|
02.05.1999
. Broj 154
Pise: Zlatko Dizdarevic
|
02.05.1999 . Broj 154
PETA STRANA SVIJETA
Bomba i televizija
Iz nekih svjetskih organizacija nam sugerisu da dignemo glas protiv rusenja TV Srbije. Kao, profesionalna stvar. Zao mi je nevinih ljudi ali, sta je to TV Srbija imala sa nasom profesijom.
Pise: Zlatko Dizdarevic
Nisam osjecao nikakvu ushicenost ni osobito zadovoljstvo gledajuci rusevine zgrade Televizije Srbije u Beogradu, poslije raketa ispaljenih iz aviona NATO saveza. Naprotiv, bilo mi je mucno pred saznanjem da se "ravna" bombama neka medijska kuca, pa makar je zvali, sa mnogo razloga, Bastiljom. Uvijek preostaje negdje onaj dio razuma koji poziva na logiku prema kojoj je to, nekako, moglo i bez rusenja. Nazalost, ta logika koja je duboko usadjena u ljude sa ovih bosanskih prostora, kao da nam se pomalo obija o glavu. Povodom tih bombi i raketa ne osjecamo se lagodno ne zbog njih samih, dakle tih bombi i zemlje na koju padaju, vec mnogo vise zbog nas samih. Ne zbog vjestackih dilema i strahova pred tim dilemama. Vec zbog praznine pred svim ovim sto se danas desava, ukljucujuci tu i onu bombu na Televiziju.
Zivotu sa tom prazninom, pa cak i mrznji - osjecanjima koja prije nismo poznavali - naucili su nas oni koji danas pozivaju na razum, osjecanja i principijelnost povodom rusenja u Srbiji i oni koji jos uvijek "nisu svjesni zasto ih to gadjaju kad oni nisu nista krivi". Tesko je, posebno nekome vani, a ne osjacam ni potrebu, objasnjavati to kontroverzno osjecanje ljudi odavde, koje proistice iz moguceg objasnjivog zadovoljstva zbog poraza onih sto su bili nasi dusmani, i istovremenog gadjenja nad bombama i rusenjem ma gdje se to desavalo. O tome se ovdje, u Sarajevu, ne moze vise razgovarati razlozno i racionalno. Jednom smo preturili preko glave to ludilo u kojem ni jedno prosto pitanje nije imalo prost odgovor, a danas nam se nudi sve ispocetka.
Dakle, mnogi su takozvani normalni ljudi i posebno profesionalci iz svijeta, osudili bombardovanje Televizije u Beogradu. I ubijanje tamosnjih civila, kazu, ni krivih ni duznih. Dramaticna je i za dugu nesanicu bila tv slika noge nesretne sminkerice koja viri ispod rusevina pogodjene zgrade. Bunt protiv toga se, sada, zove odbranom novinarstva.
Onda se u sjecanje vrati ono nesretno Sarajevo. I oni dani, jos vise noci, kada smo i mi, takodje neduzni a izludjeni "civili", zabadali nos ispod betona zgrade "Oslobodjenja" koju su rusili uporno i sistematski danima, sedmicama i mjesecima dok je nisu srusili. Bila je veca i ljepsa od zgrade TV Srbije i u njoj je nekada radilo mnogo vise oceva i majki nego u ovoj sada srusenoj zgradi u Beogradu. Sjetim se i onih sumanutih pretrcavanja ispod i ispred snajperskih hitaca koji su nas kao sudbina uporno i hladnokrvno sacekivali unutar zgrade sa iskljucivim ciljem - ubiti. Neke su i sacekali.
Zao mi je sto se svega toga sjecam i sto nisam dovoljno dobar i sirok da bas tako brzo sve zaboravim. Vidim, mnogi se drugi, tamo vani, toga vise ne sjecaju, ni u ime novinarstva, ni u ime velikih principa, ni u ime onih koje je metak tamo sustigao. Oni se danas bore za "novinarstvo koje se ne smije ubijati bombama." Ja to bas ne razumijevam kao oni, jer su oni mozda bolji od mene, privrzeniji principima, novinarstvu i slobodama, onako generalno. Kao sto sam i ja bio isto tako generalno privrzen svim tim svjetskim principima kojima su nas ucili u mladosti, u onim sretnim vremenima, prije nego sto su dosl topovi i snajperi povrh nase redakcije.
U sjecanju na te dane, ipak, nisam ni ljut, ni ogorcen, niti pozivam na revans bilo koje vrste. Nikad necu ni pozivati. Samo ne bih vise da budem "nadcovjek" i da vjerujem kako se na ovim nasim prostorima protiv zlocina moze cvijecem i molitvama i ne bih da se slucaj "Bastilje" prebacuje na nasu savjest. Ispada da smo krivi mi, novinari koji ne placemo za "Bastiljom" i svim onim sto su ljudi iz nje ucinili minulih desetak godina kako bi nama bilo gore. Najvise sto se od nas moze ocekivati je ovo sto nam se desava - da se pocnemo navikavati na praznine i bjeline u osjecanjima.
Nas su u Sarajevu danasnjoj indiferentnosti ucili mimo nase volje. Ta je skola bila duga i teska. Zato nekako osjecamo da je o dobroti i prastanju ponajbolje sutiti. Toliko o nevinim ljudima, sjecanjima i razaranju. Sto se Televizije Srbije tice, ima tu jos jedna cinjenica. Onako profesionalno, nasa novinarska osjecanja za to nisu "nadlezna", jer to sto su oni radili nije pripadalo profesiji kojoj mi pripadamo, kakvi smo god da smo. Oni su bili snajperisti, zaduzeni za planirana ubistva, kamerom i kompjuterom. Ne razumijem zasto se tim povodom oglasavaju novinarske organizacije. Mozda zato sto ne znaju koga brane.
Neznanje, ipak, ne oslobadja od krivice. Da ih podsjetim: jedna od prvih zrtava rata u BiH, na pocetku 1992. godine, bio je cuvar repetitora na Vlasicu, planini nedaleko od Sarajeva. Njega nije ubila bomba, njega su hladnokrvno ubili srpski vojnici koji su dosli da zauzmu tu veliku TV antenu i okrenu je, u funkciji topa, u zeljenom pravcu. Tek tada je rat mogao da pocne. I poceo je, a traje, evo do danas.
Danas i ovdje o avionima, bombama i principima mnogi ljudi govore pritisnuti zabludama i predrasudama, mnogi lazu, a mnogi uopste ne znaju sta govore. Zablude, lazi i predrasude proizvode se organizovano i ciljano a podhranjuju svjesno. Mora da je ogromno olaksanje kada vas ubijede da je zlocin sto ste ga ucinili - herojsko djelo i da ga treba, u sto vecim kolicniama, primjenjivati na druge. "Novinari" iz srusene zgrade u Beogradu radili su upravo to. To sa profesijom novinarstvo nema nikakve veze.
Deset godina Slobodan Milosevic radi to sto radi. I ogromna je laz da ga Zapad, eto, sad ne voli samo zbog Kosova. Njegove prve zrtve nisu tek sada pale onako odjednom i slucajno. Prije Kosova bilo je i tri stotine hiljada zrtava u Hrvatskoj i Bosni. Bilo je na stotine porusenih mostova, spaljenih gradova, preoranih sela i srusenih redakcija novina, radija i televizije. Ubijenih novinara, samo zato sto su bili dobri novinari. Da je Televizija Srbije bilo kada i na bilo koji nacin, uz bilo kakvo obrazlozenje saopstila samo nesto od ovoga, imali bi pravo da kazu kako su novinska kuca i protiv njenog rusenja trebalo bi podici glas do neba. Tada ni stanovnici Srbije ne bi bili tamo gdje su danas, ili u najmanju ruku ne bi postavljali pitanje "zasto nas to gadjaju kad nismo krivi".
