Bosanci u svijetu imaju samo jedan nacin da izraze zahvalnost vlastima za ponizenja koja im priredjuju i u ispunjavanju elementarne potrebe za pasosima: glasanje u sljedecim izborima protiv nacionalisticke bosnjacko-srpsko-hrvatske druzine na vlasti. Sve drugo je potpisivanje tim vlastima licence za ponizavanja i u prvim godinama novog milenijuma

Sa priblizavanjem sezone skolskih raspusta i godisnjih odmora, sve cesce dobijam pisma, poruke, upite zabrinutih bosanskih poznanika i prijatelja koji zive u inostranstvu: kako da dodju do bosanskog pasosa za posjetu svojima u Bosni i Hercegovini. Ljudi valjda misle da sa dvije ratne godine provedene u Sarajevu u funkciji glavnog urednika jedinog bosanskog dnevnika koji je izlazio i u najtezim danima opsade - i kasnije kao neko s izvjesnim medjunarodnim uvazavanjem u svom poslu - mogu da im ponudim savjet kako da dodju do dokumenta bez kojeg ne mogu otputovati u Bosnu. Nikome od mnogih koji su mi se povodom toga javili nisam odgovorio. Kako da im kazem da ni sam, prilikom posljednje posjete Sarajevu, u slicnom ocekivanju da moji prijatelji i kolege s kojima sam dijelio srpsko bombardovanje ratnog "Oslobodjenja" u Nedzaricima imaju nekakvo postovanje u gradu koji su branili na svoj nacin mogu "uz kafu" zavrsiti te pasoske formalnosti za moju porodicu, nisam stigao dalje od hladnog birokratskog: Ne mere! (Nekad je to bilo isto a malo drugacije: Ne moze).
Iskreno - nisam licno uvrijedjen takvim odnosom.
Tu se ne radi o licnim osjecanjima, vezama i sujetama bilo koga od nas. Radi se o elementarnom postovanju koje bilo koja drzava duguje bilo kom svom gradjaninu.
Danasnji zalosni vlasnici pecata zalosne drzave, s dva-tri entiteta i dvije-tri vojske, vec su na bezbrojne nacine ucinili sve sto su mogli da ubiju u ljudima svaku nadu da je Bosna - njihov zivot u njihovom domu; na njihovom imanju; u njihovom selu i gradu; "u svojoj vjeri i na svojoj zemlji" - jos uopste moguc: dozvolili su, svako na svojoj, sto polovini (Republika Srpska) - sto priblizno cetvrtini (Bosnjakistan i fantomska Herceg-Bosna), bosanske teritorije, takvu otimacinu i ponizavanje povratnika da samo jos posljednji sanjari ili ocajnici i pomisljaju na avanturu vracanja na svoje.
Teror nad povratnicima ima isti predznak vjerske i etnicke mrznje bilo da ga provode hrvatski ekstremisti u Drvaru i Stocu, Mostaru i Capljini; srpski ekstremisti u Banjoj Luci - u suprotstavljanju cak i sahrani banjaluckog muftije Halilovica u svome gradu - ili u bilo kom drugom naselju Republike Srpske u kojima gotovo i nema stvarnog povratka prognanih; ili bosnjacki ekstremisti u Travniku ili Bugojnu i bosnjacki samozvanci u Sarajevu koji se hvale pripustanjem u grad simbolicnog broja zaista najistaknutijih eksperata u svojim oblastima djelovanja umjesto da se stide sto je toliki broj bosanskih intelektualaca i ni krivih-ni duznih drugih izbjeglica prepusten na nemilost gradskoj "ne mere" birokratiji.
Uvreda s pasosima iz takve "drzave" dolazi kao posljednja poruka svima koji su se, iz bilo kog razloga - terora, straha, gladi, bolesti, kukavicluka, ocaja, beznadja, pritiska, paranoje - nasli u izbjeglistvu, koja bi mogla glasiti: Ostajte ondje.
Citam, u najnovijem broju inace vrlo informativne dvonedjeljne revije "Bosanska posta" koja izlazi u Norveskoj, na kakva sve ponizenja nailaze vlasnici bosanskog pasosa u Evropi cak i nakon odluke Vijeca za implementaciju mira kojom se valjanost starih bosanskohercegovackih pasosa produzava do 30. septembra: njemacki konzularni zvanicnici kazu da produzavanje pasosa do 30. septembra - s obzirom na zakonsku odredbu da njemacki konzulati mogu izdati vizu samo do roka od tri mjeseca prije isteka pasosa - za njih znaci da Bosanci sa starim pasosem mogu dobiti vizu samo do 30. juna.
Za one koji su planirali da ovoga ljeta posalju djecu nanama i dedama, bakama i djedovima, da vide i osjete krajeve iz kojih su protjerani ili izbjegli tokom "etnickog ciscenja" devedesetih, to na bosanskom evropskom jeziku znaci - ne mere.
Bosanska drzava, ma sta se pod tim podrazumijevalo u zalosnom geografskom prostoru u kojem se jedino grle i ljube njeni rusitelji i njeni navodni branitelji, sve je ucinila da u ljudima ubije svaku zelju za povratkom ili cak kratkotrajnom posjetom: njeni pasosi izdavani su i produzavani na najkrace periode u savremenom svijetu - na sest mjeseci do godinu ili dvije dana - uz pljackaski visoke cijene i do 200 dolara po osobi koji znace odvajanje "crnog ispod nokata" za izbjeglicke porodice.
Bosanci u svijetu imaju samo jedan nacin da izraze zahvalnost vlastima za ponizenja koja im priredjuju i u ispunjavanju elementarne potrebe za pasosima: glasanje u sljedecim izborima protiv nacionalisticke bosnjacko-srpsko-hrvatske druzine na vlasti. Sve drugo je potpisivanje tim vlastima licence za ponizavanja i u prvim godinama novog milenijuma.
Pise: Kemal KURSPAHIC