STO JE JOS POTREBNO DA POSTJUGOSLOVENSKA spirala etnickoga zlocina dosegne svoje dno i zaustavi se?

Miloseviceva namjera da - sve nakon dugih godina uglavnom nekaznjenoga zuluma u Hrvatskoj i Bosni - povede jos jedan sovinisticki rat na Kosovu, rezultirala je zastrasujucim stradanjem i egzodusom Albanaca, a onda konacnom odlukom Zapada da tomu stane na kraj. Milosevic je odbijen od Kosova, trupe NATO-a unisle u pokrajinu, a prethodno protjerano albansko stanovnistvo vratilo se u ogromnom broju, nezabiljezenom otkad UNHCR sistematizira podatke i vodi statistiku.

Pratili smo proljetosnju agoniju kosovskih Albanaca, uzasnuti ponavljanjem obrasca jos uvijek tako svjezega u vlastitomu iskustvu. Na svaki, pak, eventualni glas likovanja i osvetoljubivosti nad NATO-ovim bombardiranjem Srbije, javljalo se ovdje najmanje pet onih suzdrzanih i trijeznih: od tudje nesrece nikomu dobra nema.

Zatim su pocele stizati vijesti o slucajevima odmazde nad Srbima i drugim nealbancima, i o svojevrsnom etnickom kontraciscenju Kosova. Na velikoj medjunarodnoj konferenciji o Kosovu u Berlinu, jos prvih dana srpnja, Baton Haxhiu, glavni urednik albanskoga lista Koha ditore, govori precizno i neumoljivo logicno: za albanski zlocin nad Srbinom nema nikakva opravdanja u prethodnim srpskim zlocinima nad Albancima; svaki zlocin jednako je zlocin.

Ovih dana istaknuti nezavisni intelektualac Veton Surroi, ocevidno konsterniran, izrazava svoju sposobnost suosjecanja sa Srbima i izjavljuje kako osjeca stid pred cinjenicom da su "prvi put u povijesti Kosova Albanci u stanju ciniti monstruoznosti", i da se "prvi put razbija nas moralni kodeks o nedodirljivosti djece, zena i staraca". On upozorava na strasne moralne posljedice, jer ce, kaze, sramota i krivica pasti "na sve nas, koji smo prije nekoliko mjeseci nasom patnjom punili televizijske ekrane sirom svijeta". Surroi posebno apostrofira odnos prema Romima, koji se, veli on, "protjeruju i na otvorenim rasistickim osnovama".

U kosovskoalbanskom slucaju ponavlja se mracni fenomen, koji s nekom uzasnom neumitnoscu prati sve krajeve i narode sto su bili zrtvom primarne agresije JNA i Beograda.

Kad se srucila na Hrvatsku, ta agresija bila je utoliko strasnija sto je bila premijerna, ako se ne racuna trinaest dana "ugrijavanja" u Sloveniji. Hrvatska se branila kako je znala i umjela, i patos toga aspekta domovinskoga rata sasvim ce sigurno ostati moralno neukaljan i povijesno vitalan. No, istodobno, jos uvijek u statusu zrtve, napadnute strane, Hrvatska je (misli se na konkretne strukture vojne i politicke vlasti) zmirila na zlocine etnicke odmazde pa i ciste pljacke - u Pakrackoj Poljani, u Gospicu, kasnije u sklopu akcija "Bljesak" i "Oluja" itd.

Moralnu, ali i pravnu i politicku invalidnost pri pravdanju i zabasurivanju tih zlocina eklatantno su pokazivali upravo visoki drzavni i sudski duznosnici, formulirajuci nedotupavni ali i dan-danas vazeci stav - da u ratu za domovinu, u obrani od agresije, Hrvat nije mogao pociniti ratni zlocin. Isti taj moralni i pravnopoliticki narkotik, u malo modificiranom obliku, sluzbeno se primjenjuje i na zlocine koje je vojska i politika s hrvatskim obiljezjima pocinila u Hercegovini i Bosni nad Bosnjacima i Srbima, kao i na gnusne pa i kriminalne geste pocinjene u hrvatsko ime u postdaytonskomu razdoblju, sve do danas. Nitko tako plasticno ne utjelovljuje intelektualnu i pravnu grotesknost ovoga stajalista, kao aktualni Tudjmanov ministar pravosudja Zvonimir Separovic.

U principu, od ovoga obrasca bitno se ne razlikuje ni sluzbeno stajaliste bosnjackih politickih struktura. I dan-danas neshvatljive su i nemjerljive razmjere i brutalnost zlocina, koje je srpska nacionalisticka politika i vojna masinerija pocinila u Bosni. Negiranje te cinjenice bilo bi skaredan negacionisticki cin. No, zaludno je negirati i zlocine, koji su, najcesce potpuno nepotrebno, cinjeni sa strane zrtve (Kazani, Grabovica, Brajkovici, Neretvica, itd.), a, kao i u hrvatskom slucaju, nisu prestali ni do danas (primjer travnickoga kraja o tomu govori cijela poglavlja). Cisto je, pak, politikantstvo kada se jeftinom zamjenom teza objektivnokriticko ukazivanje na takve slucajeve uvijek docekuje na noz propagandnom krilaticom o izjednacavanju agresora i zrtve.

Uza svakakva druga stradanja i pokore, ratovi (ili: rat, jedan jedini) za politicko prekomponiranje postjugoslavenskoga prostora na etnickom principu donijeli su novu potvrdu staroga makabricnoga iskustva - da i zrtva moze biti zlocinac. Izrazeno suhom pravnickom prozom, to je, bas za bosansku javnost, savrseno jasno apsolvirala haaska tuziteljica Louise Arbour. "I u obrani od agresije moguce je pociniti ratni zlocin", porucila je za nedavnoga boravka u Sarajevu. Moralno, pak, i psiholoski, ta stvar stoji mnogo kompleksnije i, reklo bi se, opasnije. Najpogresniji nacin operiranja njome jest onaj kojim se sluze politicke strukture: zabasurivanje, corava nada da ce biti previdjeno, zaboravljeno...

Dok ispisujem ove turobne retke, nikako da se otresem Surroijevih Roma. Pada mi na pamet urnebesan paradoks. Cijeli balkanski fenomen o kojemu govore ovi retci, pa i odnos spram Roma na Kosovu, izravno je vezan za pitanje etnickoga identiteta. To je bio, i do danas ostao, barjak pod kojim su se odigravali svi krvavi i besmisleni dogadjaji posljednjega desetljeca u nasim krajevima.

Kad se, pak, malo bolje zagledaju, okrenu i prevrnu svi ti nasi slavni identiteti - sve jedan drugomu slican kao jaje jajetu! Ne zna se gdje zavrsava jedan, a gdje pocinje drugi. Pa zato, jer je nesiguran u se, svaki valjda tako ranjivo i agresivno osjetljiv na onaj drugi, susjedni.

Jedini na Balkanu koji nemaju taj problem jesu - Romi, narod s najjasnijim i najstabilnijim etnickim identitetom. Doduse, to vazi i za Albance. Ali na sasvim suprotan nacin. "Poimanje nacionalizma kod Roma nije povezano s teritorijem ili nacionalnom drzavom, vec prije s postizanjem priznanja neromskoga svijeta da Romi predstavljaju zaseban neteritorijalan narod..." - stoji u jednom enciklopedijskom prirucniku. Kao i Romi, Albanci su u balkanskom etnickom kaleidoskopu sasvim zasebni, potpuno prepoznatljivi, ali suprotno od Roma, presudno odredjeni fiksacijom "teritorija i nacionalne drzave".

Posljednje vijesti, dok ovo pisem, javljaju o masovnim potapanjima romskih nevoljnika dok se iz Crne Gore na kojekakvim crvotocnim plovilima, prevareni i opljackani, pokusavaju domoci Italije. Nestaju u plavoj grobnici pripadnici jednoga cudesnoga eksteritorijalnog naroda, sto, izgleda, nema drugu misiju na svijetu nego da svima drugima sluzi kao projekcija vlastitih kolektivnih fantazama i fobija.