MIRHA SULEJMANOVIC JE SKORO CIJELI ZIVOT
provela van Srebrenice. U jednoj od rijetkih posjeta gradu koji je mimo njene volje ostao u RS-u, smogla je hrabrosti i da obidje kucu u kojoj je rodjena. Sa strahom je pokucala na vrata. Otvorila je zena srednjih godina i upitno je pogledala.

- Dobar dan. Izvinite, ali ovo je moja kuca.

- Jeste. Valjda ce i ostati.

Mirha pita smije li uci unutra. Sadasnja stanarka je odgovorila da moze. Korak preko praga i sve je bilo tu: uspomene iz djetinjstva, sjecanja na djeda i nenu koji su tu proveli posljednje dane, iste, stare igracke, namjestaj. Na izlasku je ponijela album sa porodicnim slikama i bakreni ibrik cija je svrha odavno postala samo ukrasna. Dok je sjedila u kaficu "071" i listala pozutjele crno-bijele fotografije, njene jecaje su prekidali uzvici "Ovo sam ja!", "Ovo je moja majka!"...

Kao i sve ostalo tog dana, camcorderom ju je snimao Amir Zukic. Kao i ona, prvi put nakon rata bio je u mjestu u kojem je odrastao. Oboje su bili dio povelike grupe novinara koja je 7. juna izvjestavala sa sjednice opcinskog parlamenta Srebrenice; ni jedno nije bilo tamo tokom rata. Za njih je ova posjeta bila ozivljavanje bolje proslosti. Ni jedno nije bilo izravna zrtva zlocina pocinjenog u toj "zasticenoj zoni" jula 1995.

Zrtva rijetko ima priliku da se vrati na mjesto zlocina. Iz Srebrenice me je prije cetiri godine ispratio Ratko Mladic. U Potocarima sam, dan nakon sto su srpske trupe usle u grad, razgovarao s njim: prezivio sam jer se osjecao kao bog. Htio je pokazati svoju milost. Sada sam dobio priliku da se vratim na stratiste.

Istinska bijeda
Prije rata mi Srebrenica, privatno, nije znacila mnogo. Istina, tu sam isao u skolu, ali sam se tek u ratu uspio navici na njene tijesne ulice i brda koja se nadvijaju iznad nabacanih zgrada. Morao sam, valjda. Ali, cinjenica da sam bio tamo da vidim krvavi kraj enklave u meni je stvorila cudan osjecaj pripadnosti. Danas sam po nacionalnosti najvise Srebrenicanin.

Kada smo ujutro usli u OSCE-ov autobus koji je vozio u Srebrenicu, poceo sam vjerovati u Boga; do Vlasenice sam vec po nekoliko puta proucio sve sure koje znam; do Bratunca sam bio sufija. U Novoj Kasabi, ili Dusanovu sam se najezio; nekoliko mojih rodjaka je tu strijeljano jos u aprilu 1992. "Centrotransovi" udobni autobusi su putem privlacili paznju: svaki prolaznik nas je temeljito odmjerio pogledom. Neki su dizali tri prsta, kod drugih je opet repertoar osiromasio, pa su dizali samo onaj srednji.

Pretezno se radilo o djeci. Stariji su nas zabrinuto gledali ili odmahivali glavom. Pored nas su promicali pusti pejzazi, rusevine duz cijelog puta i rijetki kosci na livadama. No, prvi znaci istinske bijede se vide u Kravici i Glogovoj. Usred popaljenih sela je podignuto montazno naselje. Nikakvih znakova zivota, osim jednog ili dva standa pored puta. Put do Bratunca prolazi brzo.

Na samom ulazu je autobuska stanica, izlijepljena posterima Vojislava Seselja i Nikole Poplasena. Poneki "poderani" Dodik izviruje ispod. Pocinje me hvatati panika. Tu sam rodjen i odrastao, ali kroz autobuski prozor nista nisam mogao prepoznati. Grb SDS-a naslikan preko citavog zida jedne od najvecih zgrada u gradu. Prekoputa grafit: "COLUMBO, I FUCK YOU CURIOUS". Lijepo. Krajickom oka uhvatim hotel "Fontana", svjeze ofarban u prljavozuto. Na ulici je malo ljudi, a na raskrscu gdje se skrece prema Srebrenici americki vojnici, vidno napeti i do zuba naoruzani.

Ispred nas su Potocari. Prolazimo pored nekadasnjeg vojnog logora Holandskog bataljona. Donedavno je na krovu fabrike akumulatora, u kojoj su holandski vojnici bili smjesteni, bilo i njihovo obiljezje: maskota (bik) i holandska zastava uz onu Ujedinjenih nacija. Sada se na kapiji nalazi strazarska kucica sa srpskom trobojkom. Unutar fabrickog kompleksa, kasarna u izgradnji.

Malo dalje, nasred livade u naselju, poboden ogroman krst. Pored je i montazna crkva te improvizovani zvonik. Uz "cirilicne" firme to je i jedina promjena. Krovovi na kucama su i dalje razvaljeni (Potocari su bili omiljena meta srpske artiljerije). Skoro je nevjerovatno koliko je sve na putu izmedju Srebrenice i Potocara ostalo isto. Kao da rat nije zavrsen prije cetiri godine.

Sad igraju se djeca...
Fudbalsko igraliste prije Srebrenice je pokoseno, a pozutjela trava naslagana u plastove. Odatle su u proljece 1993. polijetali helikopteri kojima su evakuisani srebrenicki ranjenici. Sa istog mjesta je posljednji put odletio i Phillippe Morillon. Prije toga je mahnuo zastavom sa zgrade poste, koja je u protekle cetiri godine bar okrecena. Iz podruma te gradjevine je Nihad Catic poslao svoj posljednji izvjestaj Radiju BiH, uoci samog pada. Na betonskom igralistu pored skole se igraju srednjoskolci. Prije nesto vise od sest godina tu se se igrali neki drugi srednjoskolci: oko 70 ih je poginulo nakon direktnog artiljerijskog pogotka. U maju 1993. sam sreo nekog pukovnika Vuksica. Tvrdio je da je licno izdao zapovijed za taj napad.

Autobusi se zaustavljaju na malom trgu u centru grada. Izlazeci, uzasnut shvatam da su parkirani na mjestu gdje je nekad bila gradska dzamija, izgradjena nekoliko godina pred rat. Odmah do unistene dzamije, nekakva autopraonica; u unutrasnjosti je jos uvijek nesto ispisano na arapskom. Najvjerovatnije je preostalo od dzamije. Ne zelim se zadrzavati tu i izlazim na trg. Tamo se masa vec okupila. Podozrivo nas gledaju. "Sablasno" je pridjev koji je u historiju otisao sa banjaluckim dzamijama. Banja Luka bez dzamija izgleda sablasno, Srebrenica naprosto nije na mapi.

Naslonjenog na ogradu, prepoznajem Zorana Tomica Gargiju. Isao sam u skolu s njim. Vidio sam ga u Potocarima prije cetiri godine. Na jednom od prvih snimaka poslatih iz Srebrenice (zene sjede u hladu, prilazi vojnik s maramom na glavi i "zoljom" na ledjima) upravo je on. Tada sam se sakrio. Ovaj put me, nasrecu, ne prepoznaje. Iz njegovog pogleda naslucujem sta misli. Lice mu je iskrivljeno u neki cudan, zao osmijeh.

Jedna od sluzbenica OSCE-a nas, buljuk novinara, vodi prema kaficu "071". To se nekad prije rata zvalo "Atomsko skloniste". Gargija i trojica njegovih prijatelja nas prate. Iduci preko trga osjecam kako mi noge klecaju. Lijevo od nas je "Dom kulture": na repertoaru je predstava Zrtve - Gubitnici. Glavna uloga je izvjesna Josipa Zekic. Preostali su i plakati koncerta rasne turbo-plavuse koja se zove Indira Radic.

Put kroz vrijeme
Srebrenica jos uvijek ima Trg bratstva i jedinstva i Ulicu Marsala Tita. Mozda bi atmosfera bila drugacija kada bi na limenim plocicama stajala imena Draze Mihailovica ili Jezdimira Dangica (cetnicki vojvoda iz Drugog svjetskog rata). Ovako, i klanje deset hiljada kao da se nije dogodilo. Neko iz grupe komentira kako nemaju para niti da promijene imena ulica. Oko kafica se okupljaju znatizeljnici. Gargija naplacuje intervjue. Na pocetku za pivo, a kako posao postaje sve unosniji, raste i cijena: deset maraka. Glasno se hvali kako je kod "Abdica za tri mjeseca zaradio vise nego za tri godine kod Karadzica".

Odnekle izbi i moj skolski drug Dragan Stevanovic. "Pa dje' si, jebote!", pozdravlja glasno. Razgovaramo o zajednickim prijateljima: ovaj je post'o hipik u Beogradu, onaj je cio rat proveo u Bajinoj Basti, treci je bio u Sremskoj Mitrovici, cetvrti u Beogradu, peti se ispalio u Njemacku... Predvidljivo. U medjuvremenu, stizu i deputati KCD, zbog kojih smo navodno i dosli. Ponovo kroz grad. Ovaj put pred hotel "Domavia", gdje ce se zaustaviti njihov autobus. Cekamo ih petnaest minuta i przimo se na suncu. Nesnosno je vruce.

Autobus dolazi i novinari ulaze za njima u salu. Imamo petnaest minuta da ih slikamo, a onda ponovo napolje. Svi se osjecamo i ponasamo malo slobodnije. Svracamo na pijacu: srbijanske cigarete, turske majice, kineske lemilice, uvehlo bog-zna-cije voce... U cekanju prolazi jos oko sat i po tokom kojih traje sjednica. Razgledamo grad: razvaljene zgrade, na prozorima jos uvijek UNHCR-ove cerade, tragovi srapnela na zidovima. Vracaju se neki, malo stariji filmovi: ondje na Knjazevcu, u redu za vodu je poginuo moj skolski drug, u Efendicima je granata ubila komsiju. Na Starom gradu poboden jos jedan krst. Nedaleko odatle je bilo turbe podignuto rahmetli Akifu Usticu i jos dvadeset vojnika ubijenih u zasjedi kod Sasa krajem 1992. Ni njega vise nema.

Sjednica je zavrsena, OSCE-ovi radnici nas sakupljaju po gradu, idemo natrag u hotel. Sjednica je protekla po planu, izabrane su lokalne vlasti. Konferencija za stampu, polucasovni prijem, pa u autobus, vrijeme je da idemo. Ranije od ostalih odlazim iz hotela i nervozno se setkam po trgu. U nizu zanatskih radnji, u sporednoj ulici koja vodi sa trga, sve do pada zivjele su izbjeglice iz Cerske i Konjevic Polja. Neposredno prije polaska, na trgu se zaustavlja taksi. Izlazi Mehmed Ustic, prijeratni srebrenicki brico a sada opcinski odbornik, i nosi vodu u plasticnoj boci: "Evo je sa mamine pumpe. Hladna k'o led." Ulazimo u autobus. Krecemo.

Na povratku shvatam da put u Srebrenicu nije put kroz prostor, nego put kroz vrijeme. To je vremenski skok unatrag, putovanje u posljednju enklavu balkanskog nacizma. Srebrenica je nasa "mala" Treblinka, na cetiri sata voznje od Sarajeva, i nesto manje od Tuzle. Neki ce birokrata OSCE-a ili OHR-a u svom izvjestaju napisati kako je Srebrenica ostvarila napredak u procesu demokratizacije. A ja sam valjda uzalud imao osjecaj da sam cio jedan dan gazio po tudjim kostima.