Nazad!

DANI home page

 

DANI - NOVEMBAR / STUDENI 1997

ZA SVE JE KRIV SESIRDZIJA

Ne, ovo nije materijal ANUBiH, niti Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca; ovo je tek novinski feljton u kojem ce nas urednik, podsjecajuci na trideset godina od objavljivanja cuvenog eseja Muhameda Filipovica Bosanski duh u knjizevnosti - sto je to?, predstaviti sto plus jedan pojam koji, u najsirem kulturoloskom pogledu, cine dijelove velike price o jednoj kulturi koju je profesor Filipovic briljantno definirao sintagmom "bosanski duh". Leksikon bosanskog duha, koji Dani objavljuju u ovom i nekoliko narednih brojeva, vodi vas od poezije Maka Dizdara, koja je inspirirala Filipovica u pisanju njegovog eseja, do Planete Sarajevo Abdulaha Sidrana, od Hamdije Pozderca do Alije Izetbegovica, od Alije Isakovica do Vitomira Lukica, od Mersada Berbera do Emira Kusturice, od Gorana Bregovica do Hanke Paldum, od Agrokomerca do "Zeljeznicara"...

Pise: Jasmin DURAKOVIC

Prof. Dr. Muhamed FILIPOVIC:
STA JE TO BOSANSKI DUH?

AGROKOMERC: Gigant koji je pojeo samog sebe. U Titovoj BiH postojalo je nekoliko velikih firmi: (Unis, Energoinvest, Sipad), ali ni jedna nema politicku slavu velikokladuskog Agrokomerca. Nastao je kao oblik cudne simbioze zadruznog sna jednog tvrdoglavog Krajisnika (Fikret Abdic) i tzv. planske politike probosanskog krila (Branko & Hamdija) politicke elite koja je vladala Bosnom u komunistickom periodu. Agrokomerc svoju ekspanziju dozivljava pocetkom osamdesetih, da bi u drugoj polovini te decenije bio povod i popriste najvece politicke krize u posttitoistickoj BiH. Velika zrtva tzv. mjenicne afere Agrokomerc bio je Hamdija Pozderac, dotad najutjecajniji bh. politicar. Istovremeno, sa aferom Agrokomerc fakticki zapocinje Milosevicev politicki 'mars preko Drine', a koji svoju vojnu kulminaciju dozivljava aprila '92. Pobjeda Abdicevog DNZ-a u Velikoj Kladusi i skora pojava TV reklame za cuveni Agrokomercov biskvit Tops upozorava da prica o zilavom politicko-privrednom krajiskom cudu mozda jos nije gotova.

AJVATOVICA: Najstarije doviste Bosnjaka u BiH smjesteno sedam-osam kilometara od mjesta Prusac, poznatog kao duhovnog i vjerskog centra nekadasnje osmanlijske Bosne. Legenda o Ajvaz-dedi i odlazak na doviste kod njegove stijene tradicija je koja stoljecima zivi i prenosila se sa generacije na generaciju kod bosanskih muslimana, da bi nakon 1946. godine, u vrijeme komunistickog ateizma, bila zabranjena. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine hiljada muslimanskih vjernika ponovno dolaze na Ajvatovicu kako bi proucili "kisnu dovu" za Allahovu milost i uspjesnu i rodnu godinu. U posljednjem bosanskom ratu Ajvatovica i Prusac odbranjeni su pod gotovo nemogucim uslovima i time snagu legende o tom cudesnom dijelu bosanske zemlje samo dodatno pojacali i ucvrstili. Danas je Ajvatovica, takoder, mjesto gdje Bosnjaci rado promoviraju svoja duhovna saznanja, kao i mejdan za transparentni politicki aktivizam.

ARMIJA BiH: 'Mi smo ti jedna amaterska vojska. Daj boze da ista odbranimo', jadikovao je, po svjedocenju jednog ovdasnjeg pisca - a piscima treba vjerovati, vojnik bosanske armije pred uspanicenim civilima u naselju Stup pocetkom rata. Tako je, otprilike, pocinjala prica o Armiji BiH, rodenoj iz beznada i bezizlaza u koji su zemlja Bosna i njeni gradani, ni krivi a jos manje duzni, bili uvedeni aprila 1992. godine. Povijest se jos jedanput poigrala sa zemljom 'prkosnom od sna' i Bosancima ugurala puske u ruke. Iako je trebala jos jedanput 'sutke' pasti i kada je sve ukazivalo na apokalipticni scenarij, zemlja Bosna i njeni ljudi su prezivjeli, prije svega zahvaljujuci snazi i postojanosti temeljnog pojma ovog malog leksikona, dakle - bosanskog duha.

Ipak, prava prica o snazi i moci Armije BiH tek treba da bude ispricana, jer ista nema mnogo veze sa zvanicnom verzijom koju nam danas, uz 'buku i bijes' svojih bolesnih vojno-politickih ambicija, serviraju 'profesionalci' ponikli u kantinama i vojnim dobrima nekadasnje JNA ili iz podruma tek pridigli partijski stratezi, sa svojim 'dalekovidim i sudbonosnim zaslugama' u vrijeme kada je 'cedo bosanskog otpora' jos bilo u prvom mjesecu trudnoce.

ANDRIC, IVO: Knjizevnik iz Travnika. Pisao poeziju, lirsku prozu, eseje i kritike, pripovijetke i romane. Najcjenjeniji su mu romani Na Drini cuprija, Travnicka hronika, Gospodica, Prokleta avlija, Omer-pasa Latas (nedovrsen), potom Jelena, zena koje nema (pripovijetke), Znakovi pored puta (meditativna proza), Ex ponto, Nemiri (poezija i lirska proza). Nobelovu nagradu za knjizevnost dobio je 1961. godine, i otad je najprevodeniji pisac sa ovih prostora u svijetu. Istovremeno, Andric je predmet velikih polemika u bosanskom javnom zivotu. Bosnjaci mu prigovaraju na 'antiislamskom stavu' (Muhsin Rizvic, Sukrija Kurtovic), Hrvate boli njegova prosrpska politicka orijentacija. Sam Andric je svojim angazmanom davao povoda ovakvim interpretacijama: bio je politicki blizak srpskim nacionalistima koji su ubili Ferdinanda; u svom, nikad javno objavljenom, doktorskom radu i nekim kracim esejima (Pismo iz 1920), oznacio je Bosnu kao okamenjeni 'tamni vilajet' i 'zemlju mrznje', sto ce do danasnjeg dana biti omiljeni citat i argument svakog onoga koji ima nesto protiv Bosne. Ipak, ako kontroverzu prihvatimo kao dio habitusa svake velike umjetnicke pojave, onda i Andrica, sa njegovom stilskim perfekcionizmom i knjizevnom rekonstrukcijom Bosne, njenih ljudi i atmosfere, te svjetskom slavom, treba odgovorno staviti tamo gdje mu je i mjesto - medu velikane ovdasnje knjizevne i duhovne scene uopce. Umro je 1975. godine u Beogradu.

BALIC, SMAIL: Orijentalista i sociolog kulture. Godinama zivi i radi u Becu. Autor je kapitalne studije Kultura Bosnjaka, koja je posljednjih cetrdesetak godina naucnicima sa njemackog govornog podrucja znacajan izvor temeljnih saznanja o Bosni, Bosnjacima i njihovom nacionalnom identitetu. Zajedno sa Zulfikarpasicem, jedan od osnivaca i urednika emigrantskog glasila Bosanski pogledi. Bavi se prikupljanjem leksikografske grade o znacajnim Bosnjacima u zemlji i inostranstvu.

BEGIC, MIDHAT: Knjizevni kriticar i publicista. Predavao je na Sorboni juznoslavenske knjizevnosti. Pocetkom sedamdesetih definitivno se vraca u Bosnu i istrazivanju bosanske knjizevnosti. Bio je jedan od onih kriticara koji je, baveci se knjizevnim djelom Maka Dizdara, Mese Selimovica i drugih ovdasnjih pisaca, promovirao ideju bosanskog duha, jezika i knjizevnosti, trazeci dostojanstvo za tu, dotad potcijenjenu i prezrenu, kulturu. Umro je 1983. godine, a iza njega su ostale stotine stranica kritika, osvrta, eseja i studija, koje je 1986. godine sabrala, priredila i objavila Hanifa Kapidzic-Osmanagic.

BENAC, ALOJZ: Arheolog. Dugogodisnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, predsjednik ANUBiH. Bavio se istrazivanjem neolitskog perioda BiH, kao i etnogenezom Ilira. O akademiku Alojzu Bencu danas mozemo govoriti kao o velikom naucniku koji je citav svoj zivot posvetio istrazivanju povijesti nepoznate Bosne; svojim univerzitetskim autoritetom zasluzan je za pokretanje mnogih istrazivackih naucnih projekata. U svakom slucaju, Alojz Benac je jedan od onih tihih velikih ljudi i naucnika, zahvaljujuci cijim smo radovima (Neolitsko naselje u Lisicicima kod Konjica; Radimlja, srednjovjekovni nadgrobni spomenici u BiH; Sarajevo do dolaska Turaka;...), dosli blize 'sjenkama nasih zaboravljenih predaka'.

BERBER, MERSAD: Rodenjem Krajisnik (Bosanska Gradiska), Berber je veliko ime bosanskog slikarstva. Vezu ga uz Sarajevsku skolu graficara, umjetnicke grupe koja je obiljezila bosansku kulturnu scenu sedamdesetih, mada je Berber, prvenstveno, jedna samosvojna umjetnicka pojava unutar bosanske umjetnicke scene i intelektualac mocnog sintetickog misljenja. U svom 'figurativnom slikarstvu', Berber spaja tradicionalno i suvremeno; njegovi radovi duboko su uronjeni u ambijent i atmosferu ovdasnjih ljudi i njihovih osjecaja. Ima i onih koji ga gledaju kao 'dvorskog umjetnika' i zbog toga ga ne vole. No, tako je to ovdje sa autenticnim umjetnicima, a Berber to zasigurno jeste. Trenutno zivi i radi u Zagrebu.

BESLIC, HALID: Folk zvijezda. Na muzicki tron doveo ga je njegov dugogodisnji tutor i producent, nezaobilazni Nazif Gljiva. Bila je to sredina osamdesetih, kada su svi, ukljucujuci i pretenciozne intelektualce, pjevali Halidov veliki hit Zlatne strune. Otad je on, sa svojim hrapavim glasom i harizmom cistog i neiskvarenog Bosnjaka, konstantno u samom vrhu muzickih top lista. Prateci i upoznavajuci Halida, saznavali smo da 'glupi Mujo' iz viceva i nije tako glup. Neposredno uoci rata lansirao je angaziranu pjesmu Poljem se siri miris ljiljana, pokazavsi dovoljno estradne samosvijesti o vremenu koje dolazi. Zna napamet sve vaznije tekstove ponajboljih bosanskih novinara, a uzor kod intelektualaca mu je bio rahmetli Alija Isakovic. Trenutno zivi i radi u Njemackoj.

BIJEDIC, DZEMAL: Bosnjacki politicar koji je tragicno i pod mutnim okolnostima stradao u avionskoj nesreci kod Fojnice 1976. godine. Pripadao je samom vrhu tadasnje komunisticke politicke elite i mnogi su ga drzali "prvim do Tita"; istovremeno, jedan je od onih politicara koji su utjecali da unutar komunisticke ljevice pobijedi ideja o drzavotvornoj posebnosti BiH i priznavanja bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosnjacki puk je to vise intuitivno nego li svjesno prepoznavao i zbog toga je Dzema bio kod njih veoma omiljen. Njegova tragicna i nikad razjasnjena smrt imala je, takoder, pozitivnog utjecaja na razvoj nacionalne svijesti kod Bosnjaka: otad su bosnjacke nene bile sigurne da je 'nesto truhlo u drzavi Danskoj' i da pravi belaj za Bosnjake (i Bosance) moze tek doci.

BIJELO DUGME: Petar Lukovic u Boljoj proslosti tvrdi da je za sve kriv Ismet Arnautalic Nuno, koji je sa mladim Goranom Bregovicem, Zoranom Redzicem i ostalim, pocetkom sedamdesetih osnovao bend Jutro. Onda su se Nuno i Brega posvadali oko koncepta grupe, Nuno je zadrzao autorstvo na taj bend, a Brega pjesmu Kad bih bio bijelo dugme pretvorio u ime za svoj novi bend. Krenuli su sa seljackim rock&rollom (Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, Hop-cup), dostigavsi vec sa drugim albumom Sta bi dao da si na mom mjestu rekordan tiraz od 250.000 prodatih ploca. Dok su se ozbiljni kriticari, analiticari, sociolozi kulture 'ibretili' nad narastajucim fenomenom, Brega i drugovi nastavili su sa "razvaljivanjem" ovdasnje muzicke i kulturne scene. Kolektivna histerija rezultirala je spektakularnim koncertom na Hajduckoj cesmi u Beogradu, gdje se okupilo oko 100.000 fanatiziranih gledalaca (RTV Revija). Potom je iskrsla afera sa Ipetom Ivandicem i drogom; cenzori u zagrebackom 'Jugotonu' sjekli su Bregine pjesme (Dobro jutro, Petrovic Petre). Pocetkom osamdesetih iz benda odlazi Zeljko Bebek, na cije mjesto dolaze prvo Mladen Vojicic Tifa, a potom Alen Islamovic. Vise od jedne decenije Bijelo dugme je bilo nepravaziden fenomen bosanske muzicke scene, da bi sa svojim posljednjim albumima dostizali i nevjerovatne tiraze od pola milona prodatih kopija. 'Drogirani Bosanci' (kako su ih konzervativci prozvali kad su se pojavili na muzickoj sceni) su, u onome sto nazivamo masovna kultura, bili cistokrvni predstavnici ovdasnje autorske samosvijesti i narastajuceg bosanskog duha.

BISERJE - ANTOLOGIJA MUSLIMANSKE KNJIZEVNOSTI: Godine 1972. Alija Isakovic objavio je, u izdanju rijeckog izdavaca 'Otokara Kersovanija', Biserje - Antologiju muslimanske knjizevnosti. Bila je to jedna od onih knjiga cije je samo pojavljivanje uzdrmalo tadasnji kulturni establisment; u to vrijeme nacionalna knjizevnost Bosnjaka (tada Muslimana) tek se borila za svoju ravnopravnost sa ostalim nacionalnim knjizevnostima, prvenstveno srpskom i hrvatskom. Isakovicevo Biserje bio je pionirski zahvat u delikatnom etabliranju nacionalne bosnjacke knjizevnosti. Zato se danas taj Isakovicev projekat ispostavlja kapitalnim u prirodnom procesu istrazivanja bosnjackog knjizevnog i uopce kulturnog identiteta.

BOSNA FILM: Drzavno filmsko preduzece nastalo poslije Drugog svjetskog rata. Producent vecine igranih i dokumentarnih filmova nastalih u BiH. U sjecanju bosanskog puka ostala je urezana spica koja je godinama simbolicki predstavljala identitet i ponos ove sredine: Hem Bosna, hem film, pa to dvoje zajedno. Golemo nesto. Drzavni Bosna film se raspao polovinom sedamdesetih, dok u Sarajevu i danas djeluje firma sa istim imenom, sada kao privatni filmski producent.

BOSANSKI POGLEDI: Emigrantski list koji je pocetkom sezdesetih godina pokrenuo liberalni bosnjacki politicki disident Adil Zulfikarpasic. U kreiranju, uredivanju i pisanju ovog casopisa ucestvovali su i Smail Balic, Teufik Veladzic, Haris ef. Korkut, Izet Serdarevic, Becir Tanovic i mnoga druga, danas zaboravljena i nepoznata imena iz bosnjacke politicke emigracije. List je, za razliku od netolerantnih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, zadrzao sve vrijeme demokratski kurs, a ostat ce zabiljezen kao prvi izdavacki projekat nakon Drugog svjetskog rata koji je kontinuirano promovirao ideju bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosanski pogledi su, takoder, prvi objavili surovu istinu o politickom obracunu komunista sa liderima i clanovima organizacije Mladi Muslimani krajem cetrdesetih. Velike kontroverze izazvala je i studija dr. Sukrije Kurtovica, nekadasnjeg narodnog poslanika, o 'antiislamskom i antibosnjackom' backgroundu Andricevih naucnih i knjizevnih djela. Pocetkom 1991 godine. Bosanski pogledi dozivjeli su i svoje bosansko izdanje kao politicki tjednik agresivne probosanske i probosnjacke orijentacije. Vlasnik lista je bio Adil Zulfikarpasic, a uredivali su ga mladi novinari iz dotadasnjih redakcija omladinskih listova Nasi dani, Valter i Vox. Zulfikarpasic je, zbog koncepcijskog sukoba sa redakcijom, ukinuo list septembra 1991. godine.

BOSNJACKI SABOR: Odrzan na inicijativu nekoliko bosnjackih intelektualaca, prvenstveno Enesa Durakovica i rahmetli Alije Isakovica. Bilo je to krajem septembra 1993. godine, u vrijeme najvece ratne i politicke krize koja je vladala u Sarajevu i na svim slobodnim dijelovima BiH. Iako je Sabor raspravljao i o pitanjima vezanim za tadasnje mirovne pregovore po kojima bi Bosna trebala biti podijeljena u tri nacionalne drzavice, njegov historijski znacaj je, prije svega, u postignutom minimumu konsenzusa kod bosnjackih politicara i intelektualaca oko sopstvenog nacionalnog identiteta. Tada je donesena Deklaracija koju je procitao profesor Filipovic i koja je, zasad barem terminoloski, okoncala stoljetnu krizu identiteta najbrojnijeg naroda u BiH, dakle, naroda bez kojeg - a to je pokazao posljednji rat u kojem su, nikad jaci, srpski i hrvatski nacionalisti zajedno nasrnuli na ovu zemlju - nema nikakve Bosne i Hercegovine. Zato je Bosnjacki sabor vjerovatno jedan od najznacajnijih dogadaja u politickoj povijesti Bosnjaka u posljednjih 150 godina.

BREGOVIC, GORAN: Nesvrseni student filozofije, bivsi komunista, pjesnik, lider grupe Bijelo dugme, autor filmske i tzv. klasicne muzike. Kao djecaka su ga zvali Gricko. Onda je shvatio da se djevojke najbolje lijepe za muzicare i prica o 'bosanskom snu' mogla je da krene. Prve velike uspjehe dozivljava sa Dugmetom, gdje pise, aranzira, svira, producira, i naravno, naplacuje svoj talenat i rad. Vjesto je manipulirao emocijama (balade), lokal-patriotizmom (Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac), trendovima ('novi talas' sa pocetka osamdesetih), aktuelnom politikom (pjesma na albanskom; Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo;...), postolimpijskim turizmom (Hajd'mo u planine) i svim onim cega bi se dohvatio. U drugoj polovini osamdesetih pocinje sa ambicioznim bavljenjem filmskom muzikom (Dom za vesanje, Gluhi barut), da bi, preko Kusturice (Arizona Dream, Underground ) uspjesno izasao i na medunarodnu scenu (Kraljica Margot, spotovi za velike svjetske korporacije). Iako trenutno zivi na relaciji Pariz - Beograd, volio bi da, po vlastitom priznanju, ako nista drugo, bude sahranjen u Sarajevu.

BROZ, JOSIP TITO: 'Najveci sin ovdasnjih naroda i narodnosti'. Imao je priliku da se tokom Drugog svjetskog rata, dok se skrivao pred naletima nacistickih ofanziva, dobro upozna Bosnu i njene ljude. Mozda je to razlog zbog cega je kasnije upotrijebio svoj utjecaj kako bi doslo do evoluiranja od dotad preovladujuceg komunisticko-ljevicarskog stava o Bosni kao jednoj od pokrajina unutar Srbije do statusa republike za BiH i priznavanje Bosnjaka (tada Muslimana) kao sestog naroda u Jugoslaviji. Ustav iz 1974. godine, koji je odredio Jugoslaviju kao federativnu zajednicu sest republika, ispostavit ce se kasnije kao jedan od kljucnih argumenata za otcjepljenje republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija, BiH) od onog sto je preostalo beogradskim nacionalistickim vampirima i kasapinima (Cosic, Milosevic, Seselj, generali JNA). Ukratko, Josip Broz Tito je, uprkos svim mogucim prigovorima, zasluzio svoju ulicu u centru bosanske prijestolnice.

BUGOJNO: Cudo bolje komunisticke proslosti. Mala, zaostala varosica u srednjoj Bosni dozivjela je tokom sedamdesetih godina svoj nevideni ekonomski prosperitet. Da li je razlog tome bilo to sto je to bila politicka baza Branka Mikulica ili klima koja je prijala Brozu, koji je godinama svoje odmore provodio upravo u ovom gradu i njegovoj okolini, tesko je reci. Legenda govori o zakletvi privrzenosti koju je Marsalu u ime gradana Bugojna izjavio tadasnji bugojanski gradonacelnik: 'Druze Tito, dok je nas bit ce i medvjeda!' Danas je Bugojno grad koji je u umiranju, a njegov gradonacelnik Dzevad Mlaco jedini u njemu cvrsto je 'u svojoj vjeri i na svojoj zemlji'.

COLIC, ZDRAVKO: Bosanska pop ikona sedamdesetih. Ekonomsko blagostanje tih godina stvorilo je na prostorima bivse Jugoslavije pogodan teren za ekspanziju komercijalne masovne kulture. Pored Brege i Bijelog dugmeta, to je ponajbolje iskoristio Zdravko Colic, kojeg je kritika oznacila kao prototip 'finog i simpaticnog momka iz naseg sokaka'. Kada su dacke ekskurzije iz Beograda dolazile u Sarajevo, obavezni dio turistickog programa bio je obilazak kuce gdje je zivio Cola. Sedamdesetih izazvao je prvu i dosad jedinu masovnu histeriju kod ovdasnjih pubertetlija; mozda se s tim jedino jos moze porediti kasniji uspjeh jednog drugog sarajevskog pop proizvoda - Plavog orkestra. Fenomen uspjeha Zdravka Colica karakteristicna je epizoda iz price smjestene u posljednjih dvadesetak godina kada se 'bosanski san' poceo prividati kao stvarnost. Zivi i radi u Beogradu.

CEMAN, MUSTAFA: Bibliotekar i istrazivac bosnjacke knjizevnosti i duhovnosti. Godinama prikupljao bibliografsku gradu o bosnjackoj knjizevnosti, zbog cega je svojevremeno imao politickih problema, cak bio i zatvaran od strane komunistickih vlasti. Zajedno sa Alijom Isakovicem radio na bibliografiji radova vezanih za Hasanaginicu. Godine 1990. okoncao je dugogodisnje prikupljanje grade za sveobuhvatnu bibliografiju bosnjacke knjizevnosti. Ova bibliografska grada objavljena je 1994. godine u obliku knjige koja sa svojih 16.845 bibliografskih jedinica predstavlja kapitalan projekat za istrazivanje bosnjacke knjizevnosti uopce. Mustafa Ceman zivi u Tesnju.

COPIC, BRANKO: Jos jedan od ovdasnjih pisaca koji je roden u Bosni i cija je literatura zasnovana u potpunosti na atmosferi, situacijama i likovima iz zemlje Bosne, iako je najveci dio svog zivota zivio i radio u Beogradu. Posljednjih godina javile su se polemike i oko njegovog angazmana tokom Drugog svjetskog rata (u rodnoj Bosanskoj Krupi), ali, bez obzira na to, rijec je o znacajnoj knjizevnoj pojavi koje se ovdasnja sredina, ako ni zbog cega, onda zbog dragih bosanskih sjecanja na 'bosonoga djetinjstva', ne bi trebala i niti smjela odreci.

DERVIS I SMRT: Veliki roman velikog bosnjackog (i bosanskog) knjizevnika Mese Selimovica. Objavljen je 1966. godine, iste godine dobiva NIN-ovu nagradu za knjizevnost. Rijetko je koji dogadaj u bosanskoj knjizevnosti i kulturi izazvao veci interes i sveopce divljenje kao pojava ovog Selimovicevog romana o dervisu Ahmedu Nurudinu; Selimovic je kroz savrsen literarni postupak uspio uci u epicentar duhovnosti jednog prostora, situirati tako uvjerljive likove uhvacene u mrezi vlastitih htjenja i sumnji, ali i sudbine citavog jednog naroda kojem se tragedija identiteta iznova ponavlja kroz povijest. Dervis i smrt je, uz Kamenog spavaca Maka Dizdara, bio i jedna od temeljnih inspiracija za Filipovicev esej o 'bosanskom duhu u knjizevnosti'. Danas je taj roman 'sveta knjiga' za hiljade bosanskih, i ne samo bosanskih, intelektualaca koji u Ahmedu pronalaze ono sto bi oni htjeli biti, a jos uvijek nisu.

DIZDAR, MAK: Pjesnik i jedan od pionirskih istrazivaca vrijednosti medievalne Bosne. Na knjizevnu scenu zakoracio 1936. godine Vidovopoljskom noci, zbirkom naglasene socijalne angaziranosti; pocetkom pedesetih sa Plivacicom medu prvima pravi iskorak iz dotad preovladavajuceg socrealistickog knjizevnog iskaza. Ipak, Dizdar ce tek tokom sezdesetih zaokruziti svoj pjesnicki senzibilitet sa zbirkama Kameni spavac i Modra rijeka; njegov postmodernisticki, ako takvo sto uopce postoji, comeback prema i u tisinu i buku zemlje Bosne ostat ce zabiljezen kao najveci poetski preokret bosanske lirike ovog stoljeca. Anatemisan od srpskih nacionalista u Beogradu i Sarajevu, prisvajan od Zagreba, Dizdar je za zivota bio bolno svjedocanstvo o 'prokletstvu Bosnjaka i njihovih najvecih intelektualaca' u vremenu kada se pitanje vlastitog identiteta ispostavljalo kao pitanje opstanka uopce. Umro je u Sarajevu 1971. godine, u 57. godini zivota, nakon kampanje koju su vodili tadasnji beogradski i sarajevski intelektualci i listovi protiv njega i njegovog zalaganja za vracanje dostojanstva tada prokazanom bosanskom jeziku.

DIVJAK, JOVO: Oficir bivse JNA, general Armije BiH, sada penzioner. Zivi primjer kako se rodeni Beogradanin moze komotno uklopiti u 'bosanski duh'.

DURAKOVIC, ENES: Profesor knjizevnosti. Na knjizevnoj sceni djeluje od pocetka sedamdesetih; istrazuje bosansku i posebice bosnjacku knjizevnost, iz tog vremena pamtimo njegovu knjigu briljantnih knjizevnih eseja i studija Sutnja i govor tajanstva. Pocetkom osamdesetih napadan, zajedno sa rahmetli Muhsinom Rizvicem, zbog svog navodnog "muslimanskog nacionalizma". U godinama uoci ovog rata Durakovic objavljuje prvu Antologiju bosnjacke (tada muslimanske) poezije 20. stoljeca, kao sto i ureduje veliku ediciju Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga. Tesko je, zapravo, pobrojati sve projekte koje je ovaj intelektualac poznat po neunistivoj energiji pregurao dosad preko svojih leda. Iz ratnog perioda treba izdvojiti pocetak stampanja edicije Bosnjacka knjizevnost u 100 knjiga i upravo zavrseni projekat uredivanja 10 antologija bosnjacke knjizevnosti (poezija, pripovijetke, drame, putopisi, usmena lirika...). Zajedno sa Rizvicem, Alijom Isakovicem i drugim, profesor Durakovic je pocetkom devedesetih bio inicijator obnove djelovanja Kulturnog drustva Bosnjaka Preporod: ostat ce zabiljezen njegov castan i produktivan rad u ovom kulturnom drustvu, potom u Bosnjackom saboru, ciji je bio inicijator, kao i njegov mandat ministra za kulturu u najtezim danima opsade Sarajeva. U javnosti se cijeni kao slobodouman i demokratski orijentiran intelektualac.

DURAKOVIC, NIJAZ: Politicki nasljednik Hamdije Pozderca koji je krajem osamdesetih uspio zaustaviti dogadanje Miloseviceve 'antibirokratske revolucije' u BiH. Nakon cuvene izjave o 'mirisu tamjana koji se siri Bosnom', samo u jednoj sedmici zabiljezeno 436 napada na njega u beogradskoj stampi. Na prvim slobodnim visepartijskim izborima novembra 1990. demokratski priznao poraz i predao vlast tronacionalnoj koaliciji (HDZ-SDA-SDS). Tokom rata bio je lider opozicije, clan Predsjednistva BiH; tada je objavio i znacajnu knjigu Prokletstvo Muslimana. Mada cesto napadan i etiketiran od politickih protivnika kao 'nacionalni izdajnik', Nijaz Durakovic je jedan od rijetkih opozicijskih, i ne samo opozicijskih, politicara i intelektualaca koji razumije burne procese u razvoju bosnjackog nacionalnog identiteta, kao najvaznijeg, uz vec stare osvajacke planove Beograda i Zagreba prema Bosni, politickog i duhovnog procesa koji se dogada na ovim prostorima u drugoj polovini ovog stoljeca.

DZINOVIC, HARIS: Folk zvijezda novog kova. Obiljezio muzicku scenu bivse Jugoslavije u godinama koje su prethodile ratu. Po nekim informacijama, Dzinovic je bio najtiraznija zvijezda u povijesti bosanske i jugoslavenske diskografije uopce. Muzicki superioran nad konkurencijom iz narodnjacke branse i uz 'malu pomoc svog velikog prijatelja' Gorana Bregovica, Dzinovic je posljednja bosanska velika muzicka zvijezda koja je cuveni tirazni 'sarajevski fol' prodala do balcaka ostatku Jugoslavije. Danas zivi u Francuskoj, pjeva po bosanskim kafanama u Njemackoj i pokusava da napravi karijeru na engleskom govornom podrucju. Clever guy.

DZUMHUR, ZULFIKAR ZUKO: Roden u Konjicu 1921. godine. Slikar i karikaturista, novinar i pisac. Radio godinama kao glavni karikaturista u beogradskoj Politici; u vrijeme sukoba Tita sa Staljinom objavio onu cuvenu karikaturu u kojoj Marx sjedi za stolom, dok je na zidu iza njegovih leda velika 'Brkina' slika. Mnogi ce kasniju Titovu slabost prema Zuki objasnjavati upravo ovim slucajem, no svjedocanstva kazuju da je Dzumhur bio jedan od najinteresantnijih sugovornika koji je hodao ovim prostorima posljednjih pedesetak godina. Uspjesno je pisao putopise (Nekrologij jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja), da bi, zajedno sa Mirzom Idrizovicem, realizirao danas kultnu seriju TVSA Hodoljublja. Tesko je pronaci nekoga ko je svojim lapidarnim recenicima, tisinom izmedu dvije rijeci i uzdahom bolje iskazivao svakodnevnu mudrost bosanskog dunjaluka i njegovih ljudi. Na ahiret preselio 1989. godine.

FILIPOVIC, MUHAMED: Doktor filozofije, akademik, povjesnicar, politicar, diplomata... Jednom rijecju - Tunjo. Intelektualac koji je svojim znanjem uspio zaista obujmiti granice Bosne, i ne samo nje. Autor eseja koji je i povod za ovaj leksikon, akter burnih politickih i kulturnih dogadaja u Sarajevu i Bosni posljednjih tridesetak godina, od onih na Filozofskom fakultetu sezdesetih do danasnje politicke scene, urednik Enciklopedije BiH u okviru velikog Krlezinog projekta Enciklopedije Jugoslavije (druga polovina sedamdestih); pisac koji je ispravno protumacio i 'zurnalisticki duh suvremenog vremena' i koji je dosad objavio na stotine tekstova, eseja, studija po novinama i casopisima svih profila, od Odjeka i Zivota do Voxa. Pocetkom devedesetih, zajedno s Adilom Zulfikarpasicem i mladim novinarima okupljenim oko omladinske stampe, jedan je od inicijatora agresivne politicke borbe za nacionalni bosnjacki identitet ciji znacaj, nazalost, vecina bosnjackih intelektualaca tada nije uspjela da shvati. Profesor Filipovic je bio jedan od osnivaca SDA, ali se, usljed konceptualnog sukoba oko bosnjastva, razisao sa njom i potom, zajedno sa Zulfikarpasicem, formirao MBO. U ratu je Filipovic bio aktivno ukljucen u mnoge politicke procese, od Bosnjackog sabora do mjesta ambasaora RBiH u Svicarskoj i Velikoj Britaniji. Ukratko: da ga nema, morali bi ga izmisliti.

GRAPCANOVIC, HASAN: Dugogodisnji zvanicni ideolog za kulturu u Centralnom komitetu BiH. Danas postoje dvije verzije o njegovoj ulozi u posljednjem periodu politicke povijesti BiH. Prva, strah i trepet za umjetnike, cenzor svih bosanskih izdanja. Druga, vrlo obrazovan i probosanski orijentiran intelektualac koji je, zapravo, pomogao da se pokrenu mnoga vazna pitanja, projekti i tabui u komunizmu. Dokaza nema ni za prvu ni za drugu verziju; Hasan Grapcanovic je bio jedan od onih koji iza sebe nije ostavljao nikakvih tragova. Umro je tiho tokom opsade Sarajeva.

GREBO, ZDRAVKO: Dijete komunizma, sezdesetosmas, posljednji gradanski romanticar, privatnik (izdavacka kuca i radiostanica), covjek koji je uveo Georgea Sorosa u Sarajevo, filmski redatelj. Junak afere 'Neum', podnio je, prije svih, ostavku na funkciju u nekadasnjem Centralnom komitetu BiH. Koliko god njegove mnoge gradanske inicijative unaprijed bile osudene na propast, dragocjen je igrac na javnoj sceni. Ima jednu za intelektualca hrdavu osobinu - rijetko pise.

HADZIJAHIC, MUHAMED: Neprikosnoveni autoritet za politicku povijest BiH. U javnom zivotu javlja se daleke 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Derzelezu u listu Novi behar; krajem tridesetih naginje, kao i mnogi drugi bosnjacki intelektualci, hrvatstvu. Godinama je u komunizmu bio prokazan kao javna licnost; prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom sedamdesetih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, 1974). Vecinu svojih radova je za zivota objavljivao na sapirografu, dok su neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987), poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik.

HASANAGINICA: Ni ona, sirota, nije uspjela izbjeci balkanskim teroristima duha. 'Narod koji ima ovakvu pjesmu zasluzuje da bude narod', izjavio je, odusevljen, slavni Goethe kada je prvi put citao ovu velicanstvenu narodnu pjesmu. Onda su mu, preko Vuka Karadzica, rekli da je to srpska pjesma, te se Goethe, tad vrlo utjecajan na njemackom dvoru, zalozio za novi diplomatski kurs prema Srbiji koja se u to vrijeme borila za svoje nacionalno oslobodenje i nezavisnost od Osmanlija. Mit o 'srpskoj Hasanaginici' razbio je 1974. godine Alija Isakovic, objavivsi, uz pomoc Mustafe Cemana, veliku bibliografiju o ovom djelu i vrativsi ovu znamenitu pjesmu u njen autenticni nacionalni i teritorijalni milje - medu Bosnjake i Bosnu.

HODOLJUBLJA: TV serija koju su krajem sedamdesetih godina zajedno poceli radili Zuko Dzumhur i Mirza Idrizovic. Danas je to kultna putopisna emisija gdje smo, uz sve bravure Dzumhurovog jezika, govora i pojave, upoznavali nepoznate predjele i gradove Bosne, njenu kulturu, povijest i ljude. Kasnije su autori svoj serijal prosirili na prostore bivse Jugoslavije, a potom i citavog svijeta (Turska, Spanija, Maroko...). Bile su to najbolje lekcije iz pozitivne geografije koje smo ikada imali prilike slusati i gledati u nasem kratkom i sretnom zivotu pod Titom.

IBRAHIMPASIC, FIKRET FICO: Covjek-muzej. Napravio Muzej grada Zenice; upravo zavrsava svoj kapitalni projekat Bibliografije Bosne i Hercegovine sa vise od 100.000 naslova. Tesko je pobrojati sta je sve Fikret Ibrahimpasic prikupio u svojoj arhivi, od naizgled trivijalnih materijala sa 40.000 viceva i 30.000 autograma poznatih javnih licnosti, do raritetnih originalnih primjeraka rukopisa i dokumenata iz kulturne bastine BiH. Zivi i radi u Zenici. Muzej grada Zenice je sada, zbog primitivizma gradskih tamosnjih vlasti, takoder, u njegovom stanu.

IBRISIMOVIC, NEDZAD: Bosanac i Bosnjak, dobar vajar i jos bolji pisac. Kada se tokom sezdesetih godina pojavio sa svojim kratkim pricama (Kuca zatvorenih vrata, 1964), proricali su mu sjajnu knjizevnu buducnost. Potom slijede njegovi romani Ugursuz, Karabeg, Braca i veziri, te knjiga autobiografske proze Car si ove hefte. Izrazit stilista, 'vrhunski majstor koji suvereno vlada svojim jezickim univerzumom, i koji svojim inovatorskim pripovjedackim postupcima postize zapanjujuce razudenu i slojevitu strukturu proznog kazivanja' (Sejtani nisu voljeli njeznog vuka, Asmir Kujovic, Dani, br. 62), Ibrisimovic se, nakon Selimovica i Dervisa Susica, ispostavio kao autenticna knjizevna pojava koja uspijeva transponirati iskustva klasicne pripovjedacke bosanske skole u novi, modernisticki literarni rukopis. Opsjednut je zemljom Bosnom i njenim ljudima, sto ce eksplodirati u godinama posljednjeg rata i genocida nad Bosnjacima. Od tog vremena datira i njegov transparentni politicki aktivizam; ostat ce zabiljezeno i nekoliko njegovih izuzetno losih knjizevno-zurnalistickih tekstova koji su ostali na nivou pretencioznog ili banalnog dnevnopolitickog sadrzaja. Trenutno je predsjednik Drustva pisaca BiH. Vec godinama pise roman Vjecnik. Sa hajrom.

VALTER ILI JUKA

OBALA: Art scena nastala na Akademiji scenskih umjetnosti polovinom osamdesetih. Ozracje nastalo svjetskim uspjesima filmova Emira Kusturice stvorilo je pogodnu klimu za razvoj nove scene koja je svoj najveci trijumf dozivjela sa teatrom Mladena Materica (Tetovirano pozoriste i Mjeseceva predstava), dok je grupni projekat studenata glume, predstava Audicija, bila komercijalni hit desetljeca. U godinama opsade, Obala i njen lider Miro Purivatra uspjeli su ostvariti kontinuitet ove scene: najprije sa likovnim projektom Svjedoci postojanja, potom nizom drugih znacajnih izlozbi, ratnim kinom 'Apolo', sve do posljednje velike avanture nazvane Sarajevo Film Festival.

PALDUM, HANKA: Primadona bosanske folk pjesme. Uvijek negdje izmedu klasicnog i novokomponovanog narodnog zvuka, Hanka Paldum je zvijezda koju stuju svi: od ministara i njihovih vozaca, univerzitetskih profesora i zidara, penzionera i srednjoskolaca na ekskurziji u Porecu. Jedna od rijetkih folk zvijezda koja je uspjela napuniti zagrebacku dvoranu 'Vatroslav Lisinski'.

POZDERAC, HAMDIJA: Bilo je u Titovoj Bosni raznih politicara i njihovih prica, ali ce Hamdija Pozderac, porijeklom iz partizanske krajiske familije, ostati zapamcen kao Bosanac (i Bosnjak) koji je u vrijeme komunizma Bosni vracao izgubljeno politicko dostojanstvo. Od 70-ih godina do kraja 80-ih, BiH je, naslanjajuci se na odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, nanovo postajala ravnopravna ostalim republikama, Bosnjacima (tada Muslimanima) priznato je, uprkos protivljenjima u Zagrebu i, prije svega, u Beogradu, pravo na nacionalni identitet; bilo je to vrijeme ekonomskog prosperiteta i velikih duhovnih avantura novih, probosanskih, intelektualnih snaga u zemlji. Zato je Pozderac bio mnogima trn u oku, a kampanja protiv njega je eskalirala u drugoj polovini 80-ih, kada je, preko afere Agrokomerc, uklonjen sa politicke scene i prakticno otjeran u smrt. Zapravo, sa politickom eliminacijom Hamdije Pozderca spremala se i velika eliminacija posebnosti i drzavnosti same Bosne. Pao je samo Hamdija.

PRAVOPIS BOSANSKOG JEZIKA: Godine 1907. austrougarske su vlasti zvanicnim dekretom ukinule bosanski jezik. Desetljecima iza toga, zahvaljujuci cinjenici da bosnjacka intelektualna elita nije imala pravo da ucestvuje u raspravi o jeziku, bosanski jezik bio je protjeran sa kulturne scene; briga o njegovom ocuvanju pripala je, ni krivim ni duznim, nasim nenama. Zato je stampanje Pravopisa bosanskog jezika, autora Senahida Halilovica, 1996. godine bio veliki dogadaj u recentnoj kulturnoj povijesti BiH.

PRAZINA, JUKA: Ekstremni primjer bosanskog duha. Prije rata gradski kriminalac, u ratu neprikosnoveni lider urbane gerile koja je u prvih nekoliko mjeseci branila i odbranila Sarajevo. Klasican filmski primjer antiheroja novog tipa: ruzan, prgav, neurotican, ne bori se za ideale ('Samo bih volio da mogu opet na miru vodati svog cuku po Vilsonovom i da zeni otvorim frizerski salon', juni 1992), Juka je od prvog dana bio predodreden da bude buduci, umjesto Valtera, filmski junak Sarajeva. Cak se i njegov kasniji okrsaj sa samom Armijom BiH na Igmanu, akcije zajedno sa HVO-om, protiv bosanskih snaga u Mostaru, bijeg u emigraciju i kontroverzna smrt na belgijskoj granici, savrseno uklapaju u taj jos nesnimljeni kultni bosanski film.

PREPOROD, GLASILO IVZ BiH: U mejtef se prije tridesetak godina islo sa cjepanicom, a vracalo sa novinom koja se zvala Preporod. Bila je to pomalo misticna veza: cjepanica je sluzila da se zagrije soba puna cilima i djece, a Preporod, vjerski list u cijem je impresumu godinama stajalo ime Ahmeda Smajlovica, i koji je, u to vrijeme kada je bio ignoriran svaki oblik nacionalnog ispoljavanja kod Bosnjaka, odrzavao iluziju da je svijet kojem pripadamo, ipak, nesto vece od onoga sto smo susretali u skolama koje su se tada zvale '25. maj', 'Vojin Paleksic' ili 'Stipo Derek'. To je razvijalo mastu i nagovaralo nas da pravimo usporedbe izmedu kalendara i vaktije, Bajrama i Dana mladosti. Dovoljno da kasnije shvatis kako je 'bosanski duh' mjera ljudske tolerancije.

PREPOROD, KULTURNO DRUSTVO BOSNJAKA: Zakasnjela realizacija nacional-romantizma kod Bosnjaka. Barem zasad. Ponovno roden u vrijeme propasti komunizma, Kulturno drustvo Bosnjaka 'Preprod' obnovio je duh nacionalnih kulturnih drustava koja su na ovim prostorima bila vrlo popularna krajem proslog i pocetkom ovog stoljeca. Inicijatori obnove rada drustva bili su: rahmetli Muhsin Rizvic, rahmetli Alija Isakovic, Enes Durakovic, Rusmir Mahmutcehajic, Atif Purivatra i drugi intelektualci koji su se ukljucili u tadasnji vrlo intenzivan duhovni zivot kod Bosnjaka. "Preporod" je inicirao i okoncao izradu kapitalnog projekta Pravopis bosanskog jezika, zapocet je rad na ediciji Sto knjiga bosnjacke knjizevnosti, dok se nedavno pojavio i kao izdavac Historije Bosnjaka Mustafe Imamovica. Tokom prvih godina opsade Sarajeva drustvo je igralo bitnu ulogu u formuliranju minimuma bosnjackih nacionalnih interesa, a rezultat tog djelovanja jeste i postignuti nacionalni koncenzus oko vracanja historijskog imena za Bosnjake, mada mnogi imaju i ozbiljne primjedbe (Filipovic) kako je, svojim nerazumijevanjem procesa, zapravo, usporio razvoj bosnjacke nacionalne misli.

PURIVATRA, ATIF: Teoreticar evolucije bosnjackog nacionalnog identiteta. Godine 1969. objavio je knjigu rasprava i clanaka Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, a 1974. i monografiju JMO u politickom zivotu Kraljivine Srba, Hrvata i Slovenaca. Purivatra je bio jedan od onih intelektualaca koji se ponajvise angazirao u vrijeme (1968-1971) kada je Bosnjacima, kroz 'Muslimanstvo', priznavano pravo na vlastiti nacionalni identitet; vjerovatno je zbog toga, u godinama uoci rata, bio vrlo glasni protivnik bosnjastva kao 'historijski anahronog procesa'. Ali, kao sto vec rekosmo, Purivatra je klasican pripadnik evolucionisticke skole misljenja. Danas je predsjednik Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca.

REIS EF. CERIC, MUSTAFA: Na mjesto reisa izabran 1993. godine. Bio je prvi reis koji je javno proklamirao bosnjastvo kao elementarni nacionalni identitet najbrojnijeg naroda u Bosni (Bosnjaci su muslimani, Vecernje novine, juni 1993). Kasnije je, pak, kulturni identitet Bosnjaka pokusavao svesti samo na islamsku duhovnu komponentu, sto je jedna promasena postavka, ali ova uza teoloska ucenja ostaju u sjeni njegovog historijskog 'DA' za bosnjastvo.

RIZVIC, MUHSIN: Knjizevni historicar. Cijelog svog teskog i tihog zivota dosljedno se bavio istrazivanjem bosnjacke i (bosanske) knjizevnosti; od prve knjige knjizevnih ogleda Iznad i ispod teksta (1969), preko monografije Behar (1971), Bosanskomuslimanske knjizevnosti u doba Preporoda 1887-1918 (doktorska disertacija), Knjizevnog zivota Bosne i Hercegovine (tri toma), Pregleda knjizevnosti naroda BiH (1985), Izmedu Gaja i Vuka (1989), Kroz Gorski vijenac (1989), do djela nastalih uoci same njegove smrti 1994. godine: Bosanski muslimani u djelu Ive Andrica i Panorama bosnjacke knjizevnosti. Muhsin Rizvic je bio rijetko analitican i sintetican knjizevni historicar koji je uspijevao razgolititi naslage historijskih zabluda i podvala u cijem su sredistu uvijek bili Bosna i Bosnjaci. Bio je i prvi predsjednik Kulturnog drustva Bosnjaka 'Preporod'.

RJECNIK KARAKTERISTICNE LEKSIKE U BOSANSKOM JEZIKU: Pionirski rad u istrazivanju bosanskog jezika. Autor projekta bio je, naravno, Alija Isakovic. Prvi izdavac: Svjetlost. Vrijeme izlaska iz stampe: prvi dani aprila 1992. godine. Koliki je bio znacaj ovog izdanja dovoljno govori podatak da je Vecernji dnevnik Radio-Beograda vise paznje i bijesa posvetio ovoj knjizi nego li samom cinu priznanja nezavisnosti BiH od strane Evropske zajednice.

RUSTEMAGIC, ERVIN: Strip producent. Pokretac i urednik Strip arta, kultnog svjetskog strip magazina koji je pocetkom 80-ih izlazio u Sarajevu. Godinama radi sa najpoznatijim svjetskim strip autorima. Jedno vrijeme u ratu provodi u Sarajevu, da bi potom otisao u Sloveniju. Tamo obnavlja suradnju sa cuvenim strip majstorom Hermannom; rezultat te suradnje je projekat Sarajevo Tango. Mozda je jos znacajniji bio projekat Fax from Sarajevo, uraden u suradnji sa Joeom Kubertom. Danas je Rustemagic najuspjesniji Bosanac u Hollywoodu; njegova firma prodala je Spielbergu prava na pricu za jedan od najvecih ovogodisnjih filmskih blockbustera Men in Black, dok se za narednu godinu, u slicnom aranzmanu, sprema i veliki projekat Kauboji i vanzemaljci. SARAJEVO: Prijestolnica bosanskog duha.

SARAJEVSKA SKOLA DOKUMENTARNOG FILMA: Sve do sezdesetih godina ovog stoljeca filmove u Bosni radili su, uglavnom, gosti iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Zato ne cudi sto je prva autenticna generacija bosanskih filmasa svoju sansu za rad na filmu morala traziti u dokumentarnom filmu, jer do igranog naprosto nije mogla doci. Bato Cengic, Tomo Janjic, Bakir Tanovic, Vlatko Filipovic, Mirza Idrizovic, Midhat Mutapcic, Hajrudin Krvavac, spomenimo samo neka od imena, bili su autori koji su donijeli slavu i svjetske filmske nagrade bosanskoj kinematografiji, a njihovi dokumentarci, iako razlicitih estetskih orijentacija, u prvi plan su bacili stvarne ljude i probleme ovog podneblja, izdvojisi se time iz tada dominantne socrealisticke poetike ili radikalnog art-izraza. Neki od ovih autora su kasnije postigli i velike rezultate na igranom filmu.

SELIMOVIC, MESA: Veliki bosanski (i bosnjacki knjizevnik). Jedan od onih koji je sa gorcinom napustio bosansku prijestolnicu; umro je i sahranjen kao srpski pisac u Beogradu. Paradigmatican slucaj pisca u sukobu sa svojom sredinom. Pisao je eseje, knjizevne studije, filmske scenarije, no slavu stice svojim romanima Dervis i smrt i Tvrdava, koji su danas opca mjesta suvremene bosanske knjizevnosti. Kao rijetko koji drugi pisac, Selimovic je savrsenim literarnim postupkom uspijevao uci u samo grotlo duhovnosti ovog prostora, situirati tako uvjerljive likove (Nurudin, Hasan, Ahmed Sabo, Mula Ibrahim) uhvacene u mrezi vlastitih htijenja i sumnji; Selimovicevo djelo je, pored literarne vrijednosti, i vrhunsko stivo o drami identiteta naroda kojem je pripadao i kojeg se, u jednoj pesimisticnoj fazi, bio odrekao: dileme njegovih junaka, zapravo, predstavljaju dileme tadasnjeg bosnjackog intelektualca razapetog izmedu vlastitog identiteta i socijalnog i ideoloskog ambijenta u kojem zivi. Tako ce, recimo, Selimovic svoj posljednji roman Krug poceti ijekavicom i latinicom, a zavrsiti ekavicom i na cirilici. Hirovitost umjetnika ne amnestira ovu sredinu od odgovornosti za odnos sa svojim najvecim umjetnicima; dok se to ne promijeni, bolnih oziljaka kakav je 'slucaj Selimovic', bit ce jos vise.

SIDRAN, ABDULAH: Pisac i filmski scenarista. Pripadnik generacije bosanskih "sudbonosnih djecaka" koja je na knjizevnu scenu zakoracila polovinom 60-ih; autor je nekoliko pjesnickih zbirki snaznog autorskog pecata (Sahbaza, Sarajevska zbirka), sa kojima je, tokom 70-ih, etablirao svoje mjesto u novijem bosanskom pjesnistvu. Ipak, tek sa filmskim scenarijima (Sjecas li se Dolly Bell, Otac na sluzbenom putu, Kuduz, Savrseni krug) Sidran stice statusno mjesto kod ovdasnje, i ne samo ovdasnje, kulturne javnosti. Rijetko videnim talentom da u filmsku pricu ubaci nepatvoreni poetski senzibilitet, ozivi do beskraja svoje likove, izdvoji detalj koji funkcionira kao opca istina, Sidran uspijeva naci mjeru suradnje filma i literature. U ratu je napisao nekoliko pjesama koje daleko prelaze granice svijeta i vremena u kojem su nastale: Zasto tone Venecija, Planeta Sarajevo. Zivi i radi u Sarajevu.

SJECAS LI SE DOLLY BELL: Umjetnicki manifest 'bosanskog duha'. Autori: Abdulah Sidran i Emir Kusturica; izvodaci radova: Ljiljana Blagojevic, Slavko Stimac, Pavle Vujisic, Boro Stjepanovic. Rezultat: Zlatni lav u Veneciji. Godina: 1981. Dakle, onda kada protiv te i takvih, iz danasnje perspektive gledano, perverzija nije imao niko nista. Jazuk za vakat.

SREBRENICA: Bosanska Guernika. Grad cija je apokalipsa postala simbolom posljednje velike bosanske tragedije. Ljeta 1995. godine Srebrenica je, nakon tri godine opsade, pala u srpske ruke; izmedu osam do deset hiljada stanovnika ovog istocnobosanskog grada pogubljeno je ili nestalo u monstruoznom masakru koji su pocinile srpske vojne snage. Danas je Srebrenica najveca bosanska nacionalna trauma i tema kroz koju ce se zasigurno jos zadugo prelamati sudbina ove zemlje; za Bosnjake je to opomena da u politici ne mogu, niti smiju, vjerovati svojim susjedima. Mozda bi se na ovom mjestu uvijek trebalo sjetiti maksime onog znamenitog politicara: 'Zivimo kao da ce mir trajati sto godina, spremajmo se kao da ce sutra poceti rat.'

SULJEVIC, KASIM: Historicar. Autor dragocjene knjige Nacionalnost Muslimana (1981) u kojoj je Suljevic dao lucidnu analizu razvoja nacionalnog pitanja na prostorima bivse Jugoslavije; i unutar toga, bosnjacke drame identiteta. U ovom djelu mozemo pronaci i vrlo ubjedljive dokaze zasto se 'jugoslavenska prica' zavrsila u krvi i pepelu, a Bosnu i Bosnjake zavila u crno.

SUSIC, DERVIS: Knjizevnik. Klasican primjer pisca kome je jedan politicki cin naskodio ukupnom knjizevnom djelu. Parergon, politicki pamflet u kojem se Susic kriticki bavio ulogom bosnjackog vjerskog klera u Drugom svjetskom ratu, danas je argument za njegovo negativno situiranje u bosanskoj kulturnoj i politickoj javnosti. Da paradoks bude veci, Susic je bio rijetko autentican i plodotvoran pisac koji se u svojim romanima, pricama i dramama (Hodza strah, Ja, Danilo, Nevakat, Pobune, Posljednja velika ljubav Hasane Kaimije, Tale, Uhode, Veliki vezir, Zestine, i dr.), najcesce bavio dogadajima iz burne bosanske i (bosnjacke) povijesti. Vrstan prozaista koji je ubjedljivo detektirao mentalitet i traume bosanskog covjeka u raznim historijskim epohama; njegove Pobune ostaju manifestno knjizevno djelo posveceno svim ovdasnjim agresijama, otporima i pobunama.

SVJETLOST: Najznacajnija bosanska izdavacka kuca u posljednjih pola stoljeca. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 'Svjetlost' dozivljava svoju veliku ekspanziju, docekavsi pocetak rata kao najuspjesniji izdavac na prostorima bivse Jugoslavije. Razvitak ovog preduzeca do svojevrsnog mogula izdavacke djelatnosti na ovim prostorima treba, prije svega, zahvaliti odlicnoj uredivackoj politici cuvenog direktora 'Svjetlosti' Gavrila Grahovca, danas direktora 'Bosanske knjige'. Rijetko su gdje u Bosni posljednjih tridesetak godina na jednom mjestu bili angazirani toliki intelektualni autoriteti i potencijali kao sto je to bio slucaj sa uredivackim poslom u 'Svjetlosti'; znamenita edicija Kulturna bastina BiH ucinila je mnogo u upoznavanju tadasnjih generacija citalaca sa, u to vrijeme, nepoznatom kulturnom povijescu BiH.

TAKO TI JE MALA MOJA KAD LJUBI BOSANAC: Pjesma koja je oznacila pobjedu bosanskog macho imagea. Stvorio ju je, naravno, Goran Bregovic, a pjevao Zeljko Bebek; bio je to hit koji je od Bijelog dugmeta napravio muzickog monstruma, a od Bosanaca trazenu robu u odmaralistima, kamp-kucicama i satorima Jadrana. Zarazno se sirila po svim prostorima koje je prethodno opojasao Josip Broz, a reperi te pjesme ostali su do dana danasnjeg: tako se moze, recimo, desiti da na jednoj ekskluzivno hrvatskoj proslavi Nogomentog kluba 'Croatia' u Münchenu 1995. nekoliko hiljada Hrvata i Hrvatica priliku za potpunu egzaltaciju i dernek doceka tek kada ih Bebek, kao jedan od gostiju programa, upita, onako kako je to nekad znao: 'Jesi l' mala ljubila do sada?!?'

TANOVIC, BAKIR: Filmski redatelj i snimatelj, historicar. Izraziti predstavnik 'sarajevske skole dokumentarnog filma' (Ime covjeka, Kesonci). Istovremeno, Tanovic je bio najdosljedniji filmski autor koji se bavio temama iz bosanske kulturne bastine i tradicije (Kameni spavac i Naslijede po scenarijima Maka Dizdara, Sve sto ostaje, Znamenja stare bosanske drzave). Rezirao je i dva igrana filma: Ljubav i bijes (1976) i Ovcar (1971) koji pripada samom vrhu bosanske kinematografije. Scenarij Omer-pasa Latas, iako prvobitno odobren, nikada nije realiziran. Razumije se: iz politickih razloga.

TEVERSENOVE BAJKE: Humoristicko-muzicka serija TV Sarajevo. Producirana je i emitirana polovinom 70-ih godina; zapravo, bio je to pionirski projekat koji je umnogome utjecao na kulturnu scenu Sarajeva tih godina. Promovirao je specificno sarajevski humor i odnos naspram zivota, te kasniji 'new primitives pokret' mozemo shvatiti kao prirodni nastavak ove serije. Ideolog ove serije bio je, naravno, Mirza Tanovic, a igrali su jos Vlado Gacina, Dragan Jovicic i citava jedna generacija glumaca koji su se tih godina pojavili na glumackoj sceni.

TV SARAJEVO: Jos jedno 'cudo bosanskog komunizma'. Drzavna TV stanica koja je svoj program emitirala na dvije mreze (Prvi i Drugi kanal). Zajedno sa Radio Sarajevom (cetiri kanala), ovaj medijski mastodont, sa preko 2.000 zaposlenih uoci rata, svojom vlastitom produkcijom informativnih, dokumentarnih, igranih, muzickih, zabavnih, sportskih, djecijih programa, davao je gradanstvu toliko potrebni osjecaj stabilnosti i snage Republike. U ratu je RTV Sarajevo, ili ono sto je od nje ostalo, postala RTVBiH; danas je to kuca koja se koprca u borbi za goli fizicki opstanak. Sta ce u buducnosti biti sa ovom kucom, ne zna se, ali sasvim je izvjesno da je arhiv ove kuce danas neprocjenjivo kulturno-povijesno blago koje ce se tek istrazivati. VALTER BRANI SARAJEVO: Kultno filmsko ostvarenje 'bosanskog duha'. Partizanski filmovi snimali su se na svim prostorima nekadasnje Jugoslavije, ali nikada nisu, kao u ovom filmu Hajrudina Krvavca Sibe, posluzili za stvaranje jednog tako efektnog mitskog diskursa o duhu jednog grada kao sto je to bio slucaj sa Valterom. Ukratko, legenda o Gradu zivi.

ZULFIKARPASIC, ADIL: Najpoznatiji bosanski emigrant. Zulfikarpasic je jedan od onih za koje mozemo reci da je zivio zivotom epohe. Roden je u bogatoj bosnjackoj familiji iz Foce, u Drugom svjetskom ratu oficir u partizanima, potom dolazi karijera u novoj komunistickoj vlasti, odlazak u politicku emigraciju. Tokom sezdesetih pokrece Bosanske poglede, list demokratske orijentacije; agitira za nacionalnu identifikaciju kroz bosnjastvo. Od 70-ih posvecuje se stvaranju Bosnjackog instituta u Zürichu, clan je Demokratske alternative, vizionarske inicijative politickih emigranata Srba, Hrvata, Slovenaca, Bosnjaka, Makedonaca, sa pokusajem rjesenja nacionalnih problema u bivsoj Jugoslaviji bez rata i krvi. Godine 1990. Zulfikarpasic je ponovno u Bosni, ali ostaje na margini glavnog toka politickih dogadaja. Ipak, njegova borba za bosnjastvo nezaobilazna je epizoda iz nase nedavne kulturne povijesti, a ako ima i zrno istine u pricama drugih emigranata - da je bio jedan od ljudi koji je inspirirao Carola Reeda za njegov kultni film Treci covjek, onda tu nema sta da se doda.

KRAJ

SARAJEVSKA POP-ROCK SKOLA To se moralo dogoditi: nakon Indeksa, Bijelog dugmeta, histerije zvane Zdravko Colic, new primitivesa, rodilo se nesto sto ima od svega toga ima pomalo, ali je, ipak, drugacije. Muzicka industrija, u to vrijeme na vruncu svoje moci, trazila je 'robu' koja ce iznova pokriti tadasnje jugoslavensko trziste zeljno sarajevske wild & soft energije. I onda je dosla Suada; bio je ponedjeljak, kasni nocni sati, emisija: Hit mjeseca, voditelj: Duca Markovic. Tako je na televiziji, koja je u to vrijeme bila sve i nesto vise od toga, debitirao Plavi orkestar. Njihov Soldatski bal, poznat i po sjajnom dizajnu studija Trio, postaje tirazni album godine. Od Vardara do Triglava zavladala je nevidena tinejdzerska histerija; klinke su u Beogradu i Zagrebu upadale u koncertne svlacionice gdje su 'bosanskim cupavcima' otimale upravo skinute seljacke terluke; ko zna sta su sa njima radile kod kuce. Jedino su u Sarajevu ostali tek momci koji se 'u posljednje vrijeme nesto vise slikaju na TV-u'. Danas se taj bend pokusava ponovno okupiti, dok je Sasa Losic, u meduvremenu, napravio solidnu karijeru u Sloveniji. Crvena jabuka bio je rock bend nepatvorene urbane sarajevske energije; tragedija u kojoj su ljeta 1986. godine zivote izgubila dva clana grupe, Drazen Ricl i Aljosa Buha, pokazala je, u boli hiljada njihovih obozavatelja, kako je Sarajevo sredina u kojoj stanuje autenticni duh americkih 'crash' gubitnika. Zlatko Arslanagic i Drazen Zeric uspjeli su prebroditi ovu krizu i Crvena jabuka nastavlja sa radom. Kasnije je rat ucinio svoje: bend danas vodi Zera u Zagrebu, dok je Zlaja, stvarni lider i autor cije su pjesme davale grupi prepoznatljiv sarajevski pjesnicki i muzicki rafinman, negdje u Americi.

VISE OD IGRE

Nas sportski suradnik daje svoj doprinos rasvjetljavanju fenomena "bosanskog duha" u sportu


Pise: Ahmed BURIC
 

BENES, MARIJAN: Bokser lirske duse. Dvostruki prvak Evrope u srednjoj kategoriji. U svojoj burnoj i varljivoj karijeri, imao je mnoge neocekivane uspone i jos neocekivanije padove. U bosanskom kolektivnom pamcenju ostat ce upamcen kao jedan od prvih Bosanaca koji je pokazao da, osim sto znamo da radimo i pijemo, znamo i da se bijemo, sto se u decenijama sto su dolazile i sa ovakvim susjedima koji nas okruzuju pokazalo vise nego potrebnim. Trenutno zivi u Zagrebu i sprema se za dolazak u Sarajevo.

BMV (Dusko Bajevic, Enver Maric, Franjo Vladic): Fudbalski trio sastavljen od jednog Srbina, jednog Bosnjaka i jednog Hrvata zauvijek je ostao simbol jednog vremena i ideje. Godine sedamdesete i potpuni trijumf bosanskog bratstva i jedinstva. To 'sveto bosansko fudbalsko trojstvo' cinila je Bajeviceva plava plemicka fudbalska krv, Vladiceva bijela put i 'Velezov' crveni dres sa zvijezdom, koji Enver Maric nikada nije obukao, zbog pravila preuzetog iz TV serije koju smo u to vrijeme nedjeljom uvece gledali: Vise od igre. Da, bilo je to cak 'vise i od suzivota'.

BOSNA, KOSARKASKI KLUB: Ledolomac bosanske sportske samobitnosti. Uvijek puna Skenderija je odzvanjala 'Bosna! Bosna!', kosevi su nicali pred svakom garazom, a trener te ekipe je sve do danas ostao u predinfarktnom stanju. Do te 1979. samo su klubovi iz SSSR-a, Italije i Spanjolske osvajali Kup sampiona. Pod dirigentskom palicom Bogdana Tanjevica, od konkurenata posprdno nazvanog 'suma-tegovi', 'Bosna' ce, tako, napraviti 'cudo nevideno' i doci na evropski tron u Grenobleu, protiv 'Emersona' iz Varesea. Da TVBiH nije 1994. godine reprizirala snimak susreta u kojem smo se iznova mogli uvjeriti u svo majstorstvo Mirze Delibasica i drugova, mozda bi ozloglaseni bosanski samozaborav vec ucinio svoje; zato ce svilena bordo-bijela zastava sa malim pisanim slovom 'b', brizljivo arhivirana negdje u dnu ormara ovog hronicara, vjerojatno ostati jedinim sigurnim argumentom da se sve to zaista dogodilo.

FINALE MARSALA TITA 1981, VELEZ - ZELJEZNICAR 3:2: A da se ovo zaista dogodilo, posvjedocit ce nekoliko stotina beogradskih policajaca koji su gledali klanjanje velikoj slici Vahida Halilhodzica nasred Terazija. Nedzad Babovic, legendarni voda mostarskih navijaca, samo je mahnuo rukom ispred TV kamere, a oko pet hiljada ljudi palo je na koljena i oponasajuci vrsenje namaza zaurlalo: Vaahideee, Vaaahideee... Poslije se pricalo da je tadasnji 'Zeljin' golman Njegus prodao utakmicu svojim nekadasnjim mostarskim klupskim kolegama i da je bilo vise Zeljovaca na utakmici, i da... Legenda dalje kaze da se i sam Marsal Tito bio pridigao iz svog novog stalnog prebivalista na Dedinju kako bi se pridruzio festi njemu uvijek dragih 'veselih Bosanaca', ali se mudro, da ne bi jos vise poremtio narusene medunacionalne odnose, povukao kada je kod hotela 'Moskva' vidio 'delije' i "grobare" u zajednickoj tuzi, ocaju i bijesu. Jah, ko ce ga znati.

FERHATOVIC, ASIM HASE: Nogometas, dobrotvor i utemeljitelj najbolje cevabdzijske firme na svijetu. Prije je barem bilo tako: do tridesete te raja ozbiljno shvata po tome kako baratas s loptom, od tridesete - koliko para imas. Za njega se pricalo: da je predriblao petericu igraca, ostavio loptu na gol-liniju, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio selektor (covjek se, valjda, zvao Lustica, ili tako nekako) koji ga nije volio jer previse dribla, nabio loptu u polje i rekao: 'E, haj' ga sad ti daj!'; da je skupljao carsijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovacima kupovao po desetak-petnaest fasunga; da bez raje nije uspio izdrzati u Istanbulu gdje su ga nosili na rukama vise od mjesec dana; da je umoran dolazio na prvenstvene utakmice jer nije mogao odbiti poziv te iste raje da ih pojaca kada se u mahali igralo u sepet tresanja; da je ona pjesma Zabranjenog pusenja... I da ce te ljudi, kad konacno ostaris, cijeniti po tome koliko znas da sutis o sebi i svojoj velicini. Hase je i to znao. I zato je na ahiret otisao kao gospodin. Tako je i igrao.

JEDINSTVO-AIDA: Tuzlanski zenski kosarkaski klub je, pored cuvene Skenderove poeme, jos jedan od potrebnih dokaza da se bosanska majka moze zvati Stojanka. Prvu veliku sportsku sansu zeni BiH pruzili su u gradu uglja, soli i atomske fudbalske navale Sarajlic - Mulahasanovic - Kovacevic - Hukic - Secerbegovic. Sadasnji trener 'Valencije' Miki Vukovic je na krov Evrope nagazio sa smirenom Marom Lakic, playmakerom sa pomalo anahronom frizurom zena narodnih heroja koje su bacale deke na svapska tenkovska okna. Vec legendarna Raz(ij)a Mujanovic i krila Smilja Radenovic i Naida Hot bile su glavni motori grmljavine od koje se krajem osamdesetih tresao tuzlanski hram Mejdan. Ipak, jedno ime se ne da zaboraviti: bila je to zena sa svim muskim atributima, od skok-suta do tehnike, i tako postala jedna od najboljih kosarkasica koje je ova zemlja imala - 'Sto-jan-ka Do-sic'.

OSIM, IVICA SVABO: Nogometas, trenutni trener 'Sturma' iz Graza, nesvrseni student Prirodno-matematickog fakulteta i profesor nogometa. Tri generacije Bosanaca "znaju sve" o tom imenu. Nasi roditelji tvrde: 'Straus je bio najveci talenat za matematiku kojeg smo imali u skoli. Pa i u Sarajevu. A i najbolji igrac. Moj sinko, po dvojicu okrenut' na maramici, ko od sale.' Mi se sjecamo: 'Dva gora i gorca poraza ne postoje: 'Zeljo'- 'Videoton' i 'Jugoslavija' - 'Argentina''. Vlazne oci velikog stratega i na Grbavici i u Firenzi poprimile su zelenu boju od gledanja u teren. Od polufinala Kupa UEFE i cetvrtfinala 'Munda', dalje nije moglo. Prvi YU-trener koji je shvatio da 'pet umjetnika u ekipi mozda lijepo izgleda, ali ne pije vode'. I prvi koji je trkace i garace poput Dragoljuba Brnovica i jedva pismenog Predraga Spasica uspio natjerati da nakon poraza pismeno obrazloze svoje greske. Samo tako se stize medu osam na svijetu. Ostat ce zabiljezen i kao covjek na cijim je blago pogurenim ledima stajao teret sudbine drzave koja se morala raspasti kad je, konacno, dobila dostojnu reprezentaciju. Za generacije koje dolaze sve je, pak, aktualnija dilema: 'Jel' de, majstore, on je jedino rjesenje ako hocemo da vidimo 'ljiljane' u zavrsnici Evropskog?' Bit ce da je tako!

SUSIC, SAFET PAPE: Danas trener turskog Istanbulspora. Za nas - nogometas. Zivotni je put iz malehnih Zavidovica dvojicu brace odveo na dvije 'zaracene' strane. Starijeg Seada u 'Crvenu zvezdu', a mladeg Safeta u 'Sarajevo'. Bosanci vole mitske gubitnike, ali nikome nikada nije palo na pamet da nediscipliniranijeg i starijeg Seada proglasi boljim. Imao i sarma i novaca, ali ga je nemilice trosio po svijetu. Drugi je izabrao tezi put, ali put zahvaljujuci kojem je usao direktno u legendu - bila je to pozicija dirigenta u 'Sarajevu'. Kosevsku slavu naplatio je u reprezentaciji Jugoslavije i u 'Paris St. Germainu'. Jos u usima zvone rijeci velikog laufera i selektora susjedne reprezentacije Cire Blazevica: 'Sine moj, dijete moje, ja sam trenirao i vidio puno dobrih igraca. Safet Susic je najveci.' Neka ovaj put bude po tvom, Miroslave.

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE 1984: Lake Placid 1980. i Los Angeles 1984. nisu vidjeli Ruse, Moskva 1980. Amere. U meduvremenu, valjalo ih je sve negdje skupiti na kamaru, i tad se sjeti neko - neka to bude Sarajevo. Najcesce objavljivana fotografija bosanske prijestolnice prije rata je bila bas ona sa svecanog otvaranja XIV Zimskih olimpijskih igara. Sjetimo se, bilo je to vrijeme kada su dotad uvijek namrgodeni politicari postali obicni i veseli ljudi, roditelji su pustali djecu da ostanu van kuce koliko im drago, a i cola se pila dzabe. Svi su ocekivali medalju od Krizaja ili Primoza Ulage, a donio ju je Jure Franko. Iluzija da ce Olimpijada trajati zauvijek trajala je kratko; cure su se vratile svojim starim mladicima nakon kratkotrajnih flertova na zabavama sa kanadskim klizacima i americkim hokejasima. Predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch ce, nakon smijesnog pozdrava - 'doidenja draho Sarrahevo'- zauvijek otici, a polovina ulicne rasvjete u nekada najljepsoj sarajevskoj ulici, Jug Bogdana (danas Rizaha Stetica), odmah nakon toga prestati da radi.

 

 
Na vrh

&COPY Copyright Nezavisni magazin DANI, 1997

Nazad!