|  
                
                
              
                  
                14.2.2002 
                  DANAS I OVDJE  
                Srpska strana rata
                Zivot nekako 
                  ipak dodje na svoje. Na pocetku ratne biografije Slobodana Milosevica 
                  bili su tenkovi posipani cvijecem i gradovi pacenici - Dubrovnik 
                  i Vukovar. Potom je cetverogodisnjom opsadom kaznjeno Sarajevo. 
                  Ubistva civila na kucnom pragu, deportacije u konc-logore, masovna 
                  strijeljanja i temeljiti progoni nesrpskog stanovnistva krunisani 
                  su pokoljem osam hiljada Bosnjaka u Srebrenici. Posljednji krak 
                  krvavog puta vodio je na Kosovo, mjesto uspona i sunovrata nekrunisanog 
                  kralja "svih Srba". I eto, prije dva dana, svijet je ugledao 
                  tog monstruma kako sjedi u sudnici Haskog tribunala i s neskrivenom 
                  dosadom slusa optuznicu koju je citala "srbofobicna vjestica" 
                  Karla del Ponte. Sudjenje Milosevicu mnogi analiticari proglasavaju 
                  istorijskim. Ali, istorija ponekad zna biti i smijesna. Milosevic 
                  sebe vidi kao zrtvu imperijalisticke zavjere i, kako je najavio, 
                  branice se "obracajuci se medjunarodnoj javnosti i borbom za 
                  istinu". Sta ako se proces pretvori u lakrdiju bez kraja, gdje 
                  vise ni psihijatrija nece biti od pomoci? Optuzen za najteze 
                  ratne zlocine, Milosevic vjeruje kako je za njega najbolje da 
                  sudjenje pretvori u maratonski cirkus, pri cemu mu advokati 
                  mogu samo smetati. Novinari koji su neposredno uoci pocetka 
                  sudjenja posjetili zatvor Seveningen tvrde kako Milosevic odrzava 
                  fizicku kondiciju vjezbajuci u gimnastickoj dvorani, dok u svojoj 
                  celiji obozava da slusa Sinatrin "My Way". U njegovom ludilu 
                  ima izvjesnog sistema. Jos od vremena sankcija protiv Srbije, 
                  Milosevic je na sve optuzbe odgovarao jednim te istim geslom: 
                  "Istina ce pobediti!" Odlucivsi da u Hagu bude "sam svoj advokat", 
                  on zapravo ostaje dosljedan sebi, jer je u pitanjima rata i 
                  mira, bar sto se Srba tice, uvijek i o svemu odlucivao sam. 
                  "Moj put" dobrog starog Frenkija dodje mu nekako kao ona sevdalinka 
                  koju su pjevala braca Morici dok su ih vodili na pogubljenje. 
                  Ipak, Miloseviceva licna sudbina nije vise stvar od prvorazrednog 
                  znacaja. U igri je mnogo veci ulog. U Hagu se, naime, pise zvanicna 
                  istorija prethodne decenije na Balkanu u kojoj glavno i neslavno 
                  poglavlje pripada Srbima. Mogu Milorad Ekmecic ili Vasilije 
                  Krestic interpretirati Milosevicevu trinaestogodisnju vladavinu 
                  kako hoce, ali onog trenutka kad presuda Haskog tribunala balkanskom 
                  kasapinu postane punovazna, bice to sluzbena verzija jedne drzavne 
                  politike, jedine koju ce relevantne medjunarodne institucije 
                  priznavati. Milosevic nije Srbima pao s neba, niti im je odnekud 
                  dosao poput laznog cara Scepana Malog. On je bio apsolutni izraz 
                  srpskog mentaliteta, pogubne mjesavine epske mitologije, istorijskih 
                  frustracija i politicke zapustenosti. Milosevic i njegovi ljudi 
                  birani su na demokratskim izborima, na kojima su dobijali mandat 
                  da vode drzavu. Drzava, to su bili oni, to je bila masinerija 
                  od nekoliko stotina hiljada ljudi u vojsci, policiji, privredi, 
                  bankama i kriminalnom podzemlju. Nije Milosevic ispaljivao tenkovske 
                  granate, nije predvodio koljacke formacije, nije spaljivao zive 
                  ljude u bosanskim kucama, niti je pucao na Sarajevo. Za sve 
                  su to bile potrebne regimente ubica, palikuca i zlikovaca regrutovanih 
                  za stvaranje "Velike Srbije". Znam da ogromna vecina tog olosa 
                  nikada nece biti kaznjena za svoja zlodjela, niti ce se ikada 
                  zbog njih pokajati, ali povijest ih nece zaboraviti. Oni su 
                  svojim zlocinima obiljezili Milosevicevu drzavu, kao sto su 
                  nacisti obiljezili Hitlerovu Njemacku. Srbi su svoje vladare 
                  obicno ubijali sjekirom, a ovog posljednjeg su prodali za nesto 
                  dolara i otpremili u Hag. Milionska masa koja ga je zanosno, 
                  uz ratnicke trube i bubnjeve, slavila na Gazimestanu svela se 
                  na nekoliko hiljada pristalica koji su nedavno organizovali 
                  miting u Beogradu. Svi ostali su ga zaboravili. "Milosevica 
                  je u Srbiji snasla najteza kazna - ravnodusnost", pise beogradska 
                  "Politika", koja je bila jedno od najjacih uporista njegovog 
                  rezima. Ovdje, medjutim, nije rijec o ravnodusnosti, vec o kolektivnom 
                  okretanju glave od neugodne istine. Upitan od reportera CNN-a 
                  da li se u Hagu sudi Milosevicu ili Srbima koji su za njega 
                  glasali, premijer Zoran Djindjic je rekao: "Srbi zbog medijske 
                  blokade upste nisu znali sta se desavalo". Iako zna da to nije 
                  istina, Djindjic mrtav-hladan podvaljuje americkom novinaru. 
                  Ali, sta se tu moze, tako u ocima vecine Srba izgleda njihova 
                  strana rata. Bager revolucija je promijenila vlast u Srbiji, 
                  ali je mentalna osnova sadasnje nomenklature ista ona koja je 
                  sluzila Slobodanu Milosevicu. 
                Gojko BERIC 
               
               | 
            
      
         
       |