Nazad!

DANI home page

  

Pise: Miljenko JERGOVIC

 



U LJETO 1878. SU KONJANICI BARUNA FILIPOVICA U
Sara jevo dopremili nove obicaje, srednjeuropsku melankoliju, prostituciju, Europu i grenadirmars. Domaci su se malo bunili, ali su vrlo brzo popustili jer izmedju turskog derta i austrijske melankolije i nije bilo neke razlike, a cesar, kao ni sultan, nikad nam nije bio prvi komsija, pa se i na jednog i na drugog covjek mogao lako naviknuti. Sve je nas svijet prihvatio i na sve se priviknuo, samo sto su jedni sad mislili kako je dosla njihova vjera i vlast umjesto vjere i vlasti ovih drugih. Naravno, nisu bili u pravu jer ni Stambol, ni Bec nisu Bosnu uzimali sebi zbog vjere, niti zato da bi Bosancima pomagali u njihovom vjecnom natezanju oko toga cija je vjera bolja i ciji hram treba biti blizi Bogu. Uzimali su Bosnu jer im je trebala, kao sto su i oni trebali Bosni da je ucine boljom i svjetskijom. Stambol je bio planetarni New York kad je Bosni bio glavnim gradom, kao sto je i Bec bio planetarni Stambol kad je odlucio Bosnu uzeti sebi.

E, kad su krscani docekali svog cara, dobili su i grenadirmars. Ta pompezna i mocna rijec oznacavala je jedno sirotinjsko jelo nacinjeno od krumpira, luka i rize. Grenadirmars je bio sav od bijede i to one nemastovite bijede koja nista ne sakriva i nista ne cini laksim i podnosljivim. Ali to nedostojanstveno jelo imalo je mocno ime kroz koje su odjekivali becki valceri, drzavna moc i vjekovna kultura onih koji su ga spravljali i jeli. Da, komsije su tada vjerovale da su bolje i kulturnije i da se od muslimana razlikuju upravo po tome sto su u sebi sabrali svo iskustvo jedine prave civilizacije ovog svijeta, europske civilizacije. Za sustinu su bili uskraceni jer su bili sirotinja na periferiji svih svjetova, ali su se stitili imenom koje ce promarsirati kroz cijelu nasu povijest i nestati malo pred raspad.

Grenadirmars su u Sarajevu spravljale nase bake, tetke i ujne, sve neki starinski svijet koji je socijalno bogatstvo prihvacao kao nesto privremeno, na sto se ne treba previse obazirati jer ce opet sigurno doci vrijeme sirotinje kada cemo se stititi samo imenima. Uzaludna su bila nasa zapomaganja i uzaludna je bila promjena koja se dogodila u nasim srcima i emotivnim dikcionarima: nama grenadirmars nije zvucao kao nesto mocno, nego smo ga dozivljavali kao narocito ponizavajuci oblik mucenja koje je izmislio licno Hitler. Isti nam je bio i smarn i kajzer smarn i ajnpren supa, pa nam nije ni padalo na pamet da ce s odlaskom nasih baka, tetaka i ujni sa svijeta nestati i grenadirmars, posljednji zivi trag jednog bijednog vitestva.

Komsiju muslimana se ne bi pocastilo grenadirmarsom, premda u grenadirmarsu nije bilo ni svinjetine, ni svinjske masti, ali zasto bi covjek znao za nasu bijedu i siromastvo ovoga dana. Mogao bi pomisliti da smo jadniji od njega, a mi to ne zelimo. Uostalom, ni on nas nikada nije nutkao halvom i rahvanijom, tim najbjednijim bosanskim kolacima koji su svjedocili o nasem bosanskom jadu na jednak nacin kao i grenadirmars. Krscani su bili cuvari jedne, a muslimani druge strane iste bijede.

Ali ta bijeda ipak je bila bijedom je dne civilizacije, a ne bijedom svije ta koji nema ni korijena ni imena. Tek u nase doba vidjet cemo sta ce se dogoditi kada umjesto grenadirmarsa, smarna, rahvanije i halve sirotinja pocne jesti Jadran napolitanke. Samo na prvi kus i prvi zalogaj te napolitanke bile su manje odvratne od tradicionalnih bosanskih pomija, ali s vremenom shvatis i osjetis da od njih nema niceg gadnijeg i beznadnijeg jer nakon sto jednom pocnes rucavati Carnex pastetu i veceravati Jadran napolitanke, vise nikada neces imati gradjanske i porodicne rituale i tradicije i nadu da ce jednom biti bolje i bogatije.

Svijet je proklet sirotinjom. Sirotinja gradi Babilonske kule i vrijedja Boga. Sirotinja pravi baklave od dvadeset katova jer vjeruje da se baklava mjeri svojom visinom. Te baklave koje su zavladale nasim malogradjanskim svijetom tokom sedamdesetih bile su Babilonska kula nasega svijeta. Uvrijedili smo Boga ili smo uvrijedili vlastiti svijet, pa smo zbog toga ostali prokleti i definitivno sami bez svoga Stambola i svoga Beca.

Ponekad nocu, tamo od Trebevica, za onih ledenih, bistrih i cistih veceri kakve su u Sarajevu iznimno rijetke, zna ti se kroza san uciniti kako niz kaldrme i niz sledjenu zemlju koja je sacuvala svaki trag, marsiraju mali grenadiri i sire miris zapecenog krumpira, rize i luka. Peku te oci u tom snu i suze teku, premda za tugu vrijeme nije.

Objavljeno u broju 126 DANA, 29. oktobar / listopad 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.