Pise: Prof. dr. Naila Hebib-Valjevac

BOSANSKI JEZIK JE PREIMENOVANI I DJELIMICNO
inovirani dosadasnji standardni jezik kojim su govorili i Bosnjaci. Kako vracanje jeziku njegovog ranijeg i prirodnog imena nisu pratile neophodne drustveno-jezicke aktivnosti (u skladu s tim nuzno inoviranje bosanske jezicke norme), o statusu bosanskog jezika i njegovim normativima raspravljalo se na Simpoziju o bosanskom jeziku, odrzanom krajem prosle godine u Bihacu. Iz Predgovora urednika Zbornika radova koji je nakon Simpozija objavljen, uz opcu ocjenu o tematici i ucesnicima skupa, ukazuje se na znacajan preokret u dotadasnjem pristupu nasem standardnom jeziku: "Kao prvi skup o bosanskom jeziku nije bio problemski i tematski omedjen, sto je omogucilo da sastav ucesnika sa saopcenjima bude razlicit, s obzirom na obrazovanje i specijalnost i da se iznesu raznoliki sadrzaji. Svoja vidjenja, analize i prijedloge iznijeli su lingvisti, sociolozi, filozofi, masmediolozi, pedagozi itd. Jedino tako je ovaj naucni skup mogao biti i organiziran, te doseci svoj cilj pocetnog osvjetljavanja stanja u kojem se nalazi bosanski jezik i naznaciti problemska pitanja i eventualno ukazati na puteve za njihovo rjesavanje. Generalno gledano, taj osnovni cilj je ispunjen, problemi su registrirani i predstavljeni u 28 procitanih saopcenja. Tematika u saopcenjima krece se od opcih teorijskih razmatranja do posebnih analiza jezickih fenomena u svakodnevnoj upotrebi. Pri osvjetljavanju jezicke problematike znacajno je da autori iz svog ugla gledanja uglavnom naucno pokusavaju istraziti jezik kako bi se doslo do najprihvatljivijih rjesenja."

Iako se cinilo da ce ovo okupljanje impozantnog broja znanstvenika i usvojeni Zakljucci ubrzano izmijeniti poratnu lingvisticku inerciju, ni danas, godinu dana od odrzavanja Simpozija malo se sto izmijenilo. I nakon godinu dana kao paradigma bosanske norme i dalje, osobito za nastavnike i profesore bosanskog jezika u osnovnim i srednjim skolama, sluzi i vazi autorski rad dr Senahida Halilovica - Pravopis bosanskoga jezika (Preporod, Kulturno drustvo Bosnjaka, Sarajevo, 1996), zapocet u ratu, a zavrsen u prvoj poratnoj godini. Sama cinjenica da je radjen u to vrijeme podrazumijeva i mozda nehotican emotivan pristup djelu, a takav nacin rada nuzno odvodi od nauke. U nauci nema mjesta nagadjanjima, a njih je u pomenutom djelu ipak bilo. O tome se da ponesto naslutiti i iz autorovih uvodnih rijeci u Pravopisu iz 1996. godine. On tamo kaze: "Htijuci postaviti stamenitiju osnovicu pravopisu bosanskoga jezika, u pravopisnim smo pravilima ponudili rjesenja koja bi - kako nam se cinilo (isticanje N.V.) - u praksi mogla biti prihvacena kao prirodna. Ova ce rjesenja zasigurno ponukati strucnu javnost da se izjasnjava o njima. A kako strucnjaci ne moraju istovjetno gledati na rjesavanje odredjenih pravopisnih problema, to su - kao plod rasprava koje ce uslijediti - moguce pojedine izmjene; u tom smislu predocene odluke i nisu konacne." (Op. cit., str. 7)

Iako se u Uvodu autor poziva na prihvatljive i logicne principe i postupke, u njihovoj realizaciji malo je sta ostalo od tih obecanja. A receno je: "Drzali smo da ne treba mijenjati ono sto se ne mora mijenjati; zato su prihvacena rjesenja koja su ovjerena kao uspjesna. Nova su rjesenja, dakle, uvodjena samo kada je bilo nuzno.

Dvostruka pravopisna rjesenja nastojali smo svesti na sto manji broj, opredjeljujuci se za, nadamo se (isticanje N.V.), sretniju mogucnost. Dvostrukih ce rjesenja ubuduce bivati sve manje, jer ce s razvojem bosanskoga jezika i njegovih normi iscezavati nepotrebne visestrukosti i kolebanja." (Ibidem, str. 7)

Radikalne inovacije
Pravopis bosanskoga jezika je imao za bosnjacki narod izuzetno vaznu ulogu, i to ne samo u vrijeme kad se pojavio u prodaji nego i u toku samoga rada na njemu. Ona, medjutim, to se sada sasvim sigurno moze reci, nije bila lingvisticke naravi. Bosanski jezik uopce i Pravopis bosanskoga jezika kao njegova svojevrsna materijalizacija, u ratnom sunovratu i beznadju budili su svijest o sebi, svom identitetu i dostojanstvu. U tome je njegova uloga nemjerljiva. Jezik je posluzio politici, a politika jeziku. S druge strane, iako je ovaj pravopis najavljivao samo nuzne i naucno utemeljene i funkcionalne izmjene pravopisne norme, on nije ostvario te ciljeve i zadatke i tako opravdao nasa ocekivanja. Stoga je vec u samom pocetku njegovo primjenjivanje stvorilo mnostvo gotovo nerjesivih teskoca u skolstvu, novinarstvu, izdavastvu…

Ne samo da je u Pravopisu mijenjano i "ono sto se ne mora mijenjati" nego je njegovom normom intenzivno nametano i ono sto se nije moralo i nije smjelo nametati. Ovdje, dakako, ne govorimo o primjerima s glasom h, tipa hrvac, hrvanje, lahko, mehko, truhlo i sl., koji su nedvojbeno markantna osobina bosnjackih govora i koji su i pored ranijih lektorskih intervencija u jeziku opstali, te su i zasluzili standardnojezicki status.

Inovacijom pravila u vezi sa pisanjem glasa h i jos ponekim pravopisnim detaljima trebalo je, zapravo, samo inovirati postojecu normu, a pravopis preimenovati u skladu s preimenovanjem jezika. Takav pravopis je zatim trebalo ilustrovati aktuelnim jezickim primjerima, a oni bi inoviranu formu ucinili zivotnijom, zanimljivijom i prakticnijom.

Norma se nikada ne mijenja radikalno i naglo, kao ni jezici. U mnogim zemljama o tome brinu instituti, zavodi i katedre za jezik. Tako je i u Republici Hrvatskoj, ali i u danasnjoj Jugoslaviji. Istina, i u jednoj i u drugoj drzavi u vezi s njihovim standardnim jezikom ima pretjerivanja, koje je politicki motivisano.

"Jezik je skup leksickih vrijednosti (rijeci) i odredjen sistem fonetskih, morfoloskih i sintaksickih zakonitosti, koji postoje za izrazavanje sistema znacenja" (M. Minovic, Uvod u nauku o jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 18), a osnovna mu je funkcija - komunikativna. Svaka norma, fonetska, morfoloska, sintaksicka, leksicka, prozodijska, to mora imati na umu. Normirati jezik tako da postize suprotne efekte, znaci raditi suprotno od onoga sto treba. Norma koja sputava jezik i misao, koja "zaustavlja" pero, jasno se u praksi prepoznaje. Ona nema sljedbenika. Funkcionalno normiran jezik ne smije se previse udaljiti od govorne prakse, a niti joj se smije isuvise pribliziti. Knjizevni jezik istovremeno mora biti dovoljno bogat za obrazovane, ali i dovoljno jednostavan za one koji to nisu. Bez te mjere, bez osjecaja za vrijednosni vid konkretnog jezika i potrebe njegovih korisnika, bez egzaktnog i preciznog sistema pravila toga jezika, mogu prevladati destruktivne tendencije i ubrzati njegov raspad, jer u jeziku uvijek istovremeno djeluju centripetalne i centrifugalne sile. Jezik se neprekidno, ali postupno i sistemski mijenja. Ako nedorecenost, povrsnost, neodredjenost jezicke norme ponekome i pokatkad i mogu biti od koristi, ta je "korisnost" samo prividna.

Dr. ili dr
Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovica, kao i Rjecnik bosanskog jezika Alije Isakovica, pokrenuo je iz visedecenijske inercije bosnjacku lingvisticku i drugu naucnu javnost, medjutim ne moze se reci da je sasvim odgovorio na potrebe bosnjacke pisane i govorne rijeci i na sve zacrtane zadatke. Dobili smo obimnu zbirku nekonzistentnih odredbi u kojima se tesko snaci. Upravo zato, zbog opsirnosti i minucioznosti pravila, pravopis je tesko nauciti i primijeniti. Pisanje velikog i malog slova, naprimjer, regulisano je u njemu sa 98 pravila, dok je u Pravopisnom prirucniku - S. Markovic, M. Ajanovic, Z. Diklic ("Svjetlost", Sarajevo, 1972), ta ista problematika veoma jasno propisana u samo 12 tacaka! Od svega onog sto ovaj pravopis kao inovaciju propisuje, primjenjuju se marginalne promjene. Najcesce su to skracenice dr. (umj. dr), mr. (umj. mr) i g. (umj. god.), te katkada veliko slovo u pisanju ponekog rata, premda i na ova njegova pravila postoje opravdani prigovori. Da ih objasnimo:

1. Ako se izuzme licenca grafika i evropska praksa pisanja skracenica za rijeci doktor i magistar, dr. i mr., valjanog lingvistickog razloga za stavljanje tacke iza posljednjeg glasa u ovim i sl. rijecima nema, jer iza toga apsolutno finalnog glasa se doslovno nista ne skracuje, a tacka sluzi za skracivanje.

2. Skracenica g. je tradicionalna i visedecenijska skracenica za rijec gospodin. Ako je bez problema opstajala i onda kad je ova leksema bila rijetka u govoru (oslovljavalo se sa drug!), zasto joj sada, kada je tako frekventna, oduzimati legitimitet! Pogotovo kada za rijec godina postoji ustaljena skracenica - god.

3. Sto se naziva ratova tice, da je dato principijelno pravilo kojim se regulise pisanje ustaljenih naziva dogadjaja, inovacija bi kao osvjezenje i mogla biti opceprihvacena. Ovako, kako se i nakon procitanih uputa ne zna kad i kako pisati ime kojeg rata ili revolucije, ona je nekorisna i nepotrebna (up. Op. cit., t. 80-82, str. 28).

Ako je i trebalo obavezno naci drugo rjesenje, a smatramo da nije, onda se mogao primijeniti vec poznati, ali neupotrebljavani nacin kracenja rijeci. Moglo se, naprimjer, umjesto propisanih dr. i mr., kako pisu i Hrvati (!), ponuditi, analogno pisanju skracenica g-dja i g-djica, rjesenje s crticom izmedju inicijalnog i finalnog glasa u rijeci: d-r, skracenica za doktor, m-r, skracenica za magistar, i sl.

Izgleda da se u ratu pogresno razumjela lingvisticka zadaca. Ratna euforija, koja je ljudski opravdana i neizbjezna, ovdje je imala drugaciji epilog. Vracajuci jeziku njegovo staro ime, ono iz 1890, i starije, nije se smio u daleku proslost, u svoju historiju, vratiti i danasnji aktuelni i vitalni bosanski jezik. Jezik je od tada vidno evoluirao, koevoluirao s njegovim govornicima u skladu s intelektualnim i znanstvenim usponom Bosnjaka i vremena u kome zive, te su danas brojne u ovom pravopisu predlozene inovacije bile nepotrebne, a nerijetko i stetne. One se ne nalaze samo medju rijecima koje se odnose na upotrebu i pisanje za Bosnjake markantnog glasa h kao sto su: hametice/ametice (?), hlabavo/labavo, hlupati/lupati, hurlik/urlik, hudovica/udovica, nahuditi/nauditi, ohlupina/olupina, huhor/uhor, zijehati/zijevati (Op. cit., t. 526, str. 121-122) i sl., nego i na brojne druge promjene tipa:

badava/badihava, dovde/dovdje, iotkle, naezber(?), naizmjence/naizmjenice, najednoc/najednoc, naoposlen/naoposlu, natenane/natenhane, odanle, odavde, odavle, otprve/otprvo, odozdol/odozdola itd. (Op. cit., t. 207, str. 50);

prijeboj, prijecnica, prijecnik; prijelom, prijenos, prijepor, prijesad, prijetvor, prijevod, prijevoz i dr., ali: prijegled/pregled, prijepis/prepis, prijekid/prekid, prijelet/prelet, prijemaz/premaz i sl. (Op. cit., t. 559, str. 129),

odnosno:

Sarajevo, 13. IX 1985.

U Sarajevu 13. 9. 1985. (Op. cit., t. 246, str. 59);

ili:

(1) Diplomirao je 1979./80. godine. - (2) Nagradjeni su oni koji su zauzeli 1., 2., 3., i 4. mjesto. - (3) Vidi na str. 8., 12., 15. i 114. - (4) Seid Vehab Ilhamija (1773.-1821.) itd., ili: (1) Diplomirao je 1979/1980. godine. - (2) Vidi na str. 8, 12, 15 i 114. - (3) Pjesme ove forme su pjevali nasi pjesnici Alija Sehovic (1560-1646), Mehmed Fevzija (umro 1673), Sabit Uzicanin (umro 1712) itd. (Op. cit., t. 247, str. 59) itd., itd.

Medju korisnicima standardnog bosanskog jezika, osobito medju naucnicima i novinarima, ove inovacije su najcesce dozivljene kao arhaizacija i ruralizacija jezika.

Dominacija orijentalizama
Brojni orijentalizmi, koji su nesporni dio bosanskog leksickog sistema i koji imaju opravdano lingvisticko i kulturolosko mjesto u bosanskom jeziku, ipak ne bi smjeli dominirati u pravopisnom rjecniku, kako je to ovdje (on je tu zbog pravopisne problematike), te se cini da se iscitava rjecnik stranih rijeci, boljereci turcizama, a ne rjecnik bosanskog jezika. Pokazuju to i sljedeci primjeri:

abadzija, abadzijin, abadzijski, abadziluk, nom. mn. abadziluci, abadzinica, abadzinicin, abahija, abd (sluga, rob), Abd-Allah/Abdullah, gen. Abd-Allaha (ar. ime), abdest, abdesthana; Abdesthana (ulica u starom Sarajevu), abdestiti se, prez. abdestim se, abdestluk, nom. mn. abdestluci, abdestni itd. (Op. cit., str. 156);

Caba/Kaba, Cabenske stijene, cabenski (:Caba), cafir v. kafir, cage, gen. jd. cageta, cahija, cahnut, gen. jd. cahnuta; odr. obl. cahnuti itd. (Op. cit., str. 195).

Skracenica v. pored rijeci, kao npr. cafir v. kafir, ne znaci uputu na pravilan oblik, odnosno ne znaci da prvi oblik uz koji skracenica stoji nije pravilan, nego da se prednost po autorovom kriteriju daje drugom obliku na koji se upucuje: "Otuda uz pojedine odrednice stoji skracenica v. (vidi), kojom se upucuje na pravilnu rijec ili rijec kojoj se iz bilo kojih razloga zeli dati prednost." (Op. cit., str. 154). Pravopis u ovakvim slucajevima, iako mu je to osnovna zadaca, ne nudi nikakvo rjesenje pravopisnog problema, te onaj koji traga za njim ostaje bez odgovora. Navedeno tumacenje pravopisnog rjecnika, naprotiv, dozvoljava upotrebu bilo koga od navedenih paralelnih oblika koji su upuceni jedan na drugi skracenicom v., oba mogu biti pravilna, jer nijedan nije eksplicite obiljezen kao nepravilan ili jedino pravilan. A uputstva toga tipa u pravopisima bi trebala biti jedna od osnovnih njegovih zadaca i kvaliteta. Tumaceci ovako Halilovicev Pravopis iz 1996, jer se navodno pojavio i drugi, moguce je knjizevno govoriti i pritom upotrebljavati fonetizme i oblike tipa suv, suvaca, suvad, suvarak i sl. (up. na str. 531), odnosno prokuvati v. prokuhati, prokuvavati v. prokuhavati (str. 460), promaja v. promaha (str. 461) i sl., koji apsolutno ne pripadaju bosnjackom fonetizmu, ne odgovaraju cinjenicnom stanju, a niti su u skladu sa aktuelnom bosnjackom govornom praksom. Tumaceci doslovno upute i simbole u ovom pravopisu, tako sta ne bi se moglo zakljuciti.

S lahkocom se moze govoriti i o brojnim drugim primjedbama u ovom pravopisu, jer je u njemu podosta neprincipijelnih, nepreciznih pa i dvosmislenih ili i netacnih formulacija pravila. Kao ilustraciju navodimo samo neke od njih:

Malim pocetnim slovom pisu se opci nazivi administrativnih jedinica (isticanje N.V.): mjesna zajednica, radnicki savjet, okruzni sud. (Op. cit., t. 79, str. 28)

Rastavljanje rijeci na kraju retka uglavnom (isticanje N.V.) je slobodno. (Op. cit., t. 223, str. 54)

Dvojako, tj. ili velikim ili malim pocetnim slovom (prema izboru pisca), mogu se pisati (isticanje N.V.) imenice Mjesec i Sunce… (Op. cit., t. 58, str. 24)

Pri rastavljanju rijeci treba izbjegavati (isticanje N.V.) prenosenje u naredni red… (Op. cit., t. 226, str. 55)

Tacka se ne mora (isticanje N.V.) pisati ni iza obavijesnih izraza kao Nastavlja se, Kraj i sl. (koji unutar zagrada dolaze na kraju teksta sto (N.V.) se objavljuje u nastavcima). (Op. cit., t. 241, str. 58)

Uz upitnik moze biti stavljen (isticanje N.V.) i uzvicnik. (Op. cit., t. 268, str. 63)

Zarezom se mogu (isticanje N.V.) odjeljivati jedinice u nabrajanju koje se nizu jedne ispod drugih. (Op. cit., t. 281, str. 68).

Clanovi u okomitome nizu ne moraju (isticanje N.V.) biti odijeljeni zarezima… (Op. cit., t. 292, str. 68) Itd., itd.

Kad ovakvi pojmovi imaju sire i uze ime, a ne zeli se narocito naglasiti puno ime, sire ime (ukoliko se ne ispusta), ako se shvaca opisno, pise se malim pocetnim slovom. (Op. cit., t. 67, str. 26) - isticanje N.V.

Doda li se ovome i primjetna leksicka i sintaksicka kroatizacija:

U zemljopisnih imena (isticanje N.V.) velikim pocetnim slovom pise se samo prvi clan… (Op. cit., t. 51, str. 23)

Zanijekani glagol (isticanje N.V.) imati javlja se u oblicima u kojima je rijecca ne srasla u jednu rijec:… (Op. cit., t. 194, str. 48) i sl.,

te i saznanje da nam se glasovi abecede:

Izgovaraju (se): a, be, ce ce, ce, de, dze, dje, e, ef, ge, ha, i, je, ka, el, elj, em, en, enj, o, pa, er, es, es, te, u, ve, ze, ze. (Op. cit., t. 3, str. 15), a ne da se tako imenuju (!?), djelimicno cemo upotpuniti dojam o Pravopisu bosanskoga jezika (isticanje N.V.) Senahida Halilovica, u cijem naslovu vec na prvi pogled zasmeta, iako u bosanskom jeziku poznato, ipak u prisvojnim pridjevima, a posebno u govornoj praksi urbane sredine, rijetko pokretno a (up. Sarajevskog kantona, visockog kozarstva, tuzlanskog mlijeka, zenickog celika, bihackog Simpozija o bosanskom jeziku i sl.).

Pravo na zivot
Nedavno je, medjutim, i pored zakljucka (4.b) bihackog Simpozija o bosanskom jeziku (podvlacenje N.V.) da se pristupi izradi Skolskog pravopisnog rjecnika, pri cemu se podrazumijevalo da ce se taj zakljucak realizovati timski, institucionalno i nakon prethodno obavljenih istrazivanja u Institutu za jezik (na koji se odnosi 1. zakljucak!), ovaj projekat realizovan kao pojedinacni autorski rad. Bosanski lingvisti, kojih nema ni toliko da svojim radom mogu pokriti temeljne lingvisticke zadatke u BiH, izuzev onih koji su bili angazovani kao recenzenti, o njegovom zasnivanju mogli su saznati tek nakon izlaska iz stampe ovog prirucnika. Izdavac je "Dom stampe" d.d. Zenica, odgovorni urednik dr Dzevad Jahic, recenzenti: dr Dzevad Jahic, dr Muhidin Dzanko, mr Muhamed Arnaut i Ismail Palic, profesor. Koliko nam je poznato, javne rasprave o realizaciji ovog (a i drugih zakljucaka bihackog Simpozija) nije bilo ni u Federalnom, a niti u kantonalnim ministarstvima obrazovanja, te se nakon pojavljivanja novog Pravopisa bosanskoga jezika, gotovo sa sigurnoscu moze reci da je nece biti.

Jezik i politika nuzno, ali samo do odredjenih granica, moraju zajedno. Da li su sada ponovo u sprezi jezik i politika, ili mozda nesto drugo, sto su savremenije tendencije, ne moze se pouzdano ustanoviti, ali tiraz od 10.000 primjeraka i intenzivne promocije ovog prirucnika ukazuju na to da je i takva interakcija moguca. Tim prije sto se ovaj prirucnik svesrdno preporucuje u kantonalnim ministarstvima obrazovanja i ucenicima i nastavnicima, iako su u njemu otklonjene neke od nejasnoca iz prethodnog Pravopisa, kako istice sam autor, a gotovo sve se vracaju na prijeratnu normu (!), autor istice njih 12 (Didakticki putokazi, 16/V, Zenica, 1999., str. 5), ostalo je jos mnogo toga da se vrati, odnosno ispravi (!) u nekom novom izdanju.

Temeljni zakljucak Simpozija o bosanskom jeziku - da se kadrovski osnazi Institut za jezik u Sarajevu, redefinisu njegovi zadaci i Institut preimenuje u Institut za bosanski jezik, sad je gotovo izvjesno, nikada i nece biti realizovan. I ovaj institut i bosanski jezik u necijoj projekciji treba da nestanu. Taj neko nisu samo nasi susjedi. Reklo bi se cak da su oni najmanje "opasni". Na osnovu izvjestaja za UNESCO o nastavnim planovima i programima "nacionalnih predmeta" u BiH, koji su sacinili Volker Lenhart, Anastasia Kesidou i Stephan Stockmann, nije tesko zakljuciti da je to trajna tendencija i Medjunarodne zajednice. U dijelu izvjestaja koji se odnosi na analizu Bosnjackih nastavnih planova i programa, za Bosanski jezik i knjizevnost stoji nedvosmislena konstatacija: "Naslov predmeta je problematican i prouzrokuje neizbjezne posljedice takodje po sam predmet. Naziva se zbosanski' jezik i knjizevnost sto znaci da drugi zjezici' kao dio lingvistickog naslijedja BiH nisu spomenuti. Politicki usmjerena podjela bivseg zsrpsko-hrvatskog' ili zhrvatsko-srpskog' jezika na zsrpski', zbosanski' i zhrvatski' jezik i biranje uglavnom zbosanskog' kao jezika reference nije prihvatljiva odlika. Medjutim, ovaj trend nije vidljiv u odabiru autora, predominantnost bosanskih autora unutar nekih razreda je klasifikovana kao tolerirajuca posto su lingvisticka referenca i liste autora kao takve miroljubivo etnocentricne."

Komisija naprosto zaboravlja da pred sobom ima jedan evropski, civilizovan i obrazovan narod - Bosnjake, ciji je jedini "grijeh" njegova islamska vjera i njome "obojena" islamsko-orijentalna kultura. Iako se ta ista Medjunarodna zajednica zalaze za multikulturalnost, barem u ovom segmentu njene djelatnosti nije nam uopce naklonjena. Ovakav naziv standardnog jezika je i dejtonski naziv, pa ipak je upitan! Za naziv bosanski jezik, u cijim se narodnim govorima jos uvijek cuvaju za slavisticku znanost izuzetne vrijednosti, nedvosmisleno i oficijelno masovno su se izjasnili brojni Bosanci na popisu stanovnistva 1991. god., medju kojima nisu svi bili samo Muslimani (Bosnjaci). Kako onda i nakon Daytona tumaciti upitnost imena bosanski jezik, imena s kojim su Bosnjaci i svi drugi Bosanci stoljecima zivjeli, ako ne nekom tendencijom koja nije naklonjena govornicima bosanskog jezika. Bosanski jezik je uistinu bosanski. Ako vec treba osporavati neki od tri vazeca naziva standardnog jezika u BiH, onda je najmanje takvo osporavanje zasluzio bosanski jezik. Jer, htjeli to uvaziti ili ne nasi sudrzavljani, u Bosni se uvijek govorilo bosanski. Po bosanskoj bogatoj prozodiji, fonetskim, morfoloskim i sintaksickim oblicima, Bosanci, zvali oni sebe Srbi, Hrvati ili Bosnjaci, svuda se u svijetu prepoznaju. Stoga naziv bosanski jezik ne samo da nije i ne smije biti upitan nego ga, kao naziv koji je i lingvisticki, i kulturoloski, i tradicijski opravdan, treba preporuciti kao naziv za standardni jezik BiH. Njegove realizacije - bosnjacka, hrvatska i srpska, ni dosad, pa ni odsad ne bi trebalo da su ikome sporne. Covjek, valjda, ima pravo na zivot i jezik. Jer jezik, to je odavno poznato, zivot znaci.