Nazad!

DANI home page

 

 

 

Pise: Miljenko JERGOVIC



DA JE BAREM BILO VISE MILOSTI KAD VEC NIJE BILO
pameti i da se nismo, svi zajedno, nasli prognani iz vlastitog zivota, mozda bi jednog dana neki studenti pisali diplomske radove na temu: "Kako su ljetovale stare Sarajlije". Ali od toga, naravno, nece biti nista. Sva nasa priznata proslost dogodila se prije nasega rodjenja, a starim Sarajlijama nazivaju se samo oni koji su zivjeli i umrli u Baseskijino vrijeme ili oni koji su zivjeli u jednako davna vremena iz kojih ljudi sto su sasvim oglodali nasu pravu proslost crpe svoje razloge. Stoga diplomski rad na temu "Kako su ljetovale stare Sarajlije" nikada nece biti napisan.

A da je bilo drukcije i da smo nastavili zivjeti ono sto smo zapoceli, mogao se uzeti primjer S.V.-a. Taj sesnaestogodisnjak je pocetkom jula 1981. krenuo na more sa cenerom u dzepu. Ostat ce minimum tri sedmice, iako se za te pare ne moze kupiti ni autobusna karta do Ploca. Iz kafane Posta ispracaju ga podsmjesljivi pogledi onih koji su imali vise para a manje hrabrosti, pa su to ljeto odlucili zapiti na sarajevskom asfaltu, uvjereni da ce ljeta i mora biti jos bezbroj, pa zasto da se covjek bezveze zlopati. Za razliku od S.V.-a oni nisu vjerovali da je svaki dan u zivotu posljednji i da se izgubljeno vrijeme nikada ne nadoknadi.

S.V. se s mora vratio nakon mjesec dana s osam hiljada u dzepu. Ne zna se na sta je potrosio te dvije hiljade, ali je jasno da je njegov zivotni trosak po glavi stanovnika bio manji od zivotnog troska gradjanina Burkine Faso, najsiromasnije zemlje na svijetu. Prica o S.V.-u se pretvorila u legendu koja ce se prepricavati cijele zime, sve do sljedeceg ljeta kada ce netko drugi sa cenerom poci na more i postati jednosezonski heroj ulicnog Pantenona, onaj koji se bogovima toliko priblizio da osjeca vjetar koji stvara lepet njihovih trepavica.

Smisao tih ekstremnih slucajeva i smisao mitova koji su se iz njih radjali bio je, medjutim, u tisucama petnaest, sesnaest, sedamnaestogodisnjaka koji su na more odlazili s nesto vise novca u dzepu, ali jos uvijek toliko malo da nema tako jeftine turisticke ponude koja bi im omogucila da na moru ostanu duze od tri dana. A ostajali su najmanje tri sedmice. Cak i oni koji su mogli doci do para i ciji bi ocevi dobro istresli svoje novcanike samo da su znali s kakvom im sicom djeca idu na more, cak i takvi su se trudili da sustignu ideal totalnog morskog kokuzluka.

Pocetkom osamdesetih islo se najcesce u Makarsku, Ston ili Trpanj. Pola Sarajeva preselilo bi se u ta mjesta u kojima je bilo na stotine nasih vikendica koje su uz plaze i divlje kampove bile glavna meta S.V.-a i njemu srodnih adolescenata i pubertetlija. Nadjes vikendicu cure iz razreda, recimo u Brocama kod Stona, svratis onako ko fol bezveze, napnes sav svoj sarm, iskoristis sve sanerske potencijale, prodajes pricu koja ide te sezone, a ona se ne moze zivim cudom nacuditi kako si samo bezvezan bio u Sarajevu, a sad si tako super. Ostanes kod nje sto duze, po mogucnosti do duboko u noc, a onda pogledas na sat, uhvatis se za glavu i lafo se izbezumis jer si, eto, zakasnio na sve. Tako te ona pozove da tu prespavas, vidi koliko ima mjesta, malo se neckas, kazes - mogu ja i na plazi, ali si vec izvan sebe od radosti, jer ako zanocis jednom, zanocit ces jos barem deset puta, a onda put pod noge do sljedece zrtve.

Puno veci problem nije bio ni s ishra nom. Opet se uvalis nekome ili kupis pola hljeba, Zdenka sir i Carnex pastetu ili naletis na neku ribarsku noc na kojoj se besplatno dijele przene srdele. Istini za volju, znalo je biti i drugacije i nigdje se nije gladovalo kao sto se znalo gladovati na moru. Ali o tome niko nije pricao jer bi takva prica bila ispod casti. Valja spomenuti samo jednu od tipicnih, vjerovatno laznih, ali ilustrativnih prica s ljetovanja: "Doso ja u Zaostrog, kad tako, okupila se grupa hasisara na molu, bilo ih je sigurno dvadeset, ako ne i vise. Kupili hljeb, za drugo nemaju para, pa ga umacu u more i jedu. Brata mi, bas umacu u more i jedu."

Eto, i tako su ljetovale stare Sarajlije! Tudjini i blagostanju ucili su se na moru, ne znajuci da ce im ta znanja trebati u zivotu. Ali bili su to dostojanstveni ljudi koji su vjerovali da su u julu i augustu bolji od ostatka svijeta i nikakav im problem nije bio maznuti Beogradjanku, a jos im je manji problem bio izmisliti da su maznuli Beogradjanku. Ako vjeruju u Boga, danas ga mole da im vrati ono bez cega su ostali. Ali Bog nikada ne daje ono cega se covjek sam odrekao. Bog ne cuva ljudima uspomene.

Objavljeno u broju 118 DANA, 3. septembar / rujan 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.