Nazad!

DANI home page

 

Pise: Miljenko JERGOVIC



IMENA NOGOMETNIH SUDACA IZGOVARALA SU
se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dusan Maksimovic, nego su svi uvijek govorili - Dusan Maksimovic iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarevic iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varazdina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinovic iz Rijeke, Lado Jaksa iz Ljubljane, Osman Jusufbegovic iz Sarajeva... A bio je i jedan Trajce Madjoski iz Tetova. Taj Madjoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Zeljeznicar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina pocetkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili sesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio vecinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Zeljo" je imao svoje proljece, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nesto dogodilo, Madjoskom iz Tetova neko je nesto rekao i dao ili mu niko nista nije rekao i dao, nego je covjek ispravno shvatio da vise vrijedi pobjeda "Dinama" na domacem terenu od jos jednog uspjeha "Zelje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treci penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaci napokon mogli pobijediti.

Bila je to jedna od najvecih, a mozda i najveca kradja u povijesti domaceg prvoligaskog nogometa. Medjutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Zeljini" igraci jako bunili. Zagrebacke novine slavile su pobjedu Blazevicevih deckiju ciji je trener jos uvijek nosio svoj bijeli sal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u nasu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajce Madjoski iz Tetova objavile su beogradske Vecernje novosti iz pera svoga zagrebackog dopisnika. "Zeljo" je bio mali i nevazan klub i nije imao utjecajne navijace koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U nasoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.

One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Celikovi" navijaci skandirali onu banalnu djeciju pjesmicu: "Zeljo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Zelju" izbacio iz prve lige je, ako sjecanja opet ne varaju, zabio Karac, utakmica je prenosena na televiziji, a igraci u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Zeljo" bio jedini klub oko cijeg se povratka u drustvo najboljih nece angazirati sira drustvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopce gradu Sarajevu dva prvoligasa, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a cesto ni Zagreb.

Navijaci drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je nas grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu sampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Zeljeznicar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju naseg suvereniteta i da je Sarajevo opcenito bordo grad, dok je plava boja "Zelje" tek trag davnog, zauvijek proslog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slucaja ili zbog cudnog i neobjasnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve sampionske titule usla u modu. Pocetkom sedamdesetih devedeset posto kauca bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nesto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom poceli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izadje iz mode, bordo boja postat ce znakom loseg ukusa i to ce ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas tesko i naci bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas cini planetarno jedinstvenom pojavom.

Dva sarajevska nogometna prvoligasa dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika politicke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u zivotu moze izraziti novcem, dok je NK "Zeljeznicar" bio klub radnicke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvazeni lokalni ekspert sasvim tacno navijace "Zeljeznicara" proglasio autsajderima, sto je povijesno precizna odrednica: ako nista drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Zeljo" kao i svaki drugi autsajder gubi vazne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni doslo, pa ni klub, ni njegovi navijaci se ne mogu nazvati autsajderima.

Vratimo se na kraju Trajcetu Madjoskom iz Tetova: ono sto je uradio "Zelji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o kradji, dok je ova skromna historiografska biljeska ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Madjoski iz Tetova pokrao "Zelju".

Objavljeno u broju 109 DANA, 2. juli / srpanj 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.