Pise: Ivan LOVRENOVIC

ZACET NA SAMOMU POCETKU DEVETNAESTOGA
vijeka, u posljednjoj godini dvadesetoga, na nase oci skoncava veliki srpski mit. Rodjen u velicanstvenoj heroici oslobodjenja i emancipacije, nestaje u znaku dvostrukoga poraza: u kolektivnomu autizmu, i u rasistickom progonu drugoga naroda.

U simbolici imena srpskih vodja, sve od Crnoga Dordjija, nije bilo takve ironije kao u imenu ovoga covjeka s kojim srpstvo definitivno gubi i posljednji trag dvjestagodisnje aure vojnickog i etickog junastva i zapadnoga (hriscanskoga) saveznistva. Kao u nekoj grotesknoj persiflazi tarabicevskih seoskih "prorocanstava", u potpunoj opreci sa semantikom i simbolikom svojega imena i prezimena, Slobodan Milosevic, kao kakav antimesija, uvodi svoj narod u beskrajno dugo razdoblje pada, srama, krivice i ponizenosti.

Najlucidniji istrazivac srpske "knjizevne arheologije", pravi duhovni nasljednik kritickoga uma Ilariona Ruvarca, danas potpuno presuceni i zaboravljeni Miodrag Popovic, pisao je 1976., istrazujuci porijeklo vidovdanskoga kulta: "U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje sta je mit a sta istorijsko misljenje, sta poezija a sta zbilja, sta bajka a sta ziva stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mesaju, medjusobno prozimaju, sto dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike. (...)Kao odredjena faza u razvitku nacionalnog misljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult moze biti i koban po one koji nisu u stanju da se iscupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreza. U njima, savremena misao, duh covjekov, moze doziveti novo Kosovo: intelektualni i eticki poraz."

Srpski mit hranio se krivom slikom vlastite velicine i vaznosti, sto je zahtijevalo stalno a, naravno, fiktivno podesavanje svijeta sebi, umjesto da se sebe prilagodjavalo svijetu. To je progresivno uvecavalo udaljavanje od stvarnosti - od one vlastite, kao i od stvarnosti svijeta.

Da su zvona crkve Nôtre Dame u Parizu 1389. zvonila u slavu pobede srpskoga oruzja na Kosovu dva dana nakon bitke, ta se pateticna i potpuno lazna zvecka i danas medju Srbima izgovara kao suha istina, kao informacija od presudnoga znacaja za danasnje relacije i odluke. Stvarni, pak, znacaj toga dogadjaja realno je tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanlijske vojske i ekspanziji osmanlijske drzave u jugoisticnoj Evropi, koja je u opcoj historiji toga vremena zabiljezena kao oveca fusnota. Usput receno, glasovi koji o njoj jesu stigli na Zapad, ticali su se sudjelovanja bosanskih trupa kralja Tvrtka u toj bitki, koje su u njoj, izgleda, jedine ostvarile nekakav znatniji uspjeh. Sto je na neki nacin bio i red, jer je Tvrtko nosio krunu i srpskoga kralja.

Mnogo krupniji i za evropsku povijest od kosovske bitke vazniji dogadjaj bila je bitka kod Nikopolja na bugarskoj obali Dunava 1396. godine, sedam godina poslije dogadjaja na Kosovu. Sultan Bajezid pokorio je Srbiju i Bugarsku, podlozio Vlasku, te zalupao na ugarska vrata Evrope. Najugrozeniji vladar Zapada u tom casu, ugarski kralj Sigismund, stupio je tada na celo vojne alijanse sastavljene od francuskih, njemackih i engleskih vitezova, i s vojskom od 120.000 ljudi u silovitom marsu forsirao Dunav i posjeo Nikopolj.

Sav je krscanski Zapad u tom trenutku upirao oci u Sigismundovu vojsku, kao u spas od Bajezida, zvanog Jildirim (munja). Sultan je prekinuo opsadu Carigrada i dojurio ususret Sigismundu s podjednakim brojem prekaljenih ratnika.

Bitka je bila strahovita, prava srednjovjekovna, bespostedna i krvava. Prednjacili su francuski vitezovi, hrabroscu ali i bezglavoscu. Izgledalo je da ce Bajezidova osvajacka ruka prvi put zadrhtati, i da ce tadasnja verzija NATO saveza odnijeti veliku pobjedu. U tom kriticnom trenutku, medjutim, sultan baca u vatru malu ali elitnu vojsku - pet tisuca srpskih vitezova na celu sa Stefanom Lazarevicem, srpskim despotom a svojim zetom i vazalom!

Taj zestoki protuudar rijesi bitku. "Dio krscanske vojske" - kaze kronicar - "koji utece pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade turskoga ropstva. Sam kralj Sigismund jedva se dokopa ladje, kojom otplovi u Carigrad." Cijela tri stoljeca od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Becom 1683., nece Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama.

O ovoj velikoj bitki srednjega vijeka znalo se i pisalo mnogo, svuda osim na nasim stranama. U novije doba o njoj je najljepse i s masom zivih, vjerodostojno rekonstruiranih detalja pisala americka povjesnicarka Barbara Tuchman u svojoj carobnoj knjizi Daleko zrcalo.

Nije mi namjera zamarati citatelja davnim dogadjajima, niti su oni vazni sami po sebi. Kosovska i nikopoljska bitka ovdje su samo motivi za razmisljanje.

Mit o Kosovu niknuo je i ucvrstio se, kako je to istrazivacki autoritativno utvrdio citirani profesor M. Popovic, stoljecima poslije samoga dogadjaja, a motivi kosovskih epskih pjesama dosli su k nama (u Dalmaciju, gdje su prvo i zabiljezeni, u Bosnu i Hercegovinu, u Srbiju i u Crnu Goru) sa zapada, prvenstveno iz Italije, nastavsi tamo u emigrantskim krugovima nakon propasti srpske feudalne drzave i plemstva. Takav, on pripada "knjizevnoj arheologiji" i poeziji.

Ono, pak, sto pripada modernoj znanstvenoj misli, inteligenciji i odgovornim politickim elitama, trebalo bi biti kriticko promisljanje vlastitoga naslijedja, mitskog i povijesnog, i nedopustanje da se politicka sudbina naroda zaplete u "pseudomitske i pseudoistorijske mreze".

Uza sav oprez spram iluzija prosvjetiteljstva, moglo bi se reci: da je srpska historija ikada reflektirana i u svjetlu nikopoljske paradigme, a ne samo kosovske, da je objema davana jednaka sansa u oblikovanju moderne srpske politicke i kulturne svijesti, srpstvo ne bi bilo tako lagan plijen mitomanije, zbog koje niti je znalo produktivno urediti svoje odnose s drugim narodima u Srbiji i Jugoslaviji (u objema prijasnjima i u sadasnjoj), niti, evo, umije svesti racune samo sa sobom.

Ismail Kadare, veliki albanski i svjetski pisac, ali valjda i jedini postojeci relevantni mislitelj Balkana i balkanske sudbine, gledajuci ovaj srpski fenomen suzeno kroz prizmu njegovoga aktualnoga odnosa spram Albanaca, kvalificira ga kao "razvoj jednog osvetnickog mehanizma... zelju nekadasnje zrtve da preuzme ulogu dzelata". Ne treba zbog ovoga simplificiranoga frojdistickog pristupa previse zamjerati Kadareu, jer su to radili i mnogi drugi, cak i medju srpskim intelektualcima (sjetiti se slikovitog psihijatra Jovana Raskovica!), niti mu se moze osporiti to sto mu je albanski problem u prvom planu.

Tragedija kosovskih Albanaca je strasna, a jos je strasnije sto ona dolazi kao klimaks jednoga latentno rasistickoga odnosa, koji traje cijelo stoljece. No, Milosevic je i u odnosu na sve, ama bas sve druge narode i etnije u bivsoj Jugoslaviji do istoga paroksizma dotjerao taj duboko ukorijenjeni odnos netrpeljivosti i nepodnosenja, a ono sto su njegove ispruzene ruke u Bosni, Karadzic i Mladic (nije pravedno zaboravljati ni pokojnoga Koljevica, Krajisnika, Plavsicku i mnoge druge!), ucinili Bosnjacima-Muslimanima i drugima, nije manje strasno od svjezih stradanja Kosovara. A kad bi, ne dao Bog, bilo po Milosevicevoj, vjerojatno bi najgore platili Crnogorci, oni koji nece s njime.

Zato je, ipak, potrebno objektivirati: politickoga je a ne psihijatrijskoga sadrzaja srpski mit; panetnizam je ono sto mu lezi u samomu temelju, a iz njega izlaze sve tri glavne njegove crte, zbog kojih se Balkan trese na kraju, kao sto se tresao i na pocetku ovoga stoljeca: teritorijalni ekspanzionizam, kult sile (vojske) i agresivizam, nesposobnost za ravnopravnost i toleranciju.

Dugo vremena, cijelo sto ljece, Evropa nije prepo znala opasni karakter to ga mita. Dapace, "junastvo i saveznistvo" Srbije i srpskoga naroda bili su neupitna opca mjesta londonske, pariske i drugih evropskih diplomacija. Koliko do jucer, s tim floskulama na ustima hladno su najvazniji ljudi Zapada (Mitterrand, Major i dr.) promatrali i prakticno odobravali zatiranje Bosne i Bosanaca. Pa i dan-danas, kada hoce da diferencira Milosevica od naroda, Billu Clintonu se omakne ta ovjestala fraza: mi ne ratujemo protiv srpskoga naroda, on je bio nas saveznik...

To je bila najveca i najdragocjenija tekovina, koju su uporno i predano, smisljeno i katkad upravo fanaticno uvijek iznova glancale, dotjerivale i dizajnirale generacije srpskih znanstvenika, intelektualaca, diplomata, novinara, knjizevnika, jos od posljednjih decenija prosloga stoljeca, kada su Kruna i Vlada pocele obilato stipendirati i slati na evropska ucilista darovite studente, buduce propagatore.

Sve je mijene vremena i sistema taj zilavi simulakrum prezivio i svakoj se uspijevao prilagoditi, pa se tako preodjenuo i u titovsku i NOB varijantu, i pretrajao sve do danas.

A danas upravo prisustvujemo zastrasujucoj, neronskoj predstavi vis' Srbije po nebu vedrome, u kojoj Slobodan Milosevic pijano procerdava i posljednje dionice toga velikoga kapitala. Najjaci ljudi Zapada, Clinton, Blair, Chirac, Schröder, M. Albright, Cook, Fischer, Solana, svaki bogovetni dan u zakazano vrijeme disciplinirano i ustrajno raskrinkavaju zlocin srpske vojske i vlasti na Kosovu, ali, retrospektivno, i onaj u Hrvatskoj i u Bosni, a svaki televizijski gledalac na planetu moze tu sahranu mita o junastvu i saveznistvu gledati na svome ekranu.

Nema nikakve sumnje: Slobodan Milosevic kao srpski vodja, Srbija, srpstvo, srpska vojska, u 21. stoljece ulaze kao pojmovi omrazeni i odbaceni od zapadne civilizacije. Nema junastva, nema saveznistva!

Trijumfalizam i likovanje, uvjeren sam, bio bi najpogresniji nacin na koji svi mi, pripadnici i dionici juznoslavenske i balkanske povijesti, mozemo ispratiti srpski mit na vjecni pocinak. Od analogne hrvatske, od analogne bosnjacke (itd., itd., pa, nota bene, i - albanske!) panetnicke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po fizickim mjerama. Razlika je u kvantiteti, ne u vrsti. "Genetska sifra" je ista, i moguca pogubnost posljedica je ista.

Mnogo mudrije od likovanja bilo bi uvijek drzati na umu upozorenje Miodraga Popovica o velikomu porazu, koji covjekov duh moze dozivjeti ako nije u stanju da se iscupa iz pseudoistorijskih i pseudomitskih mreza.

P.S. Zavrsavajaci ovu balkansku tuzaljku, slusam na banjaluckoj televiziji vijest: "Nas poznati knjizevnik Dobrica Cosic uputio je pismo francuskom narodu..." Javlja Dobrica francuskom narodu da (francuski narod) cini grdnu gresku - ratuje protiv "svoga saveznika", a zapravo, "ratuje protiv Evrope", jer, "mi smo Evropa". Pise Dobrica Francuzima kako moraju ponovo pronaci sebe i svoj "slobodarski duh". Pledira "nas poznati knjizevnik" da se na medjunarodnom skupu, uz ucesce Srba i Albanaca, "rijesi problem Kosova". Posvemasnji autizam i sumrak pameti.