Slušam na Bosanskohercegovačkom radiju specijalnu emisiju u povodu smrti Safeta Isovića (1936. - 2007.) i nekako nikako ne mogu pojmiti da njegov zvonki kristalni glas i poslije smrti odzvanja tako jasno, čak s primjesom neke bezobrazne životne radosti. Čudo i bestidnost tehnike - i kad ljudsko srce prestane kucati čovjekov glas ostaje da vječno odjekuje s nekog digitalnog zapisa, ne mareći za "sitnicu" da je vlasnik toga glasa već prešao podzemnu rijeku, prekoračio prag svijeta iz kojeg se nitko vratio nije.

Hirovite taktove što govore o muškoj žudnji ("haj, kad meni na um padne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca"), smjenjuju melankolični tonovi u kojima neutješena banjalučka udovica žudi za raskalašenim sarajevskim bekrijom, pa potom kroz glazbenu zavjesu tamburica izranja hirovita Vrbas-voda što nosi mladog kujundžiju na istrgnutome stablu jablana. Kao da me Safetovo pjevanje najednom prebacuje u žamor mrtvih ljudi mog vremena što ga je voda odnijela u neko nepojamno, a istodobno blisko i tamno more, u koje se polagano utapa i moj vlastiti život.

Doba magičnog oka

U zapadnoj Hercegovini početkom šezdesetih imali smo među prvima radioaparat, marke RR Niš, kutiju od lakirane orahovine s dvije pokretne skale, u čijem je desnom gornjem uglu treperila zelenkasta dioda, koju smo tada zvali "magično oko". Emisija koju je moj otac svake večeri slušao zvala se "Večernja revija želja", a emitirala je najljepše sevdalinke. Djetinja mašta poput sunđera je upijala te taktove i imena: Zaim Imamović , Nada Mamula , Zora Dubljević , Zehra Deović , ali pjevač kojega je moj otac najviše volio slušati zvao se Safet Isović . Safetova pjesma burkala je tad dječja čula, govoreći o razbludno raspuštenim kosama i bijelim djevojačkim grudima, posutim beharom. Otac je, potom na prijemnik prikačio i gramofon marke "RIZ", te je za svakog posjeta Mostaru donosio pregršti singlica, i uvijek jednu s otisnutim crnomanjastim Safetovim likom, uhvaćenim ispred kakva čardaka ili fontane.

Svijet Safetove sevdalinke nametao se tad kao neka daleka mogućnost života u kome su žene meke i bijele, a muška žudnja za njima postojana i živa. Njegove napjeve pjevali su tad siromašni mladići po proštenjima i dernecima, po radnim akcijama i mobama, a taktovi tih pjesama odjekivali su kao strasna zvonjava u jesenjim i zimskim hercegovačkim sutonima, dubokim kao "Sana voda" u kojoj su se utapale sve erotske i ljubavne žudnje jedne izgubljene i siromašne mladosti. Safetova pjesma bila je za nas prvi prozor drugosti , tamnih vrtova po kojima biserno prska voda sa šadrvana, po kojima se šeću mlade nimfe s đugumima u ruci i zagonetnim ljubavnim zovom na usnama, porukom koju jedan Andrićev lik definira ovako: "zove me, a kaže - nemoj doći".

Umro je Safet Isović , neokrunjeni kralj sevdalinke, posljednji jugoslavenski trubadur; čovjek koji je, kako to primjećuje Rusmir Mahmutćehajić , nježnoj i bolećivoj narodnoj pjesmi pokušao dati neko muško, neko silovito macho-ruho. Najveći bosanski pjevač bio je, po običaju, Hercegovac. Rođen je u Bileći 1936. godine, kamenitom i škrtom gradiću, poznatom po austrougarskim i jugoslavenskim kasarnama. ("Ima li išta gore od Bileće ljeti?", pitao se retorski jedan znameniti Isovićev zemljak i ironično odgovarao: "Ima - Bileća zimi!") U kršu Dinarskoga gorja rađali su se oduvijek najveći talenti južnoslavenskih plemena. Safet je Isović pripadao generaciji čije je djetinjstvo prekinuo Drugi svjetski rat, rat koji je upravo te plemenite i plahe ljude i krajeve obilježio surovim kainovskim pečatom. Pripadao je generaciji što je pokušala na utopiji ideološkoga bratstva i jedinstva graditi novu i sretniju budućnost.

Kao dvadesetogodišnji mladić prijavio se na audiciju Radio Sarajeva, gdje je njegov nesvakidašnji glas i apsolutni sluh odmah zapazio Jozo Penava , kongenijalni kiseljački glazbenik i kompozitor. Isović će s Penavom ostvariti dugogodišnje prijateljstvo i plodnu umjetničku suradnju, do kraja života ističući kako mu je Penava bio najbolji učitelj. Tandemu će se nešto kasnije pridružiti i legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo , te goraždanski tragični sevdalija Rade Jovanović . Amalgam Penava - Isović darovat će nam neke od najljepših novokomponiranih sevdalinki, koje će vrlo brzo postati "narodnima", tj. ući u opću riznicu našeg folklornog blaga. Jedna je od njih tužbalica o ratom poharanoj Bosni, kojoj "sloboda nove pute stvara".

Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države; početkom sedamdesetih on dupkom puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika prezentirala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog "moderniziranog" narodnjaštva.

U izvanrednoj antologiji Za gradom jabuka (Biblioteka Dani , Sarajevo, 2004.) Ivan Lovrenović sevdalinku određuje kao Weltanschauung , kao način života. "Sevdalinka je", veli on, "pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko-orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To tumačenje, međutim, gubi na uvjerljivosti onda kada se etnički apsolutizira. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimansko-bošnjačkoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski, sefardsko-židovski, romski...)."

Neponovljivi tremolo

Lovrenović potom upozorava da je i sam naziv sevdalinka austro-ugarski orijentalizam, te ispravlja uvriježene zablude o ekskluzivno orijentalnom podrijetlu i karakteru ove pjesme. "Orijentalno-azijski elementi jesu, naravno, prodrli u tu pjesmu, osobito u njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih etničkih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, obrt, nošnju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta...). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva."

Safet je Isović , rekli smo, sevdalinku demokratizirao, učinio ju pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a unekoliko navrata i u društvu Titovom . Svojim kristalnim tenorom, nazalno obojenim, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji interpretirao s nekom vrsti scenske samouvjerenosti i superiornosti. Njegova niska, markantna figura na sceni gestom je izdvajala njezin timbre iz prostora, kao što kipar izdvaja oblik iz amorfnosti gline ili kamena.

Kad ste ga gledali da pjeva na televiziji ili nastupa na kakvom etno-festivalu, imali ste dojam da vam ne samo glasom, već svakom svojom gestom daje do znanja - ja sam Safet Isović i nitko taj tremolo, tu zvučnu akrobaciju ne može izvesti osim mene, ili barem ne tako dobro kao ja. I doista, kad bi pjevao i najgoru novokomponiranu jadikovku, davao joj je neki aristokratski ton, neku nijansu neponovljivog majstorstva, osobeni pečat autentične interpretacije. Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrnim, platinastim.

"Đul Zulejha", "Boluje Hanka Prijedorka", "Braća Morići", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Jutros rano prođoh kraj Morića hana", "Mujo kuje konja po mjesecu", "Kiša bi pala", "Dvi planine viš' Travnika grada", "Mujo đogu po mejdanu voda", "Od sveg' me je sačuvala majka", "Kolika je šeher Banja Luka", "Put putuje Latif-aga", "Vozila se po Vrbasu lađa", "Slavuj ptica mala", "Zmaj od Bosne", "Haj, kakve Ajka crne oči ima", "Vrbas voda nosila jablana", "Akšam mrače, moj po Bogu brate" - samo su neki od naslova iz niza tih nezaboravnih Safetovih interpretacija.

Nacionalni guru

Početak digitalne ere obesmislio je, međutim, i folk-pjevače i festivale, jer su čipovi preuzeli ulogu cijelih orkestara, a pjevački su se glasovi počeli računalno generirati - u područje etnomuzike uvukao se tzv. turbofolk, kao kancer što je munjevito razarao krhka i fina tkiva naše glazbene tradicije. Jugoslavenskom scenom će uskoro zavladati raznorazne brene, cece i ostale silikonske kalašture, pjesmu će zamijeniti amelodijsko zavijanje i revanje, a zvuk tradicionalnih narodnih glazbala sintisajzer, ta jeftina naprava što je u sevdalinku beskrupulozno unijela ritam-mašine rock'n'rolla, i egzotične tonove Anadolije i Indije. Ali, nedugo nakon tog rasula raspast će se i Jugoslavija. Majstor bosanskog bluesa aktivno se koncem devedesetih uključuje u politiku - jedan je od osnivača Izetbegovićeve muslimanske nacionalne stranke, u kojoj će jedno vrijeme djelovati i kao saborski zastupnik.

U ljeto 1992., tijekom agresije na Sarajevo, Isović će biti ranjen, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje sudjeluje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva, ali ubrzo shvaća da od tog prijateljstva nikakve fajde nema, jer su gospodari rata zemlji njegovih pjesama već bili namijenili podjelu i uništenje. Sa sinom Benjaminom , pjesnikom, reaktualizira pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije "Nizamski rastanak" piše novi tekst pod nazivom "Šehidski rastanak", u kojem se veliča obrana Bosne i njezin ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjet centrima ratom stvorene bosanske dijaspore. Dolazio sam nekoliko puta na te koncerte u Austriji i Švicarskoj, gdje su ucviljeni ljudi od Isovića tražili nadu u povratak, a on im ju je, kao kakvu mjenicu bez pokrića, sa scene svesrdno nudio.

Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je postao nekom vrstom nacionalnog gurua. Na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom u proljeće 2004. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu - od najznačajnijih predstavnika uleme, proslavljenih slikara i pisaca, pa sve do novinara i novih, u ratu stvorenih, bogataša. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme, već i nove nacionalne romantike, kojoj se sam pomalo stavljao u centar. Pjevao je aktivno više od pola stoljeća. Unatoč godinama, nije ga izdavao njegov kristalni glas - pjevao je, poput Presleya, sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.

Odjek naših duša

Zadnji put sam ga sreo na jednoj od predstava "Feral Cabareta" Hasije Borić . Iako smo znali da je bolestan, nastojao je djelovati krepko i vedro. Bio je sretan čovjek. Njegov život odvijao se doista u znaku vatrometa jednog neiscrpnog umjetničkog dara. Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti , napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem ? Pjevao je pjesmu svog naroda i u tom poslu bio uspješan i voljen. Uz imena Zaima Imamovića i Ksenije Cicvarić , njegovo će stajati zlatom ispisano u povijesti sevdaha i sevdalinki, tih tužnih ljubavnih pjesama južnoslavenskih, koje je A.B. Šimić nazivao "odjekom naših duša".