Nazad!

DANI home page

 Arhiva DANI 129

 

AMATERSKI RJECNIK

Jezik je ona kljucna dimenzija Bosne i Hercegovine, po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajednickom jezicno-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili cudnu jezicnu kreaturu. Pri tomu cak nije najveci paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo politicko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Takodjer, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezicnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, medjutim, tendencija politicko-jezicnih inzenjera, svrstanih u etnicko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnicka ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, cemu obilno doprinose sluzbena rjesenja u skolstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoc americke agencije za informiranje USIS, odlucila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese vise svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovica, Ivana Lovrenovica i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su ucestvovali poznati i priznati jezicki znalci - Naila Valjevac, Hanka Vajzovic, Josip Baotic, Sinan Gudzevic, Ivo Pranjkovic, Radoslav Dodig i Mile Stojic. Nase su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce... Najznacajniji dijelovi opseznog istrazivanja su pred vama, dakle: treba li BiH drzavni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje grijesi Pravopis, gdje djaci i profesori a gdje politicari?

Pise: Muhamed FILIPOVIC

 

Moje iskustvo u socijalnoj komunikaciji, u nasim sa dasnjim prilikama, govori mi o tome da svaki razgovor ma o kako bitnim temama bio, predstavlja samo korak dalje u pravcu u kojem se ovo drustvo krece sve od onog dana kada je proglasilo da jednu totalitarnu vladavinu zamjenjuje sa novom demokratskom pluralnopolitickom vladavinom, a taj pravac je stvarna teritorijalna, drzavna, ekonomska i mentalna dezintegracija. Tako se demokratska vladavina pokazuje, u mom iskustvu, kao dezintegracija drzave, drustva, vlasti, ekonomije, kulture i svega onog sto u jednom normalnom drustvu znaci nacin njegovog postojanja kao cjeline. Svaki razgovor, koji je do sada vodjen, pokazao se kao neuspjeli pokusaj, ako je i imao svrhu da zaustavi taj pogubni dezintegracijski proces. A to je proces raspada jedne povijesne, sociokulturne, civilizacijske i duhovne tvorevine, koja se zove Bosna i Hercegovina, kako to Ivan Lovrenovic konstatira sa pravom, a za koju sam ja, jos prije 30 i vise godina, utvrdio da ipak i uprkos svemu, pod povrsinom vanjskih zbivanja politike i lazne kulture, nacionalnopolitickih ideja i zabluda, u jezgru nase kulture, u najboljim izdancima njenim, u poeziji, slikarstvu, filmu i drugim novim vidovima kulturnog izrazavanja, postoji i to u formi naglasenog unutarnjeg jedinstvenog jezgra, kojeg sam tada nazvao Bosanski duh.

Kako dezintegracija Bosne jos nije u potpunosti dovrsena, u ovim sferama u kojima se moc nacionalnih oligarhija najvise ispoljava, u polju drzave, jer drzava BiH ipak postoji, to se pravac djelovanja tih oligarhija upravlja prema pojedincu i zeli se izazvati unutarnja duhovna dezintegracija svakog pojedinca u nas. Svaki covjek treba da osjeti da nije onaj pravi, da je govorio krivi jezik ili mislio lose i neispravno, da je vidio svijet oko sebe u krivom ogledalu, da su mu prijatelji izgledali oni koji su mu zakleti neprijatelji, da mu je ljudski identitet bio posvema pogresan i da mora usvojiti novi jezik, novi nacin misljenja, u kojem za Bosnu, kao prostor jedinstva naseg povijesnog iskustva, nema mjesta. Taj proces je najvidljiviji u polju jezika. Tvorci novog covjeka kod nas zele izazvati mentalni raspad sistema misljenja u svakom nasem covjeku i to na najjednostavniji nacin, da izazovu raspad njegovog tradicionalnog shvatanja i upotrebe jezika. Izlazi, u interpretaciji novih tvoraca svijeta u nasoj zemlji, da smo mi zivjeli tri ili cetiri razlicite povijesti, da nam je svijet potrostrucen, da smo govornici sasvim razlicitih jezika i da smo, dakle, mentalno, u misljenju, osjecanjima i jeziku, kao rezultanti tog svega, sasvim razliciti ljudi, te da mozemo optimalno funkcionirati samo ako smo razdvojeni. Time je centralna ideja tvoraca tragedije na ovom prostoru, tj. ideja da nasi ljudi ne mogu zajedno da zive, te da se nas svijet mora razluciti, dobila svoju potvrdu na polju na kojem je najmanje mogla biti ocekivana.

Predmet manipulacije
Medjutim, mada su neke politicke i nacionalnopoliticke premise u ovom razgovoru neizbjezne, moram da mislim da je govor usmjeren ka pitanju o jeziku. A ja o jeziku mogu govoriti samo onako kako o njemu mislim, zapravo kako sam naucio da mislim. U tom kontekstu, u kontekstu jedinog nacina kako ja mogu da mislim jezik, a to je nacin filozofskog i antropoloskog poimanja jezika i njegove uloge u misljenju i zivotu ljudi, jezik je za mene prije svega ono sto covjeka cini ljudskim bicem, ono sto ga definira antropoloski, sto odredjuje nacin funkcioniranja njegovog mentalnog sklopa, mjesto odakle potice njegova svijest, ne mjesto, kako se to pogresno misli, gdje se upotrebljava nesto izvanmentalno i dovodi u svijet, nego mjesto gdje sama svijest nastaje kao izraz postojanja ljudskih bica kao ljudi, kao covjecanstva. Jezik je, to je vec banalna istina, nacin kako ljudska svijest postoji i izvan njega te svijesti nema i ne moze biti. Stoga je jezik od fundamentalne vaznosti za ukupnu ljudsku egzistenciju, to je i mjesto porijekla i otkrivanja i mjesto skrivenosti svijesti, zapravo arheologija njenog rada. Upravo zbog toga sto ni pojedinac, a ni drustvo ne mogu egzistirati bez jezika, zbog toga covjek i jeste drustveno bice, jezik postaje predmet manipulacija i zloupotreba. U suvremenom svijetu jezik je izgubio onu svetost i nedodirljivost "najboljih uzora", kakvu je imao u ljudskoj tradiciji od najstarijih vremena, od Homera i Biblije, u kojoj se i kaze da "na pocetku bijase rijec", i postao predmet upotrebe i manipulacije.

Prostor manipulacije se sirio sa civilizacijom i ide, od manipulacija sa masama, sa strukturnim elementima drustva, sa klasama, nacijama, grupama itd., do neposredne manipulacije sa pojedincem i njegovom svijescu. Ta manipulacija je usmjerena na sam izvor njegove svijesti i ne desava se u povrsinskom polju, u polju izvedenih velicina i ispoljavanja svijesti, nego seze u dubinu, u samu jezgru svijesti, tj. u jezik. Primjer kojeg je Ivan Lovrenovic naveo sa izvjesnim zupnikom Majdandzicem, pokazuje kako je taj iskreni covjek, koji vodi racuna o stanju svijesti i misljenja svoje pastve, a to znaci da je pravi pastir, uvidio da se u tom polju, u polju jezika, radi o izazivanju jednog unutarnjeg rascjepa svijesti ljudi. Sta ja ovdje zelim da kazem? Mislio sam govoriti o razlicitim nacinima na koje mozemo misliti i govoriti o jeziku, o razlicitim aspektima njegovog postojanja i otkrivanja za nasu svijest i spoznaju, ali vidim da razgovor ipak mora da bude odredjen, a to znaci da moramo biti svjesni kako govorimo i od cega pocinjemo. Mi o jeziku govorimo nakon cina. Mi se ne pokoravamo biblijskom nacelu da je rijec na pocetku cina, nego imamo cin i to razarajuci cin, a zatim mi govorimo. Ti cinovi, o kojima je rijec, natopljeni su jednom nevjerovatno velikom negativnom energijom, oni zrace velikom razaralackom snagom i isijavaju u nas zivot mnozinu negativnih efekata koji nas pogadjaju, pogadjaju nasu svijest, nas nacin misljenja i cijeli nas ljudski status, tj. uvjeravaju nas da smo nesto drugo nego sto uistinu jesmo, da smo vjecno bili i treba da ostanemo suprotstavljeni, a ta se suprotstavljenost onda konstruira ne samo u polju politike i drzave nego i u polju svijesti, prvenstveno u polju jezika.

Mi smo jedan svijet rascijelili, fizicki ga pocijepali, cak ga odvojili jasnim granicama, koje sada ne treba da budu samo granice sile, koja odrzava podijeljenost, nego treba da budu i granice kulture, vjere, mentaliteta i na kraju jezika. Koliki je zlocin, zapravo, time ucinjen ljudskoj materiji, ne treba dokazivati. Kao granica svijesti, mentalna granica, kao granica kulture i, sto je najdublje, kao granica jezika, sada se nama namece jedna umjetno stvorena i izazvana improvizacija, za koju je svakome ko misli jasno da ne moze izdrzati, kao i svako nasilje, vjecnost i da joj se blizi kraj. Da bi taj podijeljeni sistem mogao da funkcionira, njegovi kreatori modeliraju svijest ljudi. Kako se modelira svijest? Ja necu govoriti o mojim sugradjanima katolicima ili ortodoksima, necu govoriti ni o Srbima i Hrvatima, za koje sam uvjeren da su govornici istog jezika kao sto je i moj, da su sudionici iste povijesti i nosioci istovjetnog povijesnog iskustva kao i mi, ja cu govoriti o meni i mojim sunarodnjacima. Nedavno sam na Filozofskom fakultetu bio primoran da jednom mom kolegi Hrvatu tumacim da smo mi govornici jednog istog jezika i da niko ziv na svijetu ne bi, slusajuci nas i citajuci ono sto predstavlja nasu duhovnu bastinu, mogao pretpostaviti da mi govorimo dva jezika, za koja on trazi da se razdvoje. Odista nemam ni najmanju primjesu zelje da bilo kome osporim njegovo pravo da svoj jezik zove kako hoce i ne smatram da ga cinjenica da nam je jezik isti primorava da ga zove nekako drugacije, osim onako kako on osjeca, a to znaci da ga zove svojim nacionalnim imenom. Bilo bi povjesnicarsko zanovijetanje kada bih ja sada govorio o tome da su njegovi sunarodnjaci u Bosni svoj jezik zvali bosanskim, ilirskim i bosnjackim i da ga tek odnedavna pocinju nazivati hrvatskim.

Jedan je, ma kako ga zvali
Ali, ma kako mi zvali jezik kojim govorimo i na kojem se inace odlicno razumijemo, to ne mijenja fakat da se radi o, u lingvistickom smislu, jednom jeziku i to jednom jeziku u veoma visokom stupnju identiteta gotovo svih njegovih jezickih osobina. Poznato je da sam ja pristalica bosnjastva staroga smisla i znacenja, a ne ovog novog na brzinu izmisljenog, u kojem se bosnjastvo izjednacava sa muslimanstvom. Ja se tu oslanjam na tradiciju bosnjastva ciji su protagonisti bili pr. fra Anto Knezevic ili moji rodjaci Jakub Esrefbeg i Jusufbeg Filipovic. Zbog cega ja tako mislim? Ja smatram da smo mi svi bili, u etnickom smislu, isto i to tokom cijele nase povijesti, a posebno u vrijeme drzavne samostalnosti Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja pocinje od sredine 19. stoljeca, nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike. Ali, unatoc toj vjerskoj razlici, koja je ovdje uzeta za temelj uspostavljanja nacionalne razlike, pri cemu se zaboravlja da je u Bosni oduvijek bilo i katolika i pravoslavaca, barem od 1054. godine, te predstavnika Crkve bosanske, kasnije i muslimana i Jevreja, a da to nije znacilo ni da ti ljudi zive razlicite povijesti, da su razliciti narodi ni da imaju razlicite jezike. U tom smislu ja sam bio za to da se obnovi stvarni povijesni kontekst bosnjastva, da se omoguci svima koji se tako osjecaju da se identificiraju kao takvi, a da oni koji su definitivno izabrali nacionalni identitet na temelju svog vjerskog identiteta ostanu to sto jesu, jer odista nema nikakvog smisla da ljudi ne budu samo i jedino ono sto zele i to da to budu potpuno slobodno, zapravo onako kako je to u Bosni oduvijek bilo. U tom kontekstu za mene je bosnjacki sinonim za bosanski i ja ne smatram da jedan svijet koji sebe nastoji takodjer identificirati putem vjere ima iskljucivo pravo da prisvaja ime bosnjacko, a da to i drugi nemaju pravo izabrati. Smatram, uostalom, da vise od pola naseg identiteta vuce porijeklo iz srednjovjekovne bosanske drzave, te da je to ono na cemu se Bosna jos uvijek drzi. U tom smislu, ja identitet vezem za povijest, drzavu Bosnu i nase zajednicko naslijedje, a ne za vjeru kao iskljucivi i jedini izvor identiteta.

Zbog toga ne mogu pristati ni da mi neko konstruira moj jezik. Moj je jezik rezultat zajednickog mentalnog iskustva, jedinstveni jezik nase Bosne, a ne derivat posebnosti. A taj se jezik danas odista nastoji konstituirati ili konstruirati tako sto se rehabilitiraju arhaizmi, forsiraju orijentalizmi i na druge nacine razluciti od zajednickog naslijedja, a to sve jeziku kao tvorevini povijesti oduzima bogatstvo njenih izvora i svodi je na uski pojas i segment inspiriran Orijentom. To ujedno znaci i nastojanje da se obnovi jedna arhaicna antidatirana svijest i da se negira ono sto se sa nama desilo u zadnjem stoljecu nase povijesti, tj. da se cijeli proces europeizacije naseg svijeta dovede mentalno, psiholoski i jezicki u pitanje. A tu operaciju je odista najlakse provesti intervencijama u jeziku, u kojima se obnavlja jezicki kontekst svijesti kakva je bila prije stotinu pedest godina. Ljudima se cini da su postali ono sto zele time sto su izbrisali iz svoje svijesti sve ono sto nas povezuje i sto je sadrzaj naseg drustvenog i kulturnog razvoja zadnjih stotinjak i vise godina, te da obnovom jezickog konteksta proslosti postaju neko i nesto odredjeno. Odakle ustvari toliki defetizam u korijenu svijesti nasih ljudi drugo je pitanje i bilo bi dobro posvetiti mu odgovarajucu paznju nekom prilikom. Ali za mene je jasno da se tu radi o defetizmu, o povlacenju unazad i pokusaju da se iz uskog regiona svijesti, nastale na prelomu nase povijesti, od onda kada smo iz osmanskomuslimanskog univerzalizma prelazili na moderni europski univerzalizam, koji podrazumijeva i takve povijesne subjekte kakvi su nacije. A nacije u pravom smislu rijeci i postoje samo u Europi ili eventualno ondje gdje su europski modeli povijesti prevladali. Niko nije pomislio na to o kakvom se fundamentalnom amaterizmu tu radi, koliko se ne razumije duh nase povijesti, a fakticitet naseg postojanja ne uzima u obzir. Pa mi smo u pogledu jezika i pismenosti kao njegovog najboljeg cuvara do kraja proteklog stoljeca bili vezani za orijentalni kontekst i pismom i jezikom nase umjetnosti, nauke i formalne pismenosti. Jedino nam je narodna usmena knjizevnost zivjela na narodnom jeziku i sacuvala ga, ali u njegovoj verziji koju su mu dali pjevaci s kraja proteklog stoljeca i pocetka ovog.

Jezik za sedam dana
Dakle, tu se radi o velikom opcem amaterizmu. Nikako ne mislim da su ljudi koji danas rade na tom polju amateri. Naprotiv, koliko znam, to su dobro obrazovani ljudi, ali sam poduhvat je amaterski. Vec mu je inicijalni dokument bio sasvim amaterski. Radi se o poznatom Rjecniku diskriminiranih rijeci jednog naseg, u jezickom smislu, amatera. Zatim su dosle izjave nacionalnih vodja o tome kako se za sedam dana moze naciniti Pravopis naseg jezika, zatim Rjecnik za gotovo isto toliko vremena itd. i tsl. Tako je nastala atmosfera u kojoj se za dokaz da neko govori ili pise bosanski uzima fraza tipa "u sest sahata sam otisao u kahvanu". Naravno da je to karikaturalno uzeto, ali to je bit stvari. A ako mi imamo klasicnih pisaca, a imamo ih, barem od Mulabdica i Basagica, preko Hume, do Selimovica, Dizdara, Begica i Susica, da ne govorim o velikom broju dobrih pisaca koji se nalaze izmedju navedenih, ili su se javili u zadnje dvije decenije, nigdje takav nacin govora necemo naci kod tih pisaca. Ako ipak i imalo vrijedi klasicni stav da je svaka intervencija u jeziku moguca samo slijedeci znanstveno utvrdjena pravila jezika, te "najbolje primjere pismenosti" (Demetrius), tada se sve ovo sto se zbiva, a tu se mnogo toga zbiva prisilno, odnosno na temelju odluka jedne nekompetentne vlasti, mora okarakterizirati kao zabluda. Imamo mnogo dokaza da su nasi ljudi od pisma nastojali svagda da budu u otvorenom horizontu, sto se tice ideja, nacina misljenja i izrazavanja i da su mnogi od njih u tome postizali zavidne razine.

Nas se sve sili da budemo nesto sto nismo i za sto nema dokaza u cijeloj nasoj kulturnoj i faktickoj povijesti. Nas Bosnjake se vraca unazad i sili da se profiliramo, ne na temelju onog zajednickog iskustva Bosne kao zajednicke nam drzave i domovine u kojoj smo svi ponikli, nego u podijeljenosti kojoj je jedino mjerilo vjera i arhaizam kao model. Bosanske Hrvate se sili da budu isti kao oni u Zagrebu, s time sto oni u Zagrebu, usvajajuci vjestacki stvoreni hrvatski standardni jezik, kao jezik javne komunikacije i literarno i u komunikaciji, ljubomorno cuvaju svoju kajkavstinu. Srbe se tjera da budu isto ono sto su srbijanski Srbi, a sve to ima za cilj da nas u ovoj jadnoj zemlji definitivno podijeli, kako bi onda i definitivni raspad nase zemlje bio logican zavrsni cin jednog slozenog nacionalnopolitickog, kulturnog i mentalnog procesa razgradnje. Sve to razara tlo na kojem zivimo, razara nasu svijest da smo ipak jedan svijet, slozen, diferentan i upravo u tome jedinstven i jedan. Naime, Bosna je uprkos svemu ocuvala, barem u osnovi, ono pravo istinsko biblijsko postojanje svijeta izrazeno u formuli "idite, mnozite se, budite razliciti, ali ipak budite jedno, a to znaci ljudi". U tome je bit Bosne, jer je u njoj svagda bilo najvaznije da smo ljudi, a razlike su bile vezivna snaga naseg jedinstva, osjecanja da smo ipak jedan normalan i logican, na dubokim temeljima humanosti osnovan svijet. Zbog svega toga smo mi danas duhovno potpuno ispraznjeni. Prije tridesetak godina imali smo toliko snaznih i velikih pera, samo se sjetimo Mese Selimovica, Maka Dizdara, Vitomira Lukica, Midhata Begica i brojnih drugih, a danas nemas sta procitati i u poplavi knjige jedva da nadjes neki stih, neku recenicu ili usamljeni biser jednog normalnog govora i izraza.

Drzava propisuje standarde
Jeste istina da danas jezik vise nije pod egidom velike knjizevnosti. Danas se jezik konstruira u kancelarijama i uredima mocnika i po nalozima vlasti prenosi u medije i skole. Tako da on nema vise svoj prirodni razvoj. Ne ide od obicnog covjeka, preko senzibiliteta literarnog stvaraoca, do medija i skole, nego upravo obratno. To je efekt standardizacije i sa tim povezane manipulacije, jer vladajuci znaju da ako ovladas jezikom ljudi, tada si ovladao i njihovom pamecu i osjecanjima. Tako se jezik javlja kao konstrukt, a ne kao prirodni izraz duha. Drzava propisuje standarde i namece konstrukte koji odgovaraju njenim ciljevima i tu vise nema slobode, a gdje nema slobode tu ne moze biti ni duha, jer je sloboda medij u kojem duh jedino radi.

Zakljucio bih izjavom da kao najvisi interes kulture smatram potrebu da cinovnici, ma kako veliki i vazni oni bili, prestanu da nam prave jezik, da se jezik oslobodi tutorstva, da prestane eksperiment izgradnje separatnih svijesti kod govornika naseg zajednickog jezika, da se jeziku vrati dostojanstvo izvornog cina duha i manifestacije duhovnosti, te da jezik bude ono sto jeste, a to je sadrzano u formuli Jezik = Covjek. Treba se drzati principa da je jezik prostor slobode i da ukoliko se jezik sam ne razvija slobodno, ni sama sloboda tada nema sansu, jer jezik u tom slucaju ne moze nositi slobodu kao svoju unutarnju bit. Najzad, vazno je shvatiti da politika, a osobito ona politika koja misli da posjedujuci koncentrirani izraz i najvisu kolicinu sile, a to je politicka sila, moze da nam konstruira zivote, smisao postojanja, nasu duhovnost i najzad jezik, kao osnov i sukus duha. Ona se ne bi smjela mijesati u jezik. Ja sam, dakle, za tu fundamentalnu odgovornost u svakoj operaciji koja dira u jezik, ja sam za privilegiju znanstvenog pristupa i onemogucavanje dominacije politickog oportuniteta, za osiguranje principa tolerancije, slobode i odgovornosti, za pravo i slobodu jezika da zivi svoj sopstveni originalni zivot, koji odgovara njegovoj biti, onakav zivot kakav mu omogucavaju njegovi konkretni govornici, tj. kako njihovi duhovi, njihove misli i osjecanja zive u jeziku.

Objavljeno u broju 129 DANA, 19. novembar / studeni 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.