|  
       
         
          06.06.1999 - Broj 159 
            
        
      
         
       
      | 
       | 
     
       
         
          .
        
      
      
       
        
      
      
       
         
          Licenca 
          za ponizavanje  
        
      
      Bosanci 
        u svijetu imaju samo jedan nacin da izraze zahvalnost vlastima za ponizenja 
        koja im priredjuju i u ispunjavanju elementarne potrebe za pasosima: glasanje 
        u sljedecim izborima protiv nacionalisticke bosnjacko-srpsko-hrvatske 
        druzine na vlasti. Sve drugo je potpisivanje tim vlastima licence za ponizavanja 
        i u prvim godinama novog milenijuma 
      Sa priblizavanjem 
        sezone skolskih raspusta i godisnjih odmora, sve cesce dobijam pisma, 
        poruke, upite zabrinutih bosanskih poznanika i prijatelja koji zive u 
        inostranstvu: kako da dodju do bosanskog pasosa za posjetu svojima u Bosni 
        i Hercegovini. Ljudi valjda misle da sa dvije ratne godine provedene u 
        Sarajevu u funkciji glavnog urednika jedinog bosanskog dnevnika koji je 
        izlazio i u najtezim danima opsade - i kasnije kao neko s izvjesnim medjunarodnim 
        uvazavanjem u svom poslu - mogu da im ponudim savjet kako da dodju do 
        dokumenta bez kojeg ne mogu otputovati u Bosnu. Nikome od mnogih koji 
        su mi se povodom toga javili nisam odgovorio. Kako da im kazem da ni sam, 
        prilikom posljednje posjete Sarajevu, u slicnom ocekivanju da moji prijatelji 
        i kolege s kojima sam dijelio srpsko bombardovanje ratnog "Oslobodjenja" 
        u Nedzaricima imaju nekakvo postovanje u gradu koji su branili na svoj 
        nacin mogu "uz kafu" zavrsiti te pasoske formalnosti za moju 
        porodicu, nisam stigao dalje od hladnog birokratskog: Ne mere! 
        (Nekad je to bilo isto a malo drugacije: Ne moze). 
        Iskreno - nisam licno uvrijedjen takvim odnosom. 
        Tu se ne radi o licnim osjecanjima, vezama i sujetama bilo koga od nas. 
        Radi se o elementarnom postovanju koje bilo koja drzava duguje bilo kom 
        svom gradjaninu. 
        Danasnji zalosni vlasnici pecata zalosne drzave, s dva-tri entiteta i 
        dvije-tri vojske, vec su na bezbrojne nacine ucinili sve sto su mogli 
        da ubiju u ljudima svaku nadu da je Bosna - njihov zivot u njihovom domu; 
        na njihovom imanju; u njihovom selu i gradu; "u svojoj vjeri i na 
        svojoj zemlji" - jos uopste moguc: dozvolili su, svako na svojoj, 
        sto polovini (Republika Srpska) - sto priblizno cetvrtini (Bosnjakistan 
        i fantomska Herceg-Bosna), bosanske teritorije, takvu otimacinu i ponizavanje 
        povratnika da samo jos posljednji sanjari ili ocajnici i pomisljaju na 
        avanturu vracanja na svoje. 
        Teror nad povratnicima ima isti predznak vjerske i etnicke mrznje bilo 
        da ga provode hrvatski ekstremisti u Drvaru i Stocu, Mostaru i Capljini; 
        srpski ekstremisti u Banjoj Luci - u suprotstavljanju cak i sahrani banjaluckog 
        muftije Halilovica u svome gradu - ili u bilo kom drugom naselju Republike 
        Srpske u kojima gotovo i nema stvarnog povratka prognanih; ili bosnjacki 
        ekstremisti u Travniku ili Bugojnu i bosnjacki samozvanci u Sarajevu koji 
        se hvale pripustanjem u grad simbolicnog broja zaista najistaknutijih 
        eksperata u svojim oblastima djelovanja umjesto da se stide sto je toliki 
        broj bosanskih intelektualaca i ni krivih-ni duznih drugih izbjeglica 
        prepusten na nemilost gradskoj "ne mere" birokratiji. 
        Uvreda s pasosima iz takve "drzave" dolazi kao posljednja poruka 
        svima koji su se, iz bilo kog razloga - terora, straha, gladi, bolesti, 
        kukavicluka, ocaja, beznadja, pritiska, paranoje - nasli u izbjeglistvu, 
        koja bi mogla glasiti: Ostajte ondje. 
        Citam, u najnovijem broju inace vrlo informativne dvonedjeljne revije 
        "Bosanska posta" koja izlazi u Norveskoj, na kakva sve ponizenja 
        nailaze vlasnici bosanskog pasosa u Evropi cak i nakon odluke Vijeca za 
        implementaciju mira kojom se valjanost starih bosanskohercegovackih pasosa 
        produzava do 30. septembra: njemacki konzularni zvanicnici kazu da produzavanje 
        pasosa do 30. septembra - s obzirom na zakonsku odredbu da njemacki konzulati 
        mogu izdati vizu samo do roka od tri mjeseca prije isteka pasosa - za 
        njih znaci da Bosanci sa starim pasosem mogu dobiti vizu samo do 30. juna. 
        Za one koji su planirali da ovoga ljeta posalju djecu nanama i dedama, 
        bakama i djedovima, da vide i osjete krajeve iz kojih su protjerani ili 
        izbjegli tokom "etnickog ciscenja" devedesetih, to na bosanskom 
        evropskom jeziku znaci - ne mere. 
        Bosanska drzava, ma sta se pod tim podrazumijevalo u zalosnom geografskom 
        prostoru u kojem se jedino grle i ljube njeni rusitelji i njeni navodni 
        branitelji, sve je ucinila da u ljudima ubije svaku zelju za povratkom 
        ili cak kratkotrajnom posjetom: njeni pasosi izdavani su i produzavani 
        na najkrace periode u savremenom svijetu - na sest mjeseci do godinu ili 
        dvije dana - uz pljackaski visoke cijene i do 200 dolara po osobi koji 
        znace odvajanje "crnog ispod nokata" za izbjeglicke porodice. 
        Bosanci u svijetu imaju samo jedan nacin da izraze zahvalnost vlastima 
        za ponizenja koja im priredjuju i u ispunjavanju elementarne potrebe za 
        pasosima: glasanje u sljedecim izborima protiv nacionalisticke bosnjacko-srpsko-hrvatske 
        druzine na vlasti. Sve drugo je potpisivanje tim vlastima licence za ponizavanja 
        i u prvim godinama novog milenijuma. 
        Pise: Kemal KURSPAHIC 
       
       
          
          Na 
          vrh stranice 
         
            
         
      
     |