DANI: Gospodine Kupusovicu, zasto ste povukli kandidaturu za mjesto direktora Narodnog pozorista?

KUPUSOVIC: Kad sam donio odluku, nisam mislio ni o jednom kandidatu. Mogli su tu biti i Tvrtko Kulenovic i, pored njega, pokojni Vlajko Ubavic, ili Haris Pasovic i Dino Mustafic, sasvim mi je svejedno. Sve mi je malo smrdilo na manipulaciju licnostima i to u ime odredjenih stranackih ambicija. To je ucinjeno tako i zato da bi se poklopilo Narodno pozoriste.

DANI: Hocete reci da je Tvrtko Kulenovic, ugledni profesor i clan Glavnog odbora GDS-a, "poguran" od predsjednika Upravnog odbora Narodnog pozorista Ibrahima Spahica, predsjednika iste stranke?

KUPUSOVIC: Sama ta cinjenica stavlja i mene i bilo koga drugoga u drugaciju poziciju. Bez obzira na sve moguce price pa i stavove povremeno i u vasim novinama, ja sam niciji i svoj, i radim svoj posao kako najbolje znam. Nisam mogao ucestvovati u tome. A moja jedina stranka je stranka publike.

DANI: Vi ste, g. Kupusovicu, izmedju ostalog, stalni kolumnist Ljiljana, a smatra se da ste vrlo blizu centrima bosnjacke kulturne i politicke moci.

KUPUSOVIC: I za vas se medju glumcima koji igraju u mojoj novoj predstavi prica da ste glasnogovornik Dine Mustafica. Oko upravnickog angazmana bilo je razgovora sa mnom jos prije rata pa i u toku rata, i to nikad nisu bile stranacke kalkulacije. Pocetkom 1995, osoba za koju sam ja kasnije saznao da se zove Timur Numic trazila me hitno, po Turskoj, da preuzmem Narodno pozoriste.

DANI: Bez konkursa?

KUPUSOVIC: Tad je bila takva situacija, nije bilo ljudi. Nisam bio u situaciji da ga preuzmem zato sto sam bio pred premijerom Hasanaginice u Istanbulu. Dotad, u Turskom drzavnom pozoristu nije igran nijedan bosanski ni bosnjacki tekst. Na turski smo preveli Hasanaginicu Alije Isakovica, i ja sam bio okupiran time. Snimio sam i jos citav niz dokumentarnih filmova, koje sam radio za nekoliko kanala turske drzavne televizije. U tom trenutku nisam bio spreman, ali rekao sam da mogu to uraditi za sest-sedam mjeseci. Tada je, eto, Numic, u ime vodece stranke, razgovarao sa mnom, ali poslije niko nikada. A kad sam se vratio u Sarajevo, iz tog istog Narodnog docekao me je otkaz, potpisan rukom Muhameda Karamehmedovica. Ja znam da je vodjenje tog, u nasoj kulturi najveceg sistema bio tezak posao i u ono vrijeme kad su funkcionisali SIZ-ovi za kulturu, a ne sad kad nema novaca. Postujem Tvrtka Kulenovica kao teoreticara. Postujem i rad Emira Nuhanovica. Mislim da je on puno uradio za Filharmoniju, da joj je vratio dostojanstvo. Spahic se 10-15 godina vrti u tom krugu i hoce da postavlja i smjenjuje upravnike, pa mu se, eto, i to ostvarilo. Nisam htio biti, da citiram Spahica, "treci jaki kandidat", pa da na kraju ispadne da je izbor odrzan na demokratski nacin. Moja ideja je da u pozoristu mora biti covjek kome je teatar sudbina, covjek koji direktno zna sta je pozorisna sminka, sta je glumacki znoj, sta je cug, kako sta funkcionise, sta ne, koji je prosao sve. To je u proslom sistemu bilo mjesto na kojem se zavrsava karijera, poslije kojeg se ide na groblje Bare.

DANI: Vi jos ne biste tamo?

KUPUSOVIC: Ne bih. Ima stara prica: Muji u mahali ides i kad te zub zaboli i kad ti pukne vodovodna cijev i kad valja okreciti. Tog dundjerluka u Bosni moramo da se okanimo. Smijesno mi je kad vidim da je neko danas ministar kulture, sutra poljoprivrede, a prekosutra direktor doma zdravlja. Ovdje drzave nema, ima samo namjera, ideja o drzavi, gdje sa dvije strane cupaju, a ovi u sredini ne znaju kako ce, nista ne funkcionise, moral je u potpunoj krizi, i kultura je uvijek bila zadnja rupa na svirali. Tako je pogotovo sada, jer nema para.

DANI: "Ovi u sredini sto ne znaju kako ce" su, valjda, bosnjacki politicki vrh? Ako vec moramo preskociti Ljiljan, da ne preskocimo koncert Yusufa Islama, umjetnika koji zaradjuje milione u zemlji u kojoj se zalaze za pogubljenje jednog drugog umjetnika, Salmana Rusdija, kojeg u toj istoj zemlji kriju vojska i obavjestajna sluzba.

KUPUSOVIC: Kazem, ne radi se ni o kakvoj drugoj relaciji nego o tome sto sam tada htio, imao potrebu da pisem. Da su mi Dani ponudili kolumnu sa takvim mogucnostima, ja bih pristao. Ako ce iko posteno pogledati sve moje kolumne u Ljiljanu, onda ce vidjeti da je u tim kolumnama najmanje mazena vladajuca garnitura, od Alije Izetbegovica pa nadalje. Najmanje dva puta sam se uhvatio one njegove recenice "ako birate izmedju postenog i sposobnog, birajte postenog" i kritikovao sam hiljadu drugih stvari. Radio sam koncert Yusufa Islama kad mi je ponudjeno: bilo mi je cudno da mi je ponudjeno, jer znaju da ja nisam nikakav musliman ili Bosnjak po profesiji, nego neko iz mjesovitog braka i ne pripadam tom konceptu koji zastupaju Latici. Dalje, nisam nikakav vjernik po nekim ostrim kriterijima, nisam clan stranke. Pristao sam pod uvjetom da napravim od toga performans, predstavu, spektakl. Ako ste bili, vidjeli ste nesto cega se ne bi postidio ni Pariz ni London, pogotovo sto sam ja tad imao obavezu, jer je dva mjeseca prije toga svirao U2. Tada sam insistirao da se pojavi Simfonijski orkestar kao pratnja ilahija, sto neki i sada tumace grijehom. Poslije takvog jednog dogadjaja Mensur Brdar mi je objasnio da sprema potpuno drugaciji koncept Ljiljana, da ga vidi kao gradjansku novinu. Vidio sam da je postalo skoro moderno da reditelji pisu. Gojer pise svaki dan, Dino Mustafic i Haris Pasovic pisu po novinama s vremena na vrijeme. Mislim da bi bilo cast Danima ili Bosni da imaju takvog kolumnistu i takve kolumne, od prve do zadnje.

DANI: Dobra je bila i ona o "junosama Buricu i Lovrenovicu".

KUPUSOVIC: Ja sam zbog te stamparske greske pet dana morao traziti Ivana Lovrenovica. Neka je budala promijenila slovo, jer kolumna se direktno odnosila na vas i Loncarevica. Tamo je nastala greska, a Ivan Lovrenovic nikad nije pisao pozorisnu kritiku u zivotu. A ja necu objavljivati knjigu kao sto moje kolege objavljuju, skupe 10-15 kolumni, svezu, pa objave knjigu.

DANI: Sad govorimo o Gradimiru Gojeru?

KUPUSOVIC: Grada je specificna pojava, imamo mi takvih endemskih specificnih pojava u kulturi bez kojih se zaista ne moze. Moguce je da kod njega ima i politicka dimenzija, o tome necu da razmisljam. Mene zanima iskljucivo politika kao mogucnost da se s njom zajebavam u pozoristu. Znam da mene ljudi ne stede nimalo, sto se cesto pokazuje. I sto bih ja nekoga stedio?

DANI: Mustafica u dosadasnjim intervjuima niste stedjeli, ali Festival MESS se pokazao kao vrijedna institucija?

KUPUSOVIC: Ucesnik sam MESS-a, a eto imao sam cast da ucestvujem i na prvom preporodjenom MESS-u, ponovo uradjenom poslije rata. Bio je jedan sastanak na koji sam slucajno dosao, na koji sam, ustvari, poslan od covjeka koji je jedno vrijeme uvijek u ljubavi sa ljudima koji su mu tog trenutka potrebni i rade za njega, a poslije toga ih za njega nema. Rijec je, pogadjate, o Muhamedu Karamehmedovicu. Dosao sam tamo, predstavljao Narodno pozoriste, iako sam tamo, cim sam donio dokumente koje mi je trazio bas Karamela, nakon 15 dana odmah suspendovan. Dino je tada izlozio ideju o internacionalizaciji Festivala. Ja sam samo upozorio da ipak tu treba naci mjeru. Ipak smo drzava koje nema, a gostovanje svake grupe na MESS-u kosta od jedanput do nekoliko puta vise no sto kosta budzet jedne predstave, recimo Dervisa i smrti. I onda se desi folklor iz Juzne Afrike u Narodnom, preporucen od strane Pasovica, kojem je to, sigurno, preporucio neko drugi. S te strane postavljam pitanje odredjene racionalnosti organizacije, a nisam sigurno istomisljenik; dapace, ljuti sam protivnik onih koji smatraju da je MESS nepotreban. Ali, mozemo li malo i o tome kako su se sirile lazi i spletke oko moje predstave Dervis i smrt?

DANI: Mozemo, zasto ne?

KUPUSOVIC: To je sramno. Njezino toboznje prevodjenje na bosanski jezik. Predstava Dervis i smrt je ostra kritika ideologizacije drustva. Krajnje bezobrazna, bestidna prica, koja se vec cuje tri godine, stize od ljudi koji nisu gledali predstavu. Od Izeta Sarajlica preko Seada Fetahagica do Marka Vesovica i Abdulaha Sidrana. Citava stvar je denuncirana i skandal je vodio Marko Kovacevic na jednoj sjednici tog cuvenog drustva neovisnih ili nezavisnih intelektualaca. To je sef katedre na Odsjeku dramaturgije, koji nikada nije napisao ni rijec dijaloga u zivotu. I on uci dramske pisce. Cetiri Selimoviceve rijeci su izmijenjene: u dva slucaja cuju se "lahko" i "mehko". Druga stvar, usred scene u dzamiji, poslije namaza svom bratu, Nurudin kaze: "Sinovi Ademovi, necu vam drzati propovijed." Nadjite mi hodzicu, a kamoli sejha tekije, koji ce usred dzamije reci: propovijed. Zamijenili smo to sa "necu vam drzati vaz", a cetvrta izmjena je to sto smo na par mjesta "svemoguci boze" zamijenili sa "Allahu milosni". To su te intervencije. I to je skandal kojim se vec tri i po godine mase. A niko ne kaze, mada sam ja u tom istom Ljiljanu, jer nisam imao mjesta drugdje, nekoliko puta pisao o najvecoj sramoti koja se Sarajevu desava, da je "park pogubljenih ili giljotiniranih pisaca" nasa najveca sramota. Uostalom, ja sam napisao najpoganije i najostrije recenice o Nedzadu Ibrisimovicu i nazvao ga "gospodinom sveta krava". To nisu pokrenuli ni Dani ni Slobodna Bosna. Vi ste se svi skupa zajebavali s tim kurcicem Multimedijalnog covjeka i njegovom golom guzicom, a nije vam smetalo to sto su sprejevima unakazeni Mesa Selimovic, Mak Dizdar ili Kranjcevic. Sad sam mislio da u povodu premijere Samokovlijine Hanke, koju postavljam na scenu Narodnog, napravimo akciju i vratimo sve te biste. Ne zaboravite, vi koji mene nazivate igracem vladajucih struktura, da sam napisao da bi gospodin Nedzad sveta krava dozvolio da se te biste vrate - ali kad bi i njegova bila tu, pa da moze da je gleda iz Kusturicinog stana.

DANI: Je li to stan namijenjen za Drzavnog umjetnika br. 1?

KUPUSOVIC: Ne govorim samo o Nedzadu, govorim o toj situaciji, o sramoti koja je evidentna. Sigurno da i kriminala ima na sve strane, o tome sam i ja govorio, pravio sam Djelidbu. Kako moze covjek iza kojeg bilo koja stranka stoji da rezira Djelidbu? Kako moze covjek iza koga stoji vladajuca stranka da rezira Dervis i smrt? Pa je li Mesa Selimovic pobjegao u religiozni okvir, bojeci se komunista? Nama se sad upravo desava taj ambijent.

DANI: Mesa Selimovic je pobjegao i iz Sarajeva.

KUPUSOVIC: To su nase gluposti, nasi kompleksi. A kako se naslovio moj veliki intervju u Ljiljanu? Zasto Kusturica ne bi snimao film o Sarajevu? Jedan od mojih planova je bio da vratimo i Berbera, jer toliko je malo nas pravih radnika da ne mozemo sebi dozvoliti da bas tako razbacujemo ljude i talente.

DANI: Berbera? Umjetnika koji se stavio u sluzbu najgrotesknije diktature u Evropi? Zasto, uostalom, reafirmirati one koji su Bosni radili o glavi?

KUPUSOVIC: Ne bih ja tako rekao. Ima jedna sjajna replika u Snajderovom Gamlletu. Muradbegovic u jednom trenutku kaze: vi cete, gospodine, uvijek naci nekoga kome cete svoju umjetnost prodati za kobasicu ili sudzuku.

DANI: Upravo se o tome i radi. Oni prodaju kobasicu ili sudzuku i ne gledaju hoce li se neko njima otrovati, ne brinu ih posljedice.

KUPUSOVIC: Uvijek sam se borio za kvalitet. Volio bih da muzika za predstavu Hanka bude Bregoviceva. On je prvu scensku muziku u zivotu komponovao za moj kratki film.

DANI: Zasto o Vama vlada misljenje da "zanat nije sporan, ali da karakter polako jede talent"?

KUPUSOVIC: Prvo, ja mislim da tu moju poziciju imam zbog jezika. Ne znam izbrojati - ja odmah kazem. Drugo, sad sam ja fakticki, ne racunajuci par glumaca koji su mene primili u pozoriste, najstariji, najduze u pozoristu. Doslo, eto, i to vrijeme. Kao da je jucer bilo kada je pokojni Vlajko Ubavic, upravnik pozorista, rekao u Jajcu povodom prve moje premijere i na tom festivalu nagradjene predstave Kraj igre, "nedopustivo mlado redateljce". Otad je proslo i Pive i Save i Bosne i Drine. Mi smo bili otvoreno trziste, dolazili su najbolji, ali i najlosiji reditelji iz Beograda i Zagreba i Slovenije. Medjutim, moj povratak iz Turske je jednostavno uspanicio neke ljude. Ja sam kao fizikaner koji ceka da ga neko iznajmi da mu ispila drva. Slobodnjak u zemlji bez zakona o umjetnickom djelovanju. Duzan mi je i Ljiljan, i Kamerni teatar, i mnogi drugi. Od Djelidbe, predstave koju sam rezirao prije cetiri mjeseca, nisam dobio ni feninga. Kao sto sam pristao da reziram '76. godine polazak Stafete, kao sto sam rezirao vjencanja, spektakle, sutra cu rezirati i veliku dzenazu ako umre neki velikodostojnik. Kao profesionalac rezirat cu i veliku pravoslavnu i katolicku svetkovinu i bilo sta.

DANI: Dzenazu? Da li biste rezirali dzenazu, naprimjer, Alije Izetbegovica?

KUPUSOVIC: Znao sam da cete postaviti to pitanje. I vi ste znali da ja mislim na to. A to je neukusno pitanje. Ja se slazem sa Francuzom Levyjem da je Izetbegovic nesretan covjek. A to je sjajno kad je meni Alija dosao na predstavu u Kamernom teatru. To je bila '93. godina, tad je pocelo s Hrvatima, pada ovo, pada ono, gotovo, i onda meni padne na pamet: zasto ja ne bih pozvao predsjednika da dodje da pogleda predstavu. Ako se sjecate, njima s brda je to cudo kulturnog otpora tesko padalo. Lenjingrad, sadasnji Petrograd, hvali se sa dvije-tri baletske predstave i par recitala za vrijeme opsade. Sarajevo ga je presisalo. Sta ja imam od toga da se dodvoravam, ali - ja njega pozovem. Nazvao sam njegovog sina i kazem: "Moze li otac da se malo odmori?" On kaze: "Vjeruj mi, i ja bih volio da se bar sat i po izvuce iz svega." Sifrirano mi je javljeno: "Vas gost ce mozda doci." Najedanput ulaze sa puskama i dolazi Alija sa sinom. To je bilo zanimljivo, sok publike, potpuno ambivalentna pozicija. Rat je, nema drzave, ljudi vide svog predsjednika. S druge strane, panika - sta ako oni saznaju da je on u Kamernom? Taj detalj je bio sjajan, isto kao i kad je, to mi je pricala Jasna Zalica, Ministarstvo odbrane narucilo da igramo za njih Kidaj od svoje zene. Mi igramo predstavu, 600 ljudi u hodniku, a mi gladni. Ona je tada slomila nogu, a dosla je informacija da ce svako dobiti po steku cigara - ona je dosla sa gipsom i odigrala. Je li to dodvoravanje vlastima? A vi ste napisali da ta predstava "podilazi publici". Odsad cu garantovano sve predstave raditi s podnaslovom - "veceras podilazimo publici". Kad je Dervis i smrt isao na gostovanje u Bihac, onda je, eto, Timur skrenuo paznju u smislu "znas, malo je nezgodan kraj mozda u onoj sceni Djurdjevdana, u kojoj sve vrvi od erotike, putenosti". Trebalo je za tu situaciju, posto je ipak Bihac u pitanju, da ja izmijenim tu scenu. Nisam izmijenio ni jot. Prema tome, to je jedini kontakt sa covjekom koji je predstavljao jednog od sponzora te predstave.

DANI: I u Kulenovicevom tekstu je bilo intervencija?

KUPUSOVIC: Skender spominje tamo radne akcije, "otici ce djelidba radnim akcijama", a ja sam to zamijenio sa "otici ce muhadzirima i izbjeglicama".

DANI: I sami ste bili izbjeglica.

KUPUSOVIC: Od tri vrste ratnih profitera, gdje u prvu spadaju ovi sverceri, u drugu mali cinovnici koji su postali ministri, a u trecu profiteri kulturne provenijencije, posljednji ce otici ovi treci. Prvima ce dohakati obracuni izmedju njih ili dragi Bog. Za druge imaju izbori, demokratija, spora ali dostizna, pa ce i oni otici. A najgora vrsta su oni koji su ugrabili odredjene pozicije i drze ih, i to je sad metastaza na dugi rok. Te pozicije se dijele u kafani ili preko rodjackih veza ili raznih drugih lobija.

DANI: Imena?

KUPUSOVIC: Prepoznat ce se oni o kojima govorim. U kafani se, naprimjer, dodijelilo mjesto direktora MESS-a. Postujem Mustafica kao mladog reditelja i prva njegova predstava koju sam gledao u zivotu bili su Policajci. To je odlicna predstava. A ja, koji sam rekao Dini Mustaficu "dobro dosao u pozoriste", dozivio sam da budem izigran od njega. Jedan od razloga zbog kojih sam rekao "pa, mozda treba da budem upravnik pozorista" je to da sam shvatio da je nemoguce nesto sustinski promijeniti ako covjek nema poziciju. Ako nije vlast.

DANI: Hocemo li opet o vlasti?

KUPUSOVIC: Ne, nego o neracionalnosti. Ali, koja je to vrsta snishodljivosti ili apsolutno izmisljenog nepovjerenja? Mi u Bosni vise nemamo povjerenja ni u koga. Sad fond MESS-a placa selektora koji ce doci iz Hrvatske, pa ce 10-15 dana biti na dnevnicama, avionskim kartama, da bi izabrao jednu ili dvije predstave iz Bosne. Zasto Vujanovic, Strajo Krsmanovic ili bilo ko drugi ne mogu biti garancija? A, s druge strane, mi se opet pravimo pametni, nemamo povjerenja, pa u Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju itd. saljemo svoje ljude po 15-20 dana da izaberu predstave? Da ima para, islo bi se i u Englesku, Francusku, moguce je da neko i ide. Mustafic je obecao da ce uciniti sve da moja predstava Kraj igre i njegov Kralj umire, sa prvog poslijeratnog MESS-a, putuju van. I, sta se dogodilo? Kraj igre nije otisao ni do Hadzica, a njegov Kralj umire je bio u Kairu, u Engleskoj, Njemackoj, u sedam-osam zemalja.

DANI: Ispada da svi reditelji nisu jednaki. Neki su jednakiji?

KUPUSOVIC: Samo malo - da li je reditelj za vas ono sto se napise na plakatu ili po profesiji?

DANI: Po profesiji, ali moze i talentiran glumac ili pisac isto tako biti dobar reditelj. Historija teatra i filma je puna takvih primjera.

KUPUSOVIC: Bilo bi zanimljivo kad bi se pogledalo u skolsku kvalifikaciju najveceg dijela nasih reditelja, da li su diplomirani reditelji ili su nesto drugo pa su postali reditelji. A tih slucajeva ima, ali su rijetki. Mi, iskreno govoreci, u ovom trenutku, jer je Haris Pasovic, nazalost, sam sebe iskljucio kao pozorisnog reditelja, fakticki imamo cetiri reditelja s diplomom u kojoj pise diplomirani reditelj, a ne diplomirani teatrolog ili knjizevnik, ili profesor knjizevnosti. Znaci, imamo samo toliko, racunajuci tu i malog Dinu, koji je u ratu diplomirao. Ali, stvari su se pocele sredjivati. I Atko Glamocak i Zoran Becic imaju ko zna koliko rezija, ali kad razgovaras s njima, oni znaju da su u sustini glumci.

DANI: Samo malo. Vi ste, valjda, jedini reditelj koji je imao hrabrosti da vodvilj Raya Cooneya Kidaj od svoje zene igra u nacionalnom teatru?

KUPUSOVIC: Pa, Kidaj od svoje zene je elementarni repertoarski pogodak bilo kojeg pozorista, a pogotovo ovakvog puckog kao sto je Narodno pozoriste. Uvijek mi je hiljadu puta bilo teze nasmijati publiku nego je zamisliti.

DANI: A kako je dovesti u teatar?

KUPUSOVIC: Recimo da ima publike na predstavama Suleta Kupusovica. Cinjenica je da Dervis i smrt nije vodvilj, da Tvrdjava nije vodvilj, pa su bile pune predstave. I Generalijum nije vodvilj, pa je bio pun. Drugo je ovo s Karahasanom, koji trazi da se igra Büchner, jer je Goethe institutu htio pokazati da je Sarajevo svjetska prijestolnica koja moze sebi dozvoliti da tri sezone igramo Büchnera. Sreca da je covjek napisao samo tri, zamislite da je napisao pet ili deset drama, pa da to igramo 10 godina? Elementarni zakoni postoje, a ko koga mrzi - to je druga stvar. Uros Kravljaca je 50 godina u pozoristu, i nakon Roberta Zucca, predstave Dine Mustafica, rekao je: "Je li tebi ovo jasno? Ja nista nisam razumio." A covjek je igrao sve moguce.

DANI: Neki kazu da se "Kupusovic tako ponasa jer nekada nije imao konkurencije, a sada stizu mladi lavovi".

KUPUSOVIC: Jedna od mojih borbi u zivotu jeste ona protiv bosanskog kompleksa inferiornosti, kojeg ja zovem kompleks opanka. Lizat cemo tudje govno, inferiorce sa strane cemo prihvatiti, a svog cemo covjeka unistiti. Brega je rek'o da mu je lakse nakupiti 100 hiljada pred Hajduckom cesmom nego izaci u "Bugatti" pred sarajevsku zlobu ili prodati Zetru ili Kosevo. Tesko je ovdje opstati. Mozda je to dobro, jer stvara situaciju u kojoj ne mozes biti opusten, nema svetih krava sem onih koji sebe proglase svetim. Bio sam 25 godina prvi reziser Bosne i Hercegovine, formalno, po nagradama, i prvi reditelj ovog pozorista. Sada, urade se umjetnicke predstave, a onda Gojer kaze: "Znas, Sule, treba nam publike." Tako i Narodno pozoriste, i Tuzla, i Zenica, i Mostar. Nije se Sule prepao. Rezirao sam u bivsoj Jugoslaviji u konkurenciji s Dejanom Mijacem, Dusanom Jovanovicem, Ljubisom Georgijevskim, Ljubisom Risticem, i bio im takmac na festivalima. Da se prepadnem? Svaka cast, mali Dino, mali Ales. Ali, budimo objektivni, na to se ja samo mogu nasmijati i reci: gospodine, dajte nacrtajte kokos. Lako je davati lekcije, drzati pod sobom pozorista, akademije, televiziju, a meni ako ostane, onda hajd' reziraj vjencanje na Vrelu Bosne. Sahrana jordanskog kralja i vjencanje princeze Diane bile su velike rezije, kao i sahrana Josipa Broza. To treba imati na umu. Na televiziji je trebalo da se reprizira moj Tale, pa je to zaustavio Haris Pasovic, a ta je serija bila prva na rang-listi najgledanijih TV serija na prostoru bivseg JRT-a. Dogovor je bio, prije dvije godine, da se snimi Dervis i smrt. Nece biti para na TVBiH da se snime Dervis i smrt i Tvrdjava. A ja sam za pet dana mogao prebaciti svoju predstavu u Kursumli medresu. Zabranio je to opet Pasovic, kojem su vrata vasih novina uvijek otvorena. I da vas pitam, jer je meni to sudbina, a ne zajebancija: zasto su Dani ucestvovali u halabucenju protiv Sulejmana Kupusovica?

DANI: Kako?

KUPUSOVIC: Situacija sa Pecaninom oko Muradbegovica.

DANI: To je bila javna polemika u kojoj se svako mogao ocitovati.

KUPUSOVIC: Ali, odakle moralno pravo, koji fakt moze natjerati Pecanina da za mene napise da sam strvinar i uvlakac. Moja pozicija i biografija su javna stvar. Znam i to da je povucen tekst vaseg saradnika koji je u "Bosanskom barometru" napisao tekst o Kupusovicu u kojem stoji - da nema Kupusovica, trebalo bi ga izmisliti. Zasto? Je li opasno pisati o Kupusovicu? Dani, koji se slave kao nezavisna novina, koji pucaju na generale, na predsjednike, imaju problem pisanja o meni. Sa svima ste pravili intervju u Danima. Ja sam tu prvi put. A slucajno, u povodu Roberta Zucca, citam Pecanina u Oslobodjenju. Kaze on: ja preferiram pozoriste s domacim tekstom, ali, eto, ovo je posebna situacija. Koji je domaci tekst rezirao Haris Pasovic? Dino Mustafic? Nijedan. Prefiks dramskog pisca pred Aliju Isakovica su stavile moje rezije. Dervis Susic je jednom radjen u Sarajevu, i opet sam ga ja radio. Poslije rata: Selimovic dva puta, Skender Kulenovic. I ja stranacki? Da sam stranacki, onda bih imao dva-tri mjesta u upravnim odborima. A mogu raditi jedino ako napravim privatno predstavu pa otici igrati u Donjem Vakufu, Bugojnu, i opet ne traziti donacije, nego na blagajnu, pa budem i dekorater, i majstor svjetla, i majstor tona, i menadzer, i hamal. Kupusovic, naravno, nije covjek bez mane. Ne mozes promijeniti covjeka koji ima toliko godina. Ali, nije ni covjek za sva vremena i za "dobro jutro carsijo na sve cetiri strane."

DANI: Zar je za vjecitog buntovnika da se na okruglom stolu o Muradbegovicu u Tuzli izvini skupu zbog toga sto ga je u Gaml-letu, po opcem misljenju jednoj od najboljih predstava u povijesti ovdasnjeg teatra, predstavio kao ustaskog kolaboracionistu?

KUPUSOVIC: Nemojte tako. Nije istina. Ja sam rekao da sam se, uslovno kazano, dva puta ogrijesio o Muradbegovica: prvi put kad sam kao mlad reditelj bjezao od te romanticke literature, i drugi put kad sam ga upotrijebio u prikazivanju jednog vremena i nisam u cjelini sagledao njegov angazman, iako sam naznacio da je on kao reditelj znao da mu je Hamlet skojevac, ali ga nije nicim denuncirao. Ako ste gledali nedavno emisiju o Muradbegovicu, mogli ste vidjeti da dramski teoreticar Gordana Muzaferija cijelu stvar oko Muradbegovica bazira na Gamlletu. I jos nesto: necu, ne zelim da se pogresno shvati da ja branim Muradbegovica od Pasovica. Ili da Pasovica treba zastititi od mene. Ja sam samo rekao da se ne bi trebalo obrusavati tako neoprezno na nase dramske pisce, jer mi toga nemamo na bacanje. A onda je i krenula ta haranga na mene. A ja sam samo rekao da se po njegovim posljednjim predstavama vidjelo da je Pasovic umoran od teatra, da mu je postao dosadan i da ce se, slicno svom profesoru Bori Draskovicu, okusati u drugom mediju. A vi po meni tako, a bili ste djeca u gacama kad sam ja Pasovica zvao u Sarajevo da rezira.