Nazad!

DANI home page

 

 

Pise: Miljenko JERGOVIC


DVAPUT SU NESTAJALI GRADOVI: PRVI PUT SKOPLJE,
jedne od godina malo prije naseg rodjenja, a drugi put Banja Luka, 26. i 27. oktobra, godine 1969. u dva je naleta skoro nestalo grada. Kroz maglu trepere televizijski zurnali, poskakuje slika na crno-bijelom televizoru, a suze na licima djevojaka i muskarci koji se hvataju za glave ispred srusenih domova vise ne djeluju potresno. Sada se vec cini kako je sve bilo jako davno, pa covjek u sebi ne pronalazi tuge za tako daleke dogadjaje. U osjecaju zemljotres u Banjoj Luci bio je davnije nego Drugi svjetski rat. Ili se mozda radi o tome da smo te slike kao sasvim mala djeca gledali na televiziji i nikad nam nisu bile ozbiljne i strasne, kao sto nista nije ozbiljno i strasno dok se samo gleda na televiziji i u crno-bijeloj tehnici. Nismo bili iz Banje Luke, a svijet je jos uvijek bio tako velik i sirok da nam je, djeci, bivalo daleko sve sto nije nasa ulica, nas put do mora i nase more u jednom jedincatom malom dalmatinskom mjestu.

Cim je strefilo Banju Luku, stigao je tamo drug Tito. Obilazio je satore s nevoljnicima koji se tada nisu zvali ni prognanici, ni izbjeglice jer zemljotres nije bio od covjeka, nego je bio od prirode, a prognanici i izbjeglice su, kao sto cemo nauciti, dobili ta imena da bi se s imenima opteretila savjest onih koji su ih prognali. Zemljotres nije imao savjesti, a drug Tito je ljudima bio mocniji od zemljotresa. Uplakane zene dodirivale su ga po ramenima, kao da tamo sjede andjeli, a brkati muskarci iz prica Petra Kocica ljubili su druga Tita u ruku. Sutra je pisalo Oslobodjenje: "Bio drug Tito! I pricamo pored vatre kako je bio drug Tito. Plac starice na prve Titove rijeci - Dragi moji Krajisnici! I kazu - Dok je nama naseg Tita, bice i Banjaluke. A i vojska je Titova, i milicija... i svi smo mi njegovi, i nece Tito dati da Krajisnici ostanu bez Banjaluke."

A onda se gradilo, ukljucili se radni kolektivi iz svih nasih republika i pokrajina da se izgradi Banja Luka i da se ljudima vrate njihovi poruseni domovi. Ranjenici su bili po bolnicama od Zagreba do Sarajeva, a s vremenom ce se i oni vratiti kucama. Samo se mrtvi ne vracaju. Oni se zaboravljaju s vremenom ili sa jos vecim nesrecama usred kojih nijedan zemljotres od devet stepeni vise nije neka katastrofa. Ali ostat ce, sve do kraja i do rata, kada su i rijeci i imena promijenili znacenja, da su Banja Luka i Skoplje gradovi koje znamo po potresima i kad pomislimo na potrese, prvo se njih sjetimo.

Samo jednom Banja Luka je za nasih vremena necim bila zasjenila svu zemljotresnu karizmu. Bilo je to onda kada je Rukometni klub "Borac" harao po Jugoslaviji i 1975. izgubio tek u finalu Kupa europskih sampiona od nekih istocnih Nijemaca. Ako se jako zamislis i zadubis, mozda ces se sjetiti tih imena: Uncanin, Selec, Boro Golic, Momo Golic, Jelic, Karalic, Radjenovic... I najveceg golmana Abasa Arslanagica, koji je nekim velikim i strasnim ruskim medvjedima skidao sedmerce bez ikakvih problema. I Nebojse Popovica, za kojeg je, kada bi primio loptu, Zoran Popovski uvijek, ali bas uvijek, govorio - doktor Nebojsa Popovic. A ti bi blejao u televizor i jos uvijek si imao tako zdravu mastu da ti je bilo cudo sto doktor Popovic ne igra u bijelom doktorskom mantilu.

Posljednji pravi zemljotres pogodio je crnogorsko primorje 15. aprila 1979. Legenda kaze da je sarajevski fotograf Slavko Eric tada svojim ocima vidio kako se cesta rascjepljuje na dvoje, ali po obicaju nije imao film u aparatu. U tom potresu nije bilo poginulih, ali je nastala strasna materijalna steta. Pod hitno su izglasani samodoprinosi i zajmovi za obnovu crnogorskog primorja koji su se uplacivali godinama, mozda do samog kraja nase price i povijesti. Svako malo bi televizija objavila reportazu koja bi jasno pokazala da su lijepe stare dalmatinske kuce u Kotoru i Tivtu jos uvijek razrusene, pa se moramo jos malo potruditi, recimo da svaki zaposleni daruje po jednu dnevnu zaradu u tri mjeseca, da bi se popravilo ono sto je pokvarila prirodna stihija. Bilo je to vec doba sumnje, pa su ljudi ispotiha sumnjali da pola Crne Gore fino zivi od tih nasih dnevnica, samodoprinosa, zajmova i da im ne pada na pamet popraviti one kuce, jer ako ih poprave, ostat ce bez svoga besposlenog prihoda.

Malo nakon potresa Sarajevom se sirio vic: "Kako Crnogorac drka? Stavi onu stvar u zemlju i ceka potres."

Objavljeno u broju 117 DANA, 27. august / kolovoz 1999.

Nazad!

Povratak na vrh strane
  Na vrh

© Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.