NACIJE NA KAUČU

Unatoč mnogim čudno skrojenim "nacionalnim sintezama" iz mozga uglednih znanstvenika, ne mogu olako prihvatiti da su Srbi, ili bilo koji drugi narod, ludi, a i sumnjičav sam općenito oko definiranja "nacionalne psihe", premda je svaki čovjek, bio učenjak ili prostak, sklon izričitim prosudbama o kolektivnim svojstvima nekog naroda Osobno mislim da su čaranja umnih glava odvlačila svoje sunarodnjake od zbiljskih pojava, zavaravajući ih izvanzemaljskim čudima. To čine i nadalje, otkrivajući sada urote medijske i masonske. Uz takve svoje intelektualne i crkvene elite, ovi su nesretni narodi ipak u većini normalni

Piše: Mirko KOVAČ

"Srbi su lud narod", izjavio je pokojni Jovan Rašković, 23. srpnja 1990. godine u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Nije to izjavio bilo tko, nego ozbiljni znanstvenik, autor zanimljivih knjiga, neuropsihijatar i član SANU; dakle besmrtnik. I nije ta "etnopsihologijska" dijagnoza iliti filozofska maglica ispuhnula iz usta srpskoga dušmanina i urotnika, nego ravno iz srca "duhovnoga lidera Srba", kako je pokojnik samome sebi laskao. (Nedjeljna Dalmacija, 1. listopada 1989.)
Za taj isti "ludi narod", desetak godine kasnije, Vladeta Jerotić, također besmrtnik i akademik, neuropsihijatar i književnik, rekao je u jednoj svojoj prigodnoj besjedi da su Srbi "neobičan narod", što je samo poetična verzija iste natuknice svojega kolege besmrtnika o kolektivnome karakteru Srba. A treći velikan, profesor, akademik, muzikolog Enriko Josif svira već dugi niz ljeta o "Božjemu narodu", koji opći samo s Bogovima i u nebeskim visinama, pa ima katkad nesporazuma s "ovozemnim zbivanjima". Bliski mu suradnici u odjelu SANU, te i njegovi duhovni srodnici imaju navadu katkada izjaviti da će veliki glazbenik, ako jednom umre, ostaviti iza sebe, u Akademijinim ladicama, čudesne skladbe na temu "Božjega naroda"; svijet će biti zapanjen koliko glazba može "naum spasenja" učiniti bliskim puku.
Profesor je svoje himne i filozofsko-poetske rasprave objavljivao u Politici, bilo je to s početka devedesetih, klikćući u njima Bogu što je Srbe "uzneo" i uzeo pod svoje i što ih kani učiniti dionicima Njegova blagoslova. Izazivao je tada ushićenje puka, premda je pučanska kategorija o uzvišenome narodu za oktavu niža od one profesorove, pa je više udomaćeno da su Srbi "nebeski narod".

VJETROVI MUŽJACI

Ali dogodio se u ovome desetljeću i jedan posve novi zaokret u srpskoj historiografiji; izniknuo je um koji je dosadašnju srpsku povijest počistio kao "trulo voće na tržnici" i ukazao na mnoge zablude čak i velikih "otadžbinskih" pisaca. Riječ je o prof. dr. Jovanu Deretiću, učenjaku s američkim doktoratom, u čijoj biografiji stoji da "govori, između ostalih, i tri mrtva jezika (latinski, starogrčki i staroslavenski)". Autor je to Istorije Srba u dva sveska; prvi je postkomunistički predsjednik kraljevske vlade u egzilu, predavač na više američkih sveučilišta, ali nadasve znanstvenik koji podastire dokaze za svaku svoju tvrdnju.
Njegov je narod srpski star tri i pol tisuće godina; Arijevci su potomci toga naroda; "trinaesto izgubljeno pleme" srpskoga je roda; vjerojatno su i Hazari bili "srpska sekta" gonjena "vetrovima mužjacima", kako to veli Milorad Pavić u Hazarskom rečniku, jer da su ih tjerali "ženski vetrovi", ne bi ih tako lako otpuhnuli izravno u iščeznuće.
Prof. dr. Jovan Deretić dokazuje u svojoj "dvotomnoj istoriji" da su Srbi nekada bili najbrojniji narod; da je Aleksandar Makedonski bio Srbin, prezimenom Karanović, te da su Srbi još u pradavnini osvojili Indiju i ondje uveli demokraciju. Helenska kultura zapravo je srpska kultura; Grci su to, kao stare kurve, prikrivali i uklanjali tragove kako bi se kitili tuđim kulturnim perjem i na tuđem duhovnom dobru postigli svjetsku slavu. Plinije Stariji, veli srpski povjesničar, u svojemu je djelu Naturalis historia pisao o Srbima kao vječitim pobunjenicima, što ih i do današnjega dana resi, a počeli su se buniti šeste godine prije Krista, da bi devete godine nakon Krista okončali bune i dobili građanska prava.
Ono što je novum u Deretićevim povjesnicama jest to da Srbi nisu niotkuda došli, a ponajmanje iza Karpata, nego su autohtoni i odvajkada je njihov rasadnik zapravo ondje gdje ih i dandanas još malo ima, nakon tolikih genocida, istrjebljenja, selidbi i gonjenja "vetrovima mužjacima".

SRPSKI JEZIK OSMANLIJA

I tek što se bijahu na Kosovu i oko njega, kao svoji na svome, ugnijezdili i okrenuli novi list, gibajući kolijevku "duhovne civilizacije", nagovoriše ih bizantski vlastodršci da prime Šiptare na svoj teritorij. Srbi, uvijek gostoprimljivi, primaju ih 1040. godine, ali samo kao stočare, "i to na planinskom području oko Rabana, pa su ih zvali Rabanasi, kasnije Arbanasi", da bi im danas ti stočari, uz pomoć "novog američkog barbarizma" pokorili svetu zemlju i "vjetrovima mržnje" protjerali vlasnike koji već tri i pol tisuće godina imaju tapiju na tu zemlju.
Doduše, prof. dr. Deretić zalaže se za "sva prava arbanaskih plemena", a imali su ih još po Dušanovu zakoniku, samo što su tada morali plaćati tzv. travarinu za ispašu stoke, premda bi profesor iz ondašnjeg Zakonika ostavio istu stavku o zabrani Srbima da se žene Šiptarkama. O, kako glasoviti srpski učenjak tako smionim naputkom godi srcu bogougodnome našega velečasnoga don Bakovića, a bakovića je u Hrvatskoj kao pljeve.
Iz obilja otkrića prof. dr. Deretića za mene je fascinantno ono kada nam "svjetski priznati znanstvenik" obznanjuje (Duga, 17. srpnja 1999.) kako je u šesnaestom stoljeću u "turskoj vojsci srpski jezik bio ispred turskog", a mi jadni osjećali se kao raja pokorna dok je naš mili nam jezik dominirao na kulama i karaulama velikog Otomanskog Imperije.
I sada najednom počinju puhati neki drugi vjetrovi u srpskoj publicistici, pa je tako sijevnula nova zvijezda, Poznanović Željko, autor knjige Srpska ideja (nakladnik Slobodna knjiga, Beograd, 1999.) U njegovoj publicistici i dugačkim tiradama u udarnim terminima Srpske TV, osjeća se blagi polemički ton s uzvišenim pojmovima "nebeski narod" i "Božji narod", pa ih taj autor prizemljuje kao "carski narod", a suština je nove natuknice u tome da se na licu svakoga Srbina vidi tuga, bol i melankolija, te da je to njegova karakterna crta i duboko "utisnut iskonski pečat" zbog propasti Dušanova carstva.
Pravi Srbi ne mogu počiniti nečasno djelo, a ako se štogod takvo dogodi, onda su to "odrođeni Srbi, ustaše i muslimani". Kako se Srbija sužava i sve više svodi na "beogradski pašaluk", tako se valjda i "voznesenje nebesko" spušta u okvire carskoga naroda, tužnog i melankoličkog, kojega su još tužnijim učinile "urote svjetskih medija", kako otkriva RFI, gurnuvši budalaste Amerikance i naivne Europljane u zločin nad Dušanovim sjetnim potomcima.

BLISTAVO LUDILO

A kako se tek Hrvati, brižni, muče i natežu da bi dokazali svoje iransko podrijetlo, ali bez one srpske sigurnosti i čvrstoće, bez "blistavog ludila" o kojemu je lijepo meditirao knez Miškin. Malo sam toga pročitao o prapostojbini Hrvata, a imam dojam da su ozbiljni povjesničari suzdržani kad se olako potežu četiri tisuće godina hrvatstva, te da je povijesna slava o starodrevnom narodu nekako više obasjala znanstvenike drugoga reda.
Možda me taj dojam vara, a i jedan moj prijatelj, hrvatski povjesničar, uvjerava me da su Hrvati manje ludi od Srba, premda prof. dr. Slaven Letica veli da je to "slična narav" (Danas, 31. srpnja 1990.). Pa ipak, obraz je hrvatskoj historiografiji donekle osvjetlao, eto sada, na žalost, "privremeno nesposobni" povjesničar dr. Franjo Tuđman, uzvraćajući "ludim Srbima" kako i Hrvati imaju konja za utrku u starodavna vremena.
U svojim je povjesnicama dr. Tuđman izoštrio i vratio u život neke mutne predodžbe, kao primjerice veliku pobjedu hrvatske flote 887., koja se zbila negdje blizu Makarske, na kopnu il' na moru, još se točno ne zna, ali je mletačka flota potučena. Drugi je njegov značajan dometak povijesnoj znanosti o bojevima s Tatarima u kojima su im Hrvati nanijeli poraze na svim bojišnicama i k tomu na vratima Trogira ubili vrhovnoga kana Ogotaja. Kada je naš povjesničar došao na Grobničko polje kako bi pratio auto-utrku svojega unuka, sijevnula mu je ideja da se završna bitka s Tatarima mogla odigrati upravo na tome polju koje se ne zove džaba Grobničko, a idealno je i kao "predziđe kršćanstva". O svemu tome dokaza nema, ali su uradci već objavljeni, a pisci su obećali svojemu vizionaru da će ih, čim pronađu dokaze, unijeti u povjesnice.
Kada je dr. Tuđman posljednji put pohodio Tursku, "svoju drugu domovinu", po riječima prijatelja mu Demirela, održao je besjedu kao počasni doktor Sveučilišta u Ankari i rekao da su Hrvati dali Osmanlijama oko 35 velikih vezira, te da je slavni turski pjesnik iz XV. stoljeća Mahmud bio Hrvat. Bogme, elita je ondje govorila i hrvatski. Na povratku iz Turske naš je povjesničar obznanio da je na hetitskim keramičkim iskopinama prepoznao šahovnicu, pa je odmah naložio svojim akademicima da istraže potječu li Hrvati od Hetita ili Hetiti od Hrvata. Jedino nije sporno da su Hrvati narod star četiri tisuće godina, što će reći pet stoljeća stariji od Srba. Da drugo ništa nije učinio nego to što se na povijesnom polju ravnopravno nosio sa Srbima, pa bi naš povjesnik zaslužio vječnu baklju.

POPLAVA VIDOVNJAKA

Unatoč mnogim čudno skrojenim "nacionalnim sintezama" iz mozga uglednih znanstvenika, ne mogu olako prihvatiti da su Srbi, ili bilo koji drugi narod, ludi, a i sumnjičav sam općenito oko definiranja "nacionalne psihe", premda je svaki čovjek, bio učenjak ili prostak, sklon izričitim prosudbama o kolektivnim svojstvima nekog naroda. "Mađarice su najbolje u krevetu" (P. Esterházy); "Srbi su lud narod" (J. Rašković); "Amerikanci su inferiorni pred Rembrandtovom grafikom" (V. Jerotić). Dakako, "skupna karakterologija" lako se zlorabi i u nju se poput nametnika sretno ugnijezdi "provincijalni šovinizam", ali kao znanost ne može se tek tako odbaciti.
Također, ne mogu bez stanovitih opiranja prihvatiti da je Srbija danas "kolektivna ludnica"; teško mi to pada, ali moglo bi se štogod reći o ludilu umnih srpskih glava, lako prijemčivom "za psihu običnog puka". Opće nacionalno ludilo prije bih nazvao masovnim histerijama kojih je doista bilo. U te histerije spada poplava vidovnjaka, koji su donedavno masovno ordinirali. Srbi su jedini narod u Europi koji je oduševljeno dočekao ludoga Žirinovskog. U vrijeme bombardiranja bilo je niz luđačkih manifestacija. Nije odviše razborito ni ono kad su mase ljudi puna tri mjeseca svakodnevno šetale pušući u zviždaljke i udarajući u lonce. Pa ipak, sve su to fenomeni za neke drukčije analize i izvan moje domene, ali ne možemo zbog toga narod nazvati ludim.
Za ovu sam prigodu naveo samo neke ideje znamenitih ljudi; čitatelji će se sami odrediti prema njihovu umovanju. Osobno mislim da su čaranja umnih glava odvlačila svoje sunarodnjake od zbiljskih pojava zavaravajući ih izvanzemaljskim čudima. To čine i nadalje, otkrivajući sada urote medijske i masonske. Uz takve svoje intelektualne i crkvene elite, ovi su nesretni narodi ipak u većini normalni.
Kad god se suočim s ludilom naših učenjaka, uvijek spontano izustim onaj zgodni naslov glasovitoga američkog teologa i filozofa Ivana Illicha: Dolje škole