ZOVE ME IVANA IZ FRANCE PRESSA: IZASLA
knjiga o Karadzicu. Naslov: Agenti smrti. Podnaslov: "Zamke za Radovana Karadzica". Napisao: Dzon Kenon. Podataka o autoru nema, vjerovatno je izmisljen. Mozda je to - Karadzicevo djelo? Bih li ja, kao specijalista za Karadzica, pogledao tu knjigu? Mozda bih mogao da prepoznam njegov stil?! Nije mi se dalo objasnjavati joj, preko telefona, da Karadzica ne mozes poznati po stilu, jer taj vlastitog stila nije imao nikad: da biste u knjizevnosti imali svoj stil, prvo morate imati licnost, a otkud licnost stvoru koje je Bog, u tvorackoj rasijanosti, sazdao od istih pihtija od kojih pravi meduze? Rekoh neka mi posalje knjigu, prilicno sam znatizeljan.

Roman Agenti smrti, kako sam i ocekivao, ne moze se citati. I nisam ga dovrsio. Jer ova roba sa knjizevnog buvljaka namijenjena je potrosacu ciji je "kvocijent inteligencije manji od broja njegovih cipela". To jest, obraca se Srbinu vracenom u stadij obdanista. I tesko je reci ko je pisalac. Iskljucena je mogucnost da mu je autor stranac, manj ako su ga pisali Iljf i Petrov, to jest: Karadzic diktirao, a Kenon zapisivao! To stivo je, svakim svojim retkom, ovdjesnje. Mogao ga je standrljati Srbin nedarovitiji i od Vojislava Maksimovica, a mozda ga je sklepao Jovan Lubardic koji se potpisao kao prevodilac. Istinabog, predratni Lubardic bio je pristojan prozaist. Ali to je bilo prije milion godina, te nije nerazumno pretpostaviti da su uznapredovala senilija i srpska mitomanija - u sadejstvu - mogle napraviti ove splacine.

Majstor za falsifikovanje stvarnosti
Kako god bilo, u jedno nema sumnje: ma ko bio izvodjac radova, ova tiskotina svojski se potrudila da odgovori na pitanje: kako Karadzic vidi i dozivljava "voljenog sebe". Tacnije, kako sebe vidi i dozivljava - receno jezikom psihoanalize - veliki majstor za falsifikovanje stvarnosti koji je, otkako ga znam, gajio gotovo fiziolosku odvratnost prema cinjenicama zbilje. A ukoliko cinjenice iz temelja poricu Karadzicevu sliku o Karadzicu, utoliko gore po cinjenice! U svojoj vjestini krivotvorenja realnosti ovaj kovac laznoga novca dogurao je danas dotle da je cjelokupni svoj zivot i svoje bice pretvorio u golu fikciju! Evo odlomka u kojem se "puna istina o slucaju predsjednika Karadzica" zrcali sa neodoljivom jasnocom:

"Ni sad, ovaj put, u dubokoj ilegali, u jednom od svojih tajnih sklonista, ne osjeca strah. Savjest mu je mirna. Nocima, danima, koliko god se uporno preispitivao, analizirao svaki svoj korak vojskovodje i svaki svoj postupak predsjednika drzave, nije nalazio nista, apsolutno nista sto bi sebi, ni pred Bogom ni pred ljudima, mogao predbaciti, zamjeriti u odnosu prema neprijatelju s kojim je ratovao. Naprotiv! Svi zakoni, koje je donio na pocetku rata, sve zapovijedi vojsci, ciji je bio vrhovni komandant, u osnovi su imali cojstvo, vrhovni zahtjev naroda kome je pripadao. I da je htio, ne bi mogao postupati drugacije. Jer cojstvo je on posisao sa majcinim mlijekom, ono je bilo u osnovi narodne poezije i predanja koji su ga, kao gorstaka, vaspitavali i odgajali. Ljudskost je i osnovna misao pravoslavnog hriscanstva. A on je duboko religiozan covjek. Zakoni cojstva koji su ga rukovodili u ratu i kao covjeka, i kao vrhovnog komandanta i predsjednika Republike Srpske bili su daleko iznad svih medjunarodnih konvencija i Zenevskih odredbi medjunarodnog humanitarnog prava."

E, ovo vam je Karadzic! Onaj susti. Destilisani. Stoprocentni. S lakocom carobnjaka, jednim potezom spuzve, izbrisao je grozomornu stvarnost sopstvenih zlocina, i preko ciste table brizljivo iscrtao - viteski lik Srbina kakav ne postoji ni u jeziku citulja, a kamoli u RS-u! Ovaj me odlomak, zapravo cijela knjiga, podsjeca na pricu Vladana Desnice o Mojsiju Raskovicu - prezime odnekud zvuci poznato, ne? - razbojniku iz ravnih Kotara, koji je sprva robio katolicka, onda i susjedna sela svoje vjere, na kraju i svoje komsije, da bi konacno dolijao i odsjedio svoje u bajboku. I prosao zivot, Mojo legao da mre, pa zaiskao ispovjednika "da ne ode(m) s ovog svijeta duzan, sto kazu, ka ciganin iz krcme". "Da se nisi kad, Mojo, ogrijesio o tudje?", pita pop Stevan. "To nisam, pope, i ne dao bog!" Pop misli da Mojo nije najbolje razumio njegov okolisni stil pun obzira prema samrtniku, pa je preformulisao pitanje: "Da nisi, velju, kad - u mladosti i pustopasnosti - sto tudje prisvojio?" "Nisam, pope, i ne dao bog!" Izivciran sto Mojo kani poreci ono sto je svakom znano, "ono za sta je odsjedio svoje u Kapodistriji", pop vikne: "Da nisi kad sto ukrao, ostija! Tudje janje, ovcu; u mladosti i od nestasluka, zaveden rdjavim drustvom." "Nisam i ne dao bog!", opet ce Mojo, gluh za sve olakotne okolnosti kojima pop, kao cilimom, zastire stazu ka priznanju grijeha. Pa dometne odsjecno: "I nemoj vise da me za to pitas!" Pop, sta ce, ode, a usput se ljuti: "Ako misli da ce Boga prevariti, ne misli valjda da ce prevariti nas ovdje koji ga znamo kao stari gros!" Nedugo zatim, Mojo osjeti da mu je stigla smrtna ura, i opet salje po popa kako bi svojoj ispovijesti prilozio aneks. Pa mu kaze kako je "dugo prevrtao misli u sve sto je bilo otkad zna(m) za se", i sjetio se da je u djetinjstvu "smirio (to jest, smjerio, udario, M.V.) kamenom u glavu" jednog od sudskih izvrsitelja koji su dosli u pljenidbu. Potom ce iznemoglim glasom: "A sto se tice onoga o cem si me maloprije pitao, evo ti na smrtnom casu kazem i ponavljam kao pred samim Gospodom: nisam i ne dao Bog!"

Karadziceva savjest koje nema
Malo potom, sjecajuci se Wislawe Szymborske, rekoh sebi: Pa naravno da Karadzic ima cistu savjest! Jer ni pirane "ne sumnjaju u valjanost svojih djela". Kao sto ni tigar "nema sta sebi da predbaci". I gdje bi nas to odvelo kad bismo od sakala zahtijevali da "bude samokritican", ili aligatora prekorijevali zbog "manjka moralnih skrupula"? Szymborska je stonasto u pravu: nema "Nista zivotinjskije od ciste savjesti na trecoj Suncevoj planeti". A homosapiens znade da ima savjest upravo po tome sto ga nikad ne ostavlja na miru, sto ga stalno kopka, gricka, pecka, jednostavno radi posao za koji je placena: savjest je nesto kao Andricev Karadjoz za koga "nema nevinih". Savjest je nutarnji isljednik koji okonca saslusanje tek kad krepucnes. Uciniti sto je Karadzic uradio, a ipak sa nebeskim spokojem tvrditi da ti je savjest cista, to moze samo osoba koja savjesti nema. Ko je u stanju da, sa planine muslimanskih ljeseva, kukurikne kako mu je savjest cista, savrseno je iskren kad to kaze, i treba mu vjerovati!

Da se ne bi, nedajboze, pomislilo kako se radi o jeftinoj srpskoj propagandi, ova knjiga prepusta strancima da izvajaju kip svetoga Radovana Srebrenickog: "Kenonov" "roman" je zapadnim oficirima, politicarima, izvjestacima, spijunima velikodusno pruzio sansu da otvoreno kazu (sto im je, naravski, u stvarnosti nemogucno, jer moraju slusati politike svojih zemalja) - sta misle o Karadzicu i, za divno cudo, ispostavilo se da se Zapad i Karadzic savrseno slazu u misljenju o Karadzicu. Stoga nije cudo sto je, osokoljen cijelim bataljonom stranih advokata, Karadzic stao za pult tuzitelja Haskog tribunala i, u bogovskoj govorcini, pozvao na optuzenicku klupu sve zivo, od Genschera do Ganica, od Zimermanna do pape Woytile, da bi na kraju zagrmio kao sveti Ilija: "optuzujem SAD, Njemacku, Vatikan, Uniju evropskih drzava, NATO za zlocin genocida protiv mog srpskog naroda, koga su sistematski unistavali tokom rata". Ukratko, od stvarnosti svima poznate bas kao i Mojina robija u Kapodistriji, u ovoj knjizi je napravljen - filmski negativ: gdje je u stvarnosti bilo crno, na snimku je postalo bijelo, i obrnuto. Srbi nisu napravili, nego pretrpjeli genocid! Karadzic nije osnovao ni jedan jedini logor za Bosnjake, to su, u stvari, bili sabirni centri, svi listom "pristojni, vise nego korektni"! Ali su, na drugoj strani, "u toku gradjansko-vjerskog rata u BiH zaista postojali pravi logori smrti", koje su, dakako, "drzali muslimani", a "u njima se, pored bestijalnih mucenja, vrsila i eliminacija srpskih zatvorenika", sto je poznato cijeloj planeti, pa ipak je Zapad ratnim zlocincem proglasio - ne Izetbegovica, kako i zemaljska i nebeska pravda zahtijevaju, nego "mekog i bolecivog" Karadzica, koji je istinski "vjernik, sluga Svevisnjeg, humanista", i nije kadar - dokazano nije! - u lovu pucati ni u srnu, a kamoli da bi pomorio, kao specijalna podvrsta kuge, toliki svijet po Bosni. Itakodalje.

Stoga se skruseno ispricavam Karadzicu sto sam, u dane kad je granatama tamanio Sarajlije, preko novina satanizirao ne samo njega nego i Srpstvo svekoliko, te zasluzeno bio proglasen srbozderom. Ali sta cu, kad sam bio zrtva islamisticke propagande koja me uvjerila da je Radovan pobio dvjesta hiljada izdajica pradedovske vere. Naknadno se, medjutim, ispostavilo da ih je pobio - samo stosedamdeset hiljada, na sta sam se uhvatio za kosu: pa ja sam, isusati, blatio posve nevinog Radovana! I ova knjiga me, takodjer, bacila u tesko grizodusje: neoborivo je dokazala da je Karadzic neviniji no svih sest milijardi pripadnika ljudske rase na zemlji, sve drugo je proizvod azijatske mrznje prema srpskom Pravedniku o cijoj neuhvatljivosti vec kruzi legenda u narodu.

U redu, kazem. Cinicna prica o plemenitom dzelatu i nemoralnoj zrtvi niposto nije srpski izum. Srbi su, u ovoj oblasti, tek bedni epigoni! Na koncu, Karadzic se bori za vlastiti opstanak, i pisalac ovog "romana" morao je, na strogo naucnoj bazi, dokazati da su srpski koncentracioni logori "cista fikcija"! Sve to skupa razumijem, ali ovdje je falsifikovana cjelokupna stvarnost, ne samo krupnice od kojih ovisi koza Karadziceva vec i posve bezazlene sitnice za koje ga niko nece pitati ni u kakvome Haagu:

"U cika Pekinoj kuci napisao je, vjeruje, i nekoliko zanimljivih pjesama, a posljednja koju je stvorio tog dana, zNada', cinila mu se uspjelijom, iako nije bio zadovoljan ponekim stihom. Pozeli da je, kao sto je to cesto cinio ranije, procita svojima, supruzi Ljilji, kcerki Sonji i sinu Sasi, koji su bili i njegovi najostriji kriticari. Ali njih vec dva mjeseca nije vidio. Duboko udisuci opojan vazduh zasicen mirisom smole cetinara, on upola glasa procita:

Nada

U ranu zoru, prije sunca, / Na prozoru se javi nada.// Najcesce golub, /Da zamijeni misao na tebe.// Pa tako i bude. Izidje sunce./ I kroz resetke /Obasja iste stvari, / Pocetak i kraj isti, / Istu sustinu izmedju nedopecenih kora.// I nada, naravno, prhne. /Bilo je tesko / Njeno krilato prisustvo. / Za klonila mi je i tebe i mene. // Osnazen, upirem pogled / U crne trenutke."

Hiperbole interkontinentalnog dometa
U nastavku teksta, Karadzic cuje u dvoristu zenu koja "dramaticnim glasom" pjeva: "Nije bilo nikad ni do vjeka svjetske ale na jednog covjeka! Radovane, jelika te krije, usred ravne gore Romanije, dicni sine srpske istorije", itakodalje. Potom, Pekinica unosi kahvu, i pita ga: "Sta ti je, sine?" Karadzicu, "mehkom i bolecivom", kako ga je Bog vec dao, pjesma je izmamila suzicu, ali ga crnogorska tradicija obavezuje da bude musko, pa joj kaze: "Upao mi trun u oko".

Vidi se da je Karadzic citao moju ratnu pisaniju i da ga je u zelucu zdrecnuo tekst gdje sam napravio tesku sprdacinu sa glasinama koje je prije rata sirio, glasinama o sopstvenoj pjesnickoj velicini: ozbiljno je kusao ubijediti svoje kolege sa posla da je po vrijednosti treci srpski pjesnik danasnjice!!! I vidi se da je moja kritika djelovala: sad je skroman u nastupu: za svoje pjesme "vjeruje" da su tek "zanimljive", a posljednja "cini mu se uspjelijom", sto ga, naravno, nece sprijeciti da bude "nezadovoljan pokojim stihom". Pogledajte vi ovaj brizljivo dozirani jezik koji bi trebalo da nagovijesti koliko je ovaj danasnji "bogomoljac" uznapredovao u savladjivanju svoje bezmjerne tastine!

I sve je to u redu, ali pjesmu Nada nije "stvorio" u dane kad se od Nata skrivao kod "cika Peke", nego prije najmanje petnaestak godina, u vrijeme kad je, zbog pljacke, lezao u sarajevskom istraznom zatvoru! No, posto Zlocinca valja prikazati kao Pravednika koga su Nato, Amerika i EU pokusali, blizu 326 puta, da uhapse ili smaknu, Karadziceva pjesma, stara desetljece i po, morala je ponovo biti "stvorena" - u cika Pekinom trapu! - kako bi dokazala da je nasem Pravedniku savjest savrseno cista i razum savrseno nepomucen, to jest, da je sacuvao nenarusenu dusevnu harmoniju koja mu omogucava da nastavi sa idilicnim piskaranjem pjesmuljaka kao da ga se uopce ne ticu lovci na njegovu glavu - toliku dusevnu snagu uliva mu svijest da je nevin kao Jovanka Orleanka! Cak je, na temelju te nevinosti, uvjeren da je licno Bog sprijecio bezbrojne pokusaje da ga Zapadnjaci uhapse ili ubiju! Sto je, na koncu, sasvim mogucno, s obzirom na poznatu cinjenicu da je "i Bog u ovom mandatu Srbin".

Mi koji, pak, odlicno znamo da je Karadzic strasljiv ko koza, kladili bismo se (u pet miliona dolara!) da mu nije do klepanja stihova dok mu Haag kao nasrtljiva zolja zvrnda oko glave, i proziremo da bi brojni pokusaji njegovog hapsenja i ubojstva, opisani u ovom zitiju, mogli biti plod njegove maste, stoga je svejedno je li ova knjiga srocena Karadzicevom rukom, ili je nastala na temelju njegovih kazivanja, u oba slucaja ovo stivo moze sluziti kao dokument za klinicko ispitivanje: kako radi mozak prestravljene ljudske zivinke, to jest, sta je sve u stanju da stvori uobrazilja raspamecenog zlikovca koji ceka "djevere" da ga iz cika Pekinog trapa odvedu u hasku tamnicu na suncanje. Ali cujmo sta kaze mister "Kenon".

"Medju sest milijardi ljudi na ovom svijetu u ovom vijeku nije bilo progonjenijeg covjeka od bivseg predsjednika Republike Srpske, dr Radovana Karadzica. Gradeci svoje optuzbe na lazima i podvalama, njegovi ostrasceni gonitelji, pobornici Filozofije novog nasilja sto se nevino zove Novi svjetski poredak (Amerika, Evropska unija i Nato), mada im je puna istina o slucaju predsjednika Karadzica bila poznata i neosporna cijelo vrijeme, ucinili su sve da ovaj vijek i ova civilizacija, skoncavajuci u opstem nemoralu, budu najgori od svih vjekova i svih civilizacija."

Pogledajte ovu crnogorsku, suvise crnogorsku, lakocu s kojom se poseze za hiperbolama interkontinentalnog dometa! Pogledajte crnogorsku megalomaniju kako velicanstveno operise cijelim stoljecima i milijardama ljudi dok govori o sudbini banalnog crnogorskog zlikovca! I pogledajte crnogorsku zedj za prvacenjem! U ovom vijeku je progonjenih imalo da ih lopatama zgrces, pa ipak smo se mi Crnogorci, i u ovoj oblasti junackog nadmetanja, zahvaljujuci Karadzicevom talentu ne da goni nego da bude gonjen, plasirali na prvo mjesto!

Potraga za obicnim durmitorskim krvolokom
A drugo. To sto Novi svjetski poredak goni Karadzica - dovoljan je osnov za izvodjenje zakljucka kako su "ovaj vijek i ova civilizacija, skoncavajuci u opstem nemoralu", nesumnjivo "najgori od svih vjekova i svih civilizacija". I ova tvrdnja je mogla poteci jedino iz mozga crnogorskog ludjaka! Samo klasican crnogorski umobolnik ima obraza tvrditi da su ovaj vijek i ova civilizacija najgori od sviju vjekova i sviju civilizacija - ne zato sto je, recimo, Hitler pobio 5 miliona Jevreja i 6 miliona Poljaka, niti pak zato sto je, na primjer, Staljin pobio 30 miliona svojih podanika, nego iskljucivo i jedino zato sto Nato, Amerika i EU gone - obicnog durmitorskog krvoloka!

Ali, pisac ove bajke, ma koliko maloumne, ipak nije mogao sutke proci kraj divljastava sto su ih bosanski Srbi pocinili za Karadziceva vakta. Rasvjetljavanje ove misterije mister "Kenon" je, naravno, prepustio strancima! Na primjer: "pukovnik Karajan, kao objektivan Prus, zausti da kaze kako vojna istoriografija u gradjanskom ratu ne poznaje jednog glavnokomandujuceg, pogotovo ako u takvom ratu ucestvuju i Srbi, koji su poznati po tome da je svaki covjek kod tih varvara drzava za sebe, glavnokomandujuci i izvrsilac, ali zeljan akcije i osvete za sve sto su Srbi ucinili Nijemcima kroz istoriju, ocuta..." Ova knjiga je, zapravo, djevica koja bi se - da oproste moje ljubezne citateljke! - zegala, ali da joj ne udje! Gospodin Karajan je, prvo, nazvan "objektivnim Prusom", ali samo cetiri retka dalje autor ce se predomisliti, i pretvorice ga u krajnje subjektivnog Njemca, a razlog je prost: "Nemacka ne moze oprostiti Srbima sto su je dvaput porazili u ovom veku", kako je Karadzic u ratu neumorno ponavljao na televiziji. Gospodin "Kenon" bi srpsko varvarstvo rado iskoristio kao argument u odbrani Vodza, ali - dje ces za svoj narod reci da je varvarski?! Stoga se ponasa kao da se, u policijskoj kartoteci na nebesima, naoruzao bozanski neupitnim znanjem o neprijateljima srpskog naroda, obavjestenje cak i o onom sto samo zauste da kazu pa se predomisle, a u rezultatu dobijamo oprostajnicu koja Karadzica razrjesuje od svih grijehova: Srbi nisu ubijali po Vozdovom naredjenju, nego iz individualnog meraka, jer svaki srpski zlocinac je sam za sebe - svoja "drzava", u kojoj je svatko istodobno i svoj Vozd i svoj podanik, stoga se po sebi razumije da Karadzic, kao "vjernik, Sluga gospodnji, humanista", nema nista sa tim "aktima varvarske samovolje", kako bi rekao Goethe! Ili, po srpski receno, zar je Karadzic kriv sto je bio predsjednik - divljackog naroda?!

Ko zna sta se u Karadzicevoj lubanji desava danas, dok sjedi u Novakovoj spilji na Romaniji i pise memoare koje kani Amerikancima prodati za milion dolara. Nije iskljuceno da je "duboko religiozan" postao kad mu je postalo vruce oko repa: valja uhvatiti veze sa onim svijetom, u nadi da tamo jos nije istekao mandat Srbinu kojeg je, uoci rata, svojim ukazom postavio za predsjednika nebeskog osmoclanog Predsjednistva. Ali u trenucima kad god bi se "Kenonov" Karadzic obratio Bogu pustinjacki skrusenom molitvom ("Gospode, ne dozvoli da njihova mrznja prema Istini unisti ovaj svijet!"), ja bih se svagda sjetio Desnicinoga popa Stevana: Ako Karadzic misli da ce prevariti Boga, ne misli valjda da ce prevariti nas ovdje koji ga znamo kao zlu paru! Jer onaj predratni Stihoklepac bio je religiozan otprilike koliko klada ili sjekira u tu kladu zabijena. Stoga, kad bismo ga u ratu gledali na TV kako prilazi Patrijarhu da ga "stujuci ljubne" u bogonosnu desnicu, hvatao nas je ili smijeh pred takvom lakrdijom, ili gadjenje od tolikoga licemjerja. Na koncu, pored Karadziceve bezboznicke izjave daje Bog po nacionalnosti Srbin - cijela SPC je prosla naprosto gluha i nijema!