Miroje

7/18/99

DANAS I OVDJE

Jednooki Miroje

Dani su u svom posljednjem broju objavili potresnu reportazu o Foci. Novinarka ovog magazina Dzenana Karup-Drusko, i sama Focanka, posjetila je ovaj ukleti grad zajedno sa grupom bosnjackih prognanika, koji su prvi put nakon sedam godina dosli da vide ono cega vise nema. Ovu kolumnu dugujem sljedecem detalju iz Dzenanine reportaze: "Prepoznajem Miroja, ne mogu se sjetiti prezimena, koji je prije rata bio seoski ucitelj. Ocito je u medjuvremenu doselio u grad. Nema jedno oko i po tome sam ga zapamtila. Osjetim kako se jezim, knedla mi je u grlu; znam imena djevojcica i djevojaka koje je silovao..." Razmisljam o Jednookom Miroju i zakljucujem da je taj monstrum mozda najbolja metafora ratnih zlocina pocinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Svi ratni zlocinci, kao i njihovi nalogodavci, u izvjesnom su smislu, naime, bili jednooki. Oni su tim jednim okom prepoznavali svoje potencijalne zrtve, ali nisu imali i ono drugo oko, kojim bi vidjeli svoja zlodjela. Vidjeli smo ih kako se svi, kao po dogovoru, brane jednom te istom odvratnom frazom kad ih prvi put uvedu u sudnicu Haskog tribunala: "Nisam kriv!" Tako bi se sutra branio i Jednooki Miroje iz Foce. Bar sto se toga tice, izmedju ovog seoskog ucitelja i Slobodana Milosevica nema nikakve razlike, osim sto bi razbojnik sa Dedinja jos dodao: "Moja savest je cista!" Ne vidim nikakve razlike izmedju Jednookog Miroja i Tudjmanovih ustasa, koji su u ime hrvatstva ubijali Srbe i Bosnjake od Knina i Mostara, do Livna i Ahmica. Isto tako je jasno da su se uniformisani Bosnjaci koji su uzivali u likvidaciji srpskih i hrvatskih civila na taj nacin bratimili sa Jednookim Mirojem. To niposto ne znaci da brojno stanje ratnih zlocinaca nije razlicito od jednog do drugog naroda. U tom pogledu Srbi imaju nemjerljivu prednost. Zato je i njihovo sljepilo u prepoznavanju vlastitih zlocina najvece, bez ikakve nade da ce im se u skoroj buducnosti vid bitnije popraviti. Jos u vrijeme opsade Sarajeva pisao sam da je u Bosni i Hercegovini registrovano na hiljade zlocinaca i da njihovo svodjenje na nekoliko medijski najzvucnijih imena, predvodjenih Radovanom Karadzicem i generalom Ratkom Mladicem, samo odgadja suocenje sa jednom od najuzasnijih istina ovog rata. Nije me pritom zanimao iskljucivo pravni aspekt tog fenomena zla. Zlocincem sam smatrao svakog ko je pucao u zenu, dijete, nenaoruzanog civila ili zarobljenog vojnika. Haski sud mi je dao za pravo prije nekoliko mjeseci, kada je jedan njegov predstavnik izjavio kako Tribunal smatra da na podrucju bivse Jugoslavije ima oko 25 hiljada ratnih zlocinaca, od cega ih je 15 hiljada u Bosni i Hercegovini. U ovoj zemlji, dakle, slobodno zivi divizija i po okorjelih ubica. Svi su oni, manje-vise, pod precutnom zastitom nacionalnih ili stranackih lidera. Vecina ih je dobro naplatila svoje koljacke podvige, sto im uz blagovremeno pribavljenu titulu heroja i ratnih legendi omogucuje da budu gospodari ljudskih sudbina. SFOR je ponekog od njih uspio zgrabiti i liferovati u Hag. Tamo je tek sacica zlikovaca, ali frustracije izaziva cinjenica da celije Seveningena predvidjene za najkrupnije zvijeri - i dalje zjape prazne. N akon pada Hitlerove Njemacke saveznici su organizovali pravi lov na naciste. Uhvacenim nacistickim glavesinama sudjeno je u Nirnbergu, ali je tokom godina odrzano jos 150 hiljada sudskih procesa protiv nacista. Porazena Njemacka klecala je pred svojim pobjednicima, koji su se dogovorili da naciste gone do nakraj svijeta. Ovdje, dakako, nije rijec ni o kakvim historijskim poredjenjima, vec o podsjecanju na vrijeme kad je ustanovljena civilizacijska tekovina po kojoj ratni zlocin ne zastarijeva. Agresija na Bosnu i Hercegovinu okoncana je rijetkim ishodom: nije bilo ni pobjednika ni porazenog. Ulogu kloniranog pobjednika preuzela je medjunarodna zajednica, koja pokusava da ovdje instalira bar nekoliko odasiljaca demokratije. Rezultati su vise nego skromni. Ne znam koliko sam vec puta cuo kako ljudi zaduzeni za Bosnu i Hercegovinu, od Klintona do gospodjice Stiglmajer, vatreno konstatuju da bez povratka izbjeglica nema obnove multietnickog drustva u srcu Balkana, a da je njihov povratak nemoguc bez hapsenja i kaznjavanja ratnih zlocinaca. A ko da ih hapsi ako to nece ciniti SFOR? Ne mislim da su americki, britanski i francuski specijalci iz sastava medjunarodnih snaga duzni da pohvataju svih 15 hiljada zlikovaca, ali isto tako ne mogu da shvatim zasto, primjerice, u Foci francuski vojnici prolaze pored prononsiranih bandita kao da ih ne vide. Nije valjda da i sami imaju samo jedno oko.

Gojko BERIC