POVODOM JUBILARNE PROSLAVE STO PEDESETE
godisnjice utemeljenja institucionali zirane slavistike na Beckome sveucilistu pocetkom oktobra ove godine, na prigodnim mjestima u Becu odrzana su dvadeset i tri predavanja koja su imala za temu Bec i slavenski jezici i knjizevnosti. Predavaci su bili ugledni svjetski slavisti. Tri su predavanja bila posvecena, jedno u cijelosti a dva posredno, i problemu danasnjega bosanskog jezika. Profesor Werner Lehfeldt sa slavistike u Göttingenu (Njemacka), autor dviju knjiga i brojnih clanaka o alhamijado pismenosti te suizdavac i koautor zapazene knjige Jugoslavenski dezaster (Das jugoslawische Desaster, Wiesbaden 1995), vec duze vremena s velikom paznjom prati jezicni razvoj na bosanskohercegovackome terenu o kojemu je vise puta pisao. U Becu je ovaj veliki prijatelj i zagovornik Bosne odrzao predavanje O jezicnom pitanju u Bosni (Zur Sprachfrage in Bosnien).

Posavsi od poznate prokallayevske izjave Vatroslava Jagica, u svoje doba najuglednijega svjetskog slavista, o postojanju bosanskoga jezika, date krajem prosloga stoljeca, 1896. god., u austrijskome Parlamentu, profesor Lehfeldt je podsjetio na neke teoretske pristupe jezicnoj problematici u Bosni i Hercegovini te prikazao novije knjige bosnjackih autora posvecene povijesti i normiranju bosanskoga jezika.

Dajuci pravo Bosnjacima nazivati svoj jezik i dotjerivati ga prema svojim potrebama, Lehfeldt je utvrdio, izmedju ostaloga, da su Bosnjaci najduze zadrzali i njegovali posvojce - srpskohrvatski jezik, iako niti u njegovu nazivu niti u njegovoj normi nije bilo njihova imena ni njihove knjizevno-kulturne tradicije.

Na temelju analize nekih bosanskih novina, profesor Lehfeldt je ustanovio da se jezik medija posljednjih godina, u odnosu na predratno stanje, nije znacajno promijenio. Ne primjecuje se nikakva isforsirana "bosnjakizacija" jezika. Na kraju predavanja njemacki je profesor predlozio razgovor o problematici bosanskoga jezika, a ekipa Dana koja je pratila ovo predavanje cetvorici uglednih slavista - Daliboru Brozovicu, Radoslavu Katicicu, Gerhardu Neweklowskom i Werneru Lehfeldtu, postavila je sljedeca pitanja: postoji li bosanski jezik; ako postoji, kako ga definirati te kako svaki od njih ocjenjuje sadasnju jezicnu situaciju u Bosni i Hercegovini? Evo njihovih odgovora.

Profesor dr. Dalibor Brozovic, akademik, ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleza, Zagreb, Hrvatska: Kada postoji ljudska zajednica koja zeli imati svoj vlastiti jezik, onda ona na to ima bezuvjetno pravo. U Bosni i Hercegovini Bosnjaci zele poseban jezik i oni na nj imaju pravo bez ikakve sumnje. On jos nije u podrobnostima izgradjen, ali vec postoji bar u nacelu, i kada bude posve formiran i u svakoj pojedinosti prepoznatljiv, i kada bude u opcoj uporabi zajednice koja ga zeli, bit ce kao svaki drugi jezik.

Sada je jos rano da se bosnjacki jezik definira prema svojim konkretnim osobinama, jer one jos nisu definitivno utvrdjene, ali bit ce onakve kakve ih bosnjacki narod zeli. Tko hoce, ima ga pravo zvati i bosanskim jezikom, ali takav je naziv dvoznacan, jer moze biti shvacen i kao jezik svih gradjana Bosne i Hercegovine, pa zato taj naziv ne obvezuje sve gradjane BiH. U svakom slucaju, bosanskohercegovacki Hrvati zele za sebe hrvatski jezik isti kakav je u Republici Hrvatskoj, ne prihvacajuci nikakva drugog jezika niti zele izgradjivati kakav poseban bosanskohercegovacki hrvatski. Mislim da je slican stav i bosanskohercegovackih Srba. Rekao bih da je sadasnja jezicna situacija u Bosni i Hercegovini naprosto u previranju.

Prof. dr. Radoslav Katicic, akademik, slavistika, Bec, Austrija: Da! Bolje je, medjutim, zvati ga bosnjacki jer to nije jezik svih Bosanaca. Sveukupnost jezicnoga izraza kojim se sluzi i kojim se sluzila, u kojem zivi i u kojem je zivjela etnicka skupina Bosnjaka (bosanskih muslimana) danas se moze smatrati njihovim nacionalnim jezikom. Nesredjenim i zbunjenim. Nije jos doista postignuta sigurnost u tome sto jest i sto nije bosnjacki jezik. No to je, cini se, iz dana u dan sve bolje. Gore je to sto se uporno pokazuje teznja da se u Bosni ospori legitimnost hrvatskomu jeziku za Hrvate i srpskomu za Srbe. To se sada najneposrednije ocituje u odbojnom odnosu prema hrvatskomu u Federaciji, a trenutacno je dobilo, cini se, i potporu medjunarodne politike. Time se Hrvatima u Bosni osporava hrvatski jezik, sto je posve neprihvatljivo, a uz to trajno otezava da se hrvatska javnost uvjeri u to da je opravdano priznati bosnjacki jezik bez pridrzaja. Isto ce pitanje, dakako, postati aktualno i za Republiku Srpsku i za srpsku javnost. Ako se to ne rijesi, ostat ce odnosi zatrovani.

Prof. dr. Gerhard Neweklowsky, slavistika, Celovec/Klagenfurt, Austrija, autor knjige Bosanskohercegovacki Muslimani. Istorija/Povijest. Obicaji. Kultura svakodnevnice. (Die bosnisch-herzegovinischen Muslime. Geschichte. Bräuche. Alltagskultur. Klagenfurt 1996): Bosanski jezik postoji kao standardni jezik. Njegovo ime ima dugu tradiciju. Bosanski jezik stvoren je politickom odlukom odnosno politickim prilikama i to djelatnoscu onih ljudi koji su za to nadlezni i ovlasceni. Napisani su nuzni prirucnici. Bosanski jezik je vrlo slican hrvatskom i srpskom jeziku, sa nekim fonetskim, leksickim i stilistickim posebnostima. Citajuci dnevne novine (Oslobodjenje) i tjednike/sedmicnike (Dani, Ljiljan), mogu konstatovati da se novinarski jezik nije mnogo promijenio u odnosu na prije desetak godina. Ima nesto vise kroatizama, ali ne puno, nesto vise specificno bosanske leksike, opet ne puno. Fonetske posebnosti (h) ionako su malo frekventne. Jezik u Republici Srpskoj odredjuje se namjerno prema beogradskom standardu (citao sam sedmicnik Oslobodjenje), ipak ne konsekventno, bilo je mijesanja ekavskog i ijekavskog izgovora. Situacija na TV-u je slicna. Gledao sam TV Sarajevo i Pale. Boravio sam u Bosni i Hercegovini 1997., 1998. i 1999. god., svaki put izmedju cetiri i sedam dana. Novine se dobijaju i u Austriji. Dane citam ponekad na Internetu. Imam sljedeci utisak: Bosanski jezik danas je produzenje onog srpskohrvatskog jezickog tipa koji se i ranije upotrebljavao u BiH i koji se i ranije razlikovao od zagrebackog i beogradskog tipa jezika. U tom smislu bosanski jezik ima svoju tradiciju do raspada srpskohrvatskog kao varijanta, sada kao jezik. (Pri cemu treba dodati da uvijek ljudi definisu sta je jezik. Po prirodi stvari nema definicije sta je jezik.)

Prof. dr. Werner Lehfeldt, slavistika, Göttingen, Njemacka: Za mene je nesumnjivo da postoji bosanski jezik. To proizlazi iz moga uvjerenja da svaki narod ima pravo obiljezavati jezik kojim se sluzi onako kako on drzi ispravnim. Smatram potpuno razumljivim da osobito muslimanski stanovnici Bosne i Hercegovine nisu vise spremni upotrebljavati za svoj jezik naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", jer u tom nazivu oni sami bivaju istovremeno negirani, iako dijalektalnu osnovicu zajednickoga jezika stokavaca, za kojim je tezio Vuk Karadzic, treba traziti upravo u Hercegovini. Naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski" za jezik muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, Bosnjaka dakle, danas je utoliko nepodobniji ukoliko se u Hrvatskoj odnosno Srbiji upotrebljavani standardni jezici sve vise udaljuju od bivsega "srpskohrvatskog" odnosno "hrvatskosrpskog" jezika. Sto se tice definicije bosanskoga jezika, drzim se stava Senahida Halilovica u Pravopisu bosanskoga jezika (Sarajevo 1996, str. 6). Prema njemu je bosanski jezik materinski jezik Bosnjaka i drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i onih koji zive izvan ove zemlje ako oni prihvataju bosanski jezik kao svoj jezik. Bitno je, i ja to veoma pozdravljam, da Bosnjaci ne zahtijevaju da bosanski jezik postane iskljucivo njihovom "svojinom" nego da namjeravaju govoriti i pisati jezikom zajednickim svim ostalim narodima njihove zemlje. Da li i koliko ce se ova zelja moci ispuniti zavisi u prvom redu od toga jesu li Srbi i Hrvati u BiH spremni prihvatiti ovu "ponudu" i, dalje, od toga kako ce izgledati norma i uzus bosanskoga jezika. Ja zato mislim da bi forsirano "bosnjakiziranje" bosanskoga jezika pridonijelo otudjivanju Srba i Hrvata u BiH od ovoga jezika tako da bi Bosnjaci tada ostali sami s bosanskim jezikom. Tesko je nekomu ko ne zivi u zemlji korektno ocijeniti sadasnju jezicnu situaciju u BiH. Moje predstave o tome zasnivaju se iskljucivo na lektiri bosanskih novina i casopisa koji se mogu kupiti u Njemackoj. Time je obuhvacena samo jedna oblast primjene jezika - druge oblasti ostale su mi nepristupacnima. U svakom slucaju, cine mi se vaznim sljedeca zapazanja: U brojevima novina i casopisa iz BiH, koje sam do sada analizirao - Ljiljan, Oslobodjnje, Dani - nisam mogao ustanoviti tragove forsiranoga "bosnjakiziranja", osobito nikakve forsirane primjene tzv. turcizama. Fonem h se u njima takodjer ne upotrebljava ni svuda niti konsekventno tamo gdje bi mu prema kodificiranoj normi bilo mjesto. Cak je i Alija Izetbegovic upotrijebio u jednom intervjuu lako umjesto lahko i sl. Osim toga, primijetio sam da naporednost "srbizama" i "kroatizama" u jeziku novina, poznata iz vremena prije 1990. god., i dalje zivi, iako se pojedinacni clanci u ovome veoma razlikuju. Ovi zakljucci bi se jos morali provjeriti obimnim istrazivanjima. Cini mi se, dakle, da se u jezicnoj supstanci do sada malo sto izmijenilo. Bosanski jezik je znatno manje "bosnjakiziran" no sto je hrvatski jezik "kroatiziran" i srpski jezik "srbiziran". Izgleda, ipak, da ce bosanski jezik tokom vremena dobiti samostalnu, nezamjenljivu fizionomiju i to jednostavno zbog toga sto se hrvatski i srpski jezik sve vise od njega udaljuju. Nastala je neobicna situacija: oba naroda, koja su "srpskohrvatskome" jeziku dala svoje ime, ne zele vise imati posla s tim nevoljenim djetetom i prepustaju ga jednom trecem narodu o cijem imenu se nikako nije vodilo racuna pri nazivanju jezika do raspada Jugoslavije.

(Kraj)