Pise: Prof. dr. Hanka VAJZOVIC

JEZIK, KAO OSNOVNO SREDSTVO KOMUNICIRANJA
medju ljudima, podrazumijeva i razlicite kulturoloske, politicke, nacionalne i jos kakve druge vrijednosti i konotacije. Logicno je stoga sto je on po svojoj prirodi kompleksan i razumljivo sto je u be-ha situaciji visestruko kompliciran, ali je nedopustivo sto je u novije vrijeme i dodatno "iskompleksiran" i iskompliciran. U svakojako heterogenoj i nekompaktnoj zajednici kakva jest BiH, jezik bi mogao i morao biti integrativni faktor - da omoguci makar sporazumijevanje ako vec ne i razumijevanje, ali bi on, sudeci prema savremenoj jezickoj stvarnosti, mogao (p)ostati snazan dezintegrativni faktor i prijetnja makar onom elementarnom zajednistvu tipa "jedni pored drugih". Buduci, dakle, da jezik i politika/nacija mogu biti, a kod nas i odvec jesu, u vrlo tijesnoj vezi ili sprezi, valja znati da nerijesena ili polovicno rijesena jezicka pitanja mogu produbiti ili podsticati probleme u ukupnim drustveno-politickim odnosima, ali i da nerijeseni ili neadekvatno definirani drustveno-politicki odnosi mogu stetiti jeziku i jezickoj supstanci. Bosna je za obje takve mogucnosti zivi svjedok.

Nacionalno je pitanje na ovim nasim prostorima i prije a pogotovo u posljednjoj deceniji prouzrocilo i zlocine nevidjenih razmjera, koncentrisane osobito u BiH, provedene osobito nad Bosnjacima. U svemu tome ni jezik, po prirodi stvari, nije mogao biti postedjen. Govorimo zato o naciokratskim tendencijama u jeziku, koje se u literaturi tumace kao "glasno djelovanje nacionalne inteligencije na raspirivanju medjunacionalnih strasti putem jezika" i to tako: 1) da se u jeziku negira ili iz jezika protjeruje sve ono sto, po misljenju naciokrata, ne odgovara vlastitoj naciji, 2) da se po svaku cijenu iznalaze i velicaju sve nacionalno markirane posebnosti, 3) da se, lingvisticki neselektivno, rehabilituju one forme koje su u minulim vremenima nosile prepoznatljiv pecat nacionalnog i slicno. I sve nam je to ovdje veoma poznato, ali je realno moguce dodati i: 4) da se insistiranjem na jezickom separatizmu, na izdvajanju zasebnih jezika po svaku cijenu, opravda ne samo medjunacionalno distanciranje vec i eventualno teritorijalno "prestrojavanje", pa i potpuno razgranicavanje.

Drukcije kazano, jezicki naciokratizam podrazumijeva nastojanje grupa ili pojedinaca - obicno s necije strane delegiranih (sto znaci ovlastenih, ali moguce i samozvanih), najcesce ideolosko-politicki pokretanih, mada nerijetko i koristoljubljem motiviranih - da odredjenim jezickim pitanjima prilaze sa nacionalnih pozicija, ali samo u onom pravcu koji trenutno odgovara njihovoj naciji i "pase" im vlastitom interesu, jer naciokratska djelovanja obavezno impliciraju i dobre pozicije pojedincu koji se uskladi sa odgovarajucim nacionalnopolitickim trendom.

U navedenom je smislu najefikasniji i najcesci vec isprobani recept: MI smo ugrozeni, a ugrozavaju nas ONI koji zabranjuju, ignorisu, svojataju, otimaju nase i(li) istovremeno nam namecu svoje. Dakako, nikad ne ugrozavamo MI vec su uvijek takvi ONI. Stoga je vrlo znacajno i "moderno" insistirati na medjusobnim razlikama, tvrdeci kako nista zajednicko nije moguce - ni jezik, ni skole, ni razredi, ni nastavni planovi i programi, ni zakoni, ni institucije, ni mediji, ni hava, ni (logicno?!) prostor/teritorija i tako redom. Takva su razmisljanja i djelovanja kod nas vec tradicionalno isprobana. Intenzitet im jest oscilirao, ali je to znalo ici dotle da se na ugrozenost "poziva" i u smislu: ja sam ugrozen, jer mi ovi drugi, evo, ne daju da ih (i dalje i vise) ugrozavam.

Mogucnosti naciokratskog djelovanja vrlo su stoga brojne i raznolike, situaciji prilagodljive. Naciokrati uvijek imaju spreman (dakako vlastiti) odgovor na sve dileme, a djeluju osluskujuci stalno "odakle ce vjetar puhnuti". Sta bi to, ukratko, znacilo u nasim uvjetima i na nasim prostorima - bivsim i sadasnjim?

Hrvati (iz Hrvatske) odavno su sa naciokratskih pozicija pokrenuli neka pitanja svoga maternjeg jezika i pokusali to "Deklaracijom o nazivu i polozaju hrvatskoga knjizevnog jezika" rijesiti jos davne 1965. godine. Neki Bosanski Hrvati, sa istih pozicija, upozoravaju danas kako im se ne dozvoljava da im njihov (iz Hrvatske!) hrvatski jezik bude "maternji", pa kad shvate da takva zabrana ipak ne postoji, da slobodno mogu govoriti kako hoce (mnogi pak i sta hoce), onda ih vecina pokaze kako datim izrazom/varijantom/jezikom bas i ne umiju valjano zboriti. Logicno, jer se tome suprotstavlja sam jezik - definitivno se ne da prekonoci mijenjati. Tako ne bivaju ugrozeni oni vec sam jezik i lingvisticka istina (naziv jezika ravna se sa nacionalnim kriterijem, a jezicka se praksa ravna prema teritorijalnim odredjenjima). To, medjutim, ne ometa pojedince ili grupe da se sa nacionalnih pozicija i dalje, svim politickim sredstvima bore da na prostorima suverene Bosne i Hercegovine, gdje su konstitutivan i autohton narod, uvedu (novi) hrvatski jezik, hrvatsku (iz Hrvatske) standardnojezicku normu (i udzbenike i jos mnogo toga), negirajuci tako ne samo svoju bh. jezicku praksu vec i jezicko i kulturno naslijedje svojih predaka - Bosanskih Hrvata.

Srbi su, generalno gledajuci, toliko kroz historiju bivali "ugrozeni" da se to ostalima moralo o glavu obiti. Medjutim, za razliku od predratnoga stanja, danas je moguce, pa i pozeljno, razlikovati Srbe iz eks-Jugoslavije, iz Srbije, iz Crne Gore, Srbe iz Hrvatske, Srbe iz BiH, iz RS-a, iz Federacije, da ne kazem kako bi trebalo i bilo posteno razlikovati Srbina od Srbina. U jeziku su (ali ne samo u jeziku) Srbi iz Srbije davno krenuli sa "Predlogom za razmisljanje" grupe clanova Udruzenja knjizevnika Srbije, a znamo kako se to onda sankcioniralo, kako se kasnije nastavilo i kako se zavrsilo. Medjutim, Bosanski Srbi iz RS-a toliko su sa takvim osjecanjem ugrozenosti sazivljeni da katkad ni sami ne znaju ni zasto niti ko ih to "ugrozava". Svjedoci to, primjerice, i tekst jednog njihovog proglasa iz 1997. godine (autor je Srpska stranka Krajine i Posavine), sto je reakcija na uvodjenje ekavice (uzgred, Srbi Srpske sami su je sebi uveli), a u proglasu se doslovce kaze: "Po naredjenju ministra za informisanje (srpskog, naravno!) srpski narod zapadno od Brckog treba da se odrekne jezika svojih predaka i da ijekavstinu Petra Kocica i Branka Copica konacno prepustimo Hrvatima i Muslimanima. Prvo su nas prisilili da im ustupimo Republiku Srpsku Krajinu i tzv. Visoku Krajinu, a sada se zahtjeva (ko zahtijeva!?) da im ustupimo i jezik i tako legalizujemo okupaciju najzapadnijih srpskih krajeva". Klasican primjer - aktualizirano je samo ono sto naciokratima odgovara u datom trenutku - krade nam neko (?) jezik "naseg" Petra Kocica, istog onog sto je (zanimljivo je podsjetiti), boreci se za cistotu svoga/nasega jezika, u vrijeme austrougarsko, isticao: "To nas kao stare Bosnjane mora boljeti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio... mnogo ljepsi i narodniji od jezika u istocnim srpskim zemljama..." itd. Ali naciokrati u pravilu rabe samo ono sto im u datom trenutku odgovara.

Bosnjaci su od davnina na raspolaganju imali manje-vise izbor: jedno njihovo ili drugo njihovo ili oboje njihovo. No, na cinjenicu da je napokon moguce vratiti uskraceno im a pripadajuce narodno ime jezika (koje je u Bosni historijsko), naciokrati se u povijesno presudnom trenutku zaloze ne za bosanski jezik u znacenju tradicionalnog naziva jezika sredine (BiH) - sto bi bila jedna od bitnih prednosti za ocuvanje domovine kojoj nemaju alternativu - vec za bosanski sto ce biti rezervisan za ukupno "islamizirano stanovnistvo slavenskog porijekla, Muslimane koji u jezickom smislu pripadaju standardnoj novostokavstini", sto znaci: rezervisan za sve govorne tipove svih muslimana/Bosnjaka u BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Sandzak, Kosovo, Metohija), Crnoj Gori, Makedoniji, Turskoj... Logika: neka nama nacije, a sa drzavom i maticom te iste nacije, sta bude. Zanimljivo bi, dakako, bilo vidjeti taj pojas nabrojanog, obojen na karti i dobro promisliti ima li tu Bosne na mapi. Ali, upravo su tako definirani korisnici bosanskoga jezika (Bosanski jezik, izd. 1991.), uz pocudno isticanje argumentacije kako se "Mnoge grupacije Muslimana slavenskoga porijekla sve od Novopazarskog Sandzaka pa dalje na istok osjecaju Bosnjacima i jezik imenuju bosanskim, unatoc tome sto se ne moze ustanoviti njihovo eventualno bosansko porijeklo". I nije samo to "pocudno"! Zanimljivi su i dokazi o tome da naziv "bosanski" pripada samo Bosnjacima ma gdje oni bili i ma odakle porijeklo vodili - u to se ime "potezu", vjerovali ili ne, svi franjevci, biskupi, isusovci, ulema, pisci i putopisci, svi Hrvati i Srbi i Bosnjaci iz daleke i blize proslosti, sa prostora Bosne i izvan Bosne, koji su ikad, u bilo kojem kontekstu spomenuli sintagmu "bosanski jezik", kao svoju ili kao tudju (to im se nekome ucini nevaznim) i to se nudi kao argumentacija da je bosanski jezik samo njihovo, bosnjacko (nacionalno) ime za samo njihov jezik.

I mnogo je uz to jos "pocudnoga". I norma - pitanje je kome je ona kod Bosnjaka uopce namijenjena, da li samo Bosanskim Bosnjacima ili i ostalim Bosnjacima izvan BiH; ili: sta je u tom pogledu sa bh. Hrvatima/Srbima - hoce li imati zasebne norme, ni bosanske ni one iz Hrvatske/Srbije ili ce prihvatati ove druge i slicno. I stabilnost norme je upitna ako se zna da u Pravopisu bosanskoga jezika "predocene odluke i nisu konacne", ako vec imamo dva i najavu treceg pravopisa, pri cemu je prvi "obimnija knjiga, pisana najprije za jezicke strucnjake" (valjda da se zabave i svasta nauce), dok drugi treba da "cesto bude pri ruci ucenicima, nastavnicima..." i ostalima, a treci da ce se temeljiti valjda na prva dva, ali i nece bas sve isto propisivati itd., ili: sta bi bh. Hrvatima/Srbima znacila izvana preuzeta norma kojom bi moguce ovladalo tek desetak posto korisnika (vidjeli smo kako je to islo sa ekavicom u RS) itd. I kakva je uopce mogucnost da se svi dijelovi istog ali teritorijalno razbijenog naroda ujedine zajednickim jezikom - standardoloski, pa i komunikativno. Kako to provesti, primjerice, kod Bosnjaka izvan BiH kad mnogi od njih vecma u skolama uce hrvatski, crnogorski ili govore po (srbijansko)srpski. Dovoljno ih je golim uhom prislusnuti. Kako, recimo, kroatizirani bosanski jezik iz BiH (sto jest tendencija) udjenuti u uho srbijanskobosanskog Sandzaka, Kosova i slicno? Kako ne prepoznati u Zagrebu Hrvata iz Bosne? Kako nauciti prosjecnog bh. Srbina da ovlada srbijanskosrpskim itd. Dakako, jezik Bosnjaka/Hrvata/Srba izvan Bosne blizak je jezicima prostora na kojima oni zive. Sve su to jezicki a ne nacionalni zakoni. Slicno je i sa jezikom Bosnjaka/Srba/Hrvata u BiH, pod uvjetom da je govor spontan i ziv - zivot na zajednickom prostoru intenzivira komuniciranje koje onda, po zakonima kontaktne lingvistike, jezicke raznolikosti umanjuje ili neutralizira.

Tako, otprilike i ukratko, izgleda naciokratsko djelovanje i tako stoje stvari u jeziku ili u vezi sa jezikom na prostoru nase domovine. Rezultati "na terenu" jesu sljedeci.

Nakon sto su republike bivse Jugoslavije prerasle u zasebne drzave, dobile su svoje pripadajuce jezike, markirane istovremeno i teritorijalno i nacionalno: Hrvatska - hrvatski, ostatak Jugoslavije - srpski, sa ozbiljnim tendencijama i za izdvajanje crnogorskog, dok je Bosna i Hercegovina, politicki tendenciozno, ostala u svakom pa i u jezickom pogledu - razbijena. I svi ce graditi ili su izgradili svoje standardne jezike - jezike sredine, drzavne, sluzbene, jezike u javnoj upotrebi, kako hocete, svi osim Bosne, za koju bi cinik kazao da je "najbogatija" - sto drugi imaju po jedno, ona ima tri. Trazili ste, reci ce neko, i eto vam. Tacno je, ali dobismo sto trazili nismo. Jer...

Prije ovog rata najavljivani su zahtjevi "da se jezik u BiH zove bosanskohrvatskosrpskim" i da nam je potrebna revizija norme a ne posebna norma i odvajanje u jeziku, te je isticano kako je "bosanskohercegovacka jezicka stvarnost autohtona u svojoj ukupnosti i osebujnosti, i autenticna koliko i hrvatska, srbijanska, crnogorska" (up. Bosanski jezik, 1991.). Nekad i sad - drasticna je razlika. Zasto, i ko je za to "zasluzan"? Ko bi to znao i ko bi se usudio u ovaj vakat po tome "cackati" - mora da su za sve krivi gradjani kad je vec i rat bio "gradjanski", no moze biti da je i "vjetar" kriv, a insan se lahko povije.

Bilo kako bilo, u BiH dobismo tri nacionalna jezika umjesto jednog zajednickog, teritorijalno markiranog (i po mogucnosti isto tako imenovanog), sto su mu i u onaj prijeratni vakat, na temelju realnih lingvistickih procjena a ne politickih "vjetrova" (ili mozda "vjetara"?) i komunisti autohtonost i autenticnost isticali i grcevito se za njega borili.

U dokumentima CK SK BiH od prije tridesetak godina ocijenjeno je "da BiH kao suverena i ravnopravna republika u SFRJ, ima pravo da sve svoje probleme u vezi sa upotrebom knjizevnog jezika, rjesava sama". Bila je to reakcija na hrvatsku "Deklaraciju" i srpski "Predlog" koji su tada procijenjeni kao "pokusaji koji predstavljaju nastavak hegemonistickih aspiracija prema BiH, koje su u proslosti dolazile i s jedne i s druge strane".

Naravno da mi ne pada na pamet da hvalim bivsi politicki sistem, ali se ipak tesko oteti asocijaciji naspram jednog dvosmislenog teksta iz nekog starog, bivseg udzbenika u kojem se, otprilike, kaze da smo u proslosti bili na rubu propasti i da smo onda, u ova bolja vremena, krenuli krupnim koracima naprijed.

Imali smo, u ono vrijeme, zajednicki jezik i zajednicku normu. Neophodno je bilo temeljito je revidirati i uskladiti sa savremenom bh. jezickom praksom, sa jezickim osobenostima Bosnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih u BiH, a ne trojako je mijenjati iz temelja.

Danas, pak, umjesto zajednickoga jezika sredine (u drzavi BiH), imamo tri "dokrajcena" jezika sa tri "nedokrajcene" norme pa time i nekontrolisanu slobodu individualnog jezickog ponasanja. Imamo politiku (mozda i knjizevnojezicku) bez principa, i gomilu nerijesenih i nerjesivih problema.

Kome li je (osim naciokratima) smetao i koga bi to u Bosni ugrozavao jedan zajednicki jezik, sa jednom zajednickom, fleksibilnom, tzv. konjunktivnom normom, po modelu "i ovo i ovo", i lahko i lako, i kahva i kafa i kava, i tlak i pritisak, i informisanje i informiranje, i sve ono sto u Bosni zaista postoji, pa neka bira kome je sto blize i sto mu je draze. Kao da sad pa nemamo istu takvu normu, primjerice u bosanskom jeziku, sa obiljem Bosnjacima (samima) nepotrebnih i nejasnih alternacija: greska/grjeska, hurlik/urlik, ozlicica/ozicica, drscem/drhcem, dobrahno/dobrano, gorjenje/gorenje, instanca/instancija, keske/ceske (pa gen. samo kesketa), klaun/klovn, prekup/prijekup (mada: prekop v. prijekop), prelet/prijelet (mada: preletjeti), vlastelka/vlasteoka i tako dalje i tako redom, gdje god otvorite Pravopis, ili nema sta nema ili nema sto zaista ima. No, necemo ovdje o detaljima, studija bi se o tome mogla napisati, a mi smo u "cajtnotu s vremenom", rekao bi "po bosanski" jedan nas ministar (istina, kantonalni).

Zasto bi, pitamo se, nekome u BiH smetala makar zajednicka norma (ako ne i zajednicko ime jezika) sa moguce priblizno istim brojem dubletnih rjesenja (kao sada u bosanskom), ali onih sto bi odrazavali stvarno stanje u jeziku Bosne i Hercegovine i ostavljali mogucnost izbora prema nacionalnom, pa i regionalnom jezickom osjecanju i ukusu. Kakvo bi to tek olaksanje bilo nastavnicima i ucenicima, i medijima i javnim sluzbama i sluzbenicima, a Boga mi i mnogim pismenima sto bi se, prema sadasnjem stanju, iznova trebali opismenjavati, ma kojoj nacionalnoj grupaciji pripadali.

Naravno, mogucnost zajednicke norme i normativa ne ukljucuje niti iskljucuje i problem nominacije jezika. Uostalom, i ovako se hrvatski i srpski naciokrati jos uvijek protive bosanskom jeziku kao jeziku Bosnjaka. Smatraju da nije posteno sto su ovi to ime uzurpirali samo za sebe. Pa dobro, ali ko im brani da ga u BiH i oni sami prihvate? "Taman posla", reci ce na to, jer oni imaju svoj hrvatski/srpski (iako im preci nisu uvijek tako mislili). Pa neka, i to je prihvatljivo (neka su barem neka prava u nas neupitna), ali valjda upravo stoga (!), oni insistiraju da Bosnjaci po svojoj volji (?) svoj jezik nazovu bosnjackim. Zauzvrat, Bosnjaci naziv "bosanski" proglase (samo) svojim tradicionalnim imenom jezika, na vakat definisu korisnike jezika (ne ostavljajuci prostora drugim nacijama u BiH), te navrat-nanos sroce normu (ortografsku, uz neuspjeli pokusaj standardiziranja leksike), ali takvu u kojoj ce svi drugi morati "naci dlaku". I, naravno, osta tako Bosna (i Hercegovina) bez jezika bosanskog.

Ruku na srce, da je volje i danas bi tome bilo lijeka il' iladza? Ne bismo li jezik (zajednicki?) u drzavi (zajednickoj?) mogli nazvati:

• a) bosanski kao spoj nacionalnih izraza: (bosansko)hrvatskog, (bosansko)srpskog i (bosansko)bosnjackog ili
• b) bosanskohrvatskosrpski (bhs) - redoslijed nije bitan ili
• c) bosanski/hrvatski/srpski - opet nebitnoga poretka, ili slicno.

Mogli bismo, naravno, po volji naroda, kako hocemo (osim "lonac", dabome), ali pod uvjetom da jezik ne "razbijamo". I da nas naciokrati napokon prestanu "pritiskati politickim tlakom". Ako je pak sve ovo samo iluzija, neka onda bude bosanskoga makar u Bosnjaka i u Bosanaca, kojih (ovih drugih) posigurno ima, mozda i neocekivano mnogo, osobito medju mladima, i bit ce ih mnogo vise ohlade li naciokratski apetiti za medjunacionalnim distancama - u svemu, pa i (a mozda i najprije) u jeziku. U suprotnom, moglo bi se desiti da ne samo bosanskoga vec ni Bosne (i Hercegovine) ne bude ni u koga.