Rijec kapitulacija dolazi od latinskoga caput (dati glavu). U sirem znacenju ona je predaja, odustajanje. U vojnom smislu to je gubitak rata, prekid borbe pod odredjenim uvjetima ili bezuvjetno. Kapitulacija je zapravo kopulacija, ona tanka nit sto povezuje dva nepoveziva stanja; ona je ono tolstojevsko "i" koje dijeli smisao od besmisla, bice od nistavila. Sa stanovista moderne povijesti kapitulacija nije nista drugo do privodjenje ludjaka u ludu kucu, uvodjenje reda u hajducku i lopovsku jazbinu. Zle demone i majstore rata moguce je smiriti i deaktivirati jedino silom, porazom. Nas narod kaze: "koplje u trnje" ili "tko macem bije, od maca gine".

Kad su sile Antante vojno prisilile Austro-Ugarsku na potpisivanje diktiranoga mira u Saint-Germainu 1919. godine i natjerali je da se pomiri s "ostacima svojih ostataka", kronicari biljeze da je tadasnji kardinalski drzavni tajnik Gasparri izjavio: "Deset ratova ce iz ovoga mira nastati." Valjda se tom recenicom u mladosti uznosio i austrijski soboslikar, vjerujuci da ce on obnoviti ne samo propalu monarhiju nego i podici zamisljeno trece njemacko carstvo. Ali, na putu do te Velike Njemacke taj je nesretnik zaratio sa cijelim svijetom, iskopavsi pedeset i pet milijuna grobova.

Saveznicke su sile, predvodjene Sjedinjenim Drzavama, morale zavrsiti taj njegov naum tako sto su 1944. i 1945. mjesecima s kopna, mora i iz zraka unistavale njegova paklena postrojenja, da bi ga u veljaci 1945. godine natjerali na bezuvjetnu kapitulaciju. Jos se uvijek zivo sjecamo fotografije tog susreta na Jalti, koja je bila otisnuta u udzbenicima naseg djetinjstva: na njoj je jedino Roosevelt bio gologlav, dok je Churchill na glavi imao subaru, a Staljin marsalsku sapku!

Europa je od kapitulacije Njemacke prozivjela pola stoljeca mira, sve dok se na njezinu jugoistoku nije pojavio novi nesretnik koji je poceo svoj ritualni ratni ples. On je sanjao o velikoj Srbiji, pokusavajuci unistiti i protjerati sve druge narode i ljude koji su zivjeli na prostoru te zamisljene tvorevine. On je sanjao o trecem svjetskom ratu, pokusavajuci u sukob uvuci najvece svjetske sile, on je od svoje i susjednih zemalja ucinio pustinju. Radio je sto je htio, ali nije dokle je htio.

Krajeve ratova, medjutim, ne predstavljaju potpisi generala i politicara, jer ratovi traju i kad topovi usute. Oni se nastavljaju u dusama i srcima, kako pobjednika tako i porazenih. Sjeme ratno se prenosi s jednoga na drugo pokoljenje, tako da suvremenici najcesce nastavljaju ratove predaka.

Kapitulacija Miloseviceve Srbije istinska je prilika za srpski narod da udje u Europu treceg milenija, gdje rijec susjed nece odzvanjati kao prokletstvo, vec kao znak bogatstva. Srbi su, da parafraziramo Dobricu Cosica, izgubili sve ratove i iluzije, ali valja im sada dobiti mir.