Nazad!

DANI home page

 

INTERVJU DANA

  Na akademika prof. dr. Muhameda Filipovica pao je izbor da jednu od nasih najcitanijih rubrika obiljezi svojim gostovanjem u jubilarnom, 100. broju Dana. Kriza na Kosovu, globalne implikacije Milosevicevog autistickog prkosa, ocigledna nemoc bosanske politicke nomenklature da napravi funkcionirajucu drzavnu zajednicu, rad na Enciklopediji BiH... samo su neka od pitanja na koja je profesor logike i majstor retorike odgovorio u svom prepoznatljivom stilu. A ako ste pomislili da smo preskocili pitanje o udruzenju plemica, prevarili ste se. Profesor je, ne bez begovskog ponosa, taj pokusaj nazvao komicnim

 

Razgovarao: Senad PECANIN


DANI: Gospodine Filipovicu, da li se u reakciji Zapada povodom krize na Kosovu naziru, na strategijskom nivou, neki novi odnosi snaga u svijetu i da li je ova akcija NATO-saveza dovoljna za izvlacenje nekih dalekoseznih zakljucaka o svijetu u 21. stoljecu uopce?

FILIPOVIC: Mislim da je u svakom slucaju ovo sto se desava sa Srbijom vazno. Radi se o prelasku jedne imaginarne granice koja je dosad postojala. Prvo, otprilike od '44, Jaltski sporazum je bio vazeci. Drugo, vodilo se racuna o nekom balansu. Naravno, ti sporazumi nisu nista drugo nego fiksacija neceg sto je fluidno, moci i uticaja koji su na odredjeni nacin rasporedjeni. Sad kako je to ipak popustilo, interesantno je to da ondje gdje se moglo ocekivati da ce doci do najveceg popustanja, tu se pokazalo najtvrdje. To je jugoslavenski prostor. Nigdje se situacija raspada komunizma i raspada sistema koji je postojao nije tako dramaticno, tako tesko odvijala kao sto je na jugoslavenskom prostoru. Sta je sad ovdje signifikantno? Prvo to da se Zapad odlucuje da napadne jednu evropsku zemlju sa stanovista nepostovanja ljudskih prava. Znate li koja je to globalna implikacija? Ljudska prava se ne postuju masovno, osobito u svim tim socijalistickim i postsocijalistickim zemljama kao sto su Kina, Vijetnam i mnoge druge, u velikoj mjeri i bivsi Sovjetski savez tj. Rusija. Tamo se takodjer ne postuju ljudska prava jer se ne postuje ravnopravnost naroda itd. Znaci da u svjetskoj politici, prvo, nema vise balansa, drugo, da se ta imaginarna granica prelazi, da se vodeca sila, a s njom i oni koji su spremni ili moraju da ih prate, odlucuje da predju tu granicu. To je do sada uvijek postovano. Ta je granica na nama egzercirana. Zato je vrlo vazno razlikovati bombardovanje Iraka od bombardovanja Jugoslavije.

DANI: U cemu je razlika?

FILIPOVIC: Razlika je u pripadnistvu prostora Jugoslavije sankcioniranoj i priznatoj sferi uticaja Rusije. U politici postoje neki kontinuiteti. Ako su se Amerikanci odlucili da to prevazidju, to moze biti i zamka za njih. To moze biti na lokalnom planu jedna vrlo rezolutna odluka, ali moze biti zamka zato sto jedino opravdanje za takav postupak jeste da se princip postovanja ljudskih prava dize iznad svake kompetencije ili vazenja bilo kojeg drugog principa u ljudskim odnosima. Prema tome, nije bitan suverenitet ako ne postujes ljudska prava, a to onda vuce za sobom konsekvence. U tom kontekstu ja mislim da ovo sto se sada zbiva ima dalekosezno znacenje. Sta je daljnja konsekvenca toga? Da bi se sve ovo sto se zbiva moglo legalizirati - pazite, ovo je ipak unilateralna akcija jednog vojnog saveza - bit ce neophodno da se stvori neka vrsta svjetske vlade.

DANI: Mislite da je prevazidjen koncept Ujedinjenih nacija?

FILIPOVIC: Koncept Ujedinjenih nacija je prevazidjen jer su Ujedinjene nacije upravo gradjene na principu podjele sfera uticaja. Zato je i u Vijecu sigurnosti dato pravo veta odredjenim silama koje su stalni clanovi tog tijela. To vise nema smisla. Ujedinjene nacije ce morati da se promijene u smislu da ce morati doci do, kako sam vec rekao, formiranja jedne vrste svjetske vlade.

Ravnoteza prava
DANI: To ce narusiti princip ravnoteze sila. Da li je uopce moguce funkcioniranje svijeta i medjunarodnog poretka bez ravnoteze sila, bez onoga sto smo zvali blokovskom podjelom, sa samo jednom supersilom koja prakticno pokazuje da je u pravu da vlastitu volju legitimira kao volju najjacih zemalja svijeta i da je sprovodi?

FILIPOVIC: To je apsurd, kontradikcija te situacije u kojoj se mi nalazimo. Da nije Amerika postala najjaca sila, ne bi bilo moguce izaci iz situacije ravnoteze sila. A svijet ne moze pocivati na ravnotezi sila. On mora pocivati na ravnotezi prava. Muka i greska sa svijetom je upravo bila i sastojala se u tome sto je svjetski poredak temeljen na ravnotezi sile, a sila je nesto sto je jako promjenljivo. Ta ravnoteza se zacas poremeti i onda imamo katastrofe. Otkako je svjetska politika pocela da se vodi sa stanovista ravnoteze sila, mi imamo dva svjetska rata i nekoliko velikih ratova. Pojave koje prije nisu postojale jer su postojale neke vodece sile, velika carstva. E sad, upravo stoga sto je Amerika izrasla u jednu ekstra-silu, moguce je da se princip ravnoteze sila zamijeni s principom ravnoteze prava. Ali to je istovremeno jedna zamka za Ameriku. Ako ona ne bude mogla da prati istovremeno konsekvence svoga polozaja, to znaci da prestane da dominira putem sile, nego da pocne da dominira programima i projektima koji ce rehabilitirati svijet i stvarno dati smisao opcoj i nacelnoj deklaraciji o tome da su svi ljudi jednaki, da imaju prava itd., onda ce, naravno, doci do vrlo velikih poremecaja u svjetskim odnosima.

DANI: Reklo bi se da je srpski rezim zbilja prepreka toj ideji, ideji ravnoteze prava?

FILIPOVIC: Naravno. On je utemeljen na principu ekskluziviteta Srba, ekskluziviteta Srba u historiji uopce, ekskluziviteta Srba na prostoru Balkana, koji je zajedno sa cijelom Evropom zapravo prostor naseljavanja poludivljih naroda u vrijeme velikih seoba. Dolaze Huni, Avari, Goti, Vizigoti, Ostrogoti, Kelti, ovi, oni. Sve su to narodi koji su dosli ovdje u jednom stadiju drustvenog razvitka koji podrazumijeva barbarstvo. Civilizatorsku ulogu na ovom prostoru su imali Rimsko i Vizantijsko carstvo, a zatim je njihovu ulogu nastavila Turska. I mogu pricati sta hoce, Turska je igrala ovdje ulogu civilizatora. Ona nas je naucila da proizvodimo, ona nam je stvorila gradove na Balkanu, normalne trgovacke gradove pravljene prema tipu levantinskog istocnosredozemnog grada, sa trgovima, sa mogucnoscu jednog implicitnog multilateralizma, jer u tim gradovima je mogao svako da zivi. Zivjeli su i Jevreji i krscani i muslimani itd. Srbi su smatrali da su njima Turci oduzeli ulogu velikog carstva (kao da je poslije Dusanove smrti nekakvo carstvo nastavilo da postoji), bez obzira sto srpska drzava nije imala supstance da ostane kao neko veliko carstvo ili kao dominirajuca sila na ovim prostorima. Sta se desilo? Oni su smatrali, i na tom se hranila cijela njihova politicka i historijska akcija, da ce, kada uspiju srusiti Osmansko carstvo, preuzeti njegovu ulogu i to je, ustvari, smisao srpske politike, od pocetka do kraja. Kako vi inace mozete protumaciti njihovu besmislenu obuzetost Turcima. Ja cu vam ispricati anegdotu, to sam ja licno dozivio sa rahmetli Skenderom Kulenovicem i Zukom Dzumhurom. Moj brat Safet rahmetli je poveo nas u Kragujevac, pa smo mi hodali po onom spomen-parku. Onda ce Zuko reci: "Kako ovi Srbi moraju mrziti Nijemce kad su im Nijemci toliko svijeta pobili." Onda se Skender nasmijao i rekao: "Moj Zuko, zivis medju njima, a ne znas. Ne mrze oni Nijemce, nego Turke! Oni ce do kraja historije mrziti Turke." Jednostavno, oni tako sebe shvacaju. Posto misle da su oni ti koji imaju legitimno pravo da dominiraju na balkanskom prostoru, onda oni takvu politiku i vode. Sad je toj politici kraj. Bez obzira sto je momentalno ojacala pozicija Milosevica, nije ojacala pozicija Srbije. To je velika razlika. Momentalna homogenizacija srpstva je cisto psiholoskog karaktera. Ta homogenizacija nema historijski potencijal, nema snagu. Ne moze se u historiji samo mislju i zeljama postupati nego se mora imati realna snaga.

Univerzalno rjesenje
DANI: Imaju li Sjedinjene Drzave realnu snagu da unificiraju svijet pod svojim neupitnim liderstvom i moze li se to desiti bez treceg svjetskog rata?

FILIPOVIC: Ne moze. Ja mislim da se ne moze uopce izvrsiti unifikacija svijeta. Pazite, svjetski problemi su tako ogromni da je apsolutno neophodno da dodje do neke odredjene nivelacije, da bi se mogla otvoriti prava svjetska pitanja. Prava svjetska pitanja su kako cemo ishraniti svijet. Za 20 godina ce biti 10 milijardi ljudi. Kako cemo stvoriti mogucnosti gdje nece iz samoga zivota proizilaziti katastroficne posljedice, kao sto je to, naprimjer, u Africi. Mislim da je apsolutno neophodno da dodje do odredjene nivelacije, mora se stvoriti neki konsenzus o tome kako se uredjuju svjetska zbivanja, jer je ocito da je svijet jedan, i sve je jaca svijest kod ljudi da je taj svijet, ta kugla, taj globalitet nesto sto pripada nama svima, gdje niko ne moze reci da on sebe moze izolirati da zivi bez obzira na druge. Medjutim, ja sam to u odgovoru na ono prvo pitanje napomenuo, da se radi o tome da je to jedna velika zamka za Ameriku i za zapadni svijet: da li oni mogu podnijeti konsekvencu ujednacavanja. Zasto? Jer su oni izrasli na privilegiranosti. Oni su privilegirani s obzirom na prostore na kojima se nalaze, oni su privilegirani s obzirom na tehnoloski razvoj, privilegirani su i s obzirom na svoju moc koju su egzercirali, i to nemilosrdno, prema drugima. Dakle, cinjenica je da Zapad danas posjeduje najvise prostora. Naprimjer, cijela Sjeverna Amerika je, ustvari, u njihovim rukama. A Sjeverna Amerika je ogromna. Petnaest miliona cetvornih kilometara prostora na kojem zivi 300 miliona ljudi. A samo u Indiji zivi 800 miliona, u Pakistanu 300 miliona. Dakle, zapadnjaci su jos uvijek privilegirani i po prostoru koji imaju i po resursima koje kontroliraju i po ekonomskoj razvijenosti, financijskoj dominaciji, po sili koju posjeduju, po moci i, naravno, po intelektualnom i tehnoloskom razvitku koji su stvorili, tako da ce za njih ujednacavanje predstavljati problem. Nece biti problem za nas da idemo gore, u smislu veceg uvazavanja i ravnopravnijeg polozaja, vec ce za njih biti problem da li ce oni moci izdrzati da idu malo dolje.

DANI: Da li je smisleno povlacenje analogije izmedju situacije u kojoj se Njemacka nasla 1945. i Srbija danas?

FILIPOVIC: Nije nikako. Bit ce smisleno onog momenta kada srpski rezim bude pobijedjen. Treba znati da su Nijemci izgubili, otprilike, 20 miliona ljudi, da je Njemacka bila totalno porusena i da je poslijeratno stanje u Njemackoj u velikoj mjeri proizvod jednog rigoroznog stava Zapada koji se sastojao u sljedecem: Prvo, ideja velikog njemackog rajha mora pasti i Nijemci moraju znati da mogu imati samo jednu normalnu drzavu. Drugo, da ideja supremacije njemacke mora biti odbacena, da ideja optuzbe i krivnje drugih za njihovu sudbinu mora biti odbacena, da njemacka drzavna struktura mora biti razbijena. Dalje, oni su stavili van zakona njemacku nacisticku partiju kao nosioca tih ideja, stavili su van snage njemacke policijske snage - Gestapo, stavili su van zakona njemacke vojne snage koje su upotrebljavane za egzekucije - to je SS. Svi clanovi nacisticke stranke, svi clanovi SS-a, svi clanovi Gestapoa su bili podvrgnuti procesu denacifikacije. Taj proces je bio vrlo grub. Nijemci su pet godina ostavljeni da kopaju rusevine, da nose cigle, da zive kako-tako, od dana do dana, da im je san bila cigara, kad dobiju kutiju cigara itd. Ta skola za Nijemce, koji su ipak znali da razmisljaju, bila je dovoljna, i, naravno, postojanje jednog izuzetno pametnog covjeka kao sto je Adenauer, da oni shvate kako moraju dignuti ruke od nacistickog koncepta.

DANI: Mislite da je to rjesenje i za Srbiju?

FILIPOVIC: To je univerzalno rjesenje.

Stvarni fatalist
DANI: U opticaju su dvije osnovne koncepcije tumacenja stanja u srpskom narodu. Po jednoj, Milosevic je sam sobom generator, uzrok i posljedica srpske politike, a po drugoj, on je autenticni izraz stanja duha srpskog naroda. Kojoj ste Vi od te dvije koncepcije blizi? Da li bi se problemi rijesili fizickim nestankom Slobodana Milosevica?

FILIPOVIC: Ne bi se mnogo promijenilo. Bi u odredjenoj mjeri zato sto je on optimalni izraz srpske politike. On je covjek koji po svojim sopstvenim kvalitetima i osobinama odgovara ulozi koju je dobio. Ali on, naravno, nije autor, autor je Srpska akademija nauka, autor je intelektualna javnost Srbije, koja je te seljake koji zive tamo, koji sami po sebi mozda i nisu losi ljudi, uspjela preparirati neprestano im sipajuci u glavu da su Srbi poseban narod, da su Srbi zrtve historije, da su nebeski narod, da Srbi u ratu i posredstvom rata samo dobijaju, kad su se god odlucivali za mirne solucije, da su gubili, da Srbi imaju prirodno pravo da kontroliraju prostor koji je njima historija dodijelila... i cijela ta mjesavina ordinarne mitologije i narodne epike, mjesavina jedne sofisticirane ideologije koja je gradjena vise stotina godina i jedne uspjesne realne politike temeljene na tome, dovela je do pojave Slobodana Milosevica. Dakle, on je samo agent jedne ideje srpskog intelektualno-politickog establismenta, ali on je istovremeno i idealan izraz te ideje. Njegove licne osobine odgovaraju upravo tome.

DANI: Koje licne osobine?

FILIPOVIC: Perfidan je, vrlo visokog stepena intelektualnosti, vrlo visokoga stepena koncentriranosti. Ja sam s tim covjekom razgovarao i pojedinacno a i u raznim kombinacijama kad smo pregovarali po Zenevi. Ja sam vidio da je on jedan izuzetno spretan i sposoban covjek. Upozoravao sam da se s Milosevicem ne moze olako igrati. On je covjek koncentracije, on potpuno drugacije izgleda kad ga posmatrate vizuelno, na televiziji, jer izgleda nekako odurno, ali u direktnom kontaktu on je jedan jako sarmantan covjek, jedan adaptabilan covjek, covjek koji okruzuje sagovornika malim sitnim oblicima paznje itd. Navest cu vam jednu paralelu. Ja sam bio kod Tudjmana. Kad sam dosao kod Tudjmana, iako je razgovor i susret bio ugovoren, mene su docekali nekakvi uniformirani mundiri, pa onda sam vodjen kroz nekakve hodnike, gdje su me ispipavali da nisam, ne daj boze, nesto ponio, pa me je onda docekao jedan covjek pa me je uveo uz jedne basamake, pa drugi uz druge, treci uz trece, pa sam onda predan sefu kabineta, pa me je sef kabineta odveo do sekretarice, pa me je sekretarica uvela u jednu sobu pa se onda, na kraju, gospodin pojavio iz jedne svoje sobe, a onda iz neke druge sobe su izletjeli oni sa skljocanjem, sa aparatima, da slikaju to itd., i kad sam usao kod njega u radnu sobu, to je meni licilo kao da sam usao u rekvizitarij jednog provincijskog pozorista. A, naprimjer, kad sam dosao kod Milosevica, on me je licno docekao na vrhu stepenista. Usao sam bez ikakvog pretresanja, ni sekundu me niko nije zadrzavao. Svi su znali da ja dolazim. Izasao sam iz auta, rekli su "izvolite, profesore, ceka vas predsjednik". On me je gore cekao. Komplimenti, drago mu ovo, drago mu ono. Pazite, to je kompliment ako on kaze da prati i cita sta vi pisete i dokaze to u razgovoru. A zamislite vi jednog Tudjmana, koji je uvjeren da svako na svijetu, od Clintona pa nadalje, treba da procita njegova Bespuca povijesne zbiljnosti, a on nista ne mora da cita. A ovaj prijatan, sjedite ovdje, je li vam prijatnije ovdje, hocete li ovo, da se osvjezite itd.. I onda pocinje. On ne drzi kao Tudjman odmah tirade "muslimanska politika, muslimanski politicari", on sve zna, on je najpametniji, on daje kvalifikacije "Izetbegovic je takav i takav"; ja kazem: "Gospodine predsjednice, nisam dosao s vama raspravljati osobine gospodina Izetbegovica, ja njega dobro znam, dosao sam da razgovaramo o zajednickim problemima." A ovaj ne. On ne drzi govor, on ne drzi predavanje. On kaze: "Ja sam spreman da priznam Bosnu i Hercegovinu, ali pod ovim i ovim uvjetima, da se zastite srpski interesi, itd." I onda on izlozi jedno stajaliste. Ja znam da je to stajaliste vrlo daleko, ali on ulazi direktno u pregovore. Ja hocu da kazem, taj covjek je veoma sposoban i niko nema pravo da ga potcijeni. A da je on sposoban, on to dokazuje rezultatima. Pazite, iz agresije na Bosnu on je izvukao pola Bosne koju Srbi kako-tako kontroliraju. On tek sad kompromitira te interese i stvara pretpostavke za antisrpsku bilancu. Ali, cinjenica je da je on to dobio i, drugo, da je dobio poziciju mirotvorca. Ali, najopasnija stvar je uspjesni diktator, to je najopasnija stvar na svijetu. Zasto? On se onda ne moze zaustaviti i taj covjek ce ici do kraja.

DANI: A sta znaci ici do kraja: pobjeda ili poraz?

FILIPOVIC: On je u stanju da zametne treci svjetski rat. Srbi misle na nacin te mitologije. Oni su proizveli Prvi svjetski rat. Drugi svjetski rat su prosirili na Balkan onim 27. martom i izvukli se iz toga. Njihova je logika ova: ako mi uspijemo proizvesti nesto sto ce natjerati velike sile da se zabave sami sobom i oko sebe, nas plan ce proci. To ce nama onda ostaviti razlicite mogucnosti. Ali ta logika vise ne prolazi. Zasto? Jednostavno nije vise moguce postici takvu konstelaciju. U Prvom svjetskom ratu si imao Centralne sile i Antantu, u Drugom svjetskom ratu si imao sile Osovine i antifasisticku koaliciju. U ovome ratu nema podjele sila. Novi svjetski rat bi mogao da otpocne samo kao nuklearni, a ne kao konvencionalni rat. A to ipak niko nece uraditi za Slobodana Milosevica.

DANI: I kakav mu kraj prognozirate u konacnici?

FILIPOVIC: Ja licno mislim da ce on nesretno zavrsiti. Ne bih zelio da budem neki Nostradamus, ali je cinjenica da mu se otac ubio, da mu se majka ubila, cinjenica je da on ima u sebi nesto fatalno i cinjenica je da je i njegova zena slicna. Oni su po svom ljudskom iskustvu optereceni tom dozom fatalizma i nesrece. Imate ljude koji su fatalisti. Milosevic je stvarni fatalist, covjek koji slijedi svoju sudbinu. On je taj koji konacno srpstvu treba dati oblik u kojem ono treba da udje u 21. stoljece.

Milosevic ili Clinton
DANI: Implicira li eventualna nezavisnost Kosova podjelu Bosne i Hercegovine? S druge strane, ako je konacni cilj zapadne alijanse srusiti rezim Slobodana Milosevica, ima li onda smisla politicki odrzati rezim koji je on stvorio na pola Bosne i Hercegovine?

FILIPOVIC: Naravno da nema. Najnovija Owenova intervencija o teritorijalnoj kompenzaciji je vrlo simptomaticna i nju je trebalo uzeti ozbiljnije nego sto je uzeta. Owen je inace izrazavao i zastupao misljenje evropskih krugova koji su vodili antibosansku akciju i koji su zeljeli Amerikance eliminirati iz igre. On je bio protagonista Mitterrandove i Majorove politike. Meni je jedan moj francuski prijatelj, ugledni clan francuskog drustva, koji je u jednom momentu bio i predsjednik Vlade Francuske, rekao prilikom susreta u Parizu kada sam zajedno sa Silajdzicem isao kod Jupea: "Znate li Vi, Muhamede, sta se vama sprema, kakav pakao?" Onda je on meni pricao o situaciji kada je lord Owen na veceri kod Mitterranda podnosio neku vrstu izvjestaja o provodjenju te njihove politike prema Bosni u kojem je bilo sljedece: da se ne dozvoli da Milosevic propadne ili srpski rezim na bilo koji nacin oslabi da ne bi mogao kontrolirati balkanski prostor.

Drugo, da se ne dopusti da Tudjman previse ojaca da ne bi razvio svoje apetite, ali istovremeno ni Milosevic Tudjmana da ugrozi, a da za muslimane Evropa treba da osigura neki model prezivljavanja, bez prava politickog naroda. Pa, vidite, protagonisti te politike sada nastoje da se uvuku u igru. Zasto? Zato sto osjecaju slabosti americke pozicije. Oni osjecaju da americka pozicija nema dovoljan legitimitet i da ona nema dovoljan fleksibilitet jer ona, buduci da postaje sve radikalnija, ima samo soluciju ili Milosevic ili Clinton. Dva ne mogu ostati. Dakle, nema dovoljno fleksibiliteta i onda oni ubacuju ove varijante da bi ocuvali svoj politicki zivot i da bi eventualno spasili nesto sto oni zele. A oni ne zele definitivno rasciscavanje u svijetu. Zasto? Strahuju od gubitka moci, strahuju da ce evropske zemlje postati trecerazredne sile. Zbog toga treba racunati sa, mozda, dodatnim komplikacijama i intervencijama sa te strane, iz krugova evropskih politicara koji su izgubili, kao sto su konzervativci u Engleskoj, kao sto su odredjene snage u Francuskoj, pa i Njemackoj. I u tom svjetlu treba posmatrati ovo sto se desava. Naime, nema nikakve konzekucije izmedju kosovskog i bosanskog problema. Kosovo je problem neravnopravnosti jednog naroda koji je najbrojniji na tom prostoru. Kosovo je problem jedne regije koja je bila autonomna, ali Kosovo nije problem jedne historijske drzave, zemlje koja je imala svoju tradiciju, svoj status kao republika. Znaci, bilo kakvo povezivanje rjesavanja srpskog pitanja u Srbiji sa rjesavanjem srpskog pitanja u Bosni ne moze da stoji. Mora se jasno dati do znanja (i ja sam ocekivao da ce to nasa vlada javno i kazati) da Srbi ovdje ni na kakav nacin ne mogu povezivati svoju sudbinu sa sudbinom Srba na teritoriji Kosova, odnosno da samo u okviru drzave Bosne, u okviru bosanskog suvereniteta oni mogu naci rjesenje za svoje probleme. Takvu deklaraciju ja sam smatrao krucijalnim momentom jer bi to bila odgovorna politika. Ne treba davati izjave o tome kako je Milosevic zlocinac, grub, kako je njegova politika ovakva ili onakva. To su misljenja, a ono sto je duzno bosansko politicko vodstvo je da definira nasu poziciju u tom slozenom kontekstu. Silajdzic i Izetbegovic daju izjave. Niko nije dao krucijalnu izjavu. To su misljenja a ovdje se ne radi o misljenjima, ovdje se radi o poziciji drzavne politike. Bosanski Srbi, bez obzira na to kako se odnosili, kakve njihove simpatije bile, ne mogu traziti rjesenje svojih problema ili dovoditi sebe u ovisnost o rjesenju bilo kojeg problema u Srbiji osim posredstvom drzave BiH.

DANI: Vi bi bili spremni gospodinu Radisicu reci da ce Milosevicev razim pasti i da je interes bosanskih Srba i Republike Srpske da se zbiljski integriraju u drzavno-pravni okvir BiH?

FILIPOVIC: Ja smatram da je za napredak Srba i sedimentaciju njihovih prilika u Bosni kljucno upravo to: da shvate kako nijedno svoje vitalno pitanje ne mogu rijesiti izvan bosanskog konteksta. Oni moraju sudbinu srpskog naroda definirati u okviru bosanskog politickog prostora a ne u okviru Jugoslavije, jer ta druga varijanta podrazumijeva agresiju.

DANI: Ocekujete li pojavu tog racionalnog politickog misljenja?

FILIPOVIC: Ja dugo ocekujem pojavu takve politicke snage na prostoru Republike Srpske koja ce izvesti taj neophodni zakljucak. Nazalost, nisam do sada to primijetio. Mene je jako razocaralo saopcenje srpskog intelektualnog foruma koje je potpisao Mladen Ivanic, iz kojeg jasno proizilazi da jedina pozicija koja je tamo jos uvijek relevantna jeste pozicija srpskog nacionalnog ekskluzivizma. Ja vjerujem da je najblizi tom razumnom politickom misljenju Dodik. S druge strane, pad SDA, koji je, po mom misljenju, neminovan i u interesu je nase zemlje i naroda, promijenit ce tu tvrdu situaciju u RS-u. To je pitanje spojenih posuda. Dok god jedna nacionalna stranka bude na celu, ona ce pothranjivati svoje partnere.

Velika greska
DANI: Kako gledate u tom kontekstu na Izetbegovicevu tezu cesto puta ponavljanu da je nemoguce na gradjanskom konceptu, cijom se metaforom i zagovornikom smatra SDP, graditi Bosnu te da je nasa zemlja osudjena na nacionalnu reprezentaciju koja nece biti nacionalisticka. Da li je uopce ostvarljivo i moguce ovo o cemu on govori?

FILIPOVIC: Ja ne znam, Izetbegovic bi se prvo morao sporazumiti sam sa sobom. Sta on zapravo zastupa? Kako on moze tvrditi da zeli jednu gradjansku, demokratsku, cjelovitu Bosnu ako smatra da se bosanska politika moze konstituirati samo kroz nacionalnu reprezentaciju. To ne ide. Prema tome, ja te njegove izjave smatram najobicnijom demagogijom. One nemaju sadrzaj. One su sracunate na legitimaciju statusa quo. Ja razumijem njegovu zelju da se odrzi na vlasti, to je sasvim normalno, pogotovo za one koji su tolike zivotne dividende izvukli iz svoje politike. Ja sasvim to razumijem, ali to je neodrzivo. Izetbegovic voli da paradira sa nekim izjavama koje su uvijek adaptirane necemu, koje nemaju veze sa supstancijalnim bitnim problemima Bosne. Problem BiH je konstitucija demokratskog drustva u kome ce svaki gradjanin biti direktno zastupljen. Cim vi politicki interes gradjanina zastupate i reprezentirate preko nacije, tu nema vise gradjanina. To je clan nacije, a to znaci da je u pitanju korporativni, ili, eventualno, totalitarni rezim.

DANI: U jednom neoficijelnom razgovoru ste kazali kako jednom od svojih najvecih gresaka smatrate to sto ste u jednom periodu svojom podrskom dali intelektualni legitimitet Izetbegovicevoj politici. Ostajete pri toj ocjeni?

FILIPOVIC: Da. Ja smatram to svojom velikom greskom. Vjerovao sam da su ti ljudi oko Izetbegovica, i on sam, iskreni muslimanski patrioti. Za mene je bilo sasvim notorno i bio sam potpuno siguran da su muslimani u Bosni u takvom polozaju, da jedino oni niti mogu podrzati niti mogu prihvatiti nacionalnu i nacionalisticku politiku. Zbog toga sam ja od pocetka zastupao tezu da muslimani ovdje moraju biti protagonisti demokratije i da oni moraju voditi bosansku, a ne nacionalnu politiku. Ako se sjecate intervjua u Voxu Izetbegovica, Zulfikarpasica i mene, obojica su njih rekli da je nama potreban i neophodan muslimanski nacionalni program. Ja sam rekao ne. Naprotiv. Muslimanski nacionalni program je program razaranja Bosne. Nama je potreban bosanski program, program izgradnje demokratske zemlje. Ja sam smatrao da je nase cjelokupno historijsko iskustvo ono koje nas upucuje na takvo misljenje. Zbog toga sam mislio da i oni misle tako. Postao sam svjestan da oni uopce o tome ne misle, da je njima vazno da dodju na vlast, pa makar kompromitirajuci buduce interese i nas muslimana i cijele Bosne, onog momenta kad smo raspravljali o izbornim vezama. Ja sam predlagao da SDA ide u izborni savez sa SDP-om. Tradicija ocuvanja muslimana je kod SDP-a. Komunisti su u Drugom svjetskom ratu sacuvali muslimane. Drugo, oni su na kraju nama priznali identitet. Trece, oni su nenacionalna stranka, prema tome, oni su osudjeni na neku bosansku politiku. A glavni problem za mene u Bosni je bio kako zaustaviti i stopirati rast hrvatskog i srpskog nacionalizma jer su oni pogubni za Bosnu. E sada, ja sam smatrao da cemo mi kombinacijom sa SDP-om sigurno dobiti izbore, a niti ce SDP moci da provodi svoje komunisticke i postkomunisticke zablude, niti cemo mi moci da egzerciramo neki nacionalizam dok bi na taj nacin sigurno zadrzali veliki dio Hrvata i Srba oko SDP-a. Tako bi zaustavili razvoj srpskog i hrvatskog nacionalizma i sprijecili njihove nacionaliste da se docepaju drzavne moci. Pazite sta se desava. Cim su dobili vlast, odmah su poceli da rade i da stvaraju svoje, kako bih rekao, separatne snage i interese, punu kontrolu nad teritorijama koje su smatrali svojim itd. Kad sam ja zbog ovog svog prijedloga bio kvalificiran od strane Behmena, Cengica, Sabica kao komunista koji je bio poslan da razbije muslimane, ja sam znao da je kraj moje suradnje s njima. Vise sam puta rekao, i sada hocu da kazem, nikad nisam htio da budem clan SDA, ali nakon tog mog istupa protiv mene je pocela kampanja. Meni je forum za zastitu muslimana razbijen, Sandzacki dani, novine koje sam ja organizirao, takodjer, zabranjeno je Sandzaklijama da sa mnom suradjuju... Ja sam vidio da to sve ide ka totalitarizmu.

DANI: Sjecate li se momenta u kome ste shvatili da je Vasa investicija u Izetbegovicev politicki projekt uzaludna?

FILIPOVIC: To se desilo na novopazarskom skupu 1990. godine. Kad je izasla gospodja Fejzic da cita onu uzasnu tvorevinu jednoga morbidnoga politickoga duha o tome kako sad dolazi onaj koji je samo na vas mislio, koji je cijeli svoj zivot posvetio vama, koji ce vas voditi, koji ce vas ovo-ono... ja sam vidio instalaciju vodje. Vidio sam da to nema vise nikakve veze sa demokracijom, sa onim sto je vitalno za nas narod. Nas narod nije smio nista drugo osim demokracije imati za svoj projekt i program. Zasto? Jer nije imao nikakve moci. Svaka druga solucija je podrazumijevala moc, jer to u sta su oni isli je nametanje svoje volje, a nametanje svoje volje bez puske u ruci ne ide. I to smo platili, tu zabludu smo tesko platili. Tada je meni vec bilo jasno, tada sam rekao nekim ljudima. Otisao sam tada, vrlo sam to tesko dozivio. Vidio sam one ljude koji su bili radosni, ali oni nisu znali sta se zbiva, a vidio sam iza toga jednu grupicu vrlo problematicnih ljudi koja je tamo sjedila te je sastavljala te masovne biltene koji su godili narodu. A nasem narodu, naprotiv, nije se smjelo ugadjati. On se morao opominjati na njegovo historijsko iskustvo.

Enciklopedija filipika
DANI: Ima li danas vise bosanskog duha nego prije tridesetak godina, kad ste pisali svoj antologijski tekst, i sta bi Vi danas, u najopcenitijem fenomenoloskom, kulturoloskom i politickom smislu, tretirali kao bosanski duh?

FILIPOVIC: Ja mislim da je bosanski duh danas mnogo plasticniji i prisutniji kod ljudi, u njihovoj svijesti, kod onih koji razmisljaju iskustveno a ne institucionalno. Institucionalno se danas radi na razbijanju Bosne. Zele se stvoriti separatne institucije, separatne kulture, separatne historije, separatni jezici, knjizevnosti, akademije itd. Medjutim, ja smatram da je ipak, konacno, povijesna istina na nasoj strani i da ce ona doci do izrazaja. Zasto? Jednostavno, nemoguce je drugacije.

DANI: Jeste li sigurni?

FILIPOVIC: Pazite, mi zivimo u vrijeme apsurda, kad ono sto je najnevjerovatnije moze da se desi. Dakle, i to je moguce. Ali racunam ipak sa porastom svijesti ljudi koja koincidira istovremeno sa necim drugim, a to je sa porastom jedne svijesti da ovako vise ne moze. Niko nema perspektive ovdje. Niko. Ni mladi ljudi, ni stari. Stari odumiru, mladi nemaju nikakvog izlaza. Covjece boziji, taj Izetbegovic da razmislja ozbiljno, on bi se zamislio nad cinjenicom da mu se svake godine iseljava 50 hiljada ljudi. Zar vlastodrsci misle da je perspektiva u tome sto se njihovi racuni u bankama eventualno povecavaju?

DANI: Sada ste u jeseni svog burnog zivota. Hocete li uspjeti privesti kraju zapocete projekte, prvenstveno mislim na Enciklopediju BiH?

FILIPOVIC: Hocu, apsolutno. Siguran sam. Osjecam jos da imam toliko snage, a imam, hvala Bogu, i zdravlja.

DANI: Sta ce obuhvatiti Enciklopedija BiH?

FILIPOVIC: Enciklopedija Bosne i Hercegovine ce biti dvotomno djelo, u kojoj ce se od A do Z pokazati sve sto je relevantno za Bosnu. Od geoloske, mineroloske itd. strukture njenog tla, od pedoloske, geografske, kulturno-historijske obrade svega relevantnog za Bosnu. Bit ce prikazane sve znacajne licnosti. Ocijenjene od ljudi koji imaju za to kvalifikacije. Donijet cemo cijeli niz kulturno povijesnih pojmova koji se odnose na nas, na nas zivot, npr. teferic, aksamluk itd. I, najzad, dat cu genealogiju znacajnih familija. Smatram da mi nemamo nikakvog razloga da se stidimo sto smo imali velike i uticajne familije.

DANI: Kako gledate na inicijativu gospodina Hasana Efendica da se formira udruzenje gradjana plave krvi?

FILIPOVIC: To je za mene komicno. Da je on dao inicijativu da se udruze oni kojima je 1918. godine oduzeta zemlja, u redu, to bih ja i razumio, jer su muslimani najvise opljackani agrarnom reformom, i prvom i drugom. Nazalost, ova vladajuca oligarhijska partija nije zainteresovana za zemlju. To je problem nase muslimanske politike, sto ne misle u dimenziji zemlje kao elementarne pretpostavke za zivot. Oni misle u dimenziji ducana, gdje je glavno ko ce koji ducan dobiti. Zbog toga su oni sada koncipirali ovu instituciju da im se vrate ducani, a sto je dvije hiljade i vise dunuma zemlje uzeto muslimanima, cime su oni zapravo pretvoreni u neki neboderski narod, narod koji zivi u kucama, koji nema na cemu da hoda, sto je omogucilo Karadzicu da govori - 64 posto zemlje imaju Srbi u vlasnistvu, nikom nista. Oni ne razmisljaju o tome.

DANI: Je li Vas, kao jednog od najpoznatijih bosanskih plemica, Efendic zvao u udruzenje?

FILIPOVIC: Nije, kako ce on mene zvati. Pa on ne moze legitimirati svoje plemstvo. Pazite, svugdje u svijetu se zna ko je plemic. Postoji Gotijev almanah, evropski relevantan, tu se registriraju plemici. Kod nas je plemicka titula beg, koja se dijeli na visu kategoriju - zaime, i na nizu kategoriju, npr. age.

DANI: Vi ste, pretpostavljamo, zaim?

FILIPOVIC: Ja sam zaim na osnovu mog pretka koji je zivio u 16. stoljecu. Titula se racunala na osnovu vrijednosti prihoda koji osigurava neciji polozaj. Iznad 100 hiljada akci, u to doba, bili su prihodi cara i velikih vezira. To je tzv. carski haz. A izmedju 20 i 100 hiljada je bio zeamet. To su zaimi. A ispod njih su bili timarlije. To su rangovi. Onda su dolazile i druge vrste rangova, sandzak-beg, alajbeg itd. Uglavnom, mi mozemo vrlo jasno doznaciti svoje plemstvo. Ali to udruzenje, to je meni bilo komicno. U jednom narodu koji je u velikoj mjeri izgubio svijest o sebi kao sto je nas narod, u kojemu su se ljudi u velikoj mjeri stidili sebe i svog identiteta, u kome su ljudi mrzili elitu... osnivati plemicko udruzenje na ovakav nacin je smijesno. Ja sam, naprimjer, licno slusao Omera Behmena kako govori protiv nase elite. Vozili smo se iz Banje Luke u Brcko, vozio je jedan mali Softa iz Gradacca, koji je bio sav odusevljen time sto su se muslimani probudili, sto ce moci pisati svoju historiju, imati svoje junake, vratiti sjaj Husein-kapetanu... a onda je njemu Behmen odrzao predavanje kako je nama dosta tih begova koji su se borili za svoje privatne interese, za ocuvanje svojih imanja itd. Nakon te tirade, koja je bila uzasna i banalna, ja sam njemu rekao: Behmene, cim dodjem u Sarajevo, ici cu kod Durakovica da te preporucim za predavaca na marksistickom kursu jer nikad bolje marksisticke ocjene historije nisam cuo. Svako vrijeme ima svoje standarde i karakteristike. Ne prave mase historiju, nego su mase instrumenti, sredstvo pomocu kojeg elite prave historiju. Jer, vidite, narod koji nema elitu, nema historije. Ja kazem, mi smo imali elitu pa su nam je Turci dosta upropastili. Kasnije nismo uspjeli da stvorimo modernu elitu. Nismo stvorili modernu znanstvenu elitu, nismo stvorili modernu poslovnu elitu. Nije bilo Bosnjaka tvornicara, bankara. Sta je Srbe diglo? Pa njihova elita. Elita su oni ljudi koji su postali toliko nezavisni u odnosu na pretpostavke zivota da mogu da misle o drugima. Ne moze da o drugima misli onaj ko je obuzet sobom, koji ne zna sta ce sutra jesti.

 

ULOGA “DANA” U BOSANSKOM JAVNOM ZIVOTU

DANI: Molimo Vas da u povodu naseg jubileja, 100. broja Dana, iznesete svoj sud o nasem magazinu?

FILIPOVIC: Ja zaista zelim da vam cestitam. Vi ste casopis koji je iz broja u broj, iz dana u dan rastao, razvijao se, kvalitativno se oblikovao. Ono sto je meni drago, vi niste postali niti policijski bilten, niti ste postali prostor raznih resentimana. Meni je jako zao sto su neki casopisi postali stjeciste sjecanja i resentimana ljudi cije je vrijeme proslo. To je besmisleno. Zao mi je i sto su neki listovi postali policijski bilteni, pa im se vise ne moze vjerovati. Ja necu sada reci da se slazem sa svim sto vi objavite, ali vi ste ipak odrzali jedan odredjeni nivo koji se sastoji u sljedecem: vi imate prema svemu stav i distancu. Dakle, vas se ne moze vidjeti negdje da ste uhvaceni, niti od Zilica, niti od Numica, niti od medjunarodne zajednice. Prema tome, ja zelim vama sve najbolje, vi samo nastavite ovako. Ono sto bih ja licno volio jos da vidim je to malo diferenciranije postavljanje. Morate ipak uzeti u obzir da vi ne mozete biti cisto list koji ce ici pod pretpostavkom da nasi ljudi znaju. Ne znaju nasi ljudi, i zbog toga im treba malo instrukcije i edukacije. Trebate unijeti u svaki broj po jedan tekst koji ce neke stvari na najelementarnijoj razini objasniti.

Objavljeno u broju 100, 26. APRIL / TRAVANJ 1999.

 

Nazad!

Povratak na vrh strane
Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.