U TIM JE DJETINSTVIMA NAJSTRASNIJA I POSVE
nezamisliva stvar bila - zavrsiti u zatvoru. Vjerovalo sa da tamo idu samo zlocinci i zli kriminalci, ubojice, lopovi i oni najzagonetniji i najcudniji od svih, takozvani "politicki". Kakvo su zlodjelo pocinili "politicki" nije nam bilo jasno, ali to nije bio razlog da ikad posumnjamo u njihovu groznu krivnju.

Postojala je, istina, maglovita ideja da su "politicki" zavrsili na robiji jer su zeljeli srusiti svijet u kojem smo zivjeli i naciniti od njega nesto drugo, no mi niti smo znali kakvih jos svjetova ima, niti smo zapravo vjerovali da postoje ljudi koji ovim nasim nisu zadovoljni. O "politickima" je bilo najbolje sutjeti, ako ni zbog cega drugog, a ono zato sto su ubojice i lopovi puno zanimljiviji jer njihov svijet, barem u nasim vizijama, nalikuje filmu.

Nismo poznavali nikoga tko je bio u zatvoru. Ako je neciji otac jednom i zaglavio, to se dobro skrivalo i bas nitko nije ni sanjao da ce jednog dana doci takva moda pa ce se ljudi hvaliti svojim robijama. Medvjede, lavove i leoparde smo uzivo mogli vidjati u zooloskim vrtovima nase domovine, a zivot robijasa prosjecni je gradjanin mogao sresti na jednom jedinom mjestu u bivsoj Jugoslaviji. To mjesto je bio restoran Kula.

U nekim drugim zemljama i svjetovima restoran u kojem rade robijasi je nezamisliv. Da je u Francuskoj ili Italiji nekome na pamet pala tako luda ideja da otvara lokal u kojem bi radili sve sami zatvorenici, vjerovatno bi ga strpali u ludnicu jer je svakome jasno da je takav restoran osudjen na bankrot. Nitko normalan ne zeli da ga posluzuje konobar-ubojica ili da mu kuha kuhar koji je, recimo, pronevjerio sto milijuna lira. Ali u Sarajevu je Kula bila moguca jer su nasi gradjani imali puno povjerenje u pravnu drzavu i njezine kaznene mehanizme, a negdje u dubini duse vjerovali su da se svakome, istina pod vrlo nesretnim okolnostima, moze dogoditi da zavrsi na robiji. U svakom slucaju, Kula je tih sedamdesetih i osamdesetih godina bila jedan od najuglednijih i najboljih restorana, idealno mjesto za bogate svadbe, drugarske veceri najbogatijih firmi, ekskluzivne rodjendane, proslave pedesete godisnjice braka, te za sklapanje nogometnih transfera i slicne poslove koji se, po tradiciji nasih krajeva, nisu mogli obaviti mimo bogatog i obilnog rucka. A sto je najinteresantnije: nitko se nije osjecao neugodno zbog cinjenice sto ga sluze ljudi koji su ostali bez slobode i bez gradjanskih prava. Kula je bila poput nekog finog, dobro opremljenog, bogatog i modernog broda na kojem plovi vesela druzba i uopce se ne uznemirava time sto brod nije ni na jedra, ni na motore, nego ga pogone, negdje duboko pod palubom, pravi pravcati galioti.

 U Kuli su, barem se tako prica, konoba rili i radili uglavnom ljudi koji su na robiji zavrsili zbog saobracajnih prekrsaja. Ti ljudi su izgledali posve normalno. Ni po cemu se nisu razlikovali od nasih oceva, striceva i starije brace, sto je - barem iz djecije perspektive - bilo apsolutno sokantno. Prije nego sto si po prvi put dosao u Kulu, vjerovao si da se kriminalcima zlo cita u ocima, da su to neki ruzni i namrgodjeni ljudi ili da ih barem krase osmijesi Sicera iz Zimovanja u Jakobsveldu. Ali nista od svega toga. Skoro da se covjek uplasi koliko je samo prividna i neprimjetna razlika izmedju slobode i ropstva, zlocina i dobrocinstva... Dobro, sad bi netko mogao reci kako su sve to opca mjesta i svima poznate istine, ali neke od sedamdesetih godina nije bilo tako. U to vrijeme postojala je sasvim jasna crta koja je na jednoj strani ostavljala radne ljude i gradjane, a na drugoj kriminalce svake vrste. Vjerovali smo u tu crtu jer su nas u toj vjeri odgajali roditelji i jer je na njoj bio zasnovan sav drustveni zivot. Ako je i to bila laz, onda se barem u njoj moglo mirno zivjeti.

Skoro da je nemoguce ovog casa se sjetiti sto se u Kuli tih godina jelo, ali je izvjesno da to sto se jelo ipak nije bilo dostojno drugih znamenitih restorana nase povijesti. Kula ce ostati upamcena kao restoran u kojem su ulogu konobara igrali robijasi i vise nista u vezi nje za nasu pricu nije vazno. Dabogda opet doslo vrijeme u kojem ce djeci lopovi i ubojice postati daleki i strani ljudi i u kojem ce i neki nesretnik koji je pijan izazvao saobracajnu nesrecu biti vece cudo od cudnovatog kljunasa.