Pise: Ivan LOVRENOVIC

Knjizevne i uopce kulturne cinjenice ne mogu u nas imati nikakvu vrijednost i "primjenu" same po sebi, nego samo ako mogu biti shvacene i upotrijebljene kao kolektivno etnicko vlasnistvo, u bukvalnom znacenju toga pojma: onako kako su vlasnistvo novac, konji, zemlja upisana u gruntovnicu, kafic… Iz takvoga shvacanja, zatim, dolazi dundjerisanje nacionalnih knjizevnih "korpusa" (corpus¸ oris, lat. - tijelo, a u vojnoj terminologiji - oruzana formacija). Samo korak odatle - eto nam nasih nacionalnih knjizevnosti - bosnjacke, hrvatske i srpske, kao precizno utvrdjenih, uredno postrojenih i uvjezbanih, do zuba naoruzanih korpusa. U miru - za mir, u ratu - za vratove… Jedino iz takvih nakaradnih koncepata kulture i knjizevnosti, kao svojine i kao atributa etnije-nacije, mogu dolaziti i sporovi o pripadnosti pojedinih pisaca ili djela ovoj ili onoj nacionalnoj knjizevnosti; ti sporovi, naime, nikada se ne odmjeravaju u knjizevno relevantnoj materiji (poetickoj, jezicno--stilskoj…), vec se iskljucivo vode u tipicno svojinskim terminima: ciji je ovaj pisac, cije je ono djelo.

Cijela nasa novija povijest puna je takvih pigmejski smijesnih i opakih svadja, u kojima su svojim "opredjeljivanjima" i "izjasnjavanjima" ulje na vatru nerijetko dolijevali i sami pisci, umjetnici, ne znajuci apstrahirati bestjelesno tijelo svoje umjetnosti od svojih privatno-gradjanskih potreba (i prohtjeva). Nisu, time, svjedocili nista novo pod suncem - samo otrcani paradoks zivota, da, naime, talenat ne bira kucu u kojoj ce prebivati.

Jedan od takvih "sporova" nedavno je, po tko zna koji put, osvanuo u novinama: cija je Hasanaginica? Ne znam hoce li se "anketa" razvijati dalje, a bilo bi dobro da nece, jer je vec i ovo malo sto je u njoj receno - sve nesporazum do nesporazuma.

Anketu je potaknuo napis u zagrebackom Globusu o pripremi premijere Alispahic-Horoziceve opere Hasanaginica, odnosno usputna tvrdnja autora teksta da je "originalna Hasanaginica pisana ikavicom, sto je svrstava u bastinu hrvatske knjizevnosti". "Originalna" Hasanaginica, naravno, nije pisana, nego kazivana ili pjevana, ili/i oboje, a gotovo je nemoguce govoriti o "originalnoj" verziji pjesme, ali pustimo sad to… Vec u Globusu se govori o "svojatanju", naravno, neopravdanom: po Globusovu autoru uradio je to Vuk Karadzic, "koji je pokusao slavno djelo smjestiti u srpsku knjizevnost".

Zagovornici ekskluzivno bosnjackoga vlasnistva nad Hasanaginicom medju ucesnicima sarajevske ankete, pak, odbijaju i jedno i drugo svojatanje: "nikakvom se analizom ne moze dokazati da je Hasanaginica srpska ili hrvatska balada", a s druge strane, "nije moguce knjizevnom analizom dovesti u pitanje bosnjacki i tekst i kontekst ove pjesme", kaze jedan od njih. Drugi, pak, osvrce se na jezicni "hrvatski argument": "Pola alhamijado knjizevnosti je pisano ikavicom, nece nam valjda sad i alhamijado uzeti?" (Mogucnost, pak, da bi Hasanaginica bila tretirana kao srpska, ovaj ucesnik odbija posredno, citirajuci kako je navodno Alija Isakovic srpskim piscima rekao da, ako je Mesa Selimovic srpski pisac, onda najveci srpski roman pocinje s bismillom. Ni uz najbolju volju nisam u ovoj nedorecenoj dosjetki mogao pronaci nikakav valjan argument za Selimovicevo "bosnjastvo", kao ni protiv njegova eventualnoga "srpstva", osim ako autor ne postulira potpunu i ekskluzivnu istovjetnost pripadanja bosnjastvu i islamu s jedne strane, a apsolutnu inkompatibilnost izmedju srpstva i islama s druge strane. Siromasan nekakav islam bi to bio…)

Da je Hasanaginica bosnja cko-muslimanski "tekst i kontekst", cak na odredjen nacin amblematski, jasno je svakomu tko o juznoslavenskom knjizevnom i antropoloskom kompleksu ista mjerodavno znade. Moglo bi se otici i korak dalje, pa u blagom pretjerivanju reci: tko bi to negirao, negirao bi i samu mogucnost da se knjizevno i kulturoloski artikulira bosnjacko-muslimanski identitet.

Je li, medjutim, bas tako svetogrdna i knjizevno sasvim bezvrijedna ("nedokaziva") mogucnost da se Hasanaginica drzi u hrvatskom, pa i u srpskom knjizevnom i jezicno-knjizevnom kontekstu?

Nacin na koji su nastajale i nacin na koji su komunikacijski postojale pjesme usmene knjizevnosti naprosto ne zna za one razlike koje su mnogo kasnije proizvedene politickim putem, i koje danas dozivljavaju svoj karikaturalni klimaks u obliku bosansko-balkanskih etno-nacija predvodjenih svojim etno-partijama i svojim etno-liderima. Necu time da ono vrijeme proglasim boljim od ovoga, da "medjuetnicke" odnose kakvi su vladali onda proglasim idilicnim u odnosu na danasnje. Ne, mutatis mutandis, isto lose "nam" je bilo i onda kao i danas. Ali, obrasci i prostor jezicne, kulturne i imaginacijske komunikacije bili su homogeni. Danasnjim nacionalno-vjerskim cistuncima pred tom cinjenicom preostaje samo da ju retroaktivno "osude" i proglase izdajnickom!

Ikavski jezik i ikavska "poetika" kulturna su i kulturoloska cinjenica, koja podrazumijeva cijeli jedan nepregledni (i, nazalost, potpuno prezreni i nepoznati) arhipelag procesa, veza, uzajamnosti, ogromnu zapretanu memoriju cijeloga jednog potonulog svijeta - a da bi se mogla apsolvirati ubogim odsijecanjem: dovle je moje, odavde tvoje!

Sto tek reci za onu cudesnu jezicnu cesticu, onu zajednicku molekulu "sredisnjega juznoslavenskog jezika", bez koje bi toliko slavljeni i hvaljeni, u nebo uzdizani "narodni genij" (u svetri danasnje, medjusobno iskljucive politicke verzije) bio naprosto nemust! Govorim, naravno, o desetercu, cija prozodijska struktura i mnemotehnicka moc jednako uvjetuju i grade Hasanaginicu i Suickinju Maru, Kraljevica Marka i Aliju Djerzeleza, Senjanina Tadiju i Budalinu Talu…

Danasnji nasi nacionalni "mislioci" o svemu tomu, naravno, ne vole razmisljati, njima je lakse cijelu tu zamrsenu pricu pojednostaviti, falsificirati, jer ona opasno potresa obrazac nacionalnoga identiteta, kako ga oni dizajniraju: jasan, u se zagledan, od drugih odvojen, destilirano cist, apsolutan i nicim, nedajboze, natrunjen, statican i nepromjenljiv; sve tako, od Kulina bana, od stoljeca sedmog, od Save Nemanjica, do nasijeh dana…