Nazad!

 

 

Pise: Miljenko JERGOVIC



SPUSTILA SE VECER, IZ KOTLINE SE CUJU
tramvajska zvona, rijetke automobilske sirene i sum za kojeg umisljas da je to sum rijeke, iako si se po stotinu puta uvjerio da je Miljacka tiha voda i da je nikad niko s Mejtasa nije cuo. Neko vrijeme si mislio da je taj sum zapravo romor ljudi i da ih cujes kako govore iza zidova, u svim tim zgradama, kucama i neboderima koji se s tvojih prozora vide, od Carsije sve do Marijin-Dvora. Govore u isto vrijeme svi ljudi tvoga grada i ne cuju se izmedju sebe, ali ih cujes ti, gore na brdu, dok kao najmladje i najdraze Zeusovo dijete tones u san. I uvijek isto cujes: tramvajska zvona, automobilske sirene i taj sum. Tako je od onog dana u ljeto 1969., kada ste se iz ulice Jugoslavenske narodne armije preselili na Mejtas. Svijet zrije, raste i mijenja se, ali ti zvukovi ostaju.

Samo po jednoj stvari, dok lezis zatvorenih ociju, mozes znati koja je godina. Ako oko pola jedanaest tamo od Bistrika cujes daleki razvuceni tuzni pisak cire, to znaci da je tek prosla Olimpijada u Münchenu, jos nisi ni u skolu posao i jos vozi taj voz uskim kolosijekom prema Visegradu. Tu prugu je, kazu, Austrija sagradila da bi zaratila sa Srbijom i cirom slala municiju i ratni materijal, ali danas se to cini skroz neuvjerljivim jer je taj pisak zvuk uspavanke i jer je taj voz kojim nikada nisi putovao bio posljednji sakupljac krajolika i posljednja potvrda istine da je covjek manji od prirode i od tih brda i suma sve do Drine. Vise nista nece ici tako sporo kao ciro, a sve sto ide brzo, svaki autobus, auto i avion, covjeku pruza iluziju da je veci od svijeta u kojem zivi.

One godine kada je ukinuta uskotracna zeljeznica prema Visegradu i kada je umrla zeljeznicka stanica na Bistriku, u sarajevskim se poslugama pojavila cokolada Toblerone. To znas jer su te vodili za ruku preko Bistrika i jer si prvo rebro Tobleronea stavio u usta s pogledom na cetvoricu radnika u plavim kombinezonima koji su vadili klinove iz zeljeznickih pragova. Pitao si kako smiju i kako ce sad vozovi ici i bilo ti je bas cudno da vise nece biti vozova tamo gdje ih je oduvijek bilo i da se vozovi ukidaju samo zato sto su spori. U svakom slucaju, ukidanje posljednje uskotracne pruge koja je Sarajevo spajala sa svijetom imala je okus cokolade sa medom i bademima.

Cokolada Toblerone ce svih narednih godina biti najbolja cokolada koja se u nasim ducanima mogla kupiti, bolja i od Milke i od Brace i Seke i od onih groznih cokolada koje je proizvodila "Zora" Sarajevo. Tek puno kasnije, krajem osamdesetih, izgubit ce se pojam o Tobleroneu i shvatit cemo da je svijet u kojem zivimo i koji okruzuje nasu malu nesvrstanu zemlju i u njoj nas jos manji grad zapravo prepun cokolada koje su barem ravne Tobleroneu. Ali to vise nije bilo vrijeme kada bi cokolade bile vazne i povijesne, pa o tome necemo ni govoriti.

Zato cemo se opet vratiti nekoliko go dina u proslost, tacnije u 1982. godinu, kada je vlada Milke Planinc nesto petljala s uvozom kakao praha i stranih cokolada i kada smo masovno bili osudjeni na teror secernih tabli. Te secerne table su bile tako bljutave i gadne da se covjek nakon svih godina vise i ne moze sjetiti njihovog okusa, a pojavile su se u isto vrijeme kad su zaredale i prve velike nestasice kafe. Komsije su komsijama malo mljevene kafe donosili u salvetama, a onaj vakumirani paketic od dvadeset deka na kojemu je bila slika crnkinje zlatnoga lica bio je vredniji i od uspomene na taj isti paketic.

S tom nestasicom iz 1982. u Sarajevu je gotovo sasvim isceznuo obicaj koji je bio dragocjen kao uskotracna zeljeznica na liniji Sarajevo - Visegrad, a to je obicaj da se kupuje sirova kafa i da se onda przi u rerni ili u onom specijalno konstruisanom sisu. Nakon Milke Planinc ljudi su se masovno navikli na kupovnu przenu kafu, a samo rijetki tradicionalisti i konzervativci i dalje su kupovali sirovu kafu i komsiluk kupali najljepsim predvecernjim mirisom, mirisom kafe koja se przi iza nekih mejtaskih prozora.

Eto, tako svijet ostaje siromasniji za svoje spokoje: spokoj cirinog piska i spokoj predvecernjeg mirisa svjeze kafe. Spokoj sluzi tome da se covjek barem zakratko ne nada nikakvom zlu i nesreci.

Objavljeno u broju 110 DANA, 9. juli / srpanj 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.