Kako je pala Srebrenica, drugi put
"Alla-hu ekber! Alahhu ekber!", pozivao je sta-rac na molitvu. Na glavi je nosio od sunca izblijedjelu "francuzicu" i poslije svakog poziva se okretao na drugu stranu svijeta. Istok, zapad, sjever, jug. Iza njega, muskarci i zene su padali na koljena u travu. Neprirodnu tisinu je remetio samo staracki, ispucali glas. Ostalima, koji su to gledali sa strane, ledila se krv u zilama. Razlog za strah: sve se zbiva u Potocarima 13. jula 1999, tacno u 13:00. Ezan na masovnom gubilistu, to nije obicna hrabrost. Poslije ravno cetiri godine oko tri stotine Srebrenicana vratilo se na mjesto u kojem su se oprostili od svojih prethodnih zivota. Istog tog dana, dakle 13. jula 1995, autobusi su, pod budnim okom naoruzanih Srba, iz Potocara prema Tuzli vozili i posljednje ostatke jednog naroda. Sada su se ponovo u autobusima, ovaj put pod paskom americkih vojnika, vratili. Kolona od sedam autobusa, i desetak automobila, sa novinarima, diplomatama, radnicima medjunarodnih organizacija, negdje iza podne usla je u krug fabrike "Akumulatora". Onog trenutka kada je prva zena, izlazeci iz autobusa, krocila na ugrijani beton, pocela je tiha histerija, satkana od suza i bijesa u nemoci. Na kapiji su stajali izmijesani srpski policajci i americki vojnici sa sljemovima i pancirnim kosuljama, te policajci IPTF-a. Srbi s druge strane zice, iz dvorista fabrike "Feros", dobacivali su i cerekali se. "Dje ti je Mujo?", nadglasavali su jedni druge uz bucan smijeh. "Ne govorite vi nama, vi to sebi govorite", odvratila je jedna od zena i nastavila prema kapiji gdje je grupa na zemlju polagala cvijece. Neki drugi su na zeljeznu ogradu ostavljali karanfile, i poruke: Gdje su nasi ocevi?, Kakav je osjecaj kad vam otmu dijete? Mi znamo, a vi?. Na vrhu ograde koja je dijelila glavnu fabricku zgradu od parkiralista na kome su se zaustavili autobusi, pisalo je: "Na ovom mjestu su 13. jula 1995. snage UNPROFOR-a predale preko 3.000 muskaraca i djecaka u ruke njihovih egzekutora". Srpski policajci su sve promatrali s nelagodnim mirom.

Tisina lazne nevinosti
U hladu koji je pravila nekadasnja portirnica, naslonjena na zid, jedna sijeda zena je plakala naglas. Druge dvije su je pridrzavale tjeseci: "Sta ti je, bona, ja sam ostala bez igdje ikoga, al' necu da placem", govorila je mladja. Mina Hasanovic, cijeg su muza odveli srpski vojnici na njene oci, prisla je policajcu i u pet minuta rekla mu sve sto joj lezi na dusi, zavrsavajuci svoju bukvicu rijecima: "Gadovi, svi ste gadovi uvijek bili, i ostat cete." Hodala je nervozno od jedne do druge grupe zena govoreci im: "Nemojte plakati, ne dajte im da se vesele." Srebrenicanke su bile uvrijedjene. Ali ne dovikivanjem preko ograde, koje je taj dan ionako bilo iznimka: niko ih zapravo nije htio primijetiti, nijedan prolaznik na ulici se nije okrenuo da zaprijeti ili digne tri prsta. Srbi su sjedili u usputnim kafanama i cak nije bilo ni radoznalih pogleda prema koloni. One su bile uvrijedjene sutnjom. A to je jedino gore od "spontanih" protesta, barikada i kamenovanja. Svaki izliv mrznje bi bio priznanje krivice, a kolektivna sutnja Srba je visila u zraku kao dokaz njihove nepostojece nevinosti. Jedini. A dovikivanje je ionako prestalo s prvim zvucima ezana.

Dayton, Dayton
Mirsada Bosnjakovic je medjunarodnim policajcima pokazivala sliku svog muza Mehe, inace prevodioca MSF-a za kojeg se njegovi poslodavci nisu zauzeli u kriticnim julskim danima, i trinaestogodisnjeg sina Amera, kojeg su joj Srbi brutalno oteli iz ruku, obarajuci je na zemlju. "Ovo je moje dijete, imalo je 13 godina, i odveli su ga. E, sad vidite kakvi su oni ljudi!", sipala je bez predaha. Mladic, koji je sve to zamuckujuci prevodio, izvjesni Stanislav iz Bratunca, od licnog prevodioca pukovnika Vuksica, komandanta Bratunacke brigade VRS, sto je bio 1993, uznapredovao je do iste pozicije u IPTF-u. Dva svjedoka su Danima potvrdila da je i izmedju 11. i 13. jula vidjen u Potocarima i Srebrenici, a jedan od njih navodi da se dugo poslije julskog pada enklave po Bratuncu prikazivao u vojnoj jakni holandske vojske. Pita: "Otkuda mu obraz da dodje ovdje?!" Dayton ascare nema alternativu.

Price s dusom
Najveci dio zena (a one su opet cinile ubjedljivu vecinu posjetilaca) bio je razocaran samom posjetom nekadasnjem holandskom logoru. Naprosto, one su svoje posljednje dane u Srebrenici provele pod vedrim nebom, van kampa, na zemlji ili u jezivo praznim halama fabrika u blizini. Ogoljene zgrade, bas ove zgrade, ostaci vreca s pijeskom i bodljikava zica koje su iza sebe ostavili holandski vojnici, nije ih zanimala. Emina Pasic je stajala, malo izdvojena od ostalih, i plakala u vidnom grcu. Prije cetiri godine, u kasno poslijepodne, ona, njen muz i kcerka uputili su se prema kapiji holandskog logora. Tamo su ih sacekali Srbi i dogodilo se ono sto je vec opcepoznato: njen muz je silom odvojen od njih, a ona i kcerka su upucene prema Kladnju. Na pitanje kako se osjeca cetiri godine poslije, odgovara: "Zahvalna sam Bogu dragom sto sam mogla ovdje doci...." Uto se u razgovor ukljucuje njena kcerka i pokusava da je smiri: "Nemoj, mama, molim te... Nemoj nista pricati." Pokusavamo se izvuci iz neugodne situacije. "Nije do vas, znam ja da je bolje da vi to napisete, ali ona ce jos 15 dana biti bolesna zbog svega ovoga", rascistila je nase dileme. Ovo je "san" svakog novinara: tri stotine uzasnih prica na jednom mjestu, i svaka se razlikuje jedna od druge, po svemu, osim po kolicini boli.

Ratku ovdje nije mjesto
Dva dana prije posjete Potocarima, u nedjelju 11. jula, na sam dan pada enklave, grupa novinara ceka na najavljeni protestni mars Srebrenicanki, prekoputa nove zgrade OHR-a na Grbavici. No, nenadano je mjesto protesta promijenjeno. Povorka od skoro dvije hiljade zena, sa transparentom Medjunarodna zajednica je saucesnik u genocidu, okupila se pred zgradom UN-a. Jedna od zena koje su nosile taj transparent, Hajra Catic, prosla je iza rampe na ulazu. Iako je bila obavijestena o skupu jos 28. juna i zamoljena da se sretne sa izaslanicama nekoliko udruzenja Srebrenicanki, Elizabeth Rehn se nije pojavila taj dan. Izvinila se dan kasnije. Hajra, ciji je sin Nihad, inace izvjestac Radija BiH iz Srebrenice, nestao nakon pada, protestno je pismo predala dvojici nizih sluzbenika UN-a. Dok je ona razgovarala s njima, masa se ustalasala zbog postera sa potjernicama za Ratkom Mladicem, Radovanom Karadzicem i Slobodanom Milosevicem koje su nosili clanovi nekoliko humanitarnih udruzenja iz Francuske i Velike Britanije. "Sta ce mi on ovdje, gledala sam ga dovoljno", zagalamila je jedna i sve ostale su se stustile na zbunjene Francuze i pocele im otimati postere, cijepati ih i gaziti. Neko se odmah dosjetio da ih potpali. Ne shvatajuci o cemu se radi, nositelji spornih plakata su pokusavali da im objasne da "nisu zeljeli nikoga vrijedjati, da su tu iz dobrih namjera, da i oni mrze te ljude i da vec dugo traze da im neko stane ukraj". Ali, nista nije vrijedilo. Slike zlocinaca isuvise vjerno podsjecaju na zlocine.

Istina je u kontejneru
Ranije tog dana, u Vogosci je nekoliko hiljada ljudi prisustvovalo tevhidu kojeg je ucio reisul-ulema Mustafa Ceric. Nakon sto su hodze, sjedeci na bini izgradjenoj za njih, proucili suru Ja-sin, reis je odrzao govor. Iako su se dali prepoznati pasusi iz govora koji je dvije sedmice ranije odrzao na Ajvatovici, reis je ovaj put bio dovoljno posten i priznao "da nema rijeci koje se mogu izreci a da ce zadovoljiti bilo onoga ko govori, bilo onog kome se govori". Izetbegovica toga dana nije bilo: nedostajao je i Rasim Delic, Enver Hadzihasanovic, Sead Delic, Naser Oric... Hrabrost da pogledaju Srebrenicanke u oci imali su Edhem Bicakcic, Mehmed Zilic i Nedzad Ajnadzic. No, kada su se toga jutra dva autobusa sa srebrenickim udovicama uputila u Visoko u namjeri da poloze cvijece na posmrtne ostatke pohranjene u tamosnjim "Gradskim grobljima", nikoga od njih nije bilo u blizini. Na trenutak se ucinilo da je tako najbolje: bar su ih trebali pustiti da se na miru i bez pompe oduze svojim voljenim. Kada su dosle u Visoko, niko im nije mogao reci gdje se nalaze dva kontejnera u kojima su smjesteni ostaci 3.560 ubijenih. Policajci su ih usmjerili u "Gradska groblja", ali su ih radnici ove firme vratili rijecima: "Vasi su napolju, u kontejnerima." A kontejneri na parkingu, oko njih parkirani automobili, a ispod jednog jos i nabacano smece. Prizor je medju zenama proizveo sok. Ipak su sabrale snage i proucile tevhid. Glas mladog hodze, svrsenika Zagrebacke medrese, zaglusivala je buka automobila i kamiona sto su prolazili cestom. Policija ih nije zaustavljala, a oni nisu osjecali potrebu da iskazu pijetet. Usred tevhida, jedan je sijedi covjek ustao, odvojio se od grupe i, ne obaziruci se, poceo vikati. Nije ga zanimalo da li ga iko slusa: "Je li ovo ogledalo naseg predsjednika? Jesu li ovo zasluzili nasi mrtvi?", ponavljao je skoro u transu i nevjerici. Jedan mladic, koji se tek pridruzio i sve to posmatrao sa strane, rekao nam je: "Znas, da sam ja umjesto ovih ljudi, nakrcao bih tonu dinamita u auto i zakucao se pravo u Predsjednistvo." Kada je zavrsen vjerski obred, neke od zena su jednostavno pocele gubiti svijest suocene sa saznanjem da se iza tankog lima nalaze njihovi sinovi, braca, ocevi... Redale su se oko otvora na kontejnerima, vireci unutra, trazeci ih... I oni su bili tu. "Hocemo istinu ma kakva ona bila", pisalo je na transparentu kojeg je jedna starica nespretno prevrtala po rukama. Dok je ulazila u autobus sto se spremao za polazak, vjerovatno joj nije palo na pamet da ce istina ostati da lezi tu, deset metara od nje, na obicnom visockom parkiralistu.