Nazad!

DANI home page

Arhiva DANI 132

 

BOSNJACKI ILI BOSANSKI

 

Jezik je ona kljucna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajednickom jezicno-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili cudnu jezicnu kreaturu. Pri tomu cak nije najveci paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo politicko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Takodjer, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezicnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, medjutim, tendencija politicko-jezicnih inzenjera, svrstanih u etnicko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnicka ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, cemu obilno doprinose sluzbena rjesenja u skolstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoc americke agencije za informiranje USIS, odlucila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese vise svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovica, Ivana Lovrenovica i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su ucestvovali poznati i priznati jezicki znalci: Naila Valjevac, Hanka Vajzovic, Josip Baotic, Sinan Gudzevic, Ivo Pranjkovic, Radoslav Dodig i Mile Stojic. Nase su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce... Najznacajniji dijelovi opseznog istrazivanja su pred vama, dakle: treba li BiH drzavni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje grijesi Pravopis, gdje djaci i profesori a gdje politicari?

Pise: Radoslav DODIG

SIROVINA JE SLICNA
 


ZA POCETAK, RIJEC-DVIJE O NAZIVU bosanski-bosnjacki je zik i dvojbama koje su se u zadnje vrijeme pojavile oko toga. Ja sam kao clan Ustavotvorne skupstine BiH 30. ozujka 1994. sudjelovao u proglasenju Ustava FBiH. U tekstu Ustava na engleskom jeziku u cl. 6. pisalo je da su sluzbeni jezici u Federaciji "bosniac and croatian languages". U nesluzbenu prijevodu na hrvatskome jeziku pisalo je "bosnjacki jezik", dok sam u zastupnika Bosnjaka zamijetio izraz "bosanski jezik". Prije samog glasovanja o usvajanju Ustava trazio sam u raspravi (jedini sam ja u njoj sudjelovao) da mi se odgovori koji je naziv, bosnjacki ili bosanski, mjerodavan. Predsjedatelj Skupstine Mariofil Ljubic odgovorio mi je da ce to prije objavljivanja u Sluzbenim novinama FBiH usuglasiti Komisija za utvrdjivanje istovjetnosti tekstova na dvama jezicima. Uskoro sam i sām bio imenovan u navedenu Komisiju. Medjutim, ona se nije nikada sastala da utvrdi istovjetnost ustavna teksta, ni u 1994., a niti do rujna 1996. do kada joj je trajao mandat. Uskoro je 21. srpnja 1994. objavljen tekst Ustava na hrvatskome jeziku, gdje je stajalo "bosanski jezik". Trazio sam od predsjedavatelja Skupstine da kaze tko je verificirao hrvatski tekst, posebice kada je cl. 6. u pitanju. On mi je rekao da je glavni tajnik Ustavotvorne skupstine Avdo Campara 1. kolovoza 1994. uputio pismo Sluzbenim novinama FBiH, u kojemu trazi od izdavaca da u tekstu na hrvatskome jeziku zamijeni izraz "bosnjacki jezik" s izrazom "bosanski jezik", kao da je doslo do pogreske. Gledajuci pravno, tajnik nije imao kompetencije za davanje ispravka i tumacenje ustavna teksta. To je mogla samo skupstinska Komisija, odnosno sama Skupstina.

Tu cinjenicu iznosim poradi toga sto se nije postivala pravna procedura i sto se jos tada 1994. nije radilo na usuglasavanju tekstova Ustava izmedju hrvatskih i bosnjackih zastupnika. Nitko ne spori jednome narodu da svoj jezik naziva kojim hoce imenom, sto znaci da nitko ne nijece pravo Bosnjacima da svoj jezik zovu bosanskim. Cudno mi zvuci da postoji "bosnjacko jezicno bice", "bosnjacka jezicna bastina", "bosnjacka knjizevnost" i "bosnjacki narodni govori", a jezik bosanski. Netko ce mozda reci da su se u popisu stanovnistva 1991. Bosnjaci izjasnili da govore bosanskim jezikom. Tocno, ali to obvezuje samo Bosnjake. Ako idemo istom logikom dalje, tko moze osporiti Hrvatima da na hrvatskome jeziku taj jezik nazivaju bosnjackim, jer htjeli mi to priznati ili ne, radi se o jeziku Bosnjaka. Ovako, moglo bi se pomisliti da se izrazom bosanski jezik zeli sutra nametnuti jedan unificiran, da ne kazem unitaran jezik, kojim se govori u cijeloj Bosni.

Ja osobno nemam nista protiv naziva "bosanski jezik", ali sam htio pokazati da su se sve dvojbe oko naziva jezika trebale razrijesiti znatno ranije postujuci proceduru i trazeci suglasje. Poznat vam je pocest strah u Hrvata, katkad opravdan a katkad neopravdan, o bosnjackoj dominaciji kao znatno brojnijega naroda u FBiH. O tome sam pisao u dnevnim novinama u vise navrata u razdoblju 1994. - 1996., ali je tada malo koga to zanimalo. Mozda bi jedan znanstveni skup oko naziva i ustroja sluzbenih jezika u FBiH mogao rijesiti, barem na strucnoj razini, navedene dileme.

Ne bih se slozio s tvrdnjom da Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovica preferira hrvatski jezik, odnosno da mu je blizi nego srpski jezik. O tome sam pisao neposredno nakon izlaska Pravopisa iz tiska (Vecernji list, 6. 10. 1996., str. 18.). On je kao pravopis meni prilicno nepraktican, jos konkretnije nepouzdan. Pun je dvojnih rjesenja (dubleta). Pravopis je da normira i propise pravilne oblike. Ako ih jezicna praksa ne prihvati, onda se oni mijenjaju u novome izdanju. Evo, primjerice, vise tih pravopisnih nedorecenosti - dvostrukih pravopisnih rjesenja, u kojima se ne moze prepoznati bliskost s hrvatskim jezikom: Moze zavrsetak -ioni i -ijski (asimilacioni i asimilacijski), moze zavrsetak biti -kinja ili -ica (ekonomistkinja i ekonomistica), isto tako mogu se pisati dvostrukosti branilac/branitelj, saborac/suborac, ovlascen/ovlasten, kisik/kiseonik, minut/minuta, vizualan/vizuelan, skrob/skrob, zaliv/zaljev.

Presao bih na zivi prakticni jezik u medijima, novinstvu i izdavastvu. O jeziku koji se govori na televiziji i radiju (TV BiH i Radio BiH) ne mogu puno govoriti jer ih rijetko slusam i gledam. Osvrnuo bih se na jedan primjer u novinama. Preda mnom je dnevni list Oslobodjenje od 1. 10. 1999. Na petoj stranici nalazi se tekst Evropa na Balkanu, Balkan u Evropi, koji je napisao Jadranko Prlic. Doduse, ne mogu reci je li to osobno pise ministar Prlic ili je to redigirao netko iz njegova kabineta. Tekst je, koliko se vidi, uglavnom pisan na hrvatskome jeziku. Ali ima tu vise pogresaka i jezicnih nezgrapnosti, pa ne mozemo govoriti o korektnoj hrvastini. Cudi me jedna druga stvar. Oprema teksta (naslov, nadnaslov i medjunaslovi) ocito je urednicka. Na kojemu je jeziku ta oprema? Tesko je reci je li u pitanju bosanski/bosnjacki jezik? Naime, u jednome naslovu pise Dejton, a ispod njega odmah Prlicevo Dayton. Koliko znam, Halilovicev pravopis prvo savjetuje pisati izvorno vlastita imena, pa u zagradi navesti izgovor. Znaci, dobili smo jedan tekst mjesanac. Nesto poput gemista. Ako su sastojci tog gemista - vino i mineralna u picu, u tekstu prlicevstina i oslobodjenstina - losi, govorimo o losemu gemistu. Mislim da bi korektno, uputno i pedagoski ispravno, trebalo jedan tekst pisati na jednome jeziku sa svim njegovim pravopisnim, stilskim i morfoloskim osobinama, pa makar koji to jezik bio.

Slicno je s materijalima u Skupstini FBiH. Tamo zastupnici Hrvati i Bosnjaci (a i ostali) dobivaju nacrte i prijedloge zakona, odluka i zakljucaka na hrvatskome i bosanskome/bosnjackome jeziku. Medjutim, ne radi se tu ni o hrvatskome niti o bosanskome/bosnjackome jeziku, barem kada je propisani jezicni ustroj u pitanju. Primjerice, u materijalima na "hrvatskome" jeziku, za razliku od "bosanskoga", pise clanak, glede, u svezi, tisuca i cimbenik, pa se materijal doimlje kao hrvatski uradak. Steta je mrciti toliko papira, vremena i novca ako ce stajati samo desetak leksicnih razlika. Ne cini samo jedan jezik leksik, njegovo rjecnicko blago, vec morfologija, sintaksa, stil, akcentuacija i puno drugih jezicnih segmenata da bi se valjano opisao jedan jezik. Mozda bi bilo bolje jedan mjesec sve materijale pisati na hrvatskome, pa onda drugi mjesec materijale na bosanskome/bosnjackome jeziku.

Mislim da je glavni cilj nasega Okruglog stola bio barem oznaciti glavna pitanja. Ja bih na kraju predlozio da se organizira (tesko je u ovome trenutku reci tko) relevantan strucan skup o jezicnoj problematici u FBiH (prvo jezikoslovci sviju profila, slozni, suprotstavljeni i drugi, pa onda svih politicara razlicitih stranaka i profila). Nakon toga bila bi barem polazista jasnija.

 

Pise: Ivo Pranjkovic
SIROVINA JE SLICNA

Svoj prilog raspravi o jezicnoj situaciji u BiH iznijet cu u obliku teza:

1. Jezicna situacija u BiH objektivno je izrazito kompleksna, nista manje kompleksna negoli i cijela opcepoliticka situacija u toj drzavi. Zato je potrebno puno dobre volje da bi se vodila jezicna politika koja bi zadovoljavala sve tri konstitutivna nacionalna entiteta, a svjedoci smo, nazalost, da dobra volja nerijetko na svim stranama posve izostaje.

2. Nijedan nacionalni entitet svoje standardnojezicne probleme ne bi smio rjesavati na racun drugoga ili trecega entiteta jer to niciju jezicnu situaciju ne bi, pogotovo ne na duze vrijeme, popravilo, nego bi je jos i pogorsalo. Jedini je ispravan put potpuna i dosljedna ravnopravnost.

3. U zadnje se vrijeme u Bosni i Hercegovini vrlo cesto cuje pitanje je li rijec o jednome ili o trima jezicima. Odgovoriti se moze da nije rijec ni o jednome ni o trima jezicima, nego i o jednome i o trima, i to istodobno. Moze se takodjer reci da je rijec o jednom jeziku s trima standardima (kao sto procitah ovih dana), ali s napomenom da ni standardi nisu nista drugo nego jezici. Rijec je dakle o velikim dijelom istoj ili posve slicnoj jezicnoj sirovini, ali s trima sociolingvistickim, standardnojezicnim pojavnostima.

4. Insistiranje na nekom jedinstvenom standardnom jeziku za sve tri konstitutivna nacionalna entiteta mislim da bi bilo posve nerealno, a i nepotrebno jer je notorna cinjenica da i Srbi i Hrvati i Bosnjaci imaju svoje jezicne posebnosti, na koje su sve etnije bez izuzetka izrazito osjetljive. Osim toga, i Srbi i Hrvati i Bosnjaci imaju svaki svoju kulturnu i jezicnu povijest, koja je takodjer, da tako kazem, sastavni dio pojedinih standardnih idioma.

5. I bosanskohercegovacki Srbi i bosanskohercegovacki Hrvati imaju pravo participirati u onom tipu standardnoga jezika kakav je u uporabi u Srbiji (Jugoslaviji) odnosno Hrvatskoj. To medjutim, po mom sudu, nikako ne znaci da oni ne mogu ili da ne smiju imati i svojih standardnojezicnih, a pogotovo kulturnopovijesnih specificnosti naprosto zato sto je cinjenica da su ih imali i da ih imaju. Kad je rijec o Bosnjacima, mislim da su dosadasnji napori ulozeni u standardizaciju bosanskoga jezika urodili solidnim plodovima (pritom posebno imam u vidu Pravopis bosanskoga jezika kolege Senahida Halilovica), ali bi se moralo voditi racuna o tome da je jos uvijek rijec o samim pocecima standardizacije te da se u bosnjackoj sredini osjeca izraziti nedostatak sociolingvisticki dobro obrazovanih kadrova (sto ne znaci da se taj nedostatak ne osjeca i kod Srba odnosno Hrvata, posebice bosanskohercegovackih).

6. Sam naziv bosanski jezik ima odredjenu tradiciju i opravdanje, sto ne znaci ni da je savrsen ni da je jedino moguc. U svakom slucaju, mislim da Bosnjaci imaju na njega pravo i da im to pravo nitko ne bi trebao osporavati. Ako bi medjutim taj naziv pretpostavljao bilo kakav vid jezicne unitarizacije ili nametanja odredjene drzavne jezicne politike odnosno politicke volje Hrvatima i/ili Srbima, onda mislim da je takva jezicna politika unaprijed osudjena na neuspjeh. Stovise, mislim da bi nastojanja toga tipa jos vise zakomplicirala ionako kompliciranu jezicnu situaciju u BiH.

7. Posebno je pitanje jezika kao nastavnog predmeta u osnovnim i srednjim skolama, pa i na fakultetima, tj. pitanje planova, programa, udzbenika, prirucnika i sl. S obzirom na to, u posljednje se vrijeme cuju prigovori da se Hrvati koriste programima i skolskom literaturom iz Hrvatske, a Srbi iz Srbije. Mislim da oni nacelno imaju pravo i na to, ali ne mislim da bi bilo dobro kad bi im to postala stalna praksa naprosto zato sto u nastavi materinskoga jezika i knjizevnosti (kao npr. i u nastavi povijesti ili zemljopisa) ima sadrzaja kojima je nuzno posvetiti posebnu pozornost i u programima i u udzbenicima.

8. Za autore planova, programa, udzbenika, prirucnika i sl. treba, koliko je god to moguce, nastojati birati ljude koji nisu optereceni dnevnopolitickim ili politikantskim interesima i ambicijama. To ne treba ciniti, bar ne u prvom redu, zbog osjetljivosti ili obzira prema drugim nacionalnim entitetima, nego zato sto ce nedouceni, nacionalno previse zagrizeni ili mrznjom zadojeni autori najvise stetiti onima kojima su njihova djela namijenjena. Pod tim naravno ne podrazumijevam pojedine tipove nacionalnog osvjescivanja pa ni pojedine tipove nacionalizma jer, po mom sudu, ima i nacionalizama koji nikome ne bi smjeli biti zazorni. Ako naime nacionalizam podrazumijeva njegovanje svoga standardnog idioma ili brigu o jezicnoj kulturi, poznavanje nacionalne proslosti i bastine ili nastojanje da se i drugi upoznaju s pojedinim nacionalnim vrijednostima, onda tu nema niti bi smjelo biti icega zazornoga. Naprotiv, ako Bosnjak cita i cijeni primjerice Mula Mustafu Baseskiju, Srbin Petra Kocica, a Hrvat fra Grgu Martica, onda je to prirodno i pozeljno stanje stvari jer poznavanje i objektivno vrednovanje vlastite (dakako i tudje) nacionalne proslosti i kulture covjeka oplemenjuje, a ne cini ga iskljucivim. Sto ipak u svim nasim sredinama ima ljudi, cak i vrhunskih intelektualaca, koji vrlo dobro poznaju svoju nacionalnu povijest i kulturu, a ipak su iskljucivi ili cak skloni ratnohuskackim manifestacijama, nije kriva ta nacionalna povijest ili kultura, nego ipak nesto sto je s njome obicno u suprotnosti.

9. Kad je rijec o "standardnojezicnim pravima", u posebno su teskoj situaciji ljudi koji u odredjenim podrucjima i/ili gradovima cine izrazitiju manjinu. Svjedoci smo uostalom kako takve manjine svakodnevno bivaju zakidane za pravo na svoje skole, svoje programe, svoje kadrove, svoje pismo, svoj standardni jezik itd. Takva zakidanja uvijek su bolna i imaju u pravilu teske posljedice, ali se naravno dogadja i to da se takvim pojavama i manipulira u politicke svrhe, sto je, po mom sudu, jos manje dopustivo. Iako smo svi svjesni toga da ce praksa nazalost jos dugo biti u neskladu s deklariranim pravima, tim vise sto mnoga pitanja jos nisu rijesena ni na deklarativnoj razini, ispravna nacelna sugestija s tim u vezi mogla bi izgledati otprilike ovako: Neka nijedan nacionalni entitet ne trazi za se ona prava koja nije osigurao ili koja nije spreman osigurati manjinskom entitetu na podrucju na kojem ima vecinu. Neka primjerice Hrvati ne traze jezicna prava za svoje sunarodnjake u Travniku ili Bihacu ako ih nisu osigurali ili ih nisu spremni osigurati za Bosnjake u Stocu ili Busovaci. I - naravno - obrnuto.

Objavljeno u broju 132 DANA, 10. decembar / prosinac 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.