Sasvim se slazem sa tezom da rusenje Milosevicevog rezima jeste u dugorocnom interesu Planete, pa tako i Zapada, ali mi se cini da rizik tog rusenja mora biti podjednak i na nebu i na zemlji. Budimo realni,
i spustimo se na zemlju

Pise: Zlatko Dizdarevic

Nije nova istina koja kaze da treba doci u nenormalne, vanredne prilike da bi se prepoznala realnost sto nas okruzuje i da bi se ljudi i dogadjaji sto su sastavni dio te realnosti odslikali u punom svjetlu. Narodi su to preveli u onu: "Ne pada snijeg da pokrije brijeg vec da otkrije trag". Tako smo, eto, i mi otkrivali tragove svoje i tudje minulih godina, najcesce istinski zbunjeni nad "brojem cipela" otiskivanih u tom snijegu. No, kako su vremena prolazila, navikavali smo se na svakojaka iznenadjenja taman toliko da se sasvim zavrsenim poslom cini i onaj nalog na osnovu kojeg je zapoceta golgota na ovim prostorima - treba uciniti sve da ono sto je do juce izgledalo nemoguce danas postane moguce. Nista nas, tako, ne moze vise iznenaditi. Ni ljudi, ni dogadjaji. Pa ipak, bombe sto vec mjesec dana padaju po Srbiji i Kosovu nanovo otkrivaju neke tragove nad kojim se isponova ima razloga cuditi. Tesko je kazati je li to zato sto ti tragovi doista jesu beskrajno cudni i iznenadjujuci, ili je zato sto mi ipak do kraja nismo pripravni na iznenadjenja koliko smo mislili. No, podjimo redom:
Oni se tamo, u Srbiji, jos uvijek cude zasto ih bombarduju. Na internetu je bezbroj pitanja poput onog koje postavlja jedan Beogradjanin: "Ako hoce da sruse Milosevica, sta ja imam s tim, sto mene gadjaju..." Strasno je to koliko oni tamo jos uvijek ne znaju da je ovo njihov rat . Nisu, navodno, znali ni onda, kada su ruseni Vukovar i Sarajevo, ali se mislilo da je to zbog "propagande". Danas se, vise nego onda, vidi da nije u pitanju propaganda. Radi se o potpunom odsustvu odgovornosti za ono za sta su apsolutno krivi. Neko bi doista morao da im odgovori na pitanje koje stalno postavljaju - "sta smo to mi ucinili". Potpuna je istina, negdje vec kazana, da su cak i najtotalitarniji rezimi moguci samo uz koliki-toliki pristanak stanovnika zemlje u kojima se totalitarizam realizuje. Sve ostalo tvrditi, potpuni je cinizam.
Nista manji cinizam izbija na povrsinu i iz tragova koji ostavljaju nakon mjesec dana oni sto iz aviona pokusavaju srusiti Milosevica. Naravno, on se mora srusiti i to zauvijek, jer bi svaki nerijesen ishod ove brutalne utakmice sa njim - da o njegovom politickom prezivljavanju i ne govoirimo - bio definitivni i nepopravljivi poraz Zapada i alijanse. Upravo zato, danas je sasvim jasno da se po njega mora doci "pjeske", kopnenim putem. Sto se prije podje na taj put, bice manje zrtava na zemlji koje Milosevic uzima dnevno, mirno i natenane, naravno svjestan da se to uzimanje sa ogromne visine, ne moze sprijeciti. Clinton i njegovi saveznici jos uvijek ne silaze na zemlju jer se plase za zivot i jednog jedinog njihovog vojnika. Istovremeno, nakon "pogresnog ubijanja" civila u izbjeglickoj koloni na Kosovu, kazali su da su nevine zrtve koje padnu za veliku stvar tuzna, ali realna i nezaobilazna stvarnost. Te zrtve nece zaustaviti veliku bitku za goleme ciljeve. Pitanje je zasto za te goleme ciljeve moze biti zrtvovano na desetine, pa i stotine hiljada ljudi sa Balkana, a ni jedan jedini vojnik sa Zapada. Zapad, u ovom casu, neprekidno bombarduje svoje stanovnistvo uvjeravanjima da je "rat na Balkanu" njihov, zapadni interes. Nesto u ovoj logici nije kako valja. Licno se sasvim slazem sa tezom da rusenje Milosevicevog rezima jeste u dugorocnom interesu Planete, pa tako i Zapada, ali mi se cini da rizik tog rusenja mora biti podjednak i na nebu i na zemlji. Budimo realni, i spustimo se na zemlju. Samo se tako mogu pobjediti i Milosevic i cinizam koji uz ostalo sa njim ide. Valjda ce tada i oni sto ne znaju odgovor na pitanje sta se to sada desava i zasto, dobiti tacan odgovor, ma kako on bio za njih "iznenadjujuci" i bolan.

Na vrh stranice