MARŠ VRTNIH PATULJAKA

Današnja razina hrvatskih političara u intelektualno-moralnom smislu, te u pogledu kvalificiranosti, političke darovitosti i odgovornosti može se sa zebnjom vidjeti kao najveći pad u cijeloj modernoj političkoj povijesti Hrvata u Bosni Kad bi hrvatska politika u Bosni danas imala sposobnosti i pameti da se ne bavi samo dnevno-operativnim nadbijanjem s federalnim partnerom, ona bi mogla otkriti kako joj se - s Paktom o stabilnosti, s neminovnim promjenama u Hrvatskoj - ukazuju dobri, čak veoma pragmatični i isplativi razlozi da konačno shvati i prihvati jednostavnu markušićevsku mudrost kao temeljno programatsko i djelatno načelo: osjećati se svojim i među svojima i na svome, biti građanima svoje zemlje i svoje države

Piše: Ivan LOVRENOVIĆ

Kakve god se promjene budu događale u Hrvatskoj nakon sljedećih izbora, te nakon politički neizvjesnog, ali biološki valjda ipak neminovnog odlaska Franje Tuđmana, sigurno je da će one označiti i nužnu promjenu hrvatske bosanske politike. Ta promjena, makar u prvi mah i ne bila radikalna, Hrvatskoj će sasvim sigurno donijeti olakšanje. Za hrvatsku političku strukturu u Bosni i Hercegovini, pak, to će biti dramatičan potres, koji u sebi nosi dvije mogućnosti: konačni početak emancipacije i "bosnizacije", ili definitivnu marginalizaciju i podređenost drugim, jačim političkim (i narodnim) subjektima u Bosni i Hercegovini.
Za Hrvate u Bosni i Hercegovini raspad monopartijskoga političkog sustava i nastup pluralizma u formi nacionalnih pokreta i partija 1990. godine bio je uvod u jednu od najdubljih kolektivnih katastrofa koje je ovaj neobični i malo poznati narod doživio u svojoj povijesti. Tko zna koji su sve razlozi utjecali da to bude tako, no jedan je sasvim jasan: u tom času, kada je bilo sudbonosno važno da narod svoju političku sudbinu artikulira kao politički subjekt u vlastitoj kući, ta je sudbina bila slijepo predana u vanjske ruke. Da je Zagreb imao i više sluha za Bosnu i hrvatske probleme u njoj, nego što ga u tom trenutku nije imao nikako, da je Franjo Tuđman imao i drukčije poglede od one iracionalne opsjednutosti, gotovo lične uvrijeđenosti samim postojanjem Bosne - taj bi problem u načelu ostao isti: odnos između Zagreba i (hrvatskoga) Sarajeva, koji je uspostavljen osnivanjem HDZ-a i pristajanjem na njegov koncept "planetarnoga hrvatstva" sa Zagrebom kao "glavnim gradom svih Hrvata", od samoga početka bio je odnos autoritarnoga političkoga tutorstva i bezdušnoga manipuliranja.

VALJANJE PO PRAŠINI

Takvom sluganskom i ponižavajućem oblikovanju hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini obilato su i bez ijednoga traga kritičnosti, zdravoga otpora ili bar razumne skepse pridonijeli svi ionako malobrojni faktori zakržljaloga hrvatskoga javnoga života, među njima i mjesna Crkva.
Osobe koje su u predugom nizu od onda do danas, što kao izabrani predstavnici, što kao imenovani dužnosnici, obnašale funkcije u političkim i državnim tijelima i institucijama, bile su samo i isključivo mehanički izvršitelji volje i direktiva iz Zagreba. Ako su pokazali i najbenigniju namjeru da odstupe od toga, bili su nemilosrdno odstranjivani i pri tomu još prostački valjani po prašini, u najboljoj tradiciji bjesomučne staljinističke difamacije. Nema boljega primjera za to od partijske sudbine Stjepana Kljuića, koji je, premda surovo odbačen, bio i do danas subjektivno ostao upravo idealnim hadezeovcem, ne shvativši nikad primarnu antibosansku prirodu osnovnog političkog "čipa" HDZ-a. Kljuić je, naime, svojim bosansko-sarajevskim identitetom nepodnošljivo kvario Doktorovu shemu hrvatstva, u kojoj je kao couleur locale moglo proći jedino ustašonostalgično hercegovstvo, što ga je najbolje predstavljao Gojko Šušak.
Groteskna posljedica takve prakse danas, nakon deset godina, zorno se vidi u strahovitom deficitu iole profiliranih političkih osoba na bosanskohrvatskoj političkoj sceni. Samo u tako posvemašnje politički osakaćenom, opustošenom i zapuštenom narodu prva osoba (kako se to u novodemokratskom rječniku zna reći: lider naroda!) moguće je da bude - sivi i potpuno beznačajni Ante Jelavić, Broj Dva (na poziciji državnoga ministra vanjskih poslova) - majstor moralnoga, političkoga i nacionalnoga kameleonstva Jadranko Prlić, a prvak pseudoopozicije - Krešimir Zubak, jednako blijed i neautentičan sada, kao i svih onih godina dok je stažirao u HDZ-u i u aparatu Herceg-Bosne.
Današnja razina hrvatskih političara u intelektualno-moralnom smislu, te u pogledu kvalificiranosti, političke darovitosti i odgovornosti može se sa zebnjom vidjeti kao najveći pad u cijeloj modernoj političkoj povijesti Hrvata u Bosni.
Iako ne datira dublje od polovice prošloga stoljeća, ličnostima i idejama prije siromašna nego bogata, ta je povijest ipak imala nekih trenutaka i situacija, nekih osoba i zamisli, s kojima je današnje pigmejstvo hrvatskih političara neusporedivo.

ZAVJETNA DOMOVINA

Sve dok Austro-Ugarska 1878. godine nije zamijenila Tursku, katolički puk u Bosni i Hercegovini, kao i svi drugi, bio je stoljećima dijelom jednoga imperijalnoga teokratskog sustava, u kojemu je konfesionalna pripadnost bila istovremeno i politički identitet, a svećenici jedini politički predstavnici pred državom i zakonom. U Bosni, pak, jedini svećenici svih tih stoljeća bili su franjevački redovnici. Odatle posve zaseban povijesni lik bosanskoga franjevca, odatle i ona usudna vezanost puka i franjevaca u ovoj zemlji, često nekritički mitizirana i idealizirana, ali i nepravedno osporavana od starih i novih ideologa integralnoga svehrvatstva.
Činjenica je, tek, da su u takvomu stoljetnom spletu okolnosti i svakodnevne prakse bosanski katolici dočekali vrijeme velikih političkih mijena, devetnaesto stoljeće, s oblikovanim mentalitetom političke nesamostalnosti, sa sklonošću bezrezervnom podlaganju crkvenom/etničkom/grupnom autoritetu u pitanjima političkim.
Konstanta franjevačkih političkih težnji jest bila oslobađanje od Turske i integriranje u evropski katolički svijet (konkretno: u Austriju), ali to nikad nije išlo nauštrb jedinstva Bosne i Hercegovine i onoga uzvišenog osjećaja te zemlje kao zavjetne domovine. Iz te tradicije, naslonjene još na drevnu memoriju srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, a osvijetljene novim duhom evropskoga racionalizma, pojavila se na samomu pragu modernoga doba u Bosni grandiozna figura fra Ivana Frane Jukića.
Jukić je uistinu prvi moderni politički mislilac Bosne i Hercegovine kao građanski uređene društvene zajednice. Njegovih 28 točaka "Želja i molbi...", koje u proljeće 1850. godine upućuje sultanu Abdul Medžidu u ime "kristjanah u Bosni i Hercegovini", ali zapravo podrazumijevajući društveni i narodni totalitet zemlje i njezin opći preporod, predstavljaju prvi nacrt modernoga ustava Bosne i Hercegovine.
Povjerovavši nekim mutnim aluzijama Omer-paše Latasa, okrutnoga pacifikatora bošnjačkih pobuna protiv sultanskih reformi, on pokušava uspostaviti kontakt između Latasa i bana Jelačića, s idejom da prvi odvoji Bosnu od Turske, drugi Hrvatsku od Austrije, pa da ujedine dvije "bratske zemlje" u novu cjelinu!... No, to se danas može gledati tek kao slikovita i indikativna epizoda; važnost i veličina Jukićeva sastoji se u njegovim velikim književnim, kulturnim, kulturno-političkim poduhvatima i anticipacijama, u kojima Bosna i Hercegovina uvijek figurira kao jedinstvena zemlja, s jednim političkim narodom.

TRUBAČ U BIJEGU

Uvođenjem redovite crkvene hijerarhije (1881.) i, osobito, kroz ličnost i djelovanje prvoga biskupa Josipa Stadlera, otvara se na jednoj strani strukturalni sukob između franjevaca i biskupskih svećenika (koji ni do danas nije izgubio interesnu osnovu i konfliktnu energiju, a u Hercegovini se izmetnuo u gotovo neobjašnjivo, dušmansko neprijateljstvo), a na drugoj strani dinamizira se politički život. Zasnovan na građansko-liberalnoj opciji u Hrvatskoj narodnoj zajednici (uz koju su prianjali dobrim dijelom franjevci) i onoj klerikalno-nacionalističkoj, koju je zastupala Stadlerova Hrvatska katolička udruga, politički pluralizam koji su Hrvati u Bosni imali na početku stoljeća jest bio embrionalan i slabašan, ali je u odnosu na današnje stanje - uzor razvijenoga demokratskoga života!
To je za dugo vremena bila i posljednja manifestacija hrvatske političke subjektnosti u Bosni. Sve do kasnih šezdesetih godina taj narod politički zapravo - ne postoji. S istim poraznim rezultatom a u različitim oblicima to je vidljivo i u Kraljevini Jugoslaviji, i u Pavelićevoj Endehaziji, i u prvoj epohi socijalističke Jugoslavije.
Naslijeđe političke tromosti i zagubljenosti najokrutnije se poigralo s bosanskim Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata. U ogromnom broju podložili su se katastrofičkoj sugestiji "izgubljenoga rata", ne imajući političke kulture da shvate, niti ikoga da im to objasni, kako je rat izgubila zločinačka politička struktura, a ne narod. Takvom samoisključujućem, kontraproduktivnom doživljavanju vlastitoga položaja u ogromnoj, presudnoj mjeri pridonijelo je poratno držanje vrhova Crkve.
Sarajevski nadbiskup Šarić, glasni nacionalni trubač do jučer, bijedno je pobjegao s ustašama u emigraciju i ostavio svoje "stado" bez "pastira". Suprotno od toga, martiromanski hrabro, ali jednako kontraproduktivno, nadbiskup zagrebački Stepinac piše svoje glasovito pastirsko pismo, kojim skoro pod prijetnjom uskrate spasenja na cijeli vjernički narod upravlja direktivu potpune apstinencije od političkoga života s komunistima. To je praktično značilo - apstinenciju od života samoga, od vlastite stvarnosti!
Upravo u Bosni i upravo među franjevcima, što neće biti ni čudno ni slučajno, za taj isti doista mračan i prividno bezizgledan politički kontekst pojavilo se sasvim drukčije rješenje, od sasvim drukčijega čovjeka. Bio je to starješina bosanskih franjevaca fra Josip Markušić, iznimno prosvijetljen čovjek, u mladosti zastupnik ideja kršćanskoga socijalizma, "okorjeli bosanski Hrvat", kako je sam za sebe govorio, a koji je sve Bosance uzimao kao "svoj narod, bez razlike vjere".

PARADOKSALNO RAZDOBLJE

U isto vrijeme kada Stepinac gori mučeničkim zanosom u svojemu pastirskom pismu, on - kao da dijalogizira s njime - piše: "Nikoga neće pregaziti novo vrijeme kao razjarena zvijer, ali će mnogo toga propasti sobom, sve ono što ne će da živi, sve ono što ne će da postoji svojom vlastitom snagom... Za hrabre i odlučne ljude zaista veliko vrijeme. Dani, koji nastupaju nisu za neuviđavne i mrzovoljne ljude... Nego skoči, stani u red, prihvati se posla i upravljaj!... Kao čovjek pokaži se altruistom i požrtvovnim, kao kršćanin postojanim, kao patriot nesebičnim i radinim za ovu krasnu zemlju i narod!... Da se osjećaš svojim i među svojima i na svome!... Mi smo građani svoje zemlje i svoje države, kao i svaki drugi pojedinac od našega naroda; i ovo su, koje imamo, naše narodne vlasti, stoga naš kontakt s njima treba da bude iskren, otvoren, prirodan i svoj."
Sav okrenut životu, zemlji i narodu, oboružan duhovnom jakošću koja dolazi od cjelovitoga pripadanja, sušta suprotnost martiromaniji i nacionalnoj ili crkvenoj uskogrudnosti, Markušić 1950. predvodi jednu delegaciju maršalu Titu, s kojim u već pomalo mitskom susretu utanačuje dogovor o "kohabitaciji". Prvi rezultat toga dogovora bio je početak puštanja iz zatvora golemoga broja katoličkih i drugih svećenika, a potom i postupna normalizacija života Crkve i vjernika.
Sasvim sigurno ne na stepinčevskim, već na idejama i držanju kakvo je Markušićevo, moglo je, malo po malo, doći i do onoga prešutnoga "otvaranja" unutar komunističkoga režima u Jugoslaviji, kada je započeo trend obnove vjerskoga života i gradnje bogomolja, pa je u sedamdesetim i osamdesetim u Bosni i Hercegovini podignuto više katoličkih crkava i džamija nego za posljednjih dvjesto godina!
To paradoksalno razdoblje, nakon što je Tito 1971.-72. propustio epohalnu priliku da režim i sustav liberalizira, obilježeno je svojevrsnim ideološkim korakom natrag, koji je u Bosni prakticiran veoma ortodoksno. No, u isti mah to je razdoblje u kojemu Bosna i Hercegovina možda prvi put u svojoj povijesti od propasti kraljevstva 1463. godine postaje subjektom - politički, ekonomski, kulturno itd. A veoma je karakteristično da taj proces političke re-individualizacije ove stare južnoslavenske zemlje počinje naglašenim stavljanjem na dnevni red pitanja nacionalne ravnopravnosti!

KATEKIZAM NACIJE I DRŽAVE

Sva ta nova, u danim okolnostima moderna politika razvoja Bosne i Hercegovine kao političke i društvene formacije, vezana je uz pojavu osoba s potpuno drukčijim političkim profilom od stare prvoboračke postave. Bilo ih je podjednako iz svih naroda, a jedan od najvažnijih tvoraca i najdosljednijih zagovornika takve Bosne i Hercegovine bio je Hrvat Branko Mikulić. Kada se sve uzme u obzir i hladno odvagne, ne previđajući nimalo ideološku rigidnost i represivnost sustava, ozbiljnost i predanost kojom su se Mikulić i njegovi drugovi bavili političkom emancipacijom i razvojem Bosne, u usporedbi s poraznom razinom i intencionalnim ne-činjenjem aktualnih bosanskohercegovačkih političara, osobito onih iz HDZ-a, nameće se gotovo kao nestvaran uzor...
Kad bi hrvatska politika u Bosni danas imala sposobnosti i pameti da se ne bavi samo dnevno-operativnim nadbijanjem s federalnim partnerom, koje se sastoji u obostranoj igri iscrpljivanja i opstrukcije cjelokupnog političkog i društvenog procesa, po natražnom principu: bolje je gore!, ona bi mogla otkriti kako joj se - s Paktom o stabilnosti, s neminovnim promjenama u Hrvatskoj - ukazuju dobri, čak veoma pragmatični i isplativi razlozi da konačno shvati i prihvati jednostavnu markušićevsku mudrost kao temeljno programatsko i djelatno načelo: osjećati se svojim i među svojima i na svome, biti građanima svoje zemlje i svoje države.
To je i posljednja šansa da se hrvatskomu narodu otvori mogućnost velikoga i ozdravljujućega povratka Bosni i Hercegovini - mentalnoga i duhovnoga, prije svega. Bez toga, ovaj svijet, ovaj drevni bosanski kulturni i etnički element, što je stoljećima bio sol zemlje, istopit će se, nestati sam u sebi, u skladu s idiotskom izjavom stanovitoga gospodina Komšića, povjerenika bosanskih kolonista u Kninu, koja je sva isisana iz tuđmanovskog katekizma nacije i države. "Mi nismo - poučava on novinare - Hrvati iz Bosne, mi smo Hrvati iz Hrvatske, porijeklom iz Bosne."