Po svemu sudeci, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine nece se nazivjeti. Predsjednistvo Bosne i Hercegovine, nemajuci valjda u ovoj idilicnoj i sredjenoj zemlji vaznijih i precih poslova, stavilo je na dnevni red pitanje sudbine ANUBiH. Osnovana je radna grupa (s "predstavnicima iz reda svih naroda") da pripremi prijedlog, koji ce Predsjednistvo podnijeti Skupstini Bosne i Hercegovine, na osnovi kojega bi ona trebala donijeti zakon o Akademiji.

Jasno je da tako zamisljena procedura moze voditi samo jednom rezultatu - ugasnucu ove ustanove i njezinu "idealnom" utrajanju po etnickom snitu. Nepoznato je jedino koliko ce vremena Skupstina na to potrositi.

Uostalom, u Republici Srpskoj odavno je osnovana "entitetska" akademija, a Ante Jelavic je, po svjedocenju Izetbegoviceva savjetnika Trnke u Dnevnom avazu, unaprijed tvrdio pazar: "hrvatski narod treba imati svoju akademiju".

I u ovom slucaju, ocevidno, ponavlja se uhodana tipologija ponasanja triju vladajucih etno-politickih struktura. Srpska je vec odvojila sve sto se moglo odvojiti. S tim nedostiznim uzorom pred ocima, ne oprastajuci sebi ni casa sto ga nije uspjela do kraja uspjesno slijediti, hrvatska (ustvari: hercegovacka) oligarhija propalu bitku za teritorij pokusava nadomjestiti bitkom za simbole i za institucije, za "kulturu", kako ju oni politicki priprosto shvacaju. Bosnjacka igra staru dvostruku igru, sad se vidi, postuliranu jos od vremena Platforme Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine iz proljeca 1992.: neka oni odvoje sto uspiju odvojiti, ono sto ostane bit ce nase. U boljoj varijanti - pod imenom bosanskim, bosanskohercegovackim, a nece biti stete ako ostane i samo bosnjackomuslimansko... U oba slucaja postizemo svoj cilj, a na drugima ostaje ljaga separatista i razbijaca Bosne i Hercegovine.

Nije ovo prilika za pateticno kukanje nad hudom sudbinom ANUBiH niti za njezino nekriticno glorificiranje. Prije bi se moglo govoriti o tomu kako je taj model znanstvenoga i umjetnickoga (sic!) organiziranja vec u bivsemu sistemu bio zreo za temeljitu funkcionalnu i organizacijsku preobrazbu. No, vremenski i drustveni ciklus od Jukiceva poziva na osnivanje knjizevnoga drustva Kolo bosansko 1842. i 1848, kada su se prvi put u bosanskomu drustvu poceli nazirati znaci modernizacije i europeizacije, do osnivanja bosanskohercegovacke Akademije 1966. (prerastanjem iz dotadasnjega Naucnog drustva BiH), ciklus je mukotrpnoga stvaranja jedne civilizacijske strukture, unatoc svemu. A slucajno ili ne, ta 1966. godina bila je u mnogim drugim aspektima (politickim, nacionalnim, kulturnim, knjizevnim, umjetnickim) godina pocetka jedne nove Bosne i Hercegovine.

Oni koji danas nemilice etniciziraju ama bas svaki element i svaku ustanovu nastalu i potvrdjenu u tom dugom ciklusu pokazuju da kao pravi barbari i analfabeti nemaju ni osnovnoga pojma o svim tim dogadjajima, licnostima i djelima, o tom slozenom identitetu Bosne i Hercegovine, ali isto tako i da nemaju ni zrna one odgovornosti koju bi kao izabrani predstavnici naroda morali imati. Jer je prosta, temeljna civilizacijska cinjenica - da je sve to i bastina i djelo svakoga od bosanskih naroda, da je to, ustvari, sva bastina svakoga od njih, a da su koncepcije "ciste" etnicke kulture pusta tlapnja.

Nedavna proslava jubileja Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini najbolje je pokazala kakve katastroficne civilizacijske posljedice proizvode takve koncepcije.

Najavljujuci dogadjaje (dolazak patrijarha Pavla, svecanu liturgiju, gradjanske kulturne manifestacije), na Kanalu S govorio je izvjesni gospodin Spajic, valjda jedan od clanova organizacijskoga odbora. Otmjen, distingviran, kontroliran u rijeci i gesti, s ogromnim znanjem i uzivljavanjem govorio je o bezbrojnim sjajnim faktima kojima je Pravoslavna crkva sudjelovala u stoljetnoj izgradnji civilizacije bosanskih gradova, Banje Luke, Tuzle, Mostara, ali prije svega i najvise - Sarajeva. Njegova prica, nacin na koji ju je ispricao, o ikoni Bogorodice Sarajcice, o vlastitomu misticnom dozivljaju prizora s Trebevica, kada iz sarajevske magle sijevne zlatna jabuka s vrha Saborne crkve, o urbanom i kulturnom stihu sto ga je najuzemu jezgru Sarajeva davala Saborna crkva i blok Bogoslovije, izgradjen do nje, ta prica, sama sobom, bila je takva potvrda i pohvala jednoga slozenoga civilizacijskoga identiteta, da ju nije mogao umanjiti ni kompromitirati ni neskriveni i, uostalom, posve konvencionalni govornikov nacionalni, katkad bas i nacionalisticki patos.

S istinskom tugom slusao sam gospodina Spajica, jer sve sto je rekao bila je, nesvjesno, strasna optuzba degradacije koju je srpska strana izvela nad vlastitim sjajnim udjelom u stvaranju sarajevske civilizacije. Vidjelo se, medjutim, kako covjek, osim sto silno osjeca taj gubitak, nema snage da osvijesti i pojmi njegove stvarne uzroke, jer i sam ostaje u njihovoj klopci - klopci ekskluzivizma, "ciste" monokulture. Kakvu li tek sliku u glavi ima jedan Ante Jelavic kada izgovara rodoljubnu frazu: "hrvatski narod mora imati svoju akademiju"! Nije tesko zamisliti kako je to ona uboga predodzba ustanove zvucna nacionalnog imena, kojoj je osnovna svrha da, onako lijepo autisticki, sutra moze sazivati sjednice u Sovicima, Veljacima ili u Grudama, te za svoje pocasne i vjecne clanove proglasiti pokojnoga Predsjednika Matu Bobana, pokojnoga Ministra Gojka Suska i Predsjednika Franju Tudjmana...