ucestvuje u novim integracionim procesima? Mislim na Pakt o stabilnosti. Jer, ako ostane van integracijskih procesa, geostrategijski polozaj Srbije ce biti oslabljen. I to ce biti dovoljna katastrofa za Srbiju. I dio ovog pitanja se odnosi na to kako da se nosimo sa snaznim antiamerickim raspolozenjem i osjecanjima u srpskom narodu, koja su kulminirala nakon zracnih udara?

I, ako mi dopustate, postavila bih jos jedno pitanje: koliko znam, Vi ste se jednom sreli sa Slobodanom Milosevicem...

CLINTON: U Parizu.

STANOJLOVIC: U Parizu, da...

CLINTON: I on je naravno, boravio u Sjedinjenim Drzavama, u Daytonu.

STANOJLOVIC: Da, ali Vi ste ga sreli u Parizu. I mislim da ga nikad vise necete sresti jer je optuzen za ratne zlocine. Voljela bih cuti kakav je utisak na vas ostavio gospodin Milosevic. Kako ga se sjecate - kao rivala, tvrdoglavog suparnika?

CLINTON: Dopustite mi da vam odgovorim. Pitali ste prvo za pomoc Srbiji, jer Srbi su tesko pogodjeni u posljednjem ratu. Zatim ste pitali....

STANOJLOVIC: O antiamerickom raspolozenju.

CLINTON: O antiamerickom raspolozenju i utisku koji je gospodin Milosevic ostavio na mene. Medjunarodna zajednica je zauzela stav da cemo pruziti humanitarnu pomoc srpskom narodu jer shvatamo da smo mi tesko pogodili taj narod ekomoski, i ostetili drustveno tkivo. Mi zelimo - Sjedinjene Drzave narocito, da ucestvujemo u obnovi Srbije, jer mnogi Amerikanci imaju srpske korijene, i da pokazemo da nam ne smeta srpski narod, nego politika gospodina Milosevica. Ali, ne vjerujemo da u ovom trenutku trebamo pruziti bilo sta vise od humanitarne pomoci, jer znamo da bi tako ojacali Milosevicev polozaj. Mi smo u strasnoj dilemi. Ali, srpski narod mora na neki nacin promijeniti svoju vladu. Milosevica je optuzio Haski tribunal. Dokaza je mnogo. Razlog iz kojeg smo onako brzo reagirali na Kosovu je to strasno iskustvo iz Bosne - a ja sam bio predsjednik dvije godine tokom rata. To je bila nocna mora, a medjunarodna zajednica je bila spremna preduzeti akciju tek nakon Srebrenice. Ako srbijanski narod zeli da dobije nesto vise od humanitarne pomoci, onda mora promijeniti svoju vladu. Sto se tice antiamerickog raspolozenja, mogu samo reci da shvatam, iako mi nismo sami proveli ovu akciju. Svi evropski saveznici su bili na nasoj strani. Mi imamo najvecu vojsku i mi smo bacili najveci broj bombi. Nazalost, neki su nevini civili ubijeni i ja se zbog toga osjecam uzasno. Ali, volio bih da ljudi malo razmotre situaciju u kojoj sam se ja nalazio. Kada sam postao predsjednik prvi put, pokusao sam voditi razgovore sa gospodinom Milosevicem dvije i po godine. A desetine hiljada ljudi su ubijani u Bosni. Ovaj put smo znali da imaju plan. Znali smo da Milosevic ima plan da sistematski iskorijeni Kosovare, pobije, opljacka i unisti katastre na veoma sistematican nacin. I nismo htjeli cekati jos dvije i po godine da svi ti ljudi budu pobijeni i sve izbjeglice protjerane. Pogledajte Bosnu: sada sjedimo u Sarajevu, a preko milion ljudi se jos nije vratilo u svoje domove. Zbog toga sto smo bili brzi, na Kosovo se vec vratilo 90 posto protjeranih. Ja shvatam to sto su Srbi ljuti na mene i prihvatam kao neizbjeznu posljedicu jednog strasnog sukoba. Neka znaju da oni mogu biti ljuti na mene koliko god hoce, Sjedinjene Drzave ipak nece mrziti Srbiju. Nasa zemlja je bolja jer mnogo Srba zivi u Americi. I ja zelim pomoci u obnovi Srbiji i zelim da Srbija ima vodecu ulogu u jugoistocnoj Evropi u buducnosti. Medjutim, mi moramo dokrajciti etnicko ciscenje. Politika koju je vodila Miloseviceva vlada tokom posljednjih 12 godina mora ostati po strani. Ideja o rasnoj ili vjerskoj superiornosti mora otici na smetljiste historije. Ja znam sta to znaci. U Americi je jako dugo vladalo uvjerenje da su bijelci superiorniji u odnosu na crnce. Sve do 1960. Sjedinjene Drzave nisu imale predsjednika katolika. Ja razumijem te stvari. Ali dosli smo do tacke u kojoj su takvi pokolji neprihvatljivi. I to pokazuje napredak naseg svijeta. Ljudi mogu biti bijesni na mene, ali moraju znati da Amerikanci nemaju nista protiv Srba. Mi smo se samo suprotstavili gospodinu Milosevicu. Trece pitanje se ticalo utiska koji je gospodin Milosevic ostavio na mene. Oklijevam da vam pricam o tome, jer ljudi me kod kuce stalno psihoanaliziraju. Znate, sretnu se sa predsjednikom Clintonom, "zasto je predsjednik Clinton vas predsjednik!?" Mislim da je veoma inteligentan covjek. Mislim da moze biti i sarmantan. Ali, mislilm da ima dva problema koji su se ispostavili fatalnim. Prvo, svoju je politicku moc izgradio na ideji vjerske i etnicke nadmoci Srba i njihovog nasljednog prava, ne samo da budu dio nego da dominiraju onim sto odluci da nazove "Velikom Srbijom". On je mislio da je to dio Bosne koji se zove Republika Srpska. Ukinuo je kosovsku autonomiju. I Madjari u Vojvodini i Crnogorci su zabrinuti jer je proizveo strah, paranoju medju Srbima i onda je odrzavao na zivotu tijelima i zivotima ostalih. I drugi iz ovog regiona su pretjerali. Ni ostali nisu sasvim cisti. Ali, on je stvorio cijelu ovu stvar i onda je postavio u Bosnu i na Kosovo. I mislim da je na umu imao nesto mracno i strasno. Druga stvar koju sam uocio kod njega je, mozda zbog njegovih licnih tragedija - tragedije koje je podnio kao dijete, njegovi roditelji i sve to - meni je zao zbog toga, da ne osjeca ono sto normalni ljudi osjecaju kada donose odluke koje druge kostaju zivota. Ja sam znao da ce nevini ljudi ginuti kad sam naredio da se avioni dignu iznad Srbije. I mrzio sam tu odluku. Ali, ucinio sam to jer sam znao da spasavam mnoge, desetine hiljada ljudi vise nego sto ce ih poginuti. Njemu to ne znaci nista. To je jedino sto mogu da zakljucim. Nakon sto sam gledao pogibelj 250.000 ljudi u Bosni, i slusao price o silovanoj djeci i postrijeljanim mladicima - to su bili mladici za regrutaciju - ljudima sakupljenim i zivim zapaljenim, mogu samo zakljuciti da on iz nekog razloga nema normalna osjecanja. To su problemi koje ja imam sa gospodinom Milosevicem. Mislim da je ideja etnicke i vjerske nadmoci najveca prijetnja danasnjoj civilizaciji, na samo na Balkanu - Sjeverna Irska, Bliski Istok, Afrika - mozemo i nastaviti da nabrajamo. Prije nekoliko dana u Sjedinjenim Drzavama, covjek je poludio i pobio nekoliko ljudi razlicitih rasa... Vidjeli ste to? U dvije drzave?

STANOJLOVIC: Da.

CLINTON: Pobiti onolike ljude. Zasto? Zato sto je pripadao nekom ludackom vjerskom kultu koji ga je ubijedio da ima pravo na to. Tako ja gledam na to. Mislim da je to zalosno, jer on je inteligentan covjek, i moze biti zanimljiv - razgovarao sam s njim u Parizu i mislio sam da smo se razumjeli. Bio sam poprilicno iznenadjen na pocetku - znao je sta cu uciniti nakon onog sto sam ucinio u Bosni. Zaista ne znam kako je mogao misliti da blefiram nakon onog kroz sto smo prosli u Bosni, kada sam rekao sta cu uciniti ako uradi ono sto je namjerio uraditi na Kosovu. Nije trebao imati nikakvih iluzija. Mozda je mislio da se Evropljani nece pridruziti. Ali, donio sam odluku - bio sam u agoniji tokom dvije duge bosanske godine i nisam mogao dopustiti da svi ovi ljudi budu pobijeni. Zaista to nisam mogao dopustiti. Dakle, to je to, to su moji utisci. Mislim da je to zalosno jer je on sposoban covjek.

STANOJLOVIC: Hvala vam.

VUCINIC: Gospodine predsjednice, koji su razlozi za optimizam kad je rijec o Paktu za stabilnost za Balkan ako znamo koliko politicari iz bivse Jugoslavije cine na sprovodjenju Dejtonskog sporazuma?

CLINTON: Volio bih naznaciti dvije stvari. Prije svega, mislim da i mi u SAD-u i u Evropi ponekad potcjenjujemo napredak ostvaren u Bosni od Daytona naovamo. To jest, postoje zajednicke institucije i zajednicka moneta. Nakon sto je ekonomija bila razorena, stopa porasta je bila oko 40 posto. Shvatam da se mora uciniti jos mnogo toga jer se pocelo od nicega. Zajednicke institucije su profunkcionisale u mnogim aspektima. Tako da ne vjerujem da nismo ostvarili nikakav napredak. Najveci problem Dejtonskog sporazuma je taj da imamo 1,2 miliona izbjeglica. I njihov povratak tece veoma sporo. Ali, pogledajte, primjera radi, vodjstvo Republike Srpske i gospodina Dodika. On je bio jedna napredna, kooperativna licnost. Danas sam se sreo sa obojicom premijera i sve trojicom predsjednika. Zakljucak koji sam izvukao je da moramo pomoci u vladanju. Odnosno, kakve zakonske izglede imate da privucete ljude da ulazu u vasu zemlju i stvorite nova radna mjesta. Kako se boriti protiv kriminala ucinkovitije? Ali problemi sa kriminalom nisu vezani samo za Balkan. Organizirani kriminal postoji u cijelom svijetu. Dakle, samo se radi o tome da li ste vi sposobni da izadjete na kraj s njima. Ne bi trebali misliti kako nesto nije u redu sa ovim podrucjem samo zato sto imate probleme sa organiziranim kriminalom. Toga ima svugdje u svijetu. Pravo je pitanje da li ste vi sposobni da se borite s njim? Na tome moramo raditi. Mislim da je to vazno. Usto, razlog mog optimizma je da je kosovsko iskustvo, odmah nakon bosanskog, otrijeznilo i mene i mnoge evropske lidere. Shvatili smo da se, ako ne zelimo jos jedan balkanski rat, moramo suprotstaviti gospodinu Milosevicu, etnickom ciscenju i ponuditi narodima u regionu sansu za bolju buducnost. Mora postojati nacin da se ljudi udruze u ostvarenju zajednicke ekonomske i politicke buducnosti u regionu i priblize ostatku Evrope. To je dakle razlog mog optimizma. Mislim da to razumiju svi ljudi koji su danas dosli ovdje. I mislim da se ne sale. Mislim da shvataju da... dopustite mi da napravim digresiju. Kada sam postao predsjednik 1993. shvatio sam da smo vodili dva svjetska rata u Evropi, da smo vodili hladni rat protiv komunizma, da su prije pocetka 20. stoljeca u Evropi vodjeni dugogodisnji ratovi zbog zemlje i da smo prvi put u historiji dobili priliku da izgradimo demokratsku Evropu, Evropu koja ce u miru ici ka ekonomskom i politickom ujedinjenju. I najveca prijetnja tome su bili vjerski i etnicki sukobi na Balkanu. Mislim da poslije sest godina rada shvatamo da ce jednog dana na Balkanu planuti novi rat, osim ako sada izgradimo zajednicku ekonomsku i politicku buducnost. To je razlog mog optimizma. Mislim da smo naucili lekciju i spremni smo na zajednicki poduhvat. Jos jedno. Moze jos jedno pitanje i onda cemo morati da krenemo.

VUCINIC: Sa novim vlastima imamo i novi problem, korupciju. Ima li medjunarodna zajednica namjeru da se bori protiv korupcije?

CLINTON: Da, ali mnogo toga morate uciniti i vi sami, a mi cemo vam pomoci u toj borbi, jer, vidite, to se desava svugdje. Mnoge, nekada socijalisticke drzave postaju demokratske i privatiziraju imovinu. Ali kad mi privatiziramo - kad je rijec o privatnoj imovini u Americi, postoje snazne ekonomske institucije koje ce ocuvati integritet ekonomije i sprijeciti nepostenje. Imamo snazne i opremljene policijske snage i cak i mi imamo problema. Svi imamo probleme. Mislim da ne biste trebali smatrati da nesto nije u redu s vasom zemljom, jer ta je bolest prisutna svugdje. A, mi vam moramo pomoci i pomoci cemo vam da se borite protiv korupcije. Ne biste trebali misliti da nesto istinski ne valja, samo se trebate boriti. A jedna od najvaznijih stvari je sloboda stampe. Imajte na umu da su u svakom drustvu na svijetu vecina ljudi posteni. I u vecini drustava ljudi koji se okrenu kriminalu to rade samo onda kad moraju - misle kako nemaju drugog izbora. Odnosno, u svakom drustvu postoji jedan mali broj ljudi koji svjesno donesu odluku da nezakonito zaradjuju novac. Ali to je problem s kojim se suocavamo u cijelom svijetu. I ako cete se vi boriti, i mi cemo vam pomoci. A stampa je jedno od glavnih bojnih polja.