VRH KATOLIÈKE CRKVE U BOSNI I
Hercegovini pred još jedne izbore, sudeæi po svemu, ostaje nepokolebljiv u svojoj èvrstoj odluci: ako veæ ne smije podržati HDZ (a ne smije, ne zato što bi iskreno bio protiv njega, nego zato što bi to sada veæ bila otvorena blasfemija), onda može uzvišeno i strogo principijelno opetovati da se Crkva ne bavi politikom.

Upravo se tako nedavno ponovo oèitovao kardinal Puljiæ u jednom zanimljivom saopæenju, što ga je objavila sarajevska štampa.

U njemu iz kardinalova ureda obavještavaju javnost o tomu da je uzoriti gospodin primio predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeæa dr. Ivu Komšiæa sa suradnicima, te da su razgovoru prisustvovali dr. Pero Sudar, pomoæni biskup, fra Petar Anðeloviæ, provincijal, i dr. Franjo Topiæ, predsjednik HKD-a Napredak. A razgovaralo se, kaže saopæenje, "o netom održanom Saboru Hrvata Bosne i Hercegovine, o novom ustrojstvu HNV-a i o sadašnjoj situaciji u BiH". Iz èudnovato aluzivno sroèenog teksta moglo se odmah nazreti - kasnije su informacije to dodatno potvrdile - da je cijeli ovaj susret kardinalu imao poslužiti za neku vrstu pravdanja i naknadne afirmacije vlastite uloge u nekim prošlim važnim zbivanjima, za relativizaciju uèinka HNV-a u njima, kao i za optuživanje "nekih novinara" za "jednostrano tumaèenje i spekuliranja oko stava kardinala Puljiæa" prema posljednjem zasjedanju Sabora i HNV-a.

I sam spadam meðu te "neke novinare". (Vidi: Pobuna sveæenstva, Feral Tribune, 16.2.1998.). U povodu pisma što ga Puljiæ uputio HNV-u, u kojem se izrièito zabranjuje sveæenicima da se politièki angažiraju, potrudio sam se objasniti kako se on na taj restriktivni naèin uznemiri i posegne za zabranama samo onda kad se ukaže moguænost da se neki sveæenik politièki angažira tako da to pomrsi raèune HDZ-u. Od 1991. do danas to je tako notorno i do dosade evidentno, da se, izgleda, samo Vinku Puljiæu èini kako se to ne vidi! To je sve. Sastavljaè saopæenja trebao bi se, možda preventivno!, baviti tim i takvim kardinalovim pismima i istupima, a ne novinarskim tekstovima.

Kad èovjek ne bi imao preèeg posla i važnijih tema, bilo bi zanimljivo pitati HNV-ove sudionike sastanka kod kardinala slažu li se oni s interpretacijom razgovora iznesenom u saopæenju, pa ako se slažu, kako je moguæe da vlastitu ulogu odjedanput vide tako neznatnom i malom, kako je opisano u saopæenju, a ako se pak ne slažu, zašto ne korigiraju javno to sa èime se ne slažu.

Toliko o tomu.

Šta Puljiæ kritizira?
U kardinalovu saopæenju ima jedna nota koja izaziva mnogo ozbiljnija pitanja. Nakon ponovljenog stava o apstiniranju Crkve od politike, tamo se kaže: "...njezina (Crkvina) je uloga biti kritièka svijest i savjest u društvu te brinuti se za opæe moralne vrednote i opæe dobro svojih vjernika kao i svih ljudi. Crkva æe i dalje podržavati one pojedince, organizacije i stranke koji promièu ne samo rijeèima nego i u praksi temeljna ljudska prava: pravo na dom, povratak svih na svoje, pravo na rad, pravo na slobodu vjere i jednakopravnost svih graðana BiH i u ovim okolnostima posebno brigu za omoguæavanje katolicima Hrvatima da ostanu u BiH. One koji budu radili protiv ovih principa, Crkva æe i dalje prozivati i pozivati da odustanu od svojih neljudskih planova."

Kritièka svijest i savjest u društvu - zar baš tako i zar baš sve to? Ovako se ozbiljne rijeèi ne izgovaraju i ovako teške obaveze ne preuzimaju olako. Da bi se moglo uopæe pomisliti na sebe u ulozi kritièke svijesti i savjesti - mora se prije svega imati sposobnost i kulturu autokritiènosti. Katolièka crkva uopæe, ona u Hrvata posebno, a bosanska i pogotovo, s tom sposobnošæu i s tom kulturom stoje veoma jadno. O tradiciji autokritiènosti da se i ne govori. Ta, gdje li je rodno mjesto tipskoga autoritatizma i smiješne dogme o nepogrešivosti! Roma locuta, causa finita! Papa i Vatikan tek zapoèinju s nekom novom praksom, veoma oprezno i dozirano. U Hrvatskoj jedna èedna, ali neuobièajeno jasna Bozaniæeva moralnodruštvena figura, ona o "grijehu struktura", kadra je gore od ikakvoga krvnoga, društvenoga, financijskoga kriminala potresti "Crkvu u Hrvata"!

Što tek reæi za Crkvu u Bosni? Ne samo da nije dozrela ni do prvoga, najnižeg stupnja autokritiènosti, nego baš naprotiv, kritiku svojih postupaka proglašava neprijateljstvom i znakom mržnje, a na usta svojih prvih ljudi više puta javno je deklarirala stav da nije vrijeme kritizirati "svoje", jer to oni "drugi" mogu uzeti kao slabost ili zloupotrijebiti! Tako, kad se pokuša preciznije utvrditi što je do sada bilo predmetom demonstracije Puljiæeve "kritièke svijesti i savjesti", ispada da su to, zapravo, samo islam, muslimani, "opasnost od islamizacije", kako on voli reæi, i ništa i nitko drugi.

Problem je jednostavan i jednostavno nerješiv. Da, ima mnogo razloga da se kritièki govori i upozorava na nedemokratske, suštinski nebosanske pa i protubosanske (zato i protuhrvatske) elemente u politici SDA i dijela bošnjaèkih politièara. Ali nikakva smisla, a bogme ni efekta nema ako se to radi s pozicije nesposobnosti za jednako principijelnu i glasnu kritiku "svojih". A pogotovo je smiješno i promašeno kada Puljiæ, kao èovjek vjere, zapravo i ne govori o stvarnim politièkim opasnostima što dolaze od dijela bošnjaèke nomenklature, nego o "islamizaciji" kao problemu. Ako je to uopæe smislena upotreba termina, on može znaèiti samo jaèanje vjere, vjerskoga pripadanja, prakticiranja vjere. Kakvu opasnost ili odbojnost u tomu može vidjeti èovjek vjere, makar i druge, ili upravo zato što je druge vjere? Smije li on, posve principijelno, o tomu misliti i govoriti kao o opasnosti?

Šutnja sarajevskog Kaptola
O sindromu "malograðanske i sentimentalne ljubavi spram hrvatstva", kao nesvjesnom, ali zato ne manje efektivnom obliku ordinarnoga nacionalizma, sve je znao i sve je napisao još prije sedamdeset godina Miroslav Krleža, ali što to vrijedi. Taj je, po njihovomu, "mrzio Crkvu", a ni Hrvat nije bio bogzna kakav.

Kada, pak, Vinku Puljiæu njemaèka štampa spoèitne nacionalistièke sklonosti i istupe, ili kad se proèuje da mu to isto pripisuje Madeleine Albright u svojim skorašnjim vatikanskim susretima, onda u sarajevskom Kaptolu nitko nema toliko kritièke svijesti i savjesti da to bar tehnièki, bar hipotetièki uzme u razmatranje, ako veæ ne i na znanje, nego se te opaske indignirano odbijaju. Valjda i oni svi "mrze Crkvu i uživaju u njezinu blaæenju". Liberali, masoni, truli zapadnjaci i prerušeni ljevièari!... - i tako stoljeæima.

Brinuti se za opæe moralne vrednote svojih vjernika - još jedna glavobolna problematièna floskula iz Puljiæevih repertoara, a u najtješnjoj vezi s prethodnom. Bilo bi vrlo potrebno vidjeti prethodnu eksplikaciju: što to kardinal zapravo razumije, sasvim konkretno i taksativno, pod opæim moralnim vrednotama? Jer, i minuli rat, ali isto tako i godine nakon njega, ništa ne pokazuju u ogoljelijemu obliku od opæe deformacije moralnih vrednota, kako Puljiæevih tako i svaèijih drugih, vjernika i nevjernika jednako. Ne znam može li se ikako drukèije brinuti za opæe moralne vrednote svojih vjernika, nego jasnim, upornim, dosljednim, nepotkupljivim, pa i nemilosrdnim ukazivanjem na grešku i grijeh. A toga je u Puljiæevih vjernika (po cijeloj vertikali - od najobiènijih do visoko rangiranih, o, osobito ovih potonjih) bilo i ima toliko da bi tu bilo posla napretek, dan i noæ. Na posljednjemu zasjedanju HNV-a, koje Vinka Puljiæa toliko žulja (iako, uzgred reèeno, nije donijelo nikakvu realnu opasnost za postojeæu hrvatsku politiku u Bosni), sasvim simbolièno i retorièno bilo je baš kardinalu postavljeno pitanje famoznoga poèiteljskoga križa: ne bi li upravo njegova zadaæa bila otiæi tamo i svojim ga rukama skinuti?

Takva su pitanja, naravno, enervantna i dosadna, i nitko ih ne voli. Ali, nije li takva sama priroda moralnih zahtjeva? Onaj tko kao vrhovni princip djelovanja proklamira moralne vrednote, nema pravo odmahivati rukom na njih kao na pretjeranosti i moralna cjepidlaèenja i zanovijetanja. A ako se uporno o njih oglušuje, ili ih relativizira, kako je to Vinko Puljiæ redovito radio u vezi s najgorim stvarima koje su se dogaðale meðu njegovim vjernicima (zatiranje tuðe vjerske baštine i svetinja, progoni, ubijanje i ulogorivanje ljudi druge vjere), onda gubi moralnu vjerodostojnost. To naprosto drukèije ne može biti. Fiktivni ili stvarni "mrzitelji" Crkve s time nemaju ništa.

Trivijalni interes
Veæ je prije negdje reèeno: zabranjujuæi sveæenicima da se politièki angažiraju hic et nunc, Vinko Puljiæ ne prepoznaje upravo presudni moralni moment i moment opæeg dobra svojih vjernika kao i svih ljudi u neophodnosti promjene politièke paradigme u Bosni i Hercegovini na predstojeæim izborima. Time on daje svoj doprinos oèuvanju statusa quo, koji ovu zemlju uništava na drugi naèin, gotovo isto tako efikasno kao i rat.

Jer, stvari stoje ovako: tko na izborima u rujnu ove godine dobije vlast u Bosni i Hercegovini, uniæi æe s njome u treæi milenij, jer æe imati pune èetiri godine. S obzirom na aktualnu politièku ponudu i potražnju u ovoj zemlji, to zvuèi zastrašujuæe. Izgleda, naime, da su sve manje šanse da postojeæa etnokonfesionalna politièka shema, potpuno nesposobna da zemlju povuèe u bilo kakav razvoj i napredak, bude zamijenjena nekom drugom - modernijom, efikasnijom, univerzalnijom. Nisu vladajuæe etno-partije bogzna kako jake i politièki konkurentne: naprotiv, one su bez ikakve vizije i programa, mrtve i nepokretne, a održavaju se samo na èvrstoj uzajamnosti straha i trivijalnoga interesa, te prešutne konjunkture politièkih i vjerskih establishmenata, dok zemlja sve dublje tone u socijalni i civilizacijski mrak. Ali, prava alternativna energija, htjenje, znanje i volja - kao da se i ne naziru.

(Feral Tribune)