IMA JEDAN TEST, KOJI CESTO MORAM OBAVLJATI
sam nad sobom, da ispitam zivost vlastitih politickih, ili jos elementarnije - civilizacijskih refleksa. Sastoji se u tomu da uvijek iznova provjeravam koliko sam se naviknuo, koliko sam prihvatio kao normalan novi "demokratski" politicki diskurs i rjecnik. Udomacilo se u njemu mnogo nakaradnih pojmova, relevantnih za politicku i mentalnu higijenu o kojoj govorim. Jedan je, ipak, najcesci, a najzlokobniji.

Manjinski narodi, manjinski povraci. Kod ove nesnosne, za svakog korijenskoga Bosanca, kao i za svakog politicki pismenog covjeka duboko uvredljive politicke fraze, nikad ne mogu izbjeci da pomislim na povijest bosanskih muhadzerluka u Drugom svjetskom ratu.

O, da, i onda se etnicki ubijalo i progonilo i svakojako stradavalo, a mnogi su gradovi i naselja znali biti potpuno ispraznjeni. Takodjer, ni taj rat nije zavrsio nikakvom idealnom pravdom. Bilo je mnogo prerusenih djavola medju pobjednicima-"andjelima", bilo je mnogo nepravedno stradalih na porazenoj strani, a sve to nije bilo nimalo liseno vjersko-etnickih implikacija. I, bilo je veoma mnogo divljastva u trijumfu.

No, evo sto je bitno za nasu usporedbu: ljudi, koji su se vracali u svoje kuce, nisu podlijegali nikakvim etnickim "koeficijentima", nisu bili etnicki klasificirani ni kvantificirani.

Kada se je moj djed vracao iz banjalucko-zagrebackoga muhadzerluka 1945. u svoju kucu u Mrkonjic-Varcar, jest dosao na zgariste i pred namrgodjenu novu vlast, i jest uskoro ostao bez krvavo stjecanoga imanja, ali je dosao kao individua i gradjanin, sa svim virtualnim i stvarnim pravima pred novim zakonom. Isto su se tako vracali u svoje kuce njegovi komsije varcarski Srbi, koje je prethodno ustaski rezim bio protjerao u Srbiju, kao i Muslimani, koji su se pred silnim vojskama sklanjali kod prijatelja i rodbine, kamo su prije mogli i stigli, u sigurnijim bosanskim gradovima.

I tada je bilo raznoraznih oblika i razloga da se ljudi osjecaju, osobito u prvo poratno vrijeme, nesigurnima i ugrozenima, ali nisu svrstavani u kategorije manjinskoga naroda, niti im je po tomu odredjivan status, pravo, i krojena sudbina.

Moj djed je prozivio cijeli svoj dugi vijek u Varcaru, u kojemu "njegovih", kao vjere i etnosa, nikad nije bilo vise od desetak posto, a uvijek je imao gordu i stamenu psihologiju onoga tko je svoj na svome, i kad je imao i kad nemao. Nikad nije upoznao osjecaj pripadanja nekakvom manjinskom narodu.

Sad se o povracima izbjeglica i prognanika i misli i govori iskljucivo kroz aspekt njihove etnicke pripadnosti, a vrhovni princip i kriterij se izvodi iz cinjenice da je u mjestu povratka rat uspostavio vlast neke etnicke partije, odnosno stvorio stanje brojcane vecine nekoga naroda. Tako je, kako je vec mnogo puta nemocno konstatirano, u Bosni i Hercegovini stvorena apsurdna mogucnost da svi u odredjenoj situaciji budu etnicka manjina - u vlastitoj zemlji!

Do Boga vapijuci apsurdi, koji se pri tomu javljaju, dobro su poznati, ali nisam siguran da itko do njih jos drzi.

Sarajevo je, tvrde upuceni, do ovoga rata bilo najveci srpski grad poslije Beograda. Kvantitativno, Hrvati nisu stajali tako dobro, ali u kvalitativnom pogledu za njih nije bilo ni vecega ni vaznijega grada u Bosni i Hercegovini. Sada su i jedni i drugi u kategoriji: manjinski povraci, manjinski narodi.

Treba li za Banju Luku isticati kako je i koliko bila i bosnjacka i hrvatska? Nece proci jos puno vremena, pa ce postati skoro nepristojno i spominjati njihovo pravo na povratak, toliko je vec zavladao pragmaticni bonton, u kojemu se presutno prizna samo mjerilo vecinskoga i manjinskoga broja, i tzv. realni odnos snaga.

Kako i koliko je Mostar bio eminentno srpski grad, danas se vidi jos jedino ako odete na mostarsko srpsko groblje. Realni odnos danas spominje samo hrvatsko i bosnjacko pravo na taj grad, pa se jos iscudjavaju - kako to, na ulazu u 21. stoljece, jedan grad moze biti tako umjetno podijeljen?

Stolac je prestao biti grad, prestao biti ona carolija od urbaniteta, sto je bio stotinama godina, tako sto su ga de-muslimanizirali i rezervirali samo za Hrvate. Ako stolacke Bosnjake ne napusta zelja da se vrate, oni vrlo dobro znaju da to za sada ne mogu ni kao manjina, vec uvrh glave kao gradjani sedamnaestoga reda. U Livnu je, eto srece, kazu, nesto bolje u posljednje vrijeme. Kao i u Ljubuskomu. Kao da bi jos nekoga trebalo za to odlikovati specijalnom medaljom za humanost!

Hrvati su danas manjinski narod u Bugojnu i u Varesu, gdje su stotinama godina davali boju, ton, i sadrzaj, gradu i zivotu.

Sto tek reci za Bosnjake iz Foce, Zvornika, Visegrada, Rogatice, Srebrenice...! Srebrenice!

Itd., itd., itd... - cijela je Bosna mucna scena ovakvih diluvijalnih, pretcivilizacijskih stanja i odnosa.

A poanta ovoga razmatranja jest u nevjerojatnoj cinjenici da se taj opaki, glupi i skaredni termin - manjinski povraci, manjinski narodi - udomacio u jeziku politicara, javnih osoba, medija, bez ikakve razlike u vjeri, naciji, stranci i entitetu, a jednako je prihvacen od OHR-a i svih predstavnika medjunarodne zajednice, koji se bave bosanskim poslovima, da bi nas civilizirali, i uveli u Evropu i treci milenij!

Stara, tisucu puta potvrdjena teza kaze da je politicki rjecnik vladajucih elita izraz onih vrijednosti koje one stvaraju i zastupaju, pa ako je tako, onda se s uzasom moze konstatirati da su svi sluzbeni faktori bosanske politicke zbilje - izrijekom: bosnjacki, srpski, hrvatski, te mnogo onih sto za sebe tvrde da su opozicijski, ali takodjer i svi medjunarodni - potpuno suglasni u prakticiranju jedne ne samo antibosanske vec i duboko zaostale politike.

Bosanac, katolik, Hrvat - moj djed nikad nije znao sto je od ovoga troga vise; no, stvar nije u tomu sto on to nije znao, nego sto mu nije ni trebalo znati. On je, naprosto, to svetroje - bio.

Lezeci u starom varcarskom groblju vec trideset godina, nije ni manjina, ni vecina. Izgleda, jedino na tom mjestu danas je i moguce biti - svoj.