PRVA PIZZA KOJU SI POJEO BILA JE ISPECENA
u Zlatnom restoranu u Skenderiji, malo nakon onog pozara kada je onaj portir ostavio ukljucenu grijalicu pa se u jednoj noci nebo iznad Skenderije i Soukbunara uzarilo da covjek pomisli kako od dvorane i od trgovackog grada vise nista biti nece i kako su gradski oci grdno pogrijesili kada su povjerovali da Sarajevo moze biti veliki europski grad sa svojom sportskom dvoranom i trgovackim centrom. Ta prva pizza mirisala je na svjezi kruh i na konzervans iz tube paradajza i pojedena je u vrijeme kada nista nisi znao o planetarnim trendovima, o tome da je u drugim gradovima i zemljama pizza vec posve normalna stvar i da ju bas nitko ne jede kao neko narocito ukusno jelo, nego je rijec o necemu sto je samo malo iznad obicnog sendvica ili uzine koja se svakoga dana, u pola jedanaest, pred veliki skolski odmor, dobijala u prizemlju skole. Za tebe je pizza bila cudo. U njoj je bilo svega onog cega nije bilo u tvom dotadasnjem zivotu i cega nije bilo u tvom gradu sve dok nije otvoren taj Zlatni restoran, prva pizzerija za koju si znao.

Je li se pizza u Sarajevu jos negdje pekla, to ti nije bilo vazno, kao sto ti vazno nije moglo biti je li Zlatni restoran bio bas prvo mjesto s pizzama. Vazno je samo to da je tvoja povijest pizza pocela onog subotnjeg popodneva kada te je majka dovela tu i kada si po prvi put u zivotu na nepcu osjetio okus origana. Trebat ce vremena, proci ce godine, dogodit ce se jos svasta prije nego sto shvatis da je u zacinu smisao hrane i da se svako novo jelo prepoznaje po novim zacinima i da zapravo i nije vazno jedes li prepelicja jaja i nojeve batake, hlapove iz juznih mora i meso tuznih srna iz crtanog filma, nego se radi samo o tome da je zacin nov i da je neka cudna trava jelu dala okus koji prethodno nisi poznavao. A sve je, naravno, pocelo s okusom pizze u Zlatnom restoranu.

Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih pizzerije su se pocele mnoziti nevjerovatnom brzinom. Pizza je postala hranom novog dijela grada. Nikom pametnom nije padalo na kraj pameti da trazi cevape po Grbavici i Ali-pasinom Polju, niti burek po Vrbanji i Dobrinji. Tamo su nicale pizzerije, tako da je Sarajevo vrlo brzo bilo podijeljeno na dva dijela. Jedan je bio starinski i tradicionalan, a drugi je stremio Europi. U starom smo dijelu grada jeli ono sto su jeli i nasi djedovi, a u novom smo dijelu jeli ono sto nam se tad ucinilo puno ukusnijim i svjetskijim. Naime, prva pizza u zivotu neusporediva je sa cevapima. Toliko je bolja i ukusnija od njih i toliko je njezin okus blizi idealu onoga svijeta u kojem smo odrastali po vlastitoj odluci i u skladu sa zeljama nasih roditelja. I svaka sljedeca pizza potvrdjivala je koliko su cevapi jadni i nikakvi, ama koliko je jadno i nikakvo i sve ono sto bi skuhale nase majke i virtouzi medju nasim majkama. Tek nakon stote ili hiljadite pizze, tek nakon sto ti origano pocne izlaziti na nos, primjecujes da to ne mozes jesti cijeli svoj zivot, da to nije taj svijet i Europa, a ako cak i jeste, da ti je mozda ugodnije da jedes cevape i tako budes daleko od vlastitih ideala.

Medjutim, po tvom skromnom mislje nju, najbolje pizze u onoj povijesti pekle su se u pizzeriji "Capri", u davna predratna vremena dok nismo ni sanjali o ratu i kraju povijesti, te o tome da ce nakon sve sto prodje i nakon sto zapocne neka nova povijest, "Capri" postati ozbiljan, skoro elitni restoran u kojem vise nitko ko drzi do sebe nece ni pokusavati naruciti pizzu. No, u cemu je onaj stari "Capri" bio tako dobar? Pa, u tome sto su tamo pizze bile kakve su i u dobrim pizzerijama u Firenci, Napulju ili Rimu, sto ces shvatiti tek kada odes u te gradove i uvjeris se da se lose pizze jednako jedu u Italiji i u Bosni, dok se dobre jedu samo u onom "Capriju" i na odabranim mjestima. U svakom slucaju, "Capri" je zbilja bio dah svijeta, duh Europe, otvorena kapija prema Zapadu. Zasto? Pa zato sto su te pizze bile ravne cevapima kod "Zelje" ili u tadasnjoj "Petici". Razlika izmedju provincije i svijeta jeste razlika izmedju dobrih i losih cevapa, jednako kao i izmedju dobre i lose pizze. Sad ti se cini da je u onoj povijesti trebalo jos samo malo, jos jedan korak pa da Sarajevo bude zauvijek spaseno. Trebao je jos jedan "Capri" pa da nasa povijest nikad ne bude prekinuta, jer je toliko trebalo pa da Sarajevo bude isto sto i bilo koji drugi grad. Recimo, Frankfurt. A dobro je biti Frankfurt jer tamo ratovi vise ne pocinju.