Ramiz u raljama historije
Kad god sam ovih poratnih godina boravio u Mostaru, slušao sam priče o užasima hercegovačkih logora i zatvora, krvavih firmi u vlasništvu Gojka Šuška i Mate Bobana. Raspitivao sam se među Mostarcima zašto se ne prikupe i objave svjedočenja paćenika koji su prošli kroz ta mučilišta. To bi bila prava literatura za Haški tribunal. Među logorašima je bilo dosta intelektualaca, od novinara i profesora, do inženjera i ljekara. Bar su oni morali ostaviti pisani trag o paklu koji je Bošnjacima namijenila Tuđmanova opsjednutost komadanjem i nestankom Bosne i Hercegovine.
Ipak, nedavno se pojavila knjiga pod naslovom “Dretelj pred vratima džehenema”, čiji je autor Mostarac Ramiz Tiro, inženjer saobraćaja, logoraš, a potom izbjeglica u Njemačkoj, odakle se prije osam godina vratio u rodni grad. Jedina mana ove knjige je što je došla pomalo kasno, kad se i bivši paćenici sve više prepuštaju geslu “gledaj svoja posla”, i kad pod teretom svakodnevnice zaborav postaje njihovo novo utočište.
Prisustvovao sam sarajevskoj promociji Tirove knjige u Bošnjačkom institutu. Ne pišem o njoj, drugi su me u tome pretekli, već o jednom stereotipu koji nikako ne mogu da svarim. Jedan od promotora knjige, akademik Muhamed Filipović, s pravom pridaje ovakvim svjedočenjima veću važnost nego hladnim stranicama pisane historije. Tu se slažemo. Pa, u čemu je onda problem? Samo u tome što je živopisni profesor pri tom – valjda iz akademskih obzira – upleo u svoje kazivanje i tzv. historijsku distancu koju on, naravno, respektuje. Je li u konkretnom slučaju Hrvatska bila naknadni saučesnik u Miloševićevoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, i šta je Tuđman stvarno namjeravao a šta nije – to će, navodno, jednog dana utvrditi historičari.
Lično, nemam nimalo smisla za tu floskulu, i baš me briga za historijsku distancu koja, tobože, treba da ovjeri ili negira logorske muke i košmare Ramiza Tire. Mnogo mi je bliže mišljenje historičara Tomislava Išeka, izrečeno ovih dana na naučnom skupu “Glavni problem historije BiH”, održanom u Sarajevu: “Historijska distanca je paravan za historičare koji izbjegavaju da se suoče sa savremenošću.” Uzgred rečeno, skup je imao bijedan tretman u ovdašnjim medijima, iako je naša bliska historija, dospjevši u haos „triju istina”, postala kamen spoticanja i jedan od najvećih političkih problema u Bosni i Hercegovini.
Prelistajte novine s početka 1992. godine. Iz njih ćete vidjeti da je zapadna Hercegovina bila preslikani ambijent novostvorene Tuđmanove Hrvatske – bila je preplavljena šahovnicama, zvanična moneta bila je hrvatska kuna, službena himna postala je “Lijepa naša”, novoinstalirane radio i TV postaje udarnički su propagirale mržnju, a po krčmama i kafićima orile su se pjesme o Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Stvarnost je oblikovana po nalozima Zagreba, pa je Šuškov vozač bio veći autoritet od lokalnih političara. Šta je to bilo ako ne politička i administrativna okupacija dijela jedne međunarodno priznate zemlje? Nisu, dakle, logori i zatvori u proljeće 1993. pali s neba. Oni su bili prirodni toponimi na novoj političkoj mapi Hercegovine. Te iste godine, jedinice Hrvatske vojske boriće se u Mostaru, i “osloboditi” napušteni Stolac. Šta je to nego okupacija?
Može li sutra neko, našavši se na “historijskoj distanci”, poništiti sve te činjenice, ili na osnovu njih donijeti posve nelogične zaključke? Nije isključeno. Može li neki historičar koji će se tim periodom baviti za trideset ili pedeset godina prešutjeti pomenutu okupaciju, i postojanje i namjenu četrdesetak logora i zatvora za Bošnjake? Ni to nije isključeno. Uvijek će se u tom soju naći tipova koji će, radi lične koristi, prošlost prilagođavati trivijalnosti koja odgovara duhu vremena.
Sigurno je jedno: nema tog historičara koji Ramizu Tiri, žrtvi jedne političke ideje i njene logorske varijante, može oteti njegovu patnju. U raljama pisane historije mogu nestati i najveće istine, ali Ramizu Tiri nikakva “historijska distanca” ne može iščupati njegovo uznemireno srce, koje je snažno lupalo dok je, preplašen, čekao da bojovnici HVO-a nahrupe i na njegova vrata i odvedu ga, njegovu porodicu isprate rafalima preko “linije razgraničenja”, a stan temeljito opljačkaju.
Naravno, Ramiz Tiro je ovdje samo paradigma “čovjekove sudbine”, stradalnik kakvih je u proteklom ratu bilo na hiljade. On je bar preživio Dretelj, što je i u tom i u drugim logorima bila privilegija sudbine. Mnogi logoraši strijeljani su, ili jednostavno umlaćeni, samo zato što nisu pripadali “našoj” vjeri i naciji. Stotine mučilišta – od Omarske, Manjače i Dretelja, do tajnih privatnih zatvora, bila su mjesta najvećeg zla. Neko je ta mjesta nazvao “paklenim skladištima s nepreglednim zalihama užasa”. Oni su historijska istina pomenutog razdoblja, pa nije jasno zašto današnji historičari sramotno izbjegavaju da problematiziraju fenomen tih “paklenih skladišta”. Možda zato što vjeruju da je po njih najbolje ako to prepuste “historijskoj distanci”. Ramizu Tiri nije trebala “historijska distanca”, on je svoju istinu izrekao i bez nje.
|
