Kongres Bosansko-Hercegovačkih organizacija Australije

Poslije duge i vrlo ozbiljne pripreme dana 30. septembra 2001. godine u Melburnu (Australia) održan je prvi Kongres Bosansko-hercegovačkih organizacija Australije, kao jedan od niza Kongresa BH dijaspore svijeta. Treba istaći da je i ranije bilo pokušaja osnivanja jedne krovne organizacije Bosanaca i Hercegovaca u Australiji, čak su neke bile i registrovane, ali je ideja iz razno raznih razloga propadala. Organizator okupljanja bio je Islamski centar Deer Park u Melburnu a Kongres je održan u prostorima ovog prelijepog Centra.
Kongresu su prisustvovali predstavnici delegati (45 delegata) više BH organizacija iz svih gradova Australije u kojima žive doseljenici iz BiH: vjerskih, sportskih, kulturnih, organizacija mladih itd. a kao jedini gradski klub registrovan u Australiji Kongresu su prisustvovali delegati našeg Kluba Brčko-Melburne: Nermina Bašić i Ferid Ridžalović. Zapisničar na Kongresu bio je Ramiz Muminović, član našeg Kluba i delegat Bošnjačkog radia 3ZZZ. Kongres su pozdravili predstavnici Vlade Australije (lićni izaslanik ministra za imigraciju Filipa Radoka), Vlade Viktorije, Vlade općine Brimbank u kojoj se nalazi IC Deer Park, izaslanik Vlade BiH Rusmira Tihić, rukovodilac sektora za iseljeništvo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, te predstavnik Ambasade BiH iz Kanbere.
U radnom dijelu Kongresa učestvovalo je 28 delegata koji su govorili o dosadašnjim raznim segmentima aktivnosti naših organizacija kao i budućem radu. Svi su jedinstveno pozdravili ovaj skup i izrazili želju da formirano Vijeće BiH organizacija postane krovna organizacija BH dijaspore koja ce predstavljati Bosance i Hercegovce u Australiji i štiti njihove interese.
Nakon usvajanja Statuta Vijeća BH organizacija i kriterija za izbor članova Glavnog odbora izabran je Glavni odbor Vijeća. Predsjednik Glavnog odbora Vijeća u prvom mandatu je Senada Softić-Telalović iz Melburna, podpredsjednik Esad Zorlak iz Džilonga, generalni sekretar Sabit Milinkić iz Sidneja, glasnogovornik Osman Softić iz Sidneja a u Odboru je još 9 clanova iz cijele Australije. Sjedište Glavnog Odbora Vijeća BH organizacija Australije je u Melburnu na sljedečoj adresi: 283-285 Station Rd; Deer Park; Vic 3023; Australia, i na ovu adresu možete uputiti svoje sugestije i prijedloge za budući rad Vijeća.
Posebno treba istaći da se po prvi puta, vjerovatno, na jednom skupu BH dijaspore u Australiji poštivao pluralizam mišljenja i ponašanja. Po prvi puta se čulo za govornicom; selamim i pozdravljam. Nije se postavljalo pitanje koje je stalni kamen razdora medju nama: da li svi Bošnjaci moraju biti vjernici ili, ne daj bože obrnuto, jer je svima, vjerovatno i konačno jasno da je to stvar pojedinca i da niko nema pravo nikome oduzimati bošnjaštvo ili vjeru.
Odgođen Kongres BiH Dijaspore svijeta
Dana 25. novembra u Sarajevu trebalo je da se održi Kongres BH dijaspore svijeta ali je odgoden za proljeće ove godine. Razlog odgadanja je otkazivanje pokroviteljstva nad Kongresom od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice kao i trenutna politička situacija u svijetu.
Izgradnja “Bijele Džamije”
Radovi su počeli, temelji završeni a već su i iznikle konture nekih prostorija. Radovi se nastavljaju u proljeće. Povjerenici Odbora za izgradnju u prikupljanje priloga u Melburnu su Ishak Karamujić i Midhat Hadži Fazlić. Naš Klub će darovati odredjenu sumu i preporučiti svojim članovima da se uključe u akciju doniranjem kod povjerenika ili direktno na račun Odbora. Žiro račun: 1322400309228178 ; Tuzlanska banka d.d. Gornji Rahić ; Sa naznakom “Za obnovu Bijele Džamije”

Ramiz prof. Muminovic

Tuži ga! Prića mi prijatelj po povratku iz tromjesećne posjete Brčkom da je supervizor za Brčko sa nekoliko zvaničnika odgovarao je na pitanja gledalaca na lokalnoj TV. Jedan Bošnjak je pitao supervizor Gari Metjusa (Garry Mathew) šta da radi jer svaki dan susreće susjede (srbina) koji ga je u Luci Brčko tukao, mućio, maltretirao, ponižavao. Supervizor se našao zbunjen pred kamerama i posto nije znao šta pravna regulativa demokratskog zapada nalaže lakonski je odgovorio: ”Tuži ga!”. Razmišljam: pravi savjet samo kojem sudu i ko bi smjeo da bude sudija a ko svjedok.

“Trepetljika trepetala” a naše Brčanke su našle izabranike srca svoga i savile vlastito gnijezdo. Zenunović Amra, kčerka Nagiba i Zehre, udala se u Sydney, dok će Karamujić Lejla 9. marta u džamiji Deer Park reći sudbonosno “DA” čijem će činu biti prisutno mnogo Brčaka. Lejlin brat Muharem, nakon vjenčanja proljetos u Bosni, doveo je svoju izabranicu Hodžić Almu u Melburn.
Saznali smo da je Ićko postao punac a svadba je bila u Adelaidu.

Novodošli u Melburn su: familija Šećerbegović Meho i Azra sa kčerkom Aidom, domaćin im je bio Mašić Cako; Saletović Bajazit-Bajo i Edina su došli kod roditelja Dževada i Senke Srdić; Agic Mustafa i Sena sa sinom Damirom su pozvani i dočekani kod Fehima i Kudje Ribić; Bešlagić Enesa i Adnanu sa djecom Dinom i Šejlom dočekao je Ramiz Muminović; Enver Didić poslao papire za Radošević Miju, Vesnu, Irenu i Marinu koje poznajemo i po tome da su imali čevabdžinicu na šetalištu; Ordagić Ramiz (Limun) i Sada su i dočekali Alena Hasikića sa članovima familije.

Brčanka Aida (Šabudina i Hedije) Rejzović dobitnik nagrade od $20000. Aida Rejzović se jedno veće prijavila za radio kviz, nagradnu igru i sa dosta uspjeha učestvovala u nekoliko krugova raznih testova snalažljivosti i znanja. Sutradan joj je na svečan naćin uručena nagrad. Da li će poslije ovoga morati da radi da bi imala džeparac neka ostane tajna ali da će biti nove gardarobe je sigurno.

Predsjednik Steve Bracks i Larisa Čato u prostorijama kluba.
Larisa Čato je poslije užasnih događanja u Brčom ‘92 i ekanja da joj otac Ibro izade iz logora Batković, došla do Njemačke a zatim i do Australije. Vrijedna i ambiciozna Larisa je upisala fakultet i u roku sa visokim procentom uspjeha diplomirala. Dobila je podršku profesora da nastavi usavršavanje a od školskih vlasti materijalnu pomoć od $5000. Pošto je u roku završila studij, prihvatila je ponudu da u trogodišnjem programu uradi i odbrani doktorsku disertaciju uz godišnju stipedndiju od $25000. Sve je začinjeno ponudom da kao specijalizant, ode u Kanadu na dalje usavršavanje. Larisa je dobila roditeljsku podršku Sada se redovno čuju telefonom zadovoljni što se to dešava nama bez Aladinove čarobne lampe. Naše čestitke ambicioznoj Lari kako je popularno zovemo.

Jasna Fazlić tek je navršila dvadesetu a ukoro će magistrirati ekonomije iz oblasti finansije. Jasna je došla u Melburn još kao srednjskolka i uspjela je ovladati engleskim jezikom i neophodnim iskustvom u oblasti finansija. Sve ovo stekla je uz redovne poslove jer je u stalnom radnom odnosu. Magistarski rad branit će u maju ove godine.

Neše sugrađanke mlađe i srednje generacije veoma su se uspješno uklopile u ovdašnje društvene i privredne tokove. Tako su Ljilja Kadrić, Zineta (Fazlić) Aganović, Amira Muminović i pored porodičnih obaveza, uzgajanje djece, brige o ostarjelim roditeljima naučile engleski jezik, stekle potrebno obrazovanje. Sada rade na značajnim mjestima. Ljilja je menadžer i konsultatn za zapošljavanje za zapadni region Melburna, a Zineta je office manager i još član komiteta migracionog centra za zapadni region Melburna kao predstavnik doseljnika iz Bosne. Amira je office manager u školi za učenje engleskog jezika za doseljnike.

Pozitivno poredenje. Kada dođem u Colles (shopping firma) koja radi 24 sata uvijek se sjetim našeg "Vinojuga’’ i rada od akšama do akšama. Sjetim se, sada već rahmetli Huse Rejzovića koji je stvorio i obojio poslovnošću ovu trgovačku firmu i nekih trgovaca koje se prepozdadoše u toj firmi, kao naprimjer, rahmetli Enesa Džonlića. Imao se, pomislim i ne pocrvenim, Colles na koga ugledati. Neka im je rahmet duši.

Uspješan novi duet. Bošnjački radio program na bosanskom jeziku emituje ponedjeljkom na državnom radiju SBS u 14 sati i na radio stanici 3ZZZ ponedjeljkom (20 sati), srijedom (23 sata) i nedjeljom (7 sati). Programe pripremaju uglavnom amateri, veoma su sadržajni i dobro pripremnljeni. Brčaci su bili dosta angažovani u stasanju i sazrijevanju naših radio programa jer su davali manji ili veći lićni doprinos: Muharem Karamujić, Amira Kadrić, Faruk Jasika a trenutno program srijedom u 23 priprema i uredjuje Ramiz Muminović (već je uredivao ovu emisiju ‘97-‘98). Ramiz veoma odgovorno pravi sadržajne, zanimljive i interesantne emisije, koje su pravo osvježenje na radio talasima. Uglavnom sva važnija dešavanja u Brčko distriktu možemo čuti u ovoj emisiji. Ambiciozni urednik je angažovao nekoliko Brčaka kao voditelje programa pa je poslije uspješne saradnje sa Midhatom Fazlićem i Kemalom Bašićem afirmisao komunikativnog i dobrog čitaća Nihada Jašarevića Jašara. Sada dobijaju komplimetne za kvalitetan informativni program i ljupkost kontakta.

Mido Terzić se preselio na ahiret u maju 2001. godine. Njegovo srce nije izdržalo. Bošnjačka zajednica Melburna, naš Klub i veliki broj humanih ljudi su ućinili mnogo da Mido ima materijalnu sigurnost i duhovni mir u borbi sa opakom bolešću. Svi su vjerovali da će svojom duhovnošću i odlučnošću savladati napast i ostati sa suprugom Irmom, sinom Edinom i posjetiti svoje roditelje Fehima i Nafiju u Brčkom. U svojoj 37 godini života ostade ovdje u Melburnu bez svoje Bosne i svog Brčkog ali sa svojim Bošnjacima i Brčacima. Neka mu je ramhet duši.

Pogled odozdo.

Nakon ‘92 godine došao sam u septembru 2001 godine ponovo u svoj grad Brčko. Kao i uvijek osjetio sam radosnu ustreptalost prilikom prelaska mosta na Savi. Ovaj put sam došao kao čovjek koji je protjeran iz svog grada, iz svoje zemlje. Sva ona pitanje koja sebi postavljaju svi Brčaci, koji dolaze nakon progona, važe i za mene. Hoću li ja u svom gradu biti stranac, hoću li prepoznati ljude, hoću li uopšte sresti nekoga poznatog, hoću li moći ući u preduzeće u kom sam ostavio dio života, hoću li se smjeti pojaviti na javnom mjestu, hoću li kao prije moći sjesti i časkati s poznanicima u kafani, hoću li moći ući u svoju kuču? Na žalost mnoga od ovih a i drugih pitanja, nakon skoro punih deset godina, još uvijek imaju negativan dgovor.
Brčko je prenatrpano u ratu novopridošlim stanovnicima. Nedostatak satmbenog prostor se nadomješta tako što je dozvoljena nadogradnja postojećih četverospratnih zgrada sa po još dva sprata. Sada ti objekti izgledaju nezgrapno visoki, djeluju groteskno izduženo a vjerujem i da predstavljaju opasnost za one koji u njima žive. Izgradjen je veliki broj novih kuča. Proizvodnje bilo koje vrest skoro da i nema. Trgovi, ulice, uličice, prolazi, šetališta, parkovi su puni ljudi koji negdje idu.
Trgovine su pune robe. Hljeb košta 0,50 KM a meso za kuhanje 9,00 KM kutija cigareta 1 do 2 KM. Sva roba je niskog i sumnjivog kvaliteta i porijekla. Vidio sam kako mesar iz prtljažnika svoga “Mercedesa” istovara meso u mesnicu. Ulice supuneimprovizovanih trgovina, tezgi, stolova, stolica, kartonskih kutija, sanduka, holandeza, prostrtih ponjava na kojima se prodaje sve i svašta.Mušterije nema toliko koliko se nudi ali eto ljudi pokušavaju da zarade koju marku.
Kažu puno je bolje nego što je bilo. Jeste bolje je i ja kažem jer se u Brčko vracaju Brčaci za razliku od vremena kada su protjerivani. Na žalost svi se ne mogu vratiti. Uzrasna struktura povratnika u Brčko je poražavajuca. Uglavnom se vračaju stariji ljudi koji ne mogu biološki uticati na nacionalnu strukturu grada. Nacionalna struktura ne bi trebala da bude bitna da je u Brčkom a i Bosni uopšte začeto civilno društvo na načelima ljudskih prava i demokratskih odnosa. Nikada mi nije smetao nacionalni predznak ali znam da je štetno za sve ljude u Bosni da se jedino po nacionaljnom ključu raspodjeljuje vlast, prave granice opština, kantona itd.

Došapnuše mi da je umro Mustafa Džindić. Što li sapću? Da li iz navike ili straha? Na Mustafinoj dženazi sam vidio najviše svojih sugrađana. Bila je velika dženaza. Poslije dženaze sam sa prijateljima sjedio na “Merajama” u kafani iznad koje se nadvila nedovršena crkva. Dugo smo razgovarali o svemu i svačemu.
Susreo sam i prepozno još puno ljudi a i mene su neki prepoznali. Bilo je prijatnih čak dirljivih susreta, suza pa i suza radosnica. Jedan dio njih se iskreno radovao ponovnom susretu. Drugi dio susreta je bio tipa “đe si šta ima” a odmah zatim slijedilo je pitanje “jesi li dobio svoje”. Pri ovakvom pozdravljanju sam se ježio i kostriješio. Čuj “jesi li dobio svoje”. Šta ja imam da dobijam svoje. Šta je moje, moje je.
Opet na žalost, nisam dobio “svoje”. U kuči moga oca skupio se i sjedi sa svojom djecom jedan jadnik od Jajaca. Kaže: “ne mogu se vratiti u svoje, tamo je sve uništeno a znaš tamo je HVO”. Za razliku od njega moj otac živi u malom selu u jednom malom sobičku kod jedne vrlo siromašne porodice. On može samo da gleda u pravcu Brčkog i sanja svoju djecu. Kuča moga oca nije uništena i nema HVO-a nego ima SDS u Brčkom Distriktu Bosne i Hercegovine. Znaš zbog toga se moj otac ne može vratiti u svoju kuču.

Sava i dalje mirno teče. Mi smo kao treptaji u poređenju sa njenim postojanjem.

Hamdija Dobruna

Medhmedalija (Meša) Mujaćić, ekonomista, radnik Kombinata, otac Irene koja je bila najbolji recitator BiH, pokazivao je interes za pisanje.
Poslije zbivanja u Brčkom 92. godine zabilježio je svoja osjećanja i događanja a izdavačka kuča “Bosanska riječ” Vupertal (Wupertal) Njemačka 1995. godine pravi knjigu “Brčko srce bosnskae Posavine” Iz te interesantne knjige izdvajamo nekoliko citata da se sjetimo, da ne zaboravimo, da znamo prenijeti mlađim.

“U praskozorje jutra, 30. aprila 1992. godine, stanovnistvo Brčkog probudile su iz sna dvije snadne eksplozije.. Rat je počeo rušenjem dva mosta na Savi, jedine dvije mogučnosti za prelazak u sigurniju Hrvatsku i dalje na Zapad više ne postoje. Hvata nas panika. U hladno proljetno jutro po inerciji idemo u centar grada. Niko ne govori. Tišina i muk. Kao da odajemo posljednju poštu nekome koga smo iskreno voljeli. Tog jutra smo zaista odali poštu voljenom gradu i oprostili se od slobode i lijepog života” (89 strana)

“U Brčkom neće biti rata, a most su srušili teroristi”, saopstava komadant (90.starne)

“Ništa ne znamo o događanjima na drugim gradskim područjima, u potpunoj smo blokadi.. Počinje sa Radio-Brčkog emitovanje četnićkih pjesama i poziv u rat protiv ustaša i balija. Žmarci nas prožimaju dok to slušamo, skriveni u zajedničkom podrumu.” (strana 93)

“Samo da ne bude klanja, To svi želimo. Streljanje je najlakša smrt. Tehnika ubijanja je usavršena. Sedamdeset i dva hica u djeliću sekunde i počinje zagrobni život. Sve je ipak lakše i bolje od ovog isčekivanja i neizvjesnosti.” (strana 94)

“Iz okolnih zgrada četnici izgone sve stanovništvo iz stanova i podruma. Djeca, starci, žene, sve Bošnjaci i Hrvati. Ima ih preko pet stotina. Sa uperenim automatima, četnici nam naređuju da ulazimo u autobuse. Nedaleko od nas postavljena je teška artiljerija”. (strana 96)

“Brčko je postalo veliki koncetracioni logor za preostali broj stanovnika. Niko od Muslimana i Hrvata ne može napustiti grad”. (strana 102)

Dopiru informacije da se vrši pokrštavanje. Saznajemo o nekoliko “Muslimana” koji su islam i svoja vjerska ubjedenja zamijenili pravosljavljem” (strana 102)

“Na samom raskršcu na skretanju prema Bijeljini, stoje dva parkirana autobusa puna pohvatanih Bošnjaka i Hrvata. Prepoznajem :Fuada Golića, Đulagu Mujića, poslovođ “Alhosa” Azapagića, Muju Murselovića i masu drugih… Nakon par dana “mira” i “spokoja” – ponovo racija” (Strana 16 i 107)

“Eglen sa dušom”

Zejćir Hasić, poezija