Nazad!

DANI home page

Prvi dio razgovora.
Drugi dio razgovora.
 

INTERVJU DANA


Izdavacko-graficka kuca "Oko" iz Sarajeva je prosle nedjelje promovirala knjigu Raifa Dizdarevica Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Ovo vrijedno svjedocanstvo, koje je vec izazvalo ogroman interes kako domace tako i medjunarodne javnosti, oduprlo se maniru ovdasnjih aktera historije da u svojim memoarima iskrivljuju cinjenice i dotjeruju svoju ulogu u procesima i dogadjajima. No, knjiga ima i svojih nedostataka: najkrupniji jeste upadljivi izostanak dva velika politicka procesa u BiH koja su se odigrala u periodu kojim se bavi knjiga - sudjenje Aliji Izetbegovicu i grupi muslimanskih intelektualaca, te afera "Agrokomerc". U ovom i narednom broju, o knjizi i vremenu o kojem svjedoci, o Jugoslaviji nekad i Bosni danas, krojacima nasih sudbina i glavnim akterima bliske nam historije, autor ovog znacajnog djela govori za Dane

 

 

Razgovarao: Senad PECANIN

 

IZDAVACKO-GRAFICKA KUCA "OKO" IZ SARAJEVA JE
prosle nedjelje promovirala tek objavljenu knjigu Raifa Dizdarevica Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Ljubomoran sam na "Oko", zato sto se radi o izvanrednoj knjizi. Veoma vrijednoj iz vise razloga. Prvo, iza pateticno-sentimentalnog naslova krije se svjedocanstvo, koje se oduprlo maniru ovdasnjih aktera historije da u svojim memoarima iskrivljuju cinjenice i dotjeruju svoju ulogu u procesima i dogadjajima. Raifu Dizdarevicu treba vjerovati kada kaze da je tokom pisanja knjige na stolu drzao papir na kojem je pisalo: "Cuvaj se naknadne pameti!" Drugo, moja skepsa da se drug koji skoro da nema na kojoj najvisoj funkciji komunisticko-drzavne nomenklature nije bio, moze otrgnuti od okostalog forumskog jezika u pripovijedanju, otisla je u paramparcad nakon susreta sa jednim zavidnim spisateljskim stilom koji je nedostizan za vecinu danasnjih novinara i publicista. Trece, sam period kojim se Dizdarevic bavi predstavlja zasigurno kljucno razdoblje u kojem je pripremljen krvavi kraj bivse domovine. Cetvrto, puno je potpuno nepoznatih dogadjaja koji su opisani kao najuzbudljiviji triler, poput panike koja je zavladala u drzavnom vrhu nakon sovjetske okupacije Afganistana i straha da bi sljedeca na redu mogla biti Jugoslavija. Sesto, poglavlje o Titovoj bolesti i dirljivo odbijanje najvisih "drugova" da prihvate cinjenicu da cak i Tito mora umrijeti, sa dokumentarnim opisom montipajtonovske srdzbe na druga Lazara Kolisevskog, koji se jedini usudio naglas konstatirati da Tito stvarno umire. Sedmo, oni koje vole Jergovicevu Historijsku citanku u knjizi ce uzivati, jer ona predstavlja i leksikon zaboravljenih imena nekadasnjih najvaznijih drugova, poput Kolja Siroke, Franca Popita, Kire Hadzivasileva, Stevana Doronjskog, Nenada Bucina, Nikole Ljubicica...

Najkrupniji nedostatak knjige jeste upadljivi izostanak Dizdarevicevog svjedocenja o najmanje dva krupna politicka procesa u Bosni i Hercegovini koja su se odigrala u periodu kojim se bavi knjiga. Prvi je sudjenje Aliji Izetbegovicu i grupi muslimanskih intelektualaca, a drugi afera "Agrokomerc" i njen uticaj na polozaj Bosne i Hercegovine u Federaciji. Nesumnjivo je da bi Dizdarevicevo svjedocenje dodatno osvijetlilo ova dva jos uvijek kontroverzna procesa. No, tesko je vjerovati da su oni lucidnom autoru omaskom promakli, te ostaje nada da su razlozi za njihovo izostavljanje iz ove knjige prolaznog karaktera.

DANI: Kada ste napustali Predsjednistvo SFRJ, jeste li vec tada imali u planu da cete napisati ovu knjigu?

DIZDAREVIC: Ne. Dok sam bio u Predsjednistvu, smatrao sam da ljudi koji vrse funkcije ne mogu raspolagati onim sto na tim funkcijama saznaju, sto im je na tim funkcijama dostupno, kao sa necim sto je privatno vlasnistvo, i cak sam predlagao da amandiram onaj zakon koji vremenski ogranicava objavljivanje i upotrebljavanje dokumenata koji predstavljaju neku vrstu drzavne tajne. Medjutim, kad sam otisao u penziju, povukao se iz javnog zivota '89. godine, ostao sam, naravno, pri tom misljenju i nisam pomisljao da to pisem. Proslo je nekoliko godina a da ja nisam nista zapisao. Onda se dogodilo to sto se dogodilo. Nestala je drzava u kojoj sam ja mislio da treba da postoji takav red. Sve se promijenilo, bukvalno sve. Dosla su vremena agresija, genocida. U jednom sam trenutku u ratu pomislio da se situacija do te mjere promijenila da sada imam obavezu da svjedocim o vremenu u kojem sam radio poslove koje sam radio i, kako je vrijeme odmicalo, to me je sve vise proganjalo kao jedna moralna obaveza i duznost koju moram izvrsiti. Dva su razloga posebno na to uticala. Prvi je sto sam bio na poslovima sa kojih sam mogao svjedocenjem - ali iznosenjem cinjenica a ne nekakvih sjecanja, iznosenjem argumenata a ne nekakve naknadne pameti - pomoci da se dodje do nekakve istorijske istine, da to bude nekakva mrvica, mali doprinos istorijskoj istini o tom vremenu u kojem sam ja bio na tri-cetiri vazne funkcije. Ovo sto sam rekao je osnovni motiv, a na to se nadovezuje i sljedeci: o tom vremenu, o mnogim dogadjanjima u tom vremenu, pocelo se govoriti kako kome treba za dnevnopoliticku upotrebu. Toliko je neistina receno i napisano, toliko je bilo neutemeljenih tvrdnji, monstruoznih izmisljanja, da sam, kao covjek koji je u to vrijeme bio i ucesnik u dogadjanju i svjedok dogadjanja, morao razmisljati o tome kao o jednoj obavezi koju moram izvrsiti, tim prije sto sam ja - nazalost, naravno - jedini u BiH zivi ucesnik onoga sto se desavalo u najuzem drzavnom, ne partijskom, nego drzavnom vrhu u toj dramaticnoj godini, 1988, polovina 1989. Jedini koji je jos mogao o tome argumentovano govoriti bio je pokojni Branko Mikulic, koga vise nema. Da bih mogao da se upustim u nesto tako, uz osjecanje da to treba da uradim, meni je pomogla cinjenica sto sam raspolagao bogatom licnom dokumentacijom. Imao sam nekakav nacin rada u kome se tamo gdje sam radio biljezilo svaki dan sta radim. U kabinetu u Predsjednistvu su cak vodili evidenciju ko me je tog dana zvao telefonom, i jesam li ja prihvatio razgovor, i koga sam ja zvao, i jesam li ga nasao, jesam li razgovarao... Ja to imam sacuvano, imam sacuvana sva moja interna istupanja na zatvorenim sjednicama Predsjednistva, predsjednistva partije ovdje u Bosni, u organima Republike. Moram reci nesto o sudbini te dokumentacije. Kad su nastale promjene '90. godine, mene je jedan broj ljudi upozoravao da mi se moze svasta dogoditi i da se u nekim uskim krugovima razgovara o tome, kao o jednoj blazoj varijanti, da bi mene trebalo izvesti na sudjenje, naravno, na bazi tvrdnji koje su neistinite i netacne i koje su konstrukcije, ali posto sam bio to sto sam bio, ja dobro dodjem kao neko jagnje za paradu. Tada sam sklonio najvredniji dio dokumentacije, koju sam sakrio u Fojnici, gdje sam se zatekao kada je poceo rat. Linija je bila 300-400 metara iznad moje kuce. Naravno, za vrijeme rata nisam htio da napustam BiH jer bih time napustio svoja i politicka i moralna uvjerenja. Ljudi su mi vjerovali kad nam je bilo dobro, bez obzira sta ko o tom vremenu govorio, i sad da ja bjezim kad je ljudima najteze, to bi bilo sramno. Ostao sam tamo, ali sam mislio kuca ce izgorjeti, gadjali su me u avliji snajperom, pa sam onda tu dokumentaciju sklonio kod jednog prijatelja u jedno selo pod Vranicom, gdje sam znao da ce biti sigurno. To je jedan jako dobar covjek, koji mi je rekao: Raife, ovo koferce ce biti pod mojom glavom, kad mene ne bude, nece ni njega biti, a dok sam ja… I tako je stvarno i bilo. Devedeset cetvrte mi je to vratio. Tada sam poceo da pisem svjedocenje o godini u kojoj sam predsjedavao Predsjednistvom SFRJ. To sam svjedocenje zavrsio '95. godine i takodjer pohranio. Nisam ga pisao za objavljivanje, nego da posluzi kad i ako bude trebalo i da bude od koristi zajedno sa dokumentacijom koja ga prati. Onda je '97. doslo do jednog razgovora izmedju prof. dr. Bianchinija iz Bologne i Aziza Hadzihasanovica ovdje, koji su me ubjedjivali i ubijedili da trebam poceti pisati

DANI: Veliki dio Vase knjige kao i dio naslova pripada Vasem prikazivanju prilika i ocjenjivanju posljednjih godina Titovog zivota. Citajuci knjigu, moram Vam priznati da sam ostao na neki nacin fasciniran Vasom fascinacijom predsjednikom Titom. Na nekim mjestima meni to sto ste ocito dijelili sa "starom gardom" Vasih kolega lici skoro pa na odnos clanova neke sekte prema vodji ili vjernika prema bozanstvu. Prosto mi je nevjerovatna ta kolicina impresioniranosti Titom i vezanosti za njega.

DIZDAREVIC: Mislim da taj utisak nije do kraja tacan. Najprije da vam kazem da sam bio partizan, Tito mi je bio vrhovni komandant. Radio sam poslije rata jako mnogo poslova na kojima sam imao mogucnosti da neposrednije opserviram, razmisljam, pa i ucestvujem u mnogo cemu sto je bilo vezano za Tita kao lidera, kao harizmu. Znate, ja sam kao veoma mlad covjek bio otpravnik poslova Jugoslavije za vrijeme IB-a u Bugarskoj. Dakle, znam sta je narodnooslobodilacki rat i uloga Josipa Broza u narodnooslobodilackom ratu; ja znam i pamtim, ne po pricanju nego po dozivljavanju, sta je bila uloga Josipa Broza u stvaranju Jugoslavije; znam sta je bila njegova uloga u obnovi drzavnosti BiH i stvaranju BiH kao ravnopravnog dijela u toj jugoslavenskoj zajednici; znam sta je bila uloga Josipa Broza Tita za vrijeme Informbiroa. Kad sam bio otpravnik poslova u Bugarskoj, mi iz lagerskih zemalja smo bili pozvani na sesti kongres partije u Zagrebu i poslije nas je primio Tito. Na veceri nakon razgovora su bili svi nasi ambasadori i mi, otpravnici poslova. Za vrijeme te vecere Tito je dva puta morao da ustane i da telefonski dâ odgovor i naredbu sta da se cini, jer je tog dana i te noci na rumunsko-jugoslavenskoj granici na Dunavu bio izazvan jedan incident iz koga se mogao izroditi veliki oruzani sukob; to je novembar '52. godine. Dakle, ja sam svjedok onog informbirovskog perioda. Slucaj je htio da poslije toga odem u Moskvu za prvog sekretara nase ambasade. U Moskvi sam bio jedan od sarafa koji su pripremali Titovu trijumfalnu posjetu '56. godine, nakon sto smo od '48. do '55. godine zivjeli u neprekidnom ocekivanju hoce li ili nece doci do oruzanog napada na Jugoslaviju, i znam kakvim se naporima stvarala jedna medjunarodna klima i mijenjanje odnosa u medjunarodnom okruzenju prema Jugoslaviji, da bi to postalo faktor odbrane Jugoslavije. Jer, nama je prijetila, u bukvalnom smislu rijeci, okupacija od strane Sovjetskog saveza. Takodjer, u Moskvi sam bio i poslije, kad su nas ponovo poceli cereciti i napadati '57. godine. Naravno, prozivljavao sam i u Jugoslaviji sve ono sto je bilo dobro vezano za neke pokusaje da se vrate humani sadrzaji, ideje socijalizma kroz samoupravljanje, kroz zborove gradjana, zborove biraca. Naravno, ne opravdavam nista sto je bilo lose. Na kraju krajeva, ja sam ucesnik u periodu u kome se radjala politika nesvrstavanja, u kome je jedna balkanska zemljica Jugoslavija, siromasna, bijedna, postala najedanput priznati medjunarodni faktor. Moram reci i to da sam cetiri godine bio savezni sekretar za inostrane poslove Jugoslavije, nisam dosao u kontakt ni sa jednim drzavnikom i nisam bio ni u jednoj zemlji i nisam primao ni jednog drzavnika u Jugoslaviju koji nije govorio najpozitivnije o Titu. Dakle, u svijetu je Tito uzivao ogroman ugled. Znate, neko ko nema vrijednost ne bi mogao da uziva taj ugled i to postovanje, cak i do dana danasnjeg. Kada sam bio u posjeti Nigeriji, otisao sam u jednu, hajde da kazem, gluhu provinciju, gore negdje na sjeveru, koja se zove Niger, a u susjedstvu je drzave Niger, i tamo me je docekao sabor poglavica i jedan mladi guverner, potpukovnik, izuzetno jedna pametna i bistra glava. I tu sam, u srcu te Afrike, cuo o Titu, cak neke citate koji meni nisu bili poznati, citate sta je Tito rekao o antikolonijalnoj borbi, o borbi za slobodu svih naroda itd.

DANI: Vjerujem Vam za Nigeriju. Jeste li na slicne situacije nailazili na Zapadu?

DIZDAREVIC: Americki drzavni sekretar Schultz, koga sam sretao po sluzbenoj duznosti, u nekoliko je navrata - ukljucujuci i u Beogradu, gdje je bio u zvanicnoj posjeti, kada su izmedju nas cak u jednom trenutku frcale neke iskre - sa toliko postovanja govorio o Titu i navodio detalje iz svog susreta sa Titom kad je on bio ministar finansija SAD-a. I kad ga je Tito primio u Dubrovniku, od detalja kad su posluzivani pa je on iz postovanja prema domacinu uzeo sljivovicu, a poslije vidi da Tito uzima viski, pa poslije kaze da on zna i bolje pice izabrati, do onoga sto mu je tad Tito govorio; do jednog Rockefellera, koji je smatrao da je Tito jedan od najvecih drzavnika u onoj plejadi koja je nastala u i poslije Drugog svjetskog rata, i da je jedna od njegovih zasluga za svijet to sto je ucinio da nastane i djeluje Pokret nesvrstanih. Da vam ne pricam o razgovorima sa Margaret Thatcher, sa holandskom kraljicom Beatriceom...

DANI: Oni su dijelili Vasu fascinaciju Titom?

DIZDAREVIC: Vise mi se cini da je rijec o postovanju nego o fascinaciji. Moram da kazem i to sto sam rekao u knjizi: o Titu se sada od strane mnogih koji bas nemaju ni moralno ni intelektualno ni nikakvo pravo govori svasta. Vi znate da je jedan ovdasnji drzavnik, koji je sad jedan od celnih ljudi, isao vani na jedan medjunarodni skup i drzao govor u kome su dvije trecine ogovaranje Tita i Titovog perioda i neke nebulozne ocjene da Tito do '67. nije valjao, a od '67. je kao nesto bilo dobro. A do '67. je bila narodnooslobodilacka borba, obnova drzavnosti BiH, period renesanse BiH. Dakle, mene je i to potaklo da u knjizi kazem ono sto sam rekao o Titu. Ne iz inata, nego istine radi.

DANI: Dobro, ali cini mi se da, morate priznati, mjereno nekim danasnjim standardima, vrlo tesko bi se za Tita moglo reci da je bio demokrata. Imali ste puno prilika razgovarati s njim itd. Jesu li Titovi najblizi saradnici mogli izraziti neslaganje sa njegovim stavom? Kakav je on bio u donosenju odluka? Je li mu njegov saradnik mogao reci da se ne slaze sa njim, je li mogao predloziti drugacije rjesenje od onoga za koje se on opredijelio?

DIZDAREVIC: Do odredjene mjere jeste. Vjerovatno u potpunosti ne. Bilo je ljudi koji su Titu znali reci svoje misljenje koje se nije podudaralo sa njegovim, naprimjer, Kardelj, ranije Kidric, ona plejada Titovih saradnika, Djilas, Koca Popovic kasnije. Bilo je ljudi, recimo, kao sto je Mirko Tepavac (ja sam Tepavca dosta dobro znao), koji se na kraju i razisao i podnio ostavku zbog nekih neslaganja. Bio je tu i Marko Nikezic. Hocu i to da kazem, istine radi, bilo je dosta ljudi u Titovom okruzenju koji su ne samo povladjivali vec su i razmisljali na nacin sta je to sto bi Tito volio da cuje. To je, dakle, jedna istina. Da li je Tito i koliko je bio demokrata, to je sigurno tema za razgovor i o tome treba da se dâ jedna konacna istorijska ocjena, pri tome ne braneci sve ono sto nije bilo demokratsko, ili sto je Josip Broz Tito propustio da ucini u demokratizaciji, u vecoj demokratizaciji zivota u Jugoslaviji. Mislim da treba imati na umu sljedece cinjenice: prvo, ja sam bio predsjednik sindikata u BiH, prije toga sekretar sindikata Jugoslavije. Tito je uvijek zelio da cuje kakva su raspolozenja u radnickoj klasi i da li stvarno ima nesto za popravljanje, i sta je to sto samoupravljanju smeta. Za taj dio demokratskih procesa u Jugoslaviji on je bio veoma zainteresiran, angazovan, i tome je doprinosio. To je jedna istina. Prica o samoupravljanju je duga, ja samo hocu da kazem da jedno sjeme koje je posijano, bez obzira na devijacije sto su kasnije naisle, to sjeme ima svoju istorijsku vrijednost u opstim naporima da se trazi nesto humanije. Medjutim, danas se vrlo cesto govori kako je onaj rezim bio nedemokratski, da je Tito bio iskljucivo nedemokrata itd., i prigovara se sto u nekim vremenima nismo ucinili neke poteze koji bi otvarali sire prostore demokratskim procesima u Jugoslaviji. Medjutim, zaboravlja se, prvo, kakva smo to mi bili zemlja? Zaostala, siromasna, sa ogromnom nepismenoscu, na jednom civilizacijskom nivou koji je bio vrlo nizak. Opsta drustvena svijest je bila vrlo skromna kada je rijec o nekakvim velikim demokratskim prodorima. Drugo, mi smo bili u jednom medjunarodnom okruzenju koje je na nas neprestano vrsilo pritisak. Mi smo bili 40 godina izlozeni neprekidnom pritisku i neprekidnim pokusajima infiltriranja u Jugoslaviji od strane citavog istocnog bloka na celu sa SSSR-om. Nemojte misliti da neka shvatanja koja su postojala na Istoku, zovu se, naravno, boljsevizam, a ne komunizam, da se ona ne bi mogla lijepiti ovdje na jednu svijest koja je zaostala i nemojte misliti da mi nismo u toj idejnoj i politickoj borbi imali dosta muke da se suprotstavljamo tome, pa i svojim sopstvenim opterecenjima. Mi smo bili jedna mlada drzava. Kad smo dosli od '45. godine do naovamo, zar vi mislite da su isla uporedo nasa znanja, nasa shvatanja i nasa uvjerenja? Mi smo u osnovnim pitanjima bili uvjereni da se moramo boriti za oslobodjenje Jugoslavije, za jednu novu Jugoslaviju ravnopravnih naroda, za jedan prosperitetan ekonomski razvoj itd. Nasa shvatanja su bila dosta uska, dosta dogmatska, ili, rekao bih, nismo mnogo znali. Kako je vrijeme odmicalo, kako smo se skolovali, i kako nas je zivot skolovao, i kako smo se otvorili prema svijetu, izlozili uticajima iz svijeta, tako smo postajali manje uski, manje smo bili dogmaticni, manje iskljucivi, a sticali smo neku sirinu. Nazalost, taj proces nije bio toliko brz koliko je to Jugoslaviji i BiH trebalo. Dakle, ja sve ovo govorim zbog toga sto, kad cijenimo koliko smo za vrijeme Tita propustili da ucinimo, prvo u jednom sirem shvatanju demokratije, a onda u praksi otvaranja demokratskih procesa, moramo imati u vidu i ove cinjenice. I, naravno, ja ne iskljucujem ni u kom slucaju koliko smo mi bili, kako da kazem, srasli sa odredjenim gledanjima, shvatanjima, kako smo postali u nekom smislu njihovi zarobljenici. Sjecam se da smo u partijskom vrhu BiH (sjedio sam u tom predsjednistvu partije 10 godina) u nekim raspravama dolazili do zakljucka da moramo traziti neku mogucnost kritickog raspravljanja o stvarima, pa se dogovorimo da to treba da bude socijalisticki savez, da se on otvori, da se u njemu kroz razne vidove vode polemike, diskusije itd., a onda neko u tim polemikama nesto kaze, mi se zacudimo, neki se uplase od toga, a neki kazu "da mi to vidimo, ipak to nije nesto sto mi mislimo", tako da su to bili mukotrpni grcevi. Svaki korak koji se pravio, bio je jako grcevit, u onome sto smo mi bili, sto je bilo stanje, nasi dometi...

DANI: Za Vas odnos prema Titu sreca je da zivite u Sarajevu. Jedino jos Sarajevo ima glavnu ulicu koja nosi Titovo ime. Mislite li da je to s razlogom, da BiH ima razloga da ne mijenja ime glavne ulice u svojoj prijestolnici?

DIZDAREVIC: Ja apsolutno to mislim i ponovit cu ono sto sam u vise navrata rekao: mislim da je BiH duznik Josipu Brozu Titu. Zasto to mislim? Znate, sa njim i sa njegovim velikim, presudnim uticajem BiH je povratila svoju drzavnost. Vi se sjecate, ne mozete se sjecati necega prije vaseg rodjenja, ali ste citali, Titova je bila presudna kad se govorilo o tome kako ce se organizovati federacija, presudna je bila da BiH bude ono sto i svi ostali dijelovi Jugoslavije. Iz onih kontakata sto sam ih ja kao predsjednik Predsjednistva ovdje imao u zadnje dvije godine Titovog zivota, bilo je vrlo delikatnih pitanja sa kojima smo isli kod predsjednika. Uvijek smo imali njegovu podrsku kad je rijec o polozaju BiH. Na kraju krajeva, kad nas je primio zadnji put, u novembru '79. godine, ostavio nam je u amanet: "Ne dajte nikome da vam vrslja po Bosni i Hercegovini i da vam narusava odnose koji su stvoreni u Republici."

DANI: Izgleda da je stvarno shvatao kompleksnost…

DIZDAREVIC: Titovo je misljenje bilo, javno ga je iznio, da je sva sreca sto postoji BiH u onoj Jugoslaviji, koja je visenacionalna, u kojoj postoji tolerancija, koja je geografski centralna, ali politicki vrlo znacajan faktor u toj jugoslavenskoj konstelaciji. Mislim da je Bosna u tom pogledu duznik, a mislim da je i bosnjacki narod, mislim da su Muslimani u Bosni takodjer duznici Josipu Brozu Titu. Jer, ako gledate istorijski razvoj BiH, morate doci do zakljucka da je to period njene renesanse u svakom pogledu. Uzmite ovo sto smo govorili o obnovi drzavnosti BiH, uzmite njen ekonomski razvoj. Sjecate se kakva je Bosna bila, to ste mogli svojim poslom upoznati i jako ste dobro upoznali. Napravljeni su asfaltni putevi do svih opstina u BiH, uzmite obrazovanje, uzmite zdravstvo, socijalno osiguranje... Pa i nesto malo od tog demokratskog zarotka kroz neke oblike, bez obzira sto je tu bilo i korak naprijed - dva nazad, ili dva naprijed - jedan nazad, to je period renesanse BiH. Pogledajte sta se poslije dogadjalo i sta je sada u Bosni.

DANI: I iz Beograda i iz Zagreba se Bosna cesto karakterizirala tamnim vilajetom. Ima li ta ocjena utemeljenje? Slazete li se da je BiH bila najdogmatskija u onoj Jugoslaviji?

DIZDAREVIC: Ne mislim da je bila najdogmatskija, niti mislim da ovdje nije bilo podosta dogmatizma. Kad je rijec o tim prigovorima, iz njih se mora istisnuti ono sto je zal za nekakvim izgubljenim uticajem i tutorstvom nad BiH i nad intelektualnim i kulturnim i razvojnim zivotom u BiH. Drugo, radeci na poslovima na kojima sam radio, govorim o deceniji u kojoj sam bio u politickom vrhu BiH, mi smo u tom vrhu bili jedinstveni kad je rijec o polozaju BiH u Jugoslaviji. U nekim drugim pitanjima unutarnjeg zivota u Bosni, drustvene orijentacije itd., znali smo se razilaziti na detaljima. Od toga treba ocistiti te prigovore. Treba ih ocistiti od toga sta su oni podrazumijevali. Koju su to oni slobodu zagovarali? Je li to sloboda koja je imala neke nacionalne natruhe, bilo na jednom ili na drugom polu, ili nije? Ja sam dozivljavao dvije stvari. Bilo je kod nas nekog podanickog mentaliteta, i kad smo se borili na bitnim pitanjima, ali i u mnogim detaljima za polozaj BiH u svemu ravnopravne, a u tome smo u rukovodstvu bili jedinstveni, nama je cesto smetao taj podanicki mentalitet, ono "nemojte da mi… i bez nas ima puno problema". Ponekad sam znao ostati usamljen u federaciji u nekim raspravama, usamljen u angazovanju za, recimo, jedan odredjen interes BiH, jer su neki drugi ucesnici odavde u tim raspravama jednostavno sutjeli, da ne talasaju. I druga stvar, kod nas je u nekim pitanjima, nekim periodima, bio izrazito prisutan i dogmatizam, neka uskost dogmatska.

DANI: Jesu li bosanski kadrovi u Federaciji bili hendikepirani u odnosu na kadrove ostalih republika zbog toga sto iza sebe, uslovno receno, nisu imali jedan, nego tri naroda?

DIZDAREVIC: Ja sam bio dugo taj kadar u federaciji, ja nikad to nisam osjecao. Jednostavno sam bio iz Bosne i Hercegovine.

DANI: Mozda niste prava adresa za ovo pitanje. Da li su Srbi i Hrvati iz BiH imali problem zbog postojanja republika koje se danas nazivaju njihovim "maticnim drzavama"?

DIZDAREVIC: Nisam osjecao to kod ljudi sa kojima sam ucestvovao u tim raspravama, iako znam da je bilo kadrova odavde koji su bili optereceni time da je vrlo vazno sta misle beogradski i neki zagrebacki krugovi. Ja to nisam osjecao. Mene su cerecili, citali ste, znate ko i sta, bilo je cerecenja da se ja, eto, nisam kao Musliman borio za muslimanski narod. Ja sam to iz najdubljeg ubjedjenja radio i radio bih uvijek tako. Smatrao sam da sam ja u organima federacije predstavnik Bosne i Hercegovine i svih gradjana BiH, pa i svih naroda BiH, i nikada mi nije padalo na pamet da se izdvojim kao pripadnik jednog naroda, jer u tom slucaju nema Bosne. Pokazalo se da je nema. Ja to opterecenje niti sam imao niti sam ga primjecivao kod ostalih drugova sa kojima sam bio u federaciji, ni kod Branka Mikulica, ni kod Nijaza Dizdarevica, ni kod Hamdije Pozderca, ni kod Rate Dugonjica, ni kod Maje Mijatovica itd.

DANI: Vi ste u Predsjednistvo Jugoslavije dosli nakon ostavke Hamdije Pozderca. Pretpostavljam da se mozemo sloziti da se radilo o iznudjenoj ostavci. Dugo vremena se motiv za pritisak na Pozderca nalazio u njegovom muslimanskom backgroundu, kojeg Sacir Filandra u svojoj knjizi osporava. Kako ste tada i kako danas gledate na pritisak koji je rezultirao Hamdijinim povlacenjem iz Predsjednistva?

DIZDAREVIC: Sad se svasta tvrdi. Ja sam u Danima, koje jako cijenim i ciji sam vjerni citalac, procitao i jednu glupost koju je iznio pisac feljtona o sudskom procesu '83, po kojem je, maltene, tada prijetilo hapsenje i Hamdiji Pozdercu. Hamdija je tada bio predsjednik CK SK BiH. Moram da vam kazem, valjaju se lazi Bosnom. Hamdijina ostavka je bila iznudjena stanjem koje je nastalo. To je ta afera "Agrokomerc". Vi znate kako je to teklo, oko toga se takodjer izmisljaju price. Sustina afere "Agrokomerc" je da je to bila izraslina iz jednog jos uvijek nerazvijenog, ni samoupravnog ni uopste demokratskog zivota u BiH. To je proizvod jednog neobirokratskog talasa koji je ovdje bio i to je najobicnija afera falsifikovanja novca. Vi znate, kad izdate nekoliko hiljada milijardi dinara nevalidnih mjenica, to je isto kao da ste otvorili neku tajnu stampariju novca pa tiskali novcanice.

DANI: Ali, nije li ipak ta afera iskoristena kao jedan od argumenata za iznudjivanje Pozderceve ostavke?

DIZDAREVIC: Afera je nastala u Bosni. Nju su koristili izvan Bosne i to su je koristili da zadaju ili vrate udarce Bosni i Hercegovini oni koji nisu prihvatali Bosnu i Hercegovinu kao nekog faktora u odnosima u federaciji jednakog njima i nisu prihvatali ono za sta se iz Bosne zalagalo kad je rijec o odnosima u federaciji. Tesko je neka velikosrpska ili velikohrvatska tendencija prihvatala da Bosna bude samostalan i ravnopravan faktor, jer su oni smatrali da imaju u BiH, da tako kazem, svoj narod. Hamdija je iz Cazina, afera je nikla u Kladusi, Cazinskoj krajini. Normalno je, ljudski je, da svi mi koji smo bili u rukovodstvu BiH vodimo racuna o tome da i nas kraj bude razvijen. Cazin je tada bio jos uvijek jedna od najnerazvijenih opstina u BiH. Normalno je da su se i Hamdija i Hakija brinuli o tome da se i tamo nesto dogodi i da vjerovatno nisu bili do kraja kriticni prema nekim stvarima koje su se dogadjale. Hamdija o mnogim stvarima koje je radio Fikret Abdic nije ni znao. Stvorena je jedna atmosfera u kojoj nam je sam Hamdija rekao: "Ljudi, ja mislim da treba da podnesem ostavku, da rasteretim situaciju i da rasteretim Bosnu od pritiska kom je izlozena povodom afere." Ja sam javno, u jednoj polemici, iznio detalje sa te sjednice na kojoj je Hamdija podnio ostavku.

DANI: U cemu je onda razlika izmedju Hamdije, za cije eliminiranje je iskoristena afera "Agrokomerc", i pristajanja da Vi njega naslijedite? Je li bilo razlike u politickim linijama, tako ih uslovno nazovimo, izmedju Hamdije i Vas? Zbog cega ste Vi bili prihvatljivi u tom trenutku u Predsjednistvu, a Hamdija nije?

DIZDAREVIC: Stvorila se jedna atmosfera, jedno stanje u kom je Hamdija sam procijenio, a bio je i izlozen pritiscima, da podnese ostavku. Hamdija nije u poziciji da pristaje ili ne pristaje da ja idem ili ne idem u to predsjednistvo, niti sam ja bio u takvoj poziciji. Vi znate sta sam do tada radio. Kad je ovdje pocela rasprava o tome ko ce biti kandidat za Predsjednistvo Jugoslavije poslije Hamdijine ostavke, tada je bila procedura da se prvo kandidiraju kandidati, da se onda obavlja rasprava o evidentiranim kandidatima, pa da se vrsi selekcija do krajnje selekcije. Kad je to pocelo, ja sam bio savezni sekretar za spoljne poslove, prije toga znate sta sam bio, i imao sam valjda neku reputaciju, nekakav ugled na osnovu onoga kako sam radio, a ne sta sam radio. Tada je bilo evidentirano 10 kandidata, medju kojima i Raif Dizdarevic. Tada sam, iz nekih razloga koji su za mene bili ruzni, odlucio da, dok traje kandidatura i evidentiranje, ne dolazim u BiH. U tom periodu dosao sam ovdje jednom na plenum CK BiH, i istog dana otisao. Mozda sam bio dvaput na plenumu. Nisu mi se dopale stvari koje su bile neko samokandidovanje, neko kotesenje. Prvo je bilo nas 10 na toj listi, pa su onda ostala trojica, ostao je Branko Mikulic, Milanko Renovica i Raif Dizdarevic. Sa mnom niko o tome nije razgovarao. O tome kako tece kandidatura, saznavao sam iz novina. Ja sam zaista bio na granici da odbijem da ucestvujem u tome, kod mene su poceli dolaziti neki ljudi da me ubjedjuju da ne odbijam kandidaturu, poceli su da me zovu moji drugovi... Znate, kad sam prihvatio produzenje mandata saveznog sekretara, u razgovoru sa vodjstvom u BiH, ja sam to ucinio pod uslovom da kad taj mandat istekne, idem u penziju. Bio sam prezasicen, dosta mi je bilo. No, na kraju je u tom procesu ostala samo kandidatura Raifa Dizdarevica i tada su dosla kod mene dva predsjednika, Centralnog komiteta i Predsjednistva Bosne i Hercegovine, i trazili od mene pristanak. U tom trenutku vec je bilo toliko poodmaklo da bi, da sam ja u tom trenutku odbio, ovdje nastali jos veci problemi, a vi znate sta je sve bilo jer ste tada bili i ucesnik i pisali ste itd. Dakle, ne radi se o tome da Hamdija nije bio prihvatljiv, nego je jednostavno bio prihvatljiv Raif. Sa Hamdijom se dogodilo to sto se dogodilo, a tada je poceo jedan proces, jedna procedura koja je izbacila moju kandidaturu, koju sam prihvatio, mnogi su od mene trazili. Bilo je i prijatelja i drugova koji su mi govorili da to ne radim.

Objavljeno u broju 126 DANA, 29. oktobar / listopad 1999.

 


 

 

Arhiva DANI 127

 

CUVAM
DOKUMENTE O BOSNI

Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, vrijedno svjedocanstvo Raifa Dizdarevica, vec je izazvalo ogroman interes, ali se i oduprlo maniru ovdasnjih aktera historije da u svojim memoarima iskrivljuju cinjenice i dotjeruju svoju ulogu u procesima i dogadjajima. No, knjiga ima i svojih nedostataka: najkrupniji jeste upadljivi izostanak dva velika politicka procesa u BiH koja su se odigrala u periodu kojim se bavi knjiga - sudjenje Aliji Izetbegovicu i grupi muslimanskih intelektualaca, te afera "Agrokomerc". U ovom broju donosimo nastavak razgovora sa Dizdarevicem: o knjizi i vremenu o kojem svjedoci, o Jugoslaviji nekad i Bosni danas, krojacima nasih sudbina i glavnim akterima bliske nam historije

Razgovarao: Senad PECANIN 

 

DANI: U javnosti postoje oprecne ocjene o ulozi Kontraobavjestajne sluzbe (KOS) Jugoslavenske narodne armije. Recite mi Vasu ocjenu KOS-a.

DIZDAREVIC: Prvo, KOS je bio vojna bezbjednost, ciji je osnovni zadatak bio da obezbjedjuje vojsku, bezbjednost vojske i sve djelatnosti, poput pokusaja obavjestajnog infiltriranja, prema vojsci. Kako je poslije onog rata rasla moc drzavne bezbjednosti, tako se povecavala i moc KOS-a u vojsci. No, nazalost, KOS je ostao po strani od rasciscavanja devijacija u drzavnoj bezbjednosti koje je obavljeno na Brionskom plenumu 1966. godine. Razlog lezi u cinjenici da je vrhovni komandant armije, kojoj je pripadao i KOS, bio Tito, te da je na celu vojske bio mocni Ivan Gosnjak, sa takodjer vrlo mocnim generalom Jeftom Sasicem, koji je godinama bio na celu vojnih sluzbi bezbjednosti. Zahvaljujuci tome, KOS je izlazio iz strogo vojnih okvira, pustajuci pipke i u ostale drustvene strukture, kako za Titovog perioda, tako i kasnije. Mi smo imali veliko povjerenje u Tita i za njegovog zivota je postojala jedna atmosfera u kojoj se smatralo da je vojska Titova briga i da mi nema sta da se brinemo oko toga. No, 1982. godine nas nekoliko drugova je pokrenulo akciju uspostavljanja savjeta za zastitu ustavnog poretka u federaciji, republikama i pokrajinama. Nasa ideja je bila da pod neki vid drustveno-politicke kontrole stavimo rad Sluzbe drzavne bezbjednosti i u tome smo i uspjeli. Savjeti su imali pravo uvida u svaki dosje Sluzbe drzavne bezbjednosti i izborili su se da se bez odobrenja savjeta ne moze ici u neke operativne akcije koje bi mogle da bezbjednost ucine nekim mocnim politickim faktorom i da, maltene, politicki skida glave ljudima.

DANI: Da li je rad KOS-a potpadao pod nadzor savjeta?

DIZDAREVIC: Ne. Prvo smo probali da idemo sa drzavnom bezbjednoscu, racunajuci da ce se to, normalno, prenijeti i na KOS. Godine '83, jos sam bio predsjednik skupstine, uspjeli smo da formiramo skupstinsku komisiju i da komisiji damo pravo da moze uci u drzavnu bezbjednost i otvoriti bukvalno svaki dosje. Vojska tu nije usla.

DANI: Jeste li pokusali?

DIZDAREVIC: Dok sam ja bio - ne, jer smo negdje pred kraj mog jednogodisnjeg mandata zavrsili taj posao. Vojna bezbjednost nije nikada poslije rata bila podvrgnuta temeljitoj reviziji i kontroli kao sto je bila drzavna bezbjednost. Mi smo se iz Bosne i Hercegovine sa njima sudarali kad smo raspravljali o opstenarodnoj odbrani. Godine z78-79. oni su pokusali da unesu odredbu da Vojna bezbjednost vrsi funkcije bezbjednosti i u Teritorijalnoj odbrani, to znaci u citavoj Jugoslaviji. To je odbijeno tek na zadnjoj sjednici Savjeta za narodnu odbranu kojom je predsjedavao Tito u decembru '79. godine. Nikola Stojanovic i ja smo u ime BiH, podrzani od Slovenaca, trazili da se to onemoguci. Ovo je istina o KOS-u. Ja, inace, i sam mislim da se sad KOS-u pridaje nekakva velika svemoc. Naravno, uvijek je u vojnom vrhu i van njega bila borba ko ce imati uticaj na KOS. Najveci uticaj je imao Ljubicic, i za Titovo vrijeme, jer je on 12 godina bio ministar odbrane. Meni su ljudi tvrdili, ja sam to napisao, da je on ostavio svoje ljude u KOS-u i poslije odlaska iz armije, a vi znate da je Ljubicic bio jedan od onih koji su organizovali dolazak Milosevica, da je on odigrao jednu od glavnih uloga na onoj famoznoj Osmoj sjednici, bio je prvi govornik, davao je ton. Iako je bio otisao iz vojske, ipak je on za sve bio general. Ja imam utisak da se sada, kad god se ne zna i nema napora da se traze pravi uzroci necemu i pravi krivci za nesto, kaze sve je to KOS. On je bio mocan, mi smo u Bosni veoma cesto imali sukobe. Jednom smo utvrdili da nam KOS pocinje kontrolisati neke ljude u Bosni, konkretno generalnog direktora bugojanske vojne industrije koji je kasnije bio potpredsjednik vlade, Primorac. Pa onda kad je bila Olimpijada, pokusaj da se ubacuju oni oko Olimpijade i indirektne sumnje na Branka. Mi smo to morali da odbijamo, i preko Cvijetina Mijatovica smo predsjednistvu drzave otvoreno postavili to pitanje. Majo (Cvijetin Mijatovic, opaska S.P.) nam je kasnije rekao da nase sumnje nisu bile neosnovane. Nema sumnje da je velikosrpski nacionalizam, odnosno Slobodan Milosevic, isao na to da ima pozicije u KOS-u i da ih je imao.

DANI: Kakva je situacija sa Sluzbom drzavne bezbjednosti u BiH tokom Zgonjaninovog mandata? Na jednom mjestu u knjizi kazete da su sluzbe nadrasle rukovodstvo i ilustrirate to primjerom namjestaljke Bahrudinu Bijedicu vezano za aferu u Chicagu kada je Bijedic bio jugoslavenski konzul.

DIZDAREVIC: Ja mogu da govorim i o onom periodu kad sam bio predsjednik Predsjednistva BiH, jer je u Predsjednistvu bio Savjet za zastitu ustavnog poretka. Kada sam ja bio u Predsjednistvu, Mate Andric je bio ministar unutrasnjih poslova i mislim da je tada postojala kontrola Savjeta za zastitu ustavnog poretka nad Sluzbom bezbjednosti ovdje, mada je bilo i vaninstitucionalnog uticaja pojedinaca na sluzbu, pokusaja da se utice na sluzbu... Nemojte me dalje pitati. Dolaskom Zgonjanina i nastajanjem afere "Agrokomerc"…

DANI: Zasto ste rekli ovo "nemojte me dalje pitati"?

DIZDAREVIC: Ima nekih stvari o kojima ja necu da govorim zato sto bih morao da pomenem neke ljude koji se ne mogu braniti, a mislim da to ne bi bilo posteno.

DANI: A dug prema historiji, prema cinjenicama?

DIZDAREVIC: Ja njega oduzujem na jedan nacin da ne povrijedim nikoga i da ne skrivam nista.

DANI: To je dobro pitanje za cijelu knjigu. Jeste li iz bilo kojih razloga ostavili nesto sto ocjenjujete bitnim?

DIZDAREVIC: Jesam.

DANI: I hocete li to zavjestati, pa da nakon, recimo, 30, 50 godina…

DIZDAREVIC: Nemojte me sahranjivati odmah, to je jedno. Drugo, rekao sam vam da sam raspolagao jako velikom dokumentacijom i da njome raspolazem. Ja, naravno, nisam mogao svu tu dokumentaciju upotrijebiti sad u ovoj knjizi. Kad pocne neko da cereci tu knjigu, ja cu, vjerovatno, upotrijebiti jedan dio dokumentacije da dokumentovano odgovaram. Dalje, o BiH nisam zelio da govorim, osim sa pozicija Jugoslavije i njenog zivota, nastajanja i nestajanja. Moram da kazem da postoji jedan dio dokumentacije, biljezaka, kojima ja raspolazem i koje ne bih rado objavio. Ne bih objavio zbog toga sto bih mozda morao da kazem nesto o nekim ljudima kojih nema, ne bih rado objavio ono sto bi sad neko mogao da upotrijebi. Jer, vidite da je ovo vrijeme u kome se jedva cekaju neke cake, da se neko posluzi nekom cinjenicom koju bih ja iznio za intrige, za izmisljanja, za jedan tip pisanja kakvo je ovo Nedzada Latica, koje ste vi sada objavili, cime ste otisli daleko ispod vaseg vrlo visokog profesionalnog nivoa.

DANI: Vracamo se na Zgonjanina.

DIZDAREVIC: Moram da kazem da se ta sluzba tokom afere "Agrokomerc" osilila i da se pojavila opasnost da nastane jedno shvatanje i u toj sluzbi, u njenom ponasanju i nesto sire, da su maltene oni jedini koji su ispravno mislili i radili, a ovo su sve neke afere. Bio je sastanak u Predsjednistva BiH pocetkom '88. godine, ja sam vec bio u predsjednistvu drzave potpredsjednik, na kome se raspravljalo o Sluzbi drzavne bezbjednosti, programima njene aktivnosti i pravcima njenog djelovanja u toj godini. Ja sam na toj sjednici upozoravao, uza sva priznanja sto je ona posteno i cestito uradila, da se moraju cuvati toga da u toj sluzbi sad ne nastane jedno raspolozenje i misljenje da su oni jedini ispravni. To upozorenje je bilo opravdano, jer vi znate da je u pricama oko afere "Agrokomerc" Zgonjanin jednom dosao u Skupstinu BiH i govorio ko valja u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, a ko ne valja. To je vec gruba manifestacija shvatanja da su oni iznad svih i da su oni sudije svemu. Sreo sam se sa ponasanjem te sluzbe u slucaju Bahrudina Bijedica, koje je krajnje nedozvoljivo. Ovdje je postojala, u tom periodu koji upravo pominjem, pocetkom '88. godine, prava zakulisna bitka ko ce biti ministar unutrasnjih poslova i ko ce naslijediti Duska Zgonjanina, i bio je jedan lobi koji je zagovarao kadrovska rjesenja koja znace nastavljanje onoga sto je vec bila deformacija izrazena kroz ponasanje Duska Zgonjanina, i ne samo njega...

DANI: Ko je pripadao tom lobiju?

DIZDAREVIC: Nemojte me to pitati. Naravno, jedan broj ljudi, u koje sam i ja spadao, trazio je da za ministra dodje politicka licnost koja do tada nije bila u razvoju rada sluzbe. Opet ponavljam, u toj sluzbi je veliki broj kadrova bio vrlo privrzen svom poslu, vrlo odan, vrlo profesionalan i vrlo posten, i nikakva generalizacija ne bi bila posten odnos, ali je postojala ova deformacija o kojoj sam govorio i jedan broj nas je zagovarao da dodje licnost sa politickim ugledom i moralnim i politickim integritetom. Vi znate da je bilo nekoliko kandidata, da se to dugo vozalo, hoce-nece, da su pravi kandidati smjestani na peto, sesto, sedmo mjesto. Na kraju je ipak pobijedila jedna zdrava tendencija i dosao je Muhamed Besic, koji je zaista odigrao izvanrednu ulogu, i to u jednom veoma teskom periodu kad su bili ogromni nasrtaji na BiH, kad se sve lomilo, uoci '90.

DANI: Pretpostavljam da ste imali dosta susreta sa Slobodanom Milosevicem. Navedite nam nekoliko detalja o njemu o kojima do sada niste govorili.

DIZDAREVIC: Prvo, morao sam komunicirati sa Slobodanom Milosevicem, jer sam bio savezni sekretar za inostrane poslove, a on je vec bio postao predsjednik CK Srbije, i, naravno, kasnije. Milosevic je ponekad, u prvom periodu, ostavljao utisak nekog zovijalnog u raspravama. Medjutim, ja sam iz dva-tri slucaja, osim ovog nacionalnog i nacionalistickog, dozivio Milosevica kao covjeka koji nema ljudskih osjecanja. Ispricat cu vam jedan detalj: bio sam ministar spoljnjih poslova i navecer sam sjedio u kabinetu kad su mi donijeli jednu hitnu depesu sa zahtjevom za odgovor. Slobodanov brat Boro je bio ambasador u Alziru. Stigla je depesa da je Boro dozivio tezak infarkt i od mene se trazi misljenje sta da se uradi, da li da ga se transportuje avionom uz odredjen rizik u Beograd ili da neki nasi ljekari idu da pomognu alzirskim ljekarima, koji su se zaista zdusno angazovali. Kad sam dobio taj telegram, normalno da sam smatrao da je elementarni red da njegovog brata, koji je predsjednik CK Srbije, nazovem i to mu kazem. Ja stvarno nazovem Slobodana i informisem ga o situaciji. On je reagovao kao da se radi o nekom desetom covjeku. "Dobro, Raife, vi cete najbolje znati sta treba da ucinite", rekao mi je. Ama, da me je barem upitao koliko je to teska povreda, koji je stepen rizika. Ja sam ostao, moram da kazem, sokiran. Drugi detalj: njegova kcerka je bila udata za jednog diplomatskog sluzbenika kad sam ja bio sef diplomatije. On je bio na duznosti u nasoj ambasadi u Japanu. Medju njima je bila takva bracna sloga da samo sto se sjekirama nisu objasnjavali; bilo je ruznih scena koje su ostavljale jako mucan utisak o Jugoslaviji i njenom predstavnistvu. Jednom sam dobio - odgovarajuce sluzbe SIP-a su me obavjestavale o tome - informacije o njihovom ponasanju zbog kojeg su se Japanci sokirali, protestujuci kod mene. Ja sam naredio da se smjesta povuce njen suprug, sto znaci i ona. Moj podsekretar u ministarstvu, koji je vodio te kadrovske poslove, dobar covjek, ali kadar iz Srbije, snebivao se: "Znas li, Raife, to je Slobina kcerka, ipak bi trebalo Slobi reci." "Pa", rekoh, "recite mu." "Pa, nije zgodno da mi kazemo", odgovara mi, uz ocito strahovanje. I ja nazovem Slobodana Milosevica i kazem: Slusaj, ima takav i takav slucaj, taj tvoj zet i njegova supruga, tvoja kcerka, pravili su neke incidente, sve je to sramota, ja sam izdao neopoziv nalog o povlacenju. Za pet minuta je Slobodan Milosevic bio u mojoj kancelariji. Kad je on opalio rafal na svog zeta, da je to jedan peder, da je ovo, da je ono... Ispricao sam vam dva detalja koji mogu da kazuju kakve utiske na mene je proizvelo to ponasanje, ja ne govorim o ponasanju na predsjednistvu partije, to sam pisao, ali ovi detalji govore.

DANI: Nedavno je Richard Holbrooke u Sarajevu rekao da je, zahvaljujuci Aliji Izetbegovicu, Bosna i Hercegovina opstala kao drzava. Ako je to tacno, ne cini li Vam se onda logicnim da Tito prepusti glavnu sarajevsku ulicu Aliji Izetbegovicu nakon njegove smrti?

DIZDAREVIC: Ja ne mislim tako kao sto misli Holbrooke. Ako je Bosna i Hercegovina dosla dotle da njen ostanak ovisi ili je ovisio o jednom covjeku, onda ona ne treba ni postojati.

Objavljeno u broju 127 DANA, 5. novembar / studeni 1999.

 

 

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.