 |
CAFE NOSTALGIJA
7. ožujka, 2007.
Na Allahovom putu
Izgubljeni su anđeli
Čije tabute nosimo
Na vrhovima prstiju
Rumenilo zore
Otvara im oči
Jesenja rosa, slana
Miluje stopala
Ljubav je njihova
Njihala vrhunce brda
Bol je njihova
Ledila zrcalo jezera
Na Allahovom putu
Izgubljeni su anđeli
Čije tabute nosimo
Na vrhovima prstiju.
Presuda zasad nije donijela navještenje katarze ni pomirenja, prije bi se moglo reći da je ona postala idealan štof za nova nacionalistička krojenja. Zapanjujuća je i neosjetljivost i tupost susjeda na pogrom; svi se ljute na haaško sudište, a malo je tko spreman pogledati u ogledalo i vidjeti vlastito zaprljano lice.
Službeni Beograd je počeo likovati, jer je svu krivnju uspio prebaciti na bosanske Srbe. Bosanski Srbi su sretni jer nije osuđena Srbija, jer su spašena daleka braća. Oni ne misle na sebe. Srbija se opravdala: nije znala, nije sudjelovala, nije podstrekavala, nije raspirivala, nije pomagala. U redu. Ali, samo se (od sebe) postavlja pitanje: bi li bosanski Srbi mogli i smjeli, bi li htjeli sami kidisati na svoje susjede, da nije bilo obećanja o arkadiji, o "nebeskome narodu", "prisajedinjenju", "osveti Turcima za Kosovo", da nije bilo utjerivanja "svih Srba u jednu državu", da nije bilo JNA, Belih orlova, Škorpiona, Arkanovaca, Šešeljevaca, da nije bilo Amfilohija, Memoranduma, Dobrice, Bećkovića, Crnčevića, Noge i ostalih Đoga?
Početnu euforiju u Beogradu polagano smjenjuju balkanske jadikovke o zloj sudbini, svjetskoj zavjeri, ili stara srpsko-hrvatska prepucavanja, kakvo je ono izvjesne Dragane Matović, koja zamjera Željku Komšiću, članu bosanskog državnog Predsjedništva, što je izjavio da "moramo prihvatiti presudu, ali znamo čemu ćemo učiti našu djecu": "Ne liči da će Komšić svom sinu pričati da ni 60 godina posle Drugog svetskog rata, u kom je Nezavisna Država Hrvatska bila na strani najgenocidnije tvorevine u istoriji, Hrvati nemaju snage da priznaju da je u Jasenovcu, jedinom nacističkom logoru kojim nisu upravljali Nemci, umesto 25.000 Srba pobijeno desetostruko više." Ova Politikina novinarka, očito, doživljava Željka Komšića kao predstavnika Hrvata i branitelja NDH, a ne "zastupnika svih građana", kako se on sam legitimirao u izbornoj retorici.
Da nismo to što mislimo o sebi, nego to što o nama drugi misle, potvrđuje i slučaj majki Srebrenice, udruge nesretnica, koje su u potrazi za najmilijima dospjele u ralje dnevne politike. One sad traže istragu nad Carlom del Ponte, ženom koja je, možda najviše razumijevajući njihovu tugu, u Potočarima okrenula licu dlanove raširenih ruku, sudjelujući u Fatihi, nadahnutoj molitvi Stvoritelju.
Može li se današnji genocid pravdati i uspoređivati onim jučerašnjim, pitanje je na koje balkanski stratezi i komentatori daju pitijske odgovore televizijskim intervjuima i novinskim kolumnama. Sjećam se, tim povodom, Sidranova stiha upućenog Stevanu Tontiću koji glasi "Nipošto reći kao, ker ništa ničemu nije nalik". Ne treba se ničijem zlu radovati, ali kako će sad Dodik Milorad mlatiti po pregovaračkim stolovima kad je administrativna tvorevina kojoj je on na čelu učinila zločin genocida, tako veli Međunarodni sud pravde? O kojoj će zaštiti bosanskih Srba guslati sad Crnčević i Bećković kad je svima jasno da je to guslanje bosanske Srbe, odnosno njihovu vojsku, dovelo na najcrnju granu! Narodi, naravno, nisu krivi, ali su odgovorne njihove elite!
Jedno je sigurno: ne bismo smjeli dopustiti da ucviljene majke Srebrenice budu oruđe u rukama pohlepnih tehnologa vlasti. Njihova patnja mora ostati čista i netaknuta kao gorski kristal, jer su njihovi sinovi, muževi i braća mučki umoreni u fašizmu na Balkanu, u najvećoj noći vijeka. Nepravedno je za to optuživati samo bosanske Srbe, trebalo bi poći od egoizma Kučana i njegove ishitrene odluke o nezavisnosti, od ignorancije Tuđmanove, od naivnosti Alijine... Zahvaljujući svima njima nastupio je Milošević sa svojim krvavim hordama i usmenim, nikad protokolisanim, zapovijedima...
''Ako se ne povinuje i pokori, jedan će narod nestati!'' grmio je početkom devedesetih Radovan Karadžić sa govornice bosanskohercegovačkog parlamenta i to se i dogodilo. Iza njega su tada stajali tenkovi, topovi, borbeni zrakoplovi, podmornice, stratezi JNA, SANU, Francuska Sedam, rukovodstvo SPC-a, psihijatar Rašković, pjesnik Vučela i marksist Mihailo Marković, generali Sovjetskog Saveza, zavisna Politika i nezavisni NiN, a ispred njega - samo njegove goloruke komšije. Ali, krv je ljudska hrana naopaka, na nos im je počela skakati. Srebrenica je poslije Drugog svjetskog rata postala prvi topos genocida u modernoj Europi, prvi sustavno proveden genocid postmoderne.
Na desetogodišnjicu srebreničkog pokolja sjedio sam u kafani u Stockholmu s mladićem Muhamedom Durakovićem, koji je s ocem pobjegao iz opkoljene Srebrenice. Smrt je čovjeku bliža od košulje, rekao je. Bio je tad maloljetni dječak i još nije znao što znači smrt. U bijegu su se otac i sin razdvojili i nakon višednevnog lutanja domogli se nekako slobode. Muhamed je u Americi završio studij, potom se vratio. Da je ostao u rodnom gradu, pomislio sam, njegove bismo kosti danas tražili u nekoj od istočnobosanskih gudura... U vremenu kad je Srebrenica postala unosnim biznisom domaćim vlasnicima genocida, Muhamedu Durakoviću posvećujem ovu davno u Beču napisanu pjesmu: Džamija sa srebrenom munarom.