KRAJEM PROSLOG MJESECA POKLOPILE SU SE
dvije obljetni ce iz nevesele politicke historije Bosne i Hercegovine: sezdeset godina od proglasenja Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. (u sklopu tzv. Sporazuma Cvetkovic-Macek), te sest godina od proglasenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne 28. kolovoza 1993. Prvu nije zabiljezio nitko, a i druge su se sjetili tek lokalno, u Grudama i uzoj okolici, i, nekako, depresivno. Mnogi od "prvoboraca" Herceg--Bosne vec su mrtvi ili razalovani, neki od vidjenijih su u Haagu, nekolicina ih je, pak, u novim, demokratskim politickim odijelima (Prlic s jednim, Zubak s drugim krojem), jedino jos lokalni nostalgicari tipa Joze Marica ili fra Tomislava Pervana nadju koju toplu i njeznu rijec za pokojnicu.

No, ovaj se kratki opis tice pojavne strane; stvarno i procesualno, negativna politicka i civilizacijska energija, koja se imenovala Herceg-Bosnom, ziva je i danas, i ne prestaje proizvoditi lose posljedice - i po Bosnu i Hercegovinu u cjelini, i, osobito, po hrvatski narod u njoj. Dapace, u generalizaciji moglo bi se reci da je cijela Federacija Bosna i Hercegovina hercegbosnizirana, jer, mutatis mutandis, i bosnjacko-esdeaovska politicka struktura je odnjegovala istu etnicku politicku filozofiju i dosljedno ju primjenjuje. Razlike su taman tolike kolike moraju biti, da bi sustina ostala ista.

Banovina Hrvatska i Hrvatska Republika Herceg-Bosna cesto se povezuju, na onaj pojednostavljeni, laicki nacin, kao da se jedno na drugo izravno veze i nastavlja. To, naravno, nije tako, jer se u povijesti nista tako ne dogadja. Ipak, ima jedan element koji omogucuje da takva pojednostavljivanja izgledaju kao potpuna objasnjenja veza i dogadjaja. To je osoba Franje Tudjmana. Notorno je, naime, poznato da je on opsesioniran idejom Banovine Hrvatske iz 1939. godine kao optimalnim rjesenjem hrvatskoga nacionalno-drzavnoga pitanja i hrvatsko-srpskoga odnosa u cjelini. U skladu s time, on je davao direktive bosanskohercegovackim hadezeovcima jos u proljece i ljeto 1991., cime se sada, recimo, detaljno bavi preambula haaske optuznice Darija Kordica.

No, kada se Tudjmanu stavlja na dusu da je tako ponavljao istocni grijeh Vlatka Maceka i Dragise Cvetkovica - ignoriranje muslimanskoga (bosnjackoga) naroda i drzavno-pravnoga identiteta Bosne i Hercegovine, time se ne iscrpljuje kritika njegove politike. Cinjenica da on banovinsko rjesenje gura kao najbolju i jedinu opciju 1991. godine, svjedoci o tomu da on tada jos uopce nema pred ocima, cak ni u viziji, razvoj dogadjaja koji ce (samo koji mjesec kasnije) dovesti do osamostaljivanja bivsih republika Jugoslavije u posebne drzave.

Do takvoga zakljucka se dolazi nuzno, kada se uzme u obzir cijeli kontekst, kojemu izvorno pripada solucija Cvetkovic-Macek. Sto je meritum i okvir njihova dogovora? Jugoslavija, kao drzavno-narodna zajednica, koju imperativno treba preurediti, u pravcu visega stupnja federalizacije, ali o cijemu nestanku se ne razmislja. Sa svim svojim manama, sa cijelom prtljagom svojega ogresenja o Bosnu i Hercegovinu, ova nagodba - to je za nasu paralelu kljucno - jest, dakle, rjesenje koje podrazumijeva zajednicku drzavu, Jugoslaviju.

Cvetkovic-Macekova nagodba o podjeli Bosne i stvaranju osnove za buduce tripatritno federaliziranje Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska i cijeli ostatak Jugoslavije kao - Srbija!) nije imala vremena da zazivi, jer je uskoro Drugi svjetski rat sve adaktirao. Tako ona do stanovnika Bosne i Hercegovine, kao posljedica u njihovom stvarnom svakodnevnom zivotu, nije ni dosla.

Ni u politickom zivotu nije proizvela bogzna kakve reakcije. Mehmed Spaho, bez sumnje najracionalniji i najsposobniji muslimansko-bosnjacki politicar ovoga stoljeca, bio je vec dva mjeseca mrtav (umro ili ubijen - do danas se ne zna pouzdano). Dzafer Kulenovic jest prosvjedovao, jest trazio banovinu Bosnu i Hercegovinu, ali sve to rezignirano i politicki nemocno, da bi kasnije "klepnuo usima" i otisao Pavelicu u vladu. Srpski radikalni krugovi u Beogradu takodjer su se protivili, ali zato sto su htjeli cijelu Bosnu za se.

Suvremenik ovih dogadjaja bio je i fra Josip Markusic, visestruki provincijal Bosne Srebrene i u to vrijeme gvardijan beogradskoga samostana bosanskih franjevaca, svakako jedan od najprosvjetljenijih franjevaca nasega vremena, ali i Bosanaca uopce. Dok su jos trajali pregovori izmedju Cvetkovica i Maceka, on pise pisma vapaja i upozorenja (Mehmedu Spahi, Tugomiru Alaupovicu, itd.): "Ja mislim da je Bosna srce Jugoslavije, pa ako ovamo bude stavljeno sve u red, eto opcenite poboljsice... Nije ni Hrvat ni Srbin, niti Slaven (misli se - Musliman-Bosnjak) koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdan vezioc rukoveti koje su Bogom odredjene da budu jedna drzavna cjelina, jedan snop... Kud se, inace, po strasnoj nasoj, ne daj, Boze, sudbini, Bosna podijeli, tuda ce udariti pukotina cjeline ko seper posred kuce i ognjista... Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog cobanina - ni za kakve izglede, prilike, pazare, obecavanja. To bi bila izdaja povijesti, nase duse..."

Ni mnogo jaci argumenti od privatnih zapomaganja jednoga redovnika nisu mogli sprijeciti sporazum; Markusicevo pismo vrijedi navoditi samo da se - osobito iz danasnje perspektive - vidi unutarnja kvaliteta argumentacije, da se vide pozicije, osobe, zalaganja...

Na kraju, dok se ne oprostimo od famozne Banovine i Cvetkovic-Macekove vlade, nije nimalo nevazno istaknuti jos jednu njezinu crtu. Bila je to, naime, izrazito nedemokratska nagodba i nedemokratska vlada. Prilicno je zaboravljeno, naprimjer, da su prvi logori za politicke protivnike (Kruscica kod Viteza, Visegrad, itd.) osnovani bas za njezina vladanja.

Kakve, pak, uzasne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, za sve njezine stanovnike, ali i posebno za Hrvate, nuzno donosi hrvatsko-srpska podjela Bosne po banovinskom modelu, a u novim, postsocijalistickim uvjetima izvjesnoga raspada Jugoslavije - o takvim mogucnostima bilo je, ocevidno, zabranjeno razmisljati onih dana u lipnju 1991., kada Tudjman i "politicki aktiv" bosanskohercegovackoga HDZ-a u Zagrebu euforicno donose zakljucke o "proglasenju Hrvatske Banovine u Bosni i Hercegovini" i o stvaranju "suverene Hrvatske u njenim etnickim i povijesnim (sada mogucim) granicama".