Nazad!

DANI home page

 

Svi prisutni u studiju BBC-a ustali su i pozdravili najvecu sportsku licnost dvadesetog stoljeca. Aplaudirali su brojni svjetski rekorderi i prvaci, bivsi i sadasnji, ne samo iz Britanije, te razvikane zvijezde devedesetih poput Beckhama i njegovih kolega iz "Manchester Uniteda". Na pozornici, Alija su docekali Lennox Lewis i Evander Holyfield. Obojica nisu prikrivala ponos da stoje pred svijetom zajedno sa Najvecim. Frenetican aplauz zaustavio je Ali pokretom drhtave ruke. Holyfield je prvo opisao dozivljaj Amerikanca prema Aliju i ono sto ga udaljava od ostalih vrhunskih sportasa, potom je trenutni sampion, Lewis, izjavio da ce Ali "definitivno zivjeti zauvijek". Kralj Svijeta sve to sutke slusa, izmoren Parkinsonovom bolescu koja mu cini bolnim i pokusaj kretanja, a tesko razumljivim svaki pokusaj govora. Ovo je prica o njemu: Najvecem medju najvecim 

Pise: Neven Andjelic

 GODINE KOJE SE PAMTE


NISAM JOS BIO NI TINEJDZER KADA JE ORGANIZOVANA "tucnjava u dzungli", kako su svjetski mediji najavili borbu za titulu apsolutnog svjetskog prvaka u najtezoj i najprestiznijoj boksackoj kategoriji izmedju Georgea Foremana i Muhammeda Alija. Prvi put u zivotu mi je tada dozvoljeno, kao i vecini generacije tadasnjih klinaca, da probdijem dobar dio noci i posmatram historiju. Pitanje za koga cemo porodicno navijati nije nikada postavljeno. Ta Ali je nas porodicni, stavise, opstedrustveni, ljubimac koji ne samo da je najbolji bokser na svijetu vec i borac za pravdu i ljudska prava. Zalaganje za prava crnaca u Americi nekako se slagalo sa nasom komunistickom kritikom kapitalistickog sistema, tako nekako sam valjda to shvatio, mada mi ni komunizam u kojem sam zivio nije bio najjasniji, a odbijanje da ucestvuje u imperijalnom ratu protiv Vijetnama samo dodatni dokaz bespostedne prljavosti koja vlada u vanjskom svijetu preko granica nase domovine. Jos su mu oduzeli titulu zbog odbijanja sluzenja vojske i poslali u zatvor, receno mi je tokom priprema za mec.

Iako se ovo s vojskom kosilo s idealima nekih mojih drugih heroja, Mirka i Slavka prvenstveno, koji su u mojim tadasnjim godinama spremno nosili pusku i masinku te bacali bombe skrivajuci se od metaka, ja sam bez imalo podozrivosti dozivio tu borbu skoro kao da sam stojim u ringu u Kinshasi a diktator Mobutu, takodjer nas tadasnji porodicni i opstedrustveni, te nadasve nesvrstani, prijatelj, gleda ne Muhammeda Alija, vec mene. Uostalom, sutradan je vecina djecaka u skoli bila pospana, sto nas nije sprijecilo da se na svakom odmoru tucemo ne bismo li saznali ko je skolski Ali. Problem je sto niko, ama bas niko, nije htio da bude Foreman.

Jos poneki Alijev mec protiv Fraziera ili koga drugog, Mate Parlov, Marijan Benes, Stivenson te Perunovic, i tu moj interes za "plemenitu vjestinu" prestaje. Pravi pacifista ne moze voljeti borilacku vjestinu. Medjutim, velicinu Alija potvrdjuje i to da je jedna takva osoba ipak provela znatan dio zivota prateci njegova dostignuca, bjesomucno snimajuci videokasete s dokumentarcima o najvecem sportisti stoljeca, te, uzimajuci predah od knjiga lijepe knjizevnosti ili kakvih historijskih studija o nacionalizmu i Balkanu, uzivala citajuci o Muhammedu Aliju. Stoga, ova prica o najvecem, o sportskoj licnosti stoljeca, kojeg su proglasili ne samo Dani vec i BBC te mnogi drugi svjetski vodeci mediji, nece prikazati Alijevo majstorstvo u ringu, precizne direkte, razarajuce aperkate, odlicne krosee, leptirov ples izmedju konopaca te "brzinu eskivaze i razoran udarac desnom", jer jedini kvalifikovani velikan koji je mogao takvo sta strucno napisati na srpskohrvatskobosanskom jeziku, nazalost, umro je ovih godina. Ali, Dragan Nikitovic ostao je za veliki broj pratilaca boksa covjek kojeg asociramo s Alijem gotovo kao sto Fraziera ili Foremana ili Listona i Pattersona povezujemo sa najvecim.

Pored njih, a to je jos jedan dokaz velicine Alija, s njim povezujemo i Kennedyje, Elvisa, Dylana, Malcolma X-a, Tita, Lennona, Che Guevaru, Martina Luthera Kinga, cijelu deceniju sezdesetih, pa potom sedamdesetih te, konacno, dvadeseto stoljece. Svako od nas ima sopstveni dozivljaj Alija i licne asocijacije, cesto vrlo razlicite, kojima je zajednicko da bude jake emocije. Nesto znacajno, ma koliko bilo nepovezano u svijetu realnosti, u nasim glavama je neraskidivo s Alijem cak i kada ne znamo objasniti zasto. Ovo je prica o licnosti, najvecoj sportskoj i mogucem kandidatu za najvecu licnost uopste ovog stoljeca. Ovo je prica o Kralju Svijeta, Najvecem, Brbljivcu iz Louisvillea, Cassiusu Clayu. Sve to je Muhammed Ali. Svoje nadimke zavrijedio je ne samo svojim boksom vec licnoscu, iako bez obje vrline svijet nikada ne bi bio bogat dozivljajima kao sto jeste. Svaka Alijeva borba, svaki njegov javni istup postali su dogadjaj. I tu je tajna.

Policajac je presudio
A sve je pocelo kada je Cassius Clay, skoro dva metra visok i naocit covjek, dobio u nasljedstvo plantazu u Kentuckyju i cetrdeset robova. Svoju osebujnost je ubrzo dokazao oslobadjajuci svoje roblje ukljucujuci i pradjeda kasnijeg sampiona. Tako je nastala porodica Clay u 19. stoljecu. Clayov otac, Cassius Senior, s ponosom je pricao o porodicnom "pretku" dvojici sinova, Cassiusu Marcellusu i Rudolphu, koje je odgajao kao dobre krscane i ponosite crnce. Porodica Clay bila je atipicna za porodice kasnijih svjetskih boksera. Crna srednja klasa je bila bitno razlicita od bijele, ali djeca nikada nisu bila gladna. Majka Odessa cak nije bila ni potpuno crna: jedan njen djed bio je "polucrn" dok je drugi bio "cisti" bijelac. Za ljubitelje rasne cistoce, to znaci da je imala 37,5 posto "bijele krvi". Vaznost ovog detalja je u kasnijem Cassiusovom zivotu, nakon sto se pridruzio Naciji Islam, kako su se sluzbeno zvali Crni muslimani, jer Muhammed Ali, promijenivsi ime i vjeru, tvrdi da je sva bijela krv u njegovu familiju dospjela kroz silovanja, sto nije bilo tacno. Medjutim, ta cinjenica nije mu smetala da svoje oponente odrasle u pravim crnackim getima na dnu drustvene ljestvice, poput Joea Fraziera i Pattersona, naziva "pocasnim bijelcem" ili "Cica Tomom".

Socijalna i rasna nepravda odredili su Clayov zivot jer je, jos kao petogodisnjak, pitao sta rade "obojeni" kada je vozac autobusa bijel, prodavac takodjer, bas kao i policajac te uopste sva zanimanja s kojima se mali Cassius susretao. Nestasluk malog Cassiusa ogledao se u povremenom strasenju roditelja. Zavezao bi zavjese tesko vidljivim koncem i kada bi roditelji legli i svi se primirili u kuci, Ali bi povlacio konac te pomjerao zavjese. U skoli nije se isticao znanjem, ali jeste bio poslusan. Tuca mu je, takodjer, bila strana. Do jednog dana. Imao je dvanaest godina. Jedan lokalni policajac iz Louisvillea odigrao je presudnu ulogu u dovodjenju mladog Cassiusa u ring. Tek dobivsi novi bicikl, Clay se uputio na jedan lokalni vasar. Obisavsi vecinu standova, vratio se do mjesta gdje je ostavio bicikl i shvatio da je ukraden. Hitro je nasao policajca koji ga je ocinski poveo okolo da nadju kradljivca. Putem je Cassius prijetio nepoznatom pocinitelju te opisivao sta ce mu sve uciniti kada ga nadju, kao sto ce kasnije to raditi oponentima na najvisoj svjetskoj sceni.

Na policajcevo pitanje da li zna da boksuje, klinac odgovara da ne zna, a na opasku sta ce biti ako je kradljivac znatno veci i jaci, Cassius se ne obazire tvrdeci da bez obzira na sve, on ce…. U tom trenutku predlozeno mu je da podje u lokalni klub gdje je policajac ujedno bio i trener. Cassius se potpuno posvecuje boksu, skolu pohadja redovno, ali ne s previse uspjeha. Tek na intervenciju upravnika skole, nastavnici daju Clayu prolazne ocjene koje ni znanjem a ni radom nije zasluzio. Medjutim, mada razmetljiv, nije nikada pravio probleme, van ringa snagu nije upotrebljavao, sto je upravnik cijenio, a ujedno je i prepoznao buduceg Najveceg. Nije zelio da bude zapamcen kao upravnik skole koja je oborila sampiona. Clay ne pije, ne pusi i vodi strogo sportski rezim zivota. Iako brbljiv i prepotentan u ringu i oko njega, s djevojkama je stidljiv. Neki autori to objasnjavaju krscanskim odgojem i uticajem majke, posto se za oca ne bi moglo reci da je bio odani krscanin, no to su tesko dokazive parapsiholoske kategorije koje nisu ni bitne. Cinjenice ostaju. Kada je vec postao prvak svijeta, reporteri su primijetili nedostatak zena u njegovoj blizini te se spekulisalo s latentnim homoseksualizmom. Pogresno, ponovno, jer Ali jednostavno nije imao vremena. Jedini cilj kojem se potpuno posvetio bila je titula. A zene odvracaju paznju. Cetiri puta ce se zeniti.

Clay je brzo napredovao te se preko lokalnog nivoa uspeo i do drzavnog amaterskog vrha jos dok je pohadjao skolu. Sa osamnaest godina, uvrsten je u americki olimpijski tim za Igre 1960. Prije odlaska u Rim, americki olimpijci boravili su u New Yorku, gdje je Clay proveo cijeli dan ispred kafica velikog, do tada najveceg, boksera Sugar Raya Robinsona, nadajuci se susretu. Medjutim, Robinson je samo hladno pozdravio se s Clayom i otisao svojim poslom. Cassius tada obecava da nikada, kada postane Najveci, "nece se tako odnositi prema onima koji su spremni provesti cijeli dan cekajuci za autogram".

Mnogo vazniji detalj iz tadasnjeg boravka u New Yorku je obilazak Harlema, gdje je na ulici slusao propovijed jednog od sljedbenika Elijaha Muhammeda, vodje Crnih muslimana. Iako mu to nije bio prvi susret sa ovom religijskom sektom, Cassiusu se urezala militantnost ove propovijedi bitno razlicita od poruka sljedbenika Martina Luthera Kinga koji su organizovali protestna okupljanja u obliku sjedenja na javnim mjestima. Clay, iako tek osamnaestogodisnjak, osvjedocio se dovoljno puta u postojanje rasnih nepravdi te nevoljkost drustva, posebno bijelog dijela, da se one isprave. Na jugu, ali ne samo tamo, crnce je malo ko stitio i tretirao jednakim. A Ali je sebe vec odavno smatrao Najvecim i sada mu je jos jedino ostalo da to i dokaze.

Na putu do zlata
Mirni protesti i pjevanje krscanskih gospela nisu mogli zadovoljiti tako veliki ego. Elijah Muhammed, Malcolm X i ostali prvaci jos ne previse razvijene sekte, tvrdili su da je Bog crn, koji je stvorio prve ljude na zemlji, koji su, opet, bili crni. Tek koju hiljadu godina kasnije, doktor Yacub, po odlasku iz mitske zemlje na Bliskom istoku na jedno grcko ostrvo (prica uveliko podsjeca na Noinu barku), uspio je stvoriti i bijelog covjeka - "plavookog djavola" koji je kriv za svo zlo i nepravdu mnogo godina kasnije. Ova fantasticna prica, ovdje prikazana samo u osnovnim crtama, gdje se opisuju i svemirski brodovi sa cudnim posadama, primamila je Claya, koji pocinje da cita njihove novine i sve zivlje se interesuje za ucenje Elijaha Muhammeda tokom narednih godina, iako jos uvijek ne odlazi u dzamije Crnih muslimana.

Koliko god da je ovo ucenje bilo u suprotnosti sa krscanskim osnovama na kojima je odgojen, ono je isto tako temeljno razlicito od poimanja islama u drugim dijelovima svijeta, te je, mozda, upravo jedinstvenost i militantnost govornika i ideje o posebnosti crnih ljudi privukla kasnijeg olimpijskog sampiona. Slijedeci ova ucenja, Clay ce iskazivati vrlo ostre sudove o bijelim ljudima, cesto podupiruci svojom elokventnoscu i najproblematicnije stavove poput onog "da bijeli covjek ne moze biti prijatelj crnom" iako je imao pregrst prijatelja bijelaca. Ovu tezu objasnjavao je ljutito Michaelu Parkinsonu, ponajvecem majstoru intervjua sedamdesetih (uz Dicka Cavetta), iako su se njih dvojica toliko sprijateljili da ga je Clay, tada vec odavno Ali, vodio sa sobom na snimanja intervjua po Americi koje su vodili drugi majstori. Retorika i praksa nisu se slagali, ali postoji li ijedna vjera koja to uspijeva pomiriti?

Do zlatne olimpijske medalje Clay je morao jos jednu prepreku svladati. Poput mnogih velikih ljudi, on se takodjer bojao aviona i morali su mu detaljno objasniti da ne moze vozom putovati iz New Yorka u Rim. Osvojivsi titulu, Cassius svugdje ponosito hoda sa medaljom oko vrata. Wilma Rudolph tvrdi da je "spavao s njom (medaljom), isao u kafeteriju s njom. Nikada je nije skidao (o medalji se i dalje radi). Niko nije iskazao toliko ponosa kao on." Sam sampion kasnije je opisao problem sna: "Prvi put u zivotu spavao sam na ledjima. Morao sam, jer ta medalja bi mi se urezala u grudi." Rimsko zlato bilo je i kasnije predmet diskusija o Clayu. Po povratku u rodni Louisville, odbili su ga posluziti u jednoj kafeteriji iako je imao medalju na grudima i postao opstepoznat. Stvorena je legenda da je Clay otisao do rijeke, te u bijesu strgnuo medalju i bacio je.

Ova prica nasla je posebno mjesto u biografiji koju su objavili Crni muslimani iako je sam Clay iskreno rekao da zapravo "ne zna gdje mu je medalja". Potom Clay ulazi u profesionalne vode boksa kojim vladaju talijanska i jevrejska mafija. On ce, zapravo, postati prvi sampion bez veza sa bilo kojim od ovih klanova. Angelo Dundee, ubrzo po otpocinjanju profesionalne karijere, dolazi na mjesto glavnog trenera mladog pretendenta na najvisi naslov. Medjutim, ni Dundee, kao ni njegovi prethodnici, nije uspio natjerati Claya da promijeni gard i nacin boksa. Svi strucnjaci bili su vrlo kriticni prema niskom gardu, vjecitim direktima u glavu protivnika i ignorisanju protivnikova tijela, "leptirovom plesu" u ringu zbog kojeg je bio neuhvatljiv za vecinu protivnika, a strucnjacima se cinio kao cirkusant.

Konzervativni apostoli boksa bili su jos vise uvrijedjeni Clayo-vom retorikom koja je privlacila publiku ali i povecavala broj neprijatelja. Trebat ce koja godina proci da svi priznaju umijece i osnove za javnu arogantnost Cassiusa Claya. Bivsi pratilac Sugar Raya, osebujan lik kojeg su zvali Bundini, bio je privucen Clayovim najavama u kojoj ce rundi zavrsiti mec. Bundini, krscanin i borac za ljudska prava, zvao je Boga "Kratki" (Shorty), te je pitao Claya da nije Kratki u njegovom uglu ringa, jer jedino to moze objasniti njegova predvidjanja sedmicama prije meca u kojoj rundi ce okoncati otpor protivnika. I tada dolazi do objasnjenja umjesnosti: "Svaki put kada udjem u ring, ja sam smrtno preplasen. Preplasen sam jer nakon svog pokazivanja i predvidjanja, svi ti ljudi zele da budem pometen. Znam da sam u problemima. Ako izgubim, oni ce biti spremni da me protjeraju iz zemlje. Ja sam tamo sam i znam da moram pobijediti. Ovo je cinjenica koju samo ti i ja znamo." Tek tri decenije kasnije, ovaj razgovor je objavljen u odlicnoj, mada ne potpunoj, biografiji Davida Remnicka Kralj Svijeta.

Izmedju zene i vjere
Aktuelni svjetski sampion, Sonny Liston, bio je antiteza Claya. Odrastao na dnu drustvene ljestvice, i to crnacke, nikada nije uspio da se istinski odvoji od svojih korijena. Ni titula, do koje je dosao nakon brojnih bliskih susreta s policijom, veza s mafijom te perioda u zatvoru, nije mu pomogla. Clay je i njega, poput mnogih drugih, uspio iznervirati i Liston je, prilikom susreta u kasinu Las Vegasa, iznenada prisao blize Clayu i snazno ga osamario. Clayove oci pokazale su strah, mozda prvi put u zivotu, i cinilo se da je Liston dobio prvu psiholosku rundu nekog buduceg meca. Prilikom naredne odbrane titule protiv starog sampiona Pattersona, Clay je, kao mladi pretendent, usao u ring, pozdravio Pattersona s postovanjem, iako mu se i on zamjerio jos u Rimu kada se mlako rukovao sa olimpijskim pobjednikom, te, prisavsi Listonovom uglu, caplinovski poceo da se trese kao neko u velikom strahu. Dvorana se smijala, Patterson se razveselio u sopstvenom strahu od jos jednog poraza od Listona, dok je sampion zanijemio. Runda broj dva je bila definitivno Clayova bas kao i treca odmah po svrsetku meca kada je ponovno Clay usao u ring, opisao borbu sramotnom i najavio da ce Listona oboriti u osmoj rundi jednoga dana kada ovaj konacno pristane na mec. No, tu nije bio kraj.

Koji mjesec prije velikog meca zakazanog za 25. februar 1964., Clay je, sa svojim najblizim pratiocima, autobusom usred noci dosao pred Listonovu kucu, prethodno obavijestivsi vecinu reportera da se i oni tamo nadju. Probudivsi sampiona, Clay je galamio: "Izadji napolje. Pomest cu te ovog momenta. Izadji da zastitis svoj dom. Ako ne izadjes, ja cu provaliti kroz vrata." Liston nije smio nista rizikovati zbog sopstvenog policijskog dosjea, zatvorske proslosti i loseg publiciteta koji ga je pratio tokom cijele karijere. Medjutim, cak i da je htio, policija je vec bila na mjestu dogadjaja, sto je Clay i bio predvidio. Jos jedan korak na putu do sna je ostvaren.

Prilikom vaganja pred borbu, svi prisutni su po prvi put vidjeli scenu koju ce kasnije mnogi oponasati. Do pojave Claya, to je bila ponosita procedura. Na Clayovoj jakni bilo je ispisano "lov na medvjede" podsjecajuci na njegov opis Listona, dok je on prijetio i pozivao na pocetak borbe odmah. Kasnije su neki reporteri bliski Clayu, nije ih bilo previse, priznali da im je dosapnuo da ga pridrzavaju kao da ga sprecavaju da pridje blize Listonu. Svi su ove geste ocijenili skandaloznim, Clay je malo kome bio simpatican, svega pola karata za mec je prodano, dok je 93 posto reportera predvidjelo Listonovu pobjedu. Stavise, nokaut je ocekivan vrlo rano. Potom je dosla borba i sok. Liston nije zelio da nastavi borbu poslije seste runde. Totalno je bio porazen dok je Clay uzvikivao: "Ja sam kralj. Kralj Svijeta!" Vec narednog dana Clay je po prvi puta otvoreno priznao da je sljedbenik Nacije Islam, sto je izazvalo burne reakcije.

Sportski reporteri malo su znali o ovome pokretu bas kao i javnost. Jedino jasno je bilo da se Crni muslimani zalazu za segregaciju, da su okorjeli nacionalisti te nisu vicni trpjeti nepravdu. Sve ove atribute prisili su i Clayu zbog njegovog prijateljstva s Malcolmom X-om. Bijelci su gotovo nepodijeljeno iskazali gnusanje osim onih najradikalnijih rasista iz KKK koji takodjer sanjaju o podijeljenom svijetu izmedju bijelih i crnih. Medjutim, cak i crna publika nije na ovu obznanu gledala sa simpatijama jer je pokret za ljudska prava vodjen Martinom Lutherom Kingom bio znatno popularniji. Umijesala se i boksacka organizacija koja je objavila oduzimanje titule Clayu, do cega, na kraju, ipak nije doslo jer su neke americke drzave odmah najavile ignorisanje takve odluke. Ali Clay je time ostao nemila licnost. Prije osvajanja titule mrzili su ga zbog hvalisavosti i neobicnog nastupa, pogotovo zbog mladosti kojoj takvo sta nije prilicilo po tadasnjim shvatanjima. Nakon borbe u kojoj je iskazao vrhunsko umijece, nastavljena je mrznja zbog religijskih i rasnih ubjedjenja.

Narednih sedmica Cassius kao prezime koristi X umjesto Clay, dok mu konacno Elijah Muhammed nije dao pocasno ime Muhammed Ali. Bilo je to 6. marta 1964. Ubrzo mu, pored imena, Glasnik Allahov, sto je Elijahova pozicija bila u pokretu, nalazi i zenu, ali ne za brak. Medjutim, Ali se zaljubljuje te se zeni sa Sonji Clay, koja se odlucila za to prezime iako ga se njen suprug netom odrekao. Alijev otac je mnogo ljutitije reagovao na promjenu imena. Porodicni kontakti su zamrznuti, a Clay ne odsjeda vise u roditeljskom domu, vec u hotelu, djelimicno i zbog narastajuceg uticaja Elijaha Muhammeda, covjeka za kojeg bi se tesko moglo reci da je bio tolerantan. Iz istih razloga ni prvi Alijev brak nije duze trajao. Vjerski drugovi su mu jasno stavili do znanja da mora izabrati izmedju zene, koja nimalo se ne uklapa u stroge muslimanske obicaje, i vjere ciji je Ali postao najpoznatiji simbol.

U zatvor bez titule
Jednom na vrhu, Ali je morao braniti titulu. Revans protiv Listona trajao je samo jednu minutu. Potom je pruzio sansu starom sampionu, Pattersonu, koji je predstavljao "dobre crnje", katolike, te pridobio javne simpatije. Medjutim, Ali je ponovno pokazao vjestinu te se zapravo poigravao sa jedinim covjekom, do tada, koji je dva puta bio sampion. Slijedi niz crnih i cetiri bijela izazivaca, nijedan dostojan suparnik iako je to bilo upravo ono sto je Ali zelio. Ponizenje bijele nade. Na vrhuncu moci, Ali izaziva novi skandal. Rat je u Vijetnamu i on odbija biti regrutovan u americku vojsku. Prethodno, koju godinu ranije, Ali je pao na testu inteligencije za vojsku. Procijenili su mu koeficijent na 78, sto je cak i za militaristicke svrhe prenisko. Ali duhovito komentarise rezultat: "Ja sam rekao da sam Najveci, ne i najpametniji."

Medjutim, kada stvari na vojnom planu ne idu kako treba, kriteriji se spustaju te Ali i slicni bivaju proglaseni legitimnim regrutima. Kao prvak svijeta, mogao je ocekivati povlasteni tretman daleko od prvih linija. Ali to ne zeli. Demonstrativno izjavljuje: "Ja nemam nikakvih sporova sa prokletim Viet Congom." Mnogi ljudi ispred svog vremena podrzavaju Alija te mu nobelovac Bertrand Russell salje pismo podrske. Reakcije su ponovno oprecne; iako ga vecina ljudi osudjuje, sudska presuda je najstroza: pet godina zatvora i maksimalna novcana kazna. Izgubio je titulu, milione dolara, tri i po godine zivota, ali je dobio neograniceno postovanje cak i onih koji su ga u pocetku osudjivali. Krajem sezdesetih, Amerika se radikalno mijenjala. Kada je Ali osudjen, 1967, vecina je podrzavala suludi rat u Vijetnamu. Godine 1970, kada je Ali prijevremeno pusten iz zatvora jer je sud ponistio originalnu odluku, samo su jos najmilitantnije duse zagovarale rat. Tri godine ce trebati Aliju da vrati svoju titulu.

Kinshasa, Afrika, kontinent koji Ali osjeca kao svoj dom. George Foreman primoran je, u osmoj rundi, da preda ono sto je oduvijek bilo Alijevo - titulu Najveceg. Prvi dio sedamdesetih bio je obiljezen trijumviratom suparnistva izmedju Alija, Fraziera i Foremana. To je doba kada se borbe redovno prenose sirom svijeta, televizijska tehnologija je uznapredovala, a pisani mediji objavljuju brojne biografske detalje iz prvog, predzatvorskog dijela zivota Muhammeda Alija. Cak i kada izgubi borbu protiv Fraziera, zbog svih okolnosti koje su ga pratile, Ali ostaje Najveci, a Frazier, apsolutno nezasluzeno, ponajmanje obljubljeni prvak svijeta. Ovo samo svjedoci koliko se svijet promijenio tokom Alijeve karijere. Ili, mozda, koliko je Ali promijenio svijet.

Frazier je ranih sedamdesetih bio zvanicni prvak svijeta, dok je Ali tvrdio da je on sam "narodni sampion" te da Frazier mora dokazati titulu u ringu. Nakon petnaest rundi, Frazier je upravo to i ucinio u "borbi stoljeca". Prvi poraz Najveceg donekle je opravdan nametnutom dugom pauzom. I Ali i Frazier zavrsili su u bolnici poslije meca, sto najbolje opisuje karakter borbe. Frazier ce ponovno uci u ring tek deset mjeseci kasnije. U 1973., Ali gubi titulu, nize prestiznu od one Svjetske bokserske asocijacije koja je izmisljena samo za potrebe biznisa, u mecu protiv Kena Nortona. Revansirao mu se samo pola godine kasnije.

I tada dolazi Kinshasa i povratak prave titule nakon osam rundi borbe s Foremanom. U jesen 1974. Ali se priblizavao trideset trecem rodjendanu dok je Foreman bio u naponu snage prethodno dotukavsi Fraziera i Nortona, jedinu dvojicu koji su Alija pobijedili. Festivalsku atmosferu u Africi pratila je zabrinutost Alijevog staba. Na aerodromu je bio parkiran avion da hitno prebaci, u slucaju potrebe, Alija do bolnice u Madridu. Nije bilo potrebno. Ali je Najveci jos jednom. Kralj okruzen kraljevima: Mobutu, diktator, de facto kralj Zaira; James Brown, kralj soula i samo jedna od zvijezda visednevnog "crnog festivala" sto je pratio borbu; B.B. King, kralj bluesa; Don King, najpoznatiji - kralj bokserskih promotora, te Ali - Kralj Svijeta. Jos jednom. James Brown je pjevao "Ja sam crn. Ja sam ponosan", dok je Ali sve to svojim zivotom ostvario.

Tokom naredne cetiri godine, Ali je i sluzbeni i narodni sampion, revansirao se Frazieru, te uspjesno branio titulu sve do 1978. i Leona Spinksa. Medjutim, Aliju je trebalo samo sest mjeseci da povrati ono sto je njegovo i udje u historiju kao prvi koji je osvaja po treci put. Osamdesete vise nisu Alijev period. Tridesetosmogodisnjak je sve teze podnosio udarce koje je tokom drugog dijela karijere sve cesce primao. Bivsi sparing-partner, Larry Holmes, pobjedjuje ga i osvaja titutlu, da bi potom, u posljednjem mecu karijere i Trevor Berbick, sada vec zaboravljena licnost mada kasnije i svjetski prvak, pobijedio na bodove u deset rundi. I ovaj poraz je dokazao, zapravo, velicinu Alija. Berbick u historiji ostaje poznatiji kao "onaj koji je pobijedio Alija" a ne svjetski sampion.

Bokser koji ce definitivno zivjeti zauvijek
Pitati se zasto je Ali nastavio sa boksom cak i kada je svima bilo vidljivo da je vec odavno prosao zenit, izlisno je jer Ali je previse volio boks da bi ga tek tako napustio. Jednom je odgovorio na pitanje sta bi radio kada bi se ponovno rodio: "Ne mogu zamisliti bilo sta sem boksa." Prvi simptomi Parkinsonove bolesti, sada se potvrdjuje, pojavili su se jos pred kraj karijere. Covjek koji je bio apsolutno obdaren za uspjeh u ringu, ali i van njega, nekako je morao platiti za svo zavrijedjeno postovanje vecine svijeta. Od svih simptoma koji obuhvataju grcenje misica, otezani hod i ugrozenost moci govora, kod Alija se ovaj posljednji prvi najvise razvio, sto je, opet, prava rijetkost.

Prvi bokser koji je mogao biti opisan kao retoricar (Benes je pjesnik, a i kasnije se pojavio) danas jedva progovara. U Atlanti, 1996, upalio je olimpijski plamen uprkos razvijenom stadiju bolesti. Povremeno se pojavi u javnosti iako je sve to praceno s puno boli koju tiho podnosi. Tesko mu je komunicirati sa svijetom. U rijetkim prilikama, ipak se povjeri bliskim ljudima. Zadovoljan je zivotom. I tu se vidi onaj stari dar: "Pogledaj reklame. Dva crna klinca i jedan bijeli. Ili obrnuto. Nekada je to bilo nezamislivo. I ja sam doprinio toj promjeni."

Godine 1990. Ali putuje u Irak te uspijeva nagovoriti Sadama Huseina da oslobodi 15 talaca. Ostatak devedesetih, Najveci provodi uglavnom na rancu sa cetvrtom suprugom i najmladjim od devetero djece, usvojenim sedmogodisnjim sinom Assadom Alijem. U posljednjoj deceniji, pojavio se i film Kada smo bili kraljevi o velikoj borbi u Kinshasi, koji je nagradjen i Oskarom. Reziser je primio nagradu, ali je ovacije pobrao Ali. Bez rijeci, jer svaki pokusaj govora je bolan a rezultat tesko razgovjetan. Ipak, pred sam kraj stoljeca, Ali je jos jednom kratko progovorio.

Svi prisutni u studiju BBC-a ustali su i pozdravili najvecu sportsku licnost dvadesetog stoljeca. Aplaudirali su brojni svjetski rekorderi i prvaci, bivsi i sadasnji, ne samo iz Britanije, te razvikane zvijezde devedestih poput Beckhama i njegovih kolega iz "Manchester Uniteda". Na pozornici, Alija su docekali Lennox Lewis i Evander Holyfield. Obojica nisu prikrivala ponos da stoje pred svijetom zajedno sa Najvecim. Frenetican aplauz zaustavio je Ali pokretom drhtave ruke. Holyfield je prvo opisao nacin na koji Amerikanci dozivljavaju Alija i ono sto ga udaljava od ostalih vrhunskih sportasa: "Uticaj na ljudske zivote. To je njegovo veliko ostvarenje", zakljucio je bivsi Alijev nasljednik. Potom je trenutni sampion, Lewis, izjavio da ce Ali "definitivno zivjeti zauvijek". Kralj Svijeta sve to cutke slusa, izmoren Parkinsonovom bolescu koja mu cini bolnim i pokusaj kretanja, a tesko razumljivim svaki pokusaj govora.

I tada, dvojici velikih i Najvecem na bini se pridruzuju jos cetvorica: Chris Eubank, Naseem Hamed, Frank Bruno i Barry McGuigan, cineci tako "Sedam velicanstvenih". Bruno svojim baritonom duhovito opisuje svoj dozivljaj Alija koji zavrsava prosto - "legenda". Princ Naseem je rjecitiji, izjavljujuci "da je veliko samo sjediti pored njega, zive legende i muslimana; i to govori sve", za princa koji je ne samo vrhunski bokser u jednoj od najlaksih kategorija vec i odani vjernik. Sopstvenu zelju da sjedi i slika se sa legendom iskazao je prije nekoliko godina u jednom televizijskom intervjuu pricajuci o svom idolu. Barry McGuigan, manirom sportskog komentatora, iako i sam bivsi prvak, sumirao je osnovne Alijeve osobine da mu je potreseni laureat rukom pokazao da "smiri loptu". Chris Eubank, jos jedan veliki bivsi prvak iz nesto lakse kategorije od Alijeve, dirnuo je Najveceg: "Ovaj covjek je ovaplocenje onoga sto ja treba da pokazem djeci. On je kritikovan sto je ustao u odbranu svoje religije, sto je ustao protiv rasizma, sto je ustao protiv rata u Vijetnamu. Ali kritici ne mogu uzeti nista od ovog covjeka koji je lio znoj i krv u prasini ringa, koji je dokazao…" U ovom trenutku Ali se napreze i pruza ruku Eubanku, koji potom zavrsava na ivici suza svoju odu o Najvecem. Bokseri koje prati strah zbog njihove snage i vjestine ponasali su se poput klinaca kada sretnu, u svojim najsmjelijim snovima, nedostiznog idola. Lennox Lewis je cak jedva primjetno ugurao se do Alija ispred Eubanka izgovarajuci, doduse tiho, "Please". Prilikom samog proglasenja za sportasa stoljeca, organizatori su naglasili da je Muhammed Ali dobio vise glasova nego svi ostali konkurenti zajedno. Na kraju, Najveci je progovorio, jedva razumljivo i bolno, ali ipak jasno: "Ja sam se lijepo provodio dok sam boksao, uzivao sam u tome i mogao bih se vratiti!" 

GODINE KOJE SE PAMTE

Rodjen: Cassius Clay, 17. januar 1942, Louisville, Kentucky, USA

1960: Zlatna medalja na Olimpijskim igrama u Rimu

1964: Osvaja profesionalnu titulu pobjedom nad Sonnyjem Listonom; postaje Muhammed Ali

1974: Vraca titulu pobjedom protiv Georgea Foremana u Kinshasi, tadasnji Zair

1975: Pobjedjuje Joea Fraziera u Manili, Filipini

1981: Povlaci se iz boksa

1996: Pali olimpijski plamen za Olimpijske igre u Atlanti, SAD

1999: Proglasen sportistom stoljeca u izboru magazina Dani, BBC-a, Timea...

Objavljeno u broju 135 DANA, 31. decembar / prosinac 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.