IZA
TLAPNJI O LUDILU POJEDINIH NARODA STOJI TEK LUDILO TOBOŽNJIH UČENJAKA
NACIJE
NA KAUČU
Unatoč
mnogim čudno skrojenim "nacionalnim sintezama" iz mozga uglednih znanstvenika,
ne mogu olako prihvatiti da su Srbi, ili bilo koji drugi narod, ludi,
a i sumnjičav sam općenito oko definiranja "nacionalne psihe", premda
je svaki čovjek, bio učenjak ili prostak, sklon izričitim prosudbama
o kolektivnim svojstvima nekog naroda Osobno mislim da su čaranja umnih
glava odvlačila svoje sunarodnjake od zbiljskih pojava, zavaravajući
ih izvanzemaljskim čudima. To čine i nadalje, otkrivajući sada urote
medijske i masonske. Uz takve svoje intelektualne i crkvene elite,
ovi su nesretni narodi ipak u većini normalni
Piše:
Mirko KOVAČ
"Srbi
su lud narod", izjavio je pokojni Jovan Rašković, 23. srpnja 1990.
godine u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Nije to izjavio bilo
tko, nego ozbiljni znanstvenik, autor zanimljivih knjiga, neuropsihijatar
i član SANU; dakle besmrtnik. I nije ta "etnopsihologijska" dijagnoza
iliti filozofska maglica ispuhnula iz usta srpskoga dušmanina i urotnika,
nego ravno iz srca "duhovnoga lidera Srba", kako je pokojnik samome
sebi laskao. (Nedjeljna Dalmacija, 1. listopada 1989.)
Za taj isti "ludi narod", desetak godine kasnije, Vladeta Jerotić,
također besmrtnik i akademik, neuropsihijatar i književnik, rekao
je u jednoj svojoj prigodnoj besjedi da su Srbi "neobičan narod",
što je samo poetična verzija iste natuknice svojega kolege besmrtnika
o kolektivnome karakteru Srba. A treći velikan, profesor, akademik,
muzikolog Enriko Josif svira već dugi niz ljeta o "Božjemu narodu",
koji opći samo s Bogovima i u nebeskim visinama, pa ima katkad nesporazuma
s "ovozemnim zbivanjima". Bliski mu suradnici u odjelu SANU, te i
njegovi duhovni srodnici imaju navadu katkada izjaviti da će veliki
glazbenik, ako jednom umre, ostaviti iza sebe, u Akademijinim ladicama,
čudesne skladbe na temu "Božjega naroda"; svijet će biti zapanjen
koliko glazba može "naum spasenja" učiniti bliskim puku.
Profesor je svoje himne i filozofsko-poetske rasprave objavljivao
u Politici, bilo je to s početka devedesetih, klikćući u njima Bogu
što je Srbe "uzneo" i uzeo pod svoje i što ih kani učiniti dionicima
Njegova blagoslova. Izazivao je tada ushićenje puka, premda je pučanska
kategorija o uzvišenome narodu za oktavu niža od one profesorove,
pa je više udomaćeno da su Srbi "nebeski narod".
VJETROVI
MUŽJACI
Ali
dogodio se u ovome desetljeću i jedan posve novi zaokret u srpskoj
historiografiji; izniknuo je um koji je dosadašnju srpsku povijest
počistio kao "trulo voće na tržnici" i ukazao na mnoge zablude čak
i velikih "otadžbinskih" pisaca. Riječ je o prof. dr. Jovanu Deretiću,
učenjaku s američkim doktoratom, u čijoj biografiji stoji da "govori,
između ostalih, i tri mrtva jezika (latinski, starogrčki i staroslavenski)".
Autor je to Istorije Srba u dva sveska; prvi je postkomunistički predsjednik
kraljevske vlade u egzilu, predavač na više američkih sveučilišta,
ali nadasve znanstvenik koji podastire dokaze za svaku svoju tvrdnju.
Njegov je narod srpski star tri i pol tisuće godina; Arijevci su potomci
toga naroda; "trinaesto izgubljeno pleme" srpskoga je roda; vjerojatno
su i Hazari bili "srpska sekta" gonjena "vetrovima mužjacima", kako
to veli Milorad Pavić u Hazarskom rečniku, jer da su ih tjerali "ženski
vetrovi", ne bi ih tako lako otpuhnuli izravno u iščeznuće.
Prof. dr. Jovan Deretić dokazuje u svojoj "dvotomnoj istoriji" da
su Srbi nekada bili najbrojniji narod; da je Aleksandar Makedonski
bio Srbin, prezimenom Karanović, te da su Srbi još u pradavnini osvojili
Indiju i ondje uveli demokraciju. Helenska kultura zapravo je srpska
kultura; Grci su to, kao stare kurve, prikrivali i uklanjali tragove
kako bi se kitili tuđim kulturnim perjem i na tuđem duhovnom dobru
postigli svjetsku slavu. Plinije Stariji, veli srpski povjesničar,
u svojemu je djelu Naturalis historia pisao o Srbima kao vječitim
pobunjenicima, što ih i do današnjega dana resi, a počeli su se buniti
šeste godine prije Krista, da bi devete godine nakon Krista okončali
bune i dobili građanska prava.
Ono što je novum u Deretićevim povjesnicama jest to da Srbi nisu niotkuda
došli, a ponajmanje iza Karpata, nego su autohtoni i odvajkada je
njihov rasadnik zapravo ondje gdje ih i dandanas još malo ima, nakon
tolikih genocida, istrjebljenja, selidbi i gonjenja "vetrovima mužjacima".
SRPSKI
JEZIK OSMANLIJA
I
tek što se bijahu na Kosovu i oko njega, kao svoji na svome, ugnijezdili
i okrenuli novi list, gibajući kolijevku "duhovne civilizacije", nagovoriše
ih bizantski vlastodršci da prime Šiptare na svoj teritorij. Srbi,
uvijek gostoprimljivi, primaju ih 1040. godine, ali samo kao stočare,
"i to na planinskom području oko Rabana, pa su ih zvali Rabanasi,
kasnije Arbanasi", da bi im danas ti stočari, uz pomoć "novog američkog
barbarizma" pokorili svetu zemlju i "vjetrovima mržnje" protjerali
vlasnike koji već tri i pol tisuće godina imaju tapiju na tu zemlju.
Doduše, prof. dr. Deretić zalaže se za "sva prava arbanaskih plemena",
a imali su ih još po Dušanovu zakoniku, samo što su tada morali plaćati
tzv. travarinu za ispašu stoke, premda bi profesor iz ondašnjeg Zakonika
ostavio istu stavku o zabrani Srbima da se žene Šiptarkama. O, kako
glasoviti srpski učenjak tako smionim naputkom godi srcu bogougodnome
našega velečasnoga don Bakovića, a bakovića je u Hrvatskoj kao pljeve.
Iz obilja otkrića prof. dr. Deretića za mene je fascinantno ono kada
nam "svjetski priznati znanstvenik" obznanjuje (Duga, 17. srpnja 1999.)
kako je u šesnaestom stoljeću u "turskoj vojsci srpski jezik bio ispred
turskog", a mi jadni osjećali se kao raja pokorna dok je naš mili
nam jezik dominirao na kulama i karaulama velikog Otomanskog Imperije.
I sada najednom počinju puhati neki drugi vjetrovi u srpskoj publicistici,
pa je tako sijevnula nova zvijezda, Poznanović Željko, autor knjige
Srpska ideja (nakladnik Slobodna knjiga, Beograd, 1999.) U njegovoj
publicistici i dugačkim tiradama u udarnim terminima Srpske TV, osjeća
se blagi polemički ton s uzvišenim pojmovima "nebeski narod" i "Božji
narod", pa ih taj autor prizemljuje kao "carski narod", a suština
je nove natuknice u tome da se na licu svakoga Srbina vidi tuga, bol
i melankolija, te da je to njegova karakterna crta i duboko "utisnut
iskonski pečat" zbog propasti Dušanova carstva.
Pravi Srbi ne mogu počiniti nečasno djelo, a ako se štogod takvo dogodi,
onda su to "odrođeni Srbi, ustaše i muslimani". Kako se Srbija sužava
i sve više svodi na "beogradski pašaluk", tako se valjda i "voznesenje
nebesko" spušta u okvire carskoga naroda, tužnog i melankoličkog,
kojega su još tužnijim učinile "urote svjetskih medija", kako otkriva
RFI, gurnuvši budalaste Amerikance i naivne Europljane u zločin nad
Dušanovim sjetnim potomcima.
BLISTAVO
LUDILO
A
kako se tek Hrvati, brižni, muče i natežu da bi dokazali svoje iransko
podrijetlo, ali bez one srpske sigurnosti i čvrstoće, bez "blistavog
ludila" o kojemu je lijepo meditirao knez Miškin. Malo sam toga pročitao
o prapostojbini Hrvata, a imam dojam da su ozbiljni povjesničari suzdržani
kad se olako potežu četiri tisuće godina hrvatstva, te da je povijesna
slava o starodrevnom narodu nekako više obasjala znanstvenike drugoga
reda.
Možda me taj dojam vara, a i jedan moj prijatelj, hrvatski povjesničar,
uvjerava me da su Hrvati manje ludi od Srba, premda prof. dr. Slaven
Letica veli da je to "slična narav" (Danas, 31. srpnja 1990.). Pa
ipak, obraz je hrvatskoj historiografiji donekle osvjetlao, eto sada,
na žalost, "privremeno nesposobni" povjesničar dr. Franjo Tuđman,
uzvraćajući "ludim Srbima" kako i Hrvati imaju konja za utrku u starodavna
vremena.
U svojim je povjesnicama dr. Tuđman izoštrio i vratio u život neke
mutne predodžbe, kao primjerice veliku pobjedu hrvatske flote 887.,
koja se zbila negdje blizu Makarske, na kopnu il' na moru, još se
točno ne zna, ali je mletačka flota potučena. Drugi je njegov značajan
dometak povijesnoj znanosti o bojevima s Tatarima u kojima su im Hrvati
nanijeli poraze na svim bojišnicama i k tomu na vratima Trogira ubili
vrhovnoga kana Ogotaja. Kada je naš povjesničar došao na Grobničko
polje kako bi pratio auto-utrku svojega unuka, sijevnula mu je ideja
da se završna bitka s Tatarima mogla odigrati upravo na tome polju
koje se ne zove džaba Grobničko, a idealno je i kao "predziđe kršćanstva".
O svemu tome dokaza nema, ali su uradci već objavljeni, a pisci su
obećali svojemu vizionaru da će ih, čim pronađu dokaze, unijeti u
povjesnice.
Kada je dr. Tuđman posljednji put pohodio Tursku, "svoju drugu domovinu",
po riječima prijatelja mu Demirela, održao je besjedu kao počasni
doktor Sveučilišta u Ankari i rekao da su Hrvati dali Osmanlijama
oko 35 velikih vezira, te da je slavni turski pjesnik iz XV. stoljeća
Mahmud bio Hrvat. Bogme, elita je ondje govorila i hrvatski. Na povratku
iz Turske naš je povjesničar obznanio da je na hetitskim keramičkim
iskopinama prepoznao šahovnicu, pa je odmah naložio svojim akademicima
da istraže potječu li Hrvati od Hetita ili Hetiti od Hrvata. Jedino
nije sporno da su Hrvati narod star četiri tisuće godina, što će reći
pet stoljeća stariji od Srba. Da drugo ništa nije učinio nego to što
se na povijesnom polju ravnopravno nosio sa Srbima, pa bi naš povjesnik
zaslužio vječnu baklju.
POPLAVA
VIDOVNJAKA
Unatoč
mnogim čudno skrojenim "nacionalnim sintezama" iz mozga uglednih znanstvenika,
ne mogu olako prihvatiti da su Srbi, ili bilo koji drugi narod, ludi,
a i sumnjičav sam općenito oko definiranja "nacionalne psihe", premda
je svaki čovjek, bio učenjak ili prostak, sklon izričitim prosudbama
o kolektivnim svojstvima nekog naroda. "Mađarice su najbolje u krevetu"
(P. Esterházy); "Srbi su lud narod" (J. Rašković); "Amerikanci su
inferiorni pred Rembrandtovom grafikom" (V. Jerotić). Dakako, "skupna
karakterologija" lako se zlorabi i u nju se poput nametnika sretno
ugnijezdi "provincijalni šovinizam", ali kao znanost ne može se tek
tako odbaciti.
Također, ne mogu bez stanovitih opiranja prihvatiti da je Srbija danas
"kolektivna ludnica"; teško mi to pada, ali moglo bi se štogod reći
o ludilu umnih srpskih glava, lako prijemčivom "za psihu običnog puka".
Opće nacionalno ludilo prije bih nazvao masovnim histerijama kojih
je doista bilo. U te histerije spada poplava vidovnjaka, koji su donedavno
masovno ordinirali. Srbi su jedini narod u Europi koji je oduševljeno
dočekao ludoga Žirinovskog. U vrijeme bombardiranja bilo je niz luđačkih
manifestacija. Nije odviše razborito ni ono kad su mase ljudi puna
tri mjeseca svakodnevno šetale pušući u zviždaljke i udarajući u lonce.
Pa ipak, sve su to fenomeni za neke drukčije analize i izvan moje
domene, ali ne možemo zbog toga narod nazvati ludim.
Za ovu sam prigodu naveo samo neke ideje znamenitih ljudi; čitatelji
će se sami odrediti prema njihovu umovanju. Osobno mislim da su čaranja
umnih glava odvlačila svoje sunarodnjake od zbiljskih pojava zavaravajući
ih izvanzemaljskim čudima. To čine i nadalje, otkrivajući sada urote
medijske i masonske. Uz takve svoje intelektualne i crkvene elite,
ovi su nesretni narodi ipak u većini normalni.
Kad god se suočim s ludilom naših učenjaka, uvijek spontano izustim
onaj zgodni naslov glasovitoga američkog teologa i filozofa Ivana
Illicha: Dolje škole
|