Bila je to 1977. godina, glasalo se za samodoprinose i zajmove, fico se kupovao na otplatu i kostao je, "na cesti", nesto vise od tri miliona starih dinara, a Safet Susic debitirao je u dresu reprezentacije Jugoslavije. Igrala se prijateljska utakmica protiv Madjara, koji tih godina nisu bili bas nesto, ali vise nije vrijedila ni nasa odbrana, predvodjena ekscentricnim golmanom i slikarom amaterom Petrom Borotom. Madjari su mu uvaljali tri komada, sto bi bilo dovoljno za jedan zreo i cist poraz da nije bilo covjeka koji je Borotinom madjarskom kolegi sasvim sâm zabio tri gola, a nepoznat netko zabio je i cetvrti. Eto, tako je Jugoslavija u jednoj nevaznoj i lako zaboravljivoj utakmici pobijedila Madjarsku, utakmici koju i danas pamtimo samo zahvaljujuci trostrukom strijelcu, debitantu Safetu Susicu. To sto je on radio u toj utakmici, nacin na koji je prolazio kroz protivnicku obranu, driblajuci ne samo igrace nego i oci gledatelja koji nikako nisu mogli uloviti i shvatiti sto to zapravo Pape radi, njegovi sutevi koji nisu bili snazni, ali su bili neuhvatljivi, sve to cinilo se nevidjenim i nezapamcenim u domacem nogometu, a navijaci FK "Sarajeva" su se vec sutra, nakon te debitantske utakmice, kleli da takvog igraca kao sto je Susic svijet nakon Pelea nije vidio. Bez obzira na navijacko i tipicno bosansko pretjerivanje, tesko je sjetiti se kada je neki igrac s takvim nadahnucem odigrao utakmicu i kada je netko bio toliko nadmocan nad preostalim igracima na terenu koliko je u utakmici protiv Madjara nadmocan bio Safet Susic.

Druga utakmica koju je Pape odigrao u "najdrazem dresu" bila je formalno vec puno ozbiljnija. U kvalifikacijama za svjetsko ili europsko prvenstvo - tko bi se sad sjetio je li bilo jedno ili drugo - igrali smo protiv Rumunjske. Opet je branio Borota, a vec u cetvrtoj minuti utakmice, iz slobodnog udarca sa nekih cetrdesetak metara, skoro sa same lijeve aut-linije, Vigu mu je zabio gol. Sta se dalje dogadjalo lako je pretpostaviti: Borota je primao sve same nevjerovatne golove, selektor ga nije htio zamijeniti Katalinicem, ali je Safet Susic, opet skoro sasvim sam, uredno uzvracao. Utakmica je zavrsila rezultatom 6:4 za Jugoslaviju, a Pape je opet bio strijelac tri gola.

Sve buktinje u nasem grbu, svi nasi bratski narodi, ukljucujuci i preostale narodnosti, plamtjeli su od uzbudjenja: genij je bio rodjen i bio je veci od svih onih velikih, znanih i neznanih, sinova domovine koji su jos od Tamperea i one velike pobjede nad Sovjetima covjecanstvu zaustavljali dah. Naravno, razgovori sa Susicem objavljeni su u svim jugoslavenskim novinama, puni su ga bili televizija i radio, ali koliko god novinari nastojali od njega naciniti zvijezdu, on je ostajao nekako obican i pomalo zbunjen, poput slucajnog prolaznika kojeg je na ulici zaustavilo da za televizijsku anketu odgovora nesto o ekonomskim reformama. Izgledalo je kao da se Susic nekim ispricava sto tako dobro igra lopte.

I naravno: efekt je bio taj da su zavidljivci raznih vrsta i boja poceli govoriti da je Pape zapravo jako glup covjek. Bog mu je, eto, dao fudbalsku genijalnost, ali mu je uzeo sve drugo. Proci ce vrijeme prije nego sto shvate da stvari stoje malo drukcije, premda nitko nece ni pokusati da objasni zasto neki ljudi, eto recimo Safet Susic, ne zele biti zvijezde poput Gorana Bregovica, Dragana Kicanovica ili Zorana Slavnica, nego nastoje biti sto nezamjetniji i obicniji u svemu osim u onomu sto doista znaju raditi i zbog cega bi javnost od njih zeljela naciniti zvijezde. A mozda se radi samo o tome da je Susic bio svjestan svojih ogranicenja i da je bolje od svih znao da u svakoj utakmici ne moze zabiti tri gola, kao sto je vjerovatno i slutio da ce doci i takva vremena i takve utakmice u kojima ce bas on biti najslabiji na terenu, nakon cega ce oni koji su ga smatrali genijem u njemu vidjeti budalu.

Nesto slicno se i dogodilo. Nakon jos nekoliko velikih utakmica Pape je najprije iznevjerio one koji su mislili da je on u stanju nadomjestiti los kvalitet ekipe u kojoj igra, pa mu se nakon toga pocelo dogadjati da bude najslabiji na terenu, a njegov pad ce biti upravo groteskan na Svjetskom prvenstvu 1982., na kojem je bio jedan od najslabijih u slaboj jugoslavenskoj reprezentaciji koja je samo uz presudnu pomoc suca mogla pobijediti i jedan Honduras.

U svojim kasnijim igrackim godinama opet ce biti onaj strasni Pape i ostat ce upamcen kao najvece fudbalsko ime u povijesti onih koji su rodjeni prerano da bi vidjeli Ivicu Osima i prekasno da bi povjerovali u iluziju da su Dejan Savicevic ili Zvonimir Boban prvi igraci planeta.

Te neke utakmice odigrao je genijalno i zato nasa iluzija nosi njegovo ime.