Nazad!

DANI home page

ARHIVA DANI 64, DECEMBAR / PROSINAC 1997

STARE STVARI


Pise: Miljenko JERGOVIC

POCETKOM SEDAMDESETIH GRADOM SU
hodala dvojica, jedan sa sepetom na ledima, a drugi s kolicima koja je vukao sa sobom. Ovaj sa sepetom vikao je i zapjevao: "Pooopravljamooo kisssobrane!" Onaj s kolicima glasao se: "Stare stvarij!" Svakoga jutra mogao si ih cuti u svim dijelovima Starog grada i Centra: od Bistrika do Vratnika i od Bjelava do Sirokace. Bilo ih je samo dvojica, a cinilo se da su istovremeno na vise mjesta. Nikada nisu ordinirali nize od Marindvora. U novim dijelovima grada njihov se posao smatrao prevazidenim ili su oni smatrali da je tako i da ljudi koji stanuju na Alipasinom ili Malti ne popravljaju kisobrane, nego ih gube u tramvaju, pa kada ih izgube onda kupuju nove, a starih stvari ionako nemaju jer stanuju u novogradnjama.

Iako izjutra uglavnom nikoga nije bilo kod kuce, kisobrandzija i staretinar uvijek su radili samo tada. Racunali su da jos samo penzioneri vode racuna o kisobranima i starim stvarima, a da se na one sto su svakog dana na poslu moze jednostavno zaboraviti. Ti su vec zivjeli u svijetu u kojem se sve staro i nepotrebno bacalo. Osim penzionera, na jutarnja dozivanja reagirali su i daci koji bi ostali kod kuca jer su ih uhvatili zausnjaci, krzamak, ospice, gripa, sarlah, rubeola, pljuskavice ili neka druga djecija bolest. Lezali su u krevetima, slusali njih dvojicu pod prozorom i pamtili to za neka vremena u kojima ce se moderni zivot rasiriti od Marindvora do Carsije, a kisobrandzija i staretinar zavrsiti u istoj prici i jednakoj proslosti kao Mula Mustafa Baseskija.

Kada su ljudi u Sarajevu prestali popravljati kisobrane i prodavati stare stvari? Odgovora na ovo pitanje nema jer grad nije imao svoga kronicara koji bi biljezio takve stvari, ali se cini da poslije Titove smrti, ili jos prije toga, u vrijeme kada je Bosna u Grenobleu postajala prvak Europe, vise nije bilo kisobrandzije i staretinara. Bio je to za grad neprimijetan, premda znacajan gubitak. Ali ne toliko zbog prakticnih razloga, koliko zbog glasova i zvukova koji su nestali iz jutarnjih sazvucja, a bili su tako ritmicni, ritualni i pravilni da se po njima moglo mjeriti unutrasnje vrijeme grada. Kada je s priblizavanjem rata multikulturalnost postala moderna i kada se pricalo da je Sarajevo caroban grad jer se u njemu svakoga dana u pravilnim vremenskim razmacima cuju glasovi hodza i imama, zvonjava istocnih i zapadnih zvona i otkucaji srca razlicitih kultura i civilizacija, skoro da smo povjerovali da je ta prica jedina istina nasih zivota i da smo doista pocasceni jedino time sto pripadamo vjerama, kulturama i nacijama. Bila je to samo jos jedna mehanicka istina i jos jedna dijalektika koju smo bez razmisljanja prihvatili kao svoju, a da o njoj nismo niti razmislili. A da jesmo, primijetili bismo nesto od cega bi nas, mozda, uhvatila jeza: glas koji poziva na molitvu i zvono koje to isto cini u nasim dusama nisu bili jasno razdvojeni, nego su predstavljali nekakvu cudnu cjelinu zvuka i osjecaja koja je bila nedjeljiva i koja nas je cinila kompliciranim i sasvim neobicnim izuzetkom medu drugim ljudima i gradovima. Usi su nam bile naviknute na nesto cega drugdje nije bilo, a sto je u nasim dusama funkcioniralo samo kao cjelina: mimo nje covjeku je svejedno slusa li hodzu u Carigradu ili zvona u Becu. I jedno i drugo iskustvo je fragmentarno i nedovoljno jer se nikada istodobno, istim usima, ne mogu cuti carigradski imami i becki zvonari. Zvukovi koje su primale nase usi nisu bili zvukovi multikulturalnosti, kao sto su nas ucili stranci s pocetka devedesetih. Ti zvukovi su savrseno monokulturalni, ali se sastoje iz vise segmenata. Nije potrebno biti musliman pa da te odredi glas mujezina, niti katolik pa da cujes zvona: naravno, ako i jedno i drugo slusas kao zvukove svoga grada.

Kisobrandzija i staretinar bili su pocetkom sedamdesetih dio istog sazvucja. Oni, istina je, nisu zvali na molitvu, ali su cinili neku vrstu molitvenog sazvucja. Jednako kao i ciro dok je jos isao preko Bistrika, pa preko brda, rijeka i dolina do Visegrada. I njegov zvuk bio je dijelom toga. I od njegovog zvuka zavise nasi identiteti.

Proslost je sacuvana na slikama. Gradovi imaju svoje stare razglednice i stare filmove. Zvukovi, na zalost, postoje samo do vremena kada ih pocnemo zaboravljati. S ljudima umire ono sto su za zivota culi i ono sto ih je emotivno odredilo. Glasove kisobrandzije i staretinara nemoguce je opisati koliko se god covjek trudio, ali oni su jednako vazni kao glasovi mujezina. Molitva se ne sastoji od rijeci, niti od vjerskih rituala. Zapravo, ne sastoji se samo od rijeci i vjerskih rituala. Molitva je sjecanje na zivot iz kojeg se rada novi zivot. Tako bi, barem, trebalo biti. Ceznja je vazan izvor svake duhovnosti. O tome je povodom Cigana i ciganskih pjesama pisao Lorca.

Objavljeno u broju 64 DANA, 5. DECEMBAR / PROSINAC 1997.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1997