14.2.2002
    DANAS I OVDJE

    Srpska strana rata

    Zivot nekako ipak dodje na svoje. Na pocetku ratne biografije Slobodana Milosevica bili su tenkovi posipani cvijecem i gradovi pacenici - Dubrovnik i Vukovar. Potom je cetverogodisnjom opsadom kaznjeno Sarajevo. Ubistva civila na kucnom pragu, deportacije u konc-logore, masovna strijeljanja i temeljiti progoni nesrpskog stanovnistva krunisani su pokoljem osam hiljada Bosnjaka u Srebrenici. Posljednji krak krvavog puta vodio je na Kosovo, mjesto uspona i sunovrata nekrunisanog kralja "svih Srba". I eto, prije dva dana, svijet je ugledao tog monstruma kako sjedi u sudnici Haskog tribunala i s neskrivenom dosadom slusa optuznicu koju je citala "srbofobicna vjestica" Karla del Ponte. Sudjenje Milosevicu mnogi analiticari proglasavaju istorijskim. Ali, istorija ponekad zna biti i smijesna. Milosevic sebe vidi kao zrtvu imperijalisticke zavjere i, kako je najavio, branice se "obracajuci se medjunarodnoj javnosti i borbom za istinu". Sta ako se proces pretvori u lakrdiju bez kraja, gdje vise ni psihijatrija nece biti od pomoci? Optuzen za najteze ratne zlocine, Milosevic vjeruje kako je za njega najbolje da sudjenje pretvori u maratonski cirkus, pri cemu mu advokati mogu samo smetati. Novinari koji su neposredno uoci pocetka sudjenja posjetili zatvor Seveningen tvrde kako Milosevic odrzava fizicku kondiciju vjezbajuci u gimnastickoj dvorani, dok u svojoj celiji obozava da slusa Sinatrin "My Way". U njegovom ludilu ima izvjesnog sistema. Jos od vremena sankcija protiv Srbije, Milosevic je na sve optuzbe odgovarao jednim te istim geslom: "Istina ce pobediti!" Odlucivsi da u Hagu bude "sam svoj advokat", on zapravo ostaje dosljedan sebi, jer je u pitanjima rata i mira, bar sto se Srba tice, uvijek i o svemu odlucivao sam. "Moj put" dobrog starog Frenkija dodje mu nekako kao ona sevdalinka koju su pjevala braca Morici dok su ih vodili na pogubljenje. Ipak, Miloseviceva licna sudbina nije vise stvar od prvorazrednog znacaja. U igri je mnogo veci ulog. U Hagu se, naime, pise zvanicna istorija prethodne decenije na Balkanu u kojoj glavno i neslavno poglavlje pripada Srbima. Mogu Milorad Ekmecic ili Vasilije Krestic interpretirati Milosevicevu trinaestogodisnju vladavinu kako hoce, ali onog trenutka kad presuda Haskog tribunala balkanskom kasapinu postane punovazna, bice to sluzbena verzija jedne drzavne politike, jedine koju ce relevantne medjunarodne institucije priznavati. Milosevic nije Srbima pao s neba, niti im je odnekud dosao poput laznog cara Scepana Malog. On je bio apsolutni izraz srpskog mentaliteta, pogubne mjesavine epske mitologije, istorijskih frustracija i politicke zapustenosti. Milosevic i njegovi ljudi birani su na demokratskim izborima, na kojima su dobijali mandat da vode drzavu. Drzava, to su bili oni, to je bila masinerija od nekoliko stotina hiljada ljudi u vojsci, policiji, privredi, bankama i kriminalnom podzemlju. Nije Milosevic ispaljivao tenkovske granate, nije predvodio koljacke formacije, nije spaljivao zive ljude u bosanskim kucama, niti je pucao na Sarajevo. Za sve su to bile potrebne regimente ubica, palikuca i zlikovaca regrutovanih za stvaranje "Velike Srbije". Znam da ogromna vecina tog olosa nikada nece biti kaznjena za svoja zlodjela, niti ce se ikada zbog njih pokajati, ali povijest ih nece zaboraviti. Oni su svojim zlocinima obiljezili Milosevicevu drzavu, kao sto su nacisti obiljezili Hitlerovu Njemacku. Srbi su svoje vladare obicno ubijali sjekirom, a ovog posljednjeg su prodali za nesto dolara i otpremili u Hag. Milionska masa koja ga je zanosno, uz ratnicke trube i bubnjeve, slavila na Gazimestanu svela se na nekoliko hiljada pristalica koji su nedavno organizovali miting u Beogradu. Svi ostali su ga zaboravili. "Milosevica je u Srbiji snasla najteza kazna - ravnodusnost", pise beogradska "Politika", koja je bila jedno od najjacih uporista njegovog rezima. Ovdje, medjutim, nije rijec o ravnodusnosti, vec o kolektivnom okretanju glave od neugodne istine. Upitan od reportera CNN-a da li se u Hagu sudi Milosevicu ili Srbima koji su za njega glasali, premijer Zoran Djindjic je rekao: "Srbi zbog medijske blokade upste nisu znali sta se desavalo". Iako zna da to nije istina, Djindjic mrtav-hladan podvaljuje americkom novinaru. Ali, sta se tu moze, tako u ocima vecine Srba izgleda njihova strana rata. Bager revolucija je promijenila vlast u Srbiji, ali je mentalna osnova sadasnje nomenklature ista ona koja je sluzila Slobodanu Milosevicu.

    Gojko BERIC

Copyright 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo - Kontakt mailto:info@oslobodjenje.com.ba
Stranice su optimirane za rezoluciju 800x600 pixela, True Color