Nazad!

DANI home page

O Gradu-simbolu

Pise: Ivan LOVRENOVIC

 


MOGU LI POJEDINACNE MANIFESTACIJE SMISLA I
vertikali teta duha u klimi opce banaliziranosti i primitivnoga trijumfa plemenskih, kolektivistickih "vrijednosti" znaciti ista vise od beskorisnoga vox clamantis in deserto?

Naprimjer, mogu li, hoce li ikakav koristan pokret proizvesti sve one tako vazne stvari, koje je jos prije dvadesetak dana u jednom intervjuu izgovorio kazalisni redatelj Dino Mustafic, noseci se uz pomoc nevjerojatno kultivirane samodiscipline s drskom i agresivnom poluobrazovanoscu Ljiljanove novinarke. Ili, koga ce na istinsko, prosvjetljujuce samoispitivanje navesti bolno autenticni tekst Muhameda Filipovica u proslom broju Dana, taj vrsni cin intelektualne sabranosti, kojim je vjeciti trouble-maker smogao superiornosti i hrabrosti da kriticki rekontekstualizira vlastite stavove od prije trideset godina, i da vlastitoj sredini ponudi kriticko ogledalo...

Velicina i snaga jedne "nacionalne" kulture mjeri se, naravno, i po velikim djelima, ali isto toliko, ako ne i presudnije, po sposobnosti da proizvede i povratno akceptira - cinove autorefleksije, samonegacije. Nista nije toliko vazno i toliko produktivno u procesualnom rastu jedne kulture kao ti posveceni trenuci samonegacije!

Jedan od najvaznijih gestova i tekstova moderne hrvatske knjizevnosti bio je pamflet Miroslava Krleze Hrvatska knjizevna laz, u Plamenu 1919. godine. U njemu je Krleza negatorski odbacio cijelu visestoljetnu nacionalnu knjizevnu tradiciju, demonstrirajuci apsolutnu slobodu duha u borbi protiv kolektivistickih zanosa, mitova, iskrivljenih slika i laznih vrijednosti. Pri tomu pojedini sudovi i njihova eventualna pogresnost ili pretjeranost nisu vazni koliko je vazan taj intelektualni program borbe protiv mita i suplje glorifikacije. Hrvatska knjizevnost nikad nije "probavila" Krlezinu Hrvatsku knjizevnu laz, uvijek je to u njoj bio svojevrstan tabu, ali intelektualnu korist od nje trajno je crpla, barem indirektno. Naprosto: taj tekst je njezin integralni i zivi dio. On djeluje u njoj.

Bosna nije sretno podneblje za tu vrstu kriticke intelektualnosti. Tisucu i jedna bi se stvar, u pomnoj evidenciji, mogla naci kao razlog sto je to tako. Dvije su najvaznije, a one u sebi sabiraju sve ostale: tomu duhu potreban je kakav-takav cjelovit kulturni kontekst i kakva-takva tradicija individualizma. I u svojim relativno najboljim danima ovoga stoljeca, ponekomu za vrijeme Austrije i ponekomu u drugoj epohi druge Jugoslavije (1966-1990), Bosna je i s jednom i s drugom premisom stajala veoma mrsavo. O drugim vremenima i danima da se i ne govori. Tek, krajem osamdesetih, s nagovjestajem izvjesnoga kraja ideoloskoga monizma i dolaska pluralizma, pocele su se bile nazirati bolje mogucnosti.

Pobjeda nacionalne "demokracije" 1990., a potom rat 1992-95. sve su te mogucnosti zbrisali i zatrli u korijenu. Nas kontekst razmrvljen je i fragmentiran gore nego ikada, gore nego u uvjetima kasnofeudalnoga osmanskoga konfesionalnog milet-sistema (a ako icemu, njemu najslicniji), a nacionalno-vjerske trube i poklici, borije i talambasi popile su svu individualnu pamet i intelektualno dostojanstvo. Ono sto nije zaludjeno i opijeno, jest egzistencijalno ucijenjeno i korumpirano. Sto bi rekao Miljenik Muza, Pjesnik u Bosnjaka: "za sitne pare".

Slika kulture, slika kritickoga promisljanja i autorefleksije, slika kriticke javnosti u Bosni i Hercegovini - slika je posvemasnje pustosi! Medju dijelove toga zalosnoga, dronjavog puzzlea spadaju naoko nepovezivi elementi jedne i iste nase lose stvarnosti, i ta losost, taj jednaki nacin na koji disfunkcionira fantom nacionalne kulture i u Banjoj Luci, i u Mostaru, i u Sarajevu - jedino je sto, kao grimasa ruznoga paradoksa, objedinjuje nas prostor.

Sto je stvorila i kakvu samoartikulaciju izradila Republika Srpska, za cetiri postdaytonske godine svoga slavnog postojanja? Gdje je ta knjizevnost, ta vajna kultura sto je samo cekala da se samo-ocisti od uljeza i otpadnika, pa da zablista! Umjesto velikih djela i velikih podviznika uma i duha, javnom scenom dominiraju intelektualni frankenstajni tipa Lazarevica i Umicevica, kojima je duh srusene dzamije najstrasnija opasnost na zemlji. I u snu. A "kultura" se svela na beckovicevsko-nogovsko glumatanje nacionalnoga zanosa, godove i krsne slave... Dok SFOR-ovi specijalci krstare uzduz i poprijeko "ota-dzbine", svako malo izvlaceci iz jazbine i pakujuci u Haag pokojega krvavoga jelisica, dosena, brdjanina, talica itd...

A hrvatska kultura? Hrvatski pisci Hrvatske Republike Herceg-Bosne, hrvatski novinari, hrvatska televizija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, sve tamo od stoljeca sedmog, najstariji narod itd., itsl?... Da nije folklornoga truckanja i zapomaganja, da nije mise i kandila, da nije sirovoga skorojevickoga natkesavanja na aukcijama slika, da nije seoskih izbora za miss i mistera, sve bi svrsavalo na opskurnom "kulturnom uzdizanju" kod nesretnih Moldavki, Rumunjki, Ukrajinki, Srpkinja u "salonima zabave" diljem nepostojece Herceg-Bosne...

A Saraj'vo? Je li gdje je nekad bilo?

"Problem Sarajeva je u njegovoj rigidnosti, imunosti na ono sto je drugacije i novo... Najveca mana ove sredine je u njenoj netoleranciji na razlicitost u smislu prava na pogled", kaze Mustafic, ne libeci se da u dva poteza demistificira jedan od nedodirljivih mitova o gradu-simbolu, gradu-idili... Gradu, koji je podlegao duhu ciscenja, onda kada se oslobodio od onih koji su ga htjeli ocistiti. Kapitulirao, kada je oslobodjen! I sad njegove vlasti na kasicicu prebrojavaju (sluzeci se cak telefonskim imenikom kao "metodom"!) inovjerce, kojima dopustaju ostanak i povratak, i hvale se kako su plemeniti u toleranciji i "realizaciji Sarajevske deklaracije"...

Kada bi ideolozi Grada-simbola (i nasi i medjunarodni) imali naviku ili potrebu sici u stvarnost grada, koji potemkinski ideologiziraju za sasvim prakticne svrhe svojega polozaja i svoje politike, ugledali bi drugo njegovo lice, ono mizerabilno, na civilizacijskoj nizbrdici, o kojemu nedavno pise Ozren Kebo u Slobodnoj Bosni. (Eto jos jednoga od vaznih tekstova-cinova, koji sasvim efikasno prekriva tipicna ovdasnja ignorancija. I ne bilo tako kada s najvisega mjesta u redovnim razmacima dolazi uputa za ponasanje: novinari su prostitutke, a pjesnici neka pisu svoje pjesmice, is iz politike!)

Profesor Filipovic ce, pokusavajuci povodom Andrica staviti stvari na njihovo mjesto, reci: "...Andric je veliki umjetnik Bosne. On joj je podigao veliki umjetnicki spomenik i osigurao joj mjesto u imaginarnom svijetu umjetnosti, koji je vjecan, naspram nasega svijeta. Zbog toga je prica o Andricu, onakva kakva se danas vodi, besmislena i deplasirana. Ona nas odvodi unazad. Ona znaci samo nesretno kontinuiranje jedne vrste svijesti i jednog diskursa cija su izvorna i jedina inspiracija mrznja i nerazumijevanje, s jedne, i primitivno shvacanje literature i umjetnosti i njihove uloge u drustvu, s druge strane. Zbog toga je takav diskurs stetan, nekulturan u osnovi i ne vodi nas nikamo, osim onom corsokaku... Moze biti da smo mi, i ne znajuci, vec dospjeli duboko nazad u nasu povijest."

Objavljeno u broju 126 DANA, 29. oktobar / listopad 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.